Teška dezinformacija koja se svakodnevno propagira i svim sredstvima teži iskrivljavanju stvarnog stava anarhista prema terorizmu.
Stoga anarhističke grupe okupljene u Carrari smatraju kako trebaju razjasniti svoj stav, objavljivanjem proglasa kojeg su anarhisti prodiskutirali i usvojili prilikom održavanja III Internacionalnog kongresa anarhističkih federacija u Carrari, od 23. do 27. ožujka 1978., na kojem su sudjelovale delegacije iz mnogih zemalja svijeta.

IFA* proklamira slobodu anarhista da izaberu bilo koje sredstvo akcije koje nije u suprotnosti s liberterskim principima i krajnjim ciljevima kojima pokret teži. Bila ona individualna, manjinska ili masovna, nasilna ili miroljubiva, revandiktivna ili revolucionarna, tolerirana ili tajna, anarhistička akcija mora u sebi reflektirati moralne vrijednosti fundamentalnih postulata anarhizma. Pravo, individualno i kolektivno, na nepokoravanje, revolt i ustanak, nezastarivo je i ne može se kodificirati. Ono je spontana i prirodna činjenica. Anarhisti organizirani u IFA koji doista postavljaju problem revolucije, to jest ukidanja ekonomskih, socijalnih i kulturnih privilegija, svjesni su da će se naći u jednoj nasilnoj situaciji.
Za anarhiste postoji etički problem vezan uz primjenu jednog nasilja koje se ne smije poistovjećivati s javnom legalnom silom državne vlasti i kapitala, kojoj nema ravne po brutalnostima kojima se svakodnevno služi protiv ljudi. Ovo državno nasilje čiju kulturnu osnovu treba tražiti u patrijahatu, uzrokuje sve druge forme nasilja, a svoj najpotpuniji izraz nalazi u rastućoj militarizaciji društva.
IFA odbacuje forme političke akcije utemeljene na slijepom i nepotrebnom nasilju, na odsustvu respektiranja ljudskog dostojanstva vlastitih neprijatelja, a još više neutralnih ili nevinih pojedinaca. Ona razobličava sve forme manipulacije, nasilja, te vojnog i državnog terorizma koje se često prenose u akcije političkih organizacija koje su danas progonjene i bore se za pravednu stvar, ali većim dijelom aspiriraju (ako ne drugačije, onda svojim programom, metodama i ideologijama) da u budućnosti same postanu državna vlast.
Prelaz na oružanu borbu predstavlja transformaciju klasnog sukoba u vojni, putem prakse rata između specijaliziranih aparata: oružanih grupa i represivnih bandi države. Svakodnevno širenje takve prakse ne predstavlja uspjeh, nego suprotno, doprinosi pojačavanju represivnih mjera kapitala i države koji nakon što su uspjeli postići to da radnici plaćaju cijenu krize, na njih prebacuju i težinu jedne rastuće represije. Stimulirati mehanizam represije bez istovremenog rada na afirmaciji ofanzivne sposobnosti radničkog pokreta zbog toga je samoubilački čin. Anarhisti ne vjeruju da propaganda djelom, začeta kao mitsko buđenje svijesti proleterijata uvijek spremnog na odaziv, može postići ma i minimalan uspjeh. Ukoliko bi se ova politička linija afirmirala, moglo bi se jedino produbiti jaz između aktivista i stanovništva.
Radikalizacija sukoba nalazi svoju početnu točku u velikim nadama probuđenim borbama iz 1968 - 1969., kada je kreativnost naroda udarala u zid vlastite nepripremljenosti za samoupravljanje, dozvoljavajući preporod neoreformističkih grupa birokracije. Nesposobnost da se "odmah i bez obzira po koju cijenu" provede revolucija, povukla je mnoge drugove, mnoge militante ljevice i ekstremne ljevice ka dnevnoj praksi sastavljenoj od kompromisa u sjeni parlamentarne politike, povlačenju u individualističko laissez-faire, te povlačenju utemeljenom na koncepciji ilegalnosti. To je plod koncepcija koje ne mogu naći izlaz nigdje drugdje osim u oportunističkom revizionizmu ili u militariziranom ekstremizmu.
Mi tvrdimo kako je došlo vrijeme za obnovu djelovanja revolucionara na terenu koji mu je najbliži, unutar radničkih borbi, te da se paralelno oblikuje specifična anarhistička propaganda kojom se teži postići priznanje valjanosti naših ideja. Solidarnost anarhista znači prije svega zaštitu svih onih koji se bore protiv kapitala i države, korektno prakticirajući prema tim militantima kritiku, a ne klevetu. Solidarnost i kritika su dva aspekta naše etike, jer smo svjesni kako nakon fizičke likvidacije tih militanata, država prelazi u napad protiv svih antireformističkih i antiautoritarnih ponašanja. Anarhisti tvrde kako je socijalna revolucija pretpostavka za uspostavljanje društva bez klasa, države i patrijahata, u kojem će iščeznuti svaki tip nasilja. Unatoč tome, ne mislimo da će se vladajuće klase odreći svojih ekonomskih, socijalnih i kulturnih privilegija ukoliko na to ne budu silom prinuđene. Dakle, u fazi ustanka neizbježan je nasilan sukob, nasilje koje ne može ne biti kolektivno, kao što su to bile sve revolucije u prošlosti. Kao organizirani pokret, anarhizam mora izgraditi svoju strategiju borbe, utemeljenu na inteligenciji, koja je sposobna učiti iz povijesti, te trijezno analizirati sadašnju situaciju i budućnost našeg društva. Osim toga, upravo se na tome temelji koncept direktne akcije, bilo nasilne ili mirne, sredstva kojim se ubrzava razvoj svijesti o mogućnosti kolektivne samoorganizacije i samoemancipacije. Revolucionarni anarhistički terorizam je bio izuzetan i egzemplaran, jer se nije primjenjivao protiv nevinih, nego protiv osoba koje su u sebi nosile odgovornost za druge terorizme, opravdane političkim i moralnim zakonima. Kao i Malatesta, ni mi se ne slažemo s onima koji se protive svakom nasilju, kao ni sa drugovima koji su spremni na svako nasilje. Ne odobravamo niti osuđujemo sumarno svaku formu "terorizma". Moramo konstatirati kako su teroristički činovi uvijek motivirani jednim drugim terorizmom, onim kojeg vladajuća klasa prebacuje na narod. Međutim, također konstantiramo kako su posljedice uvijek negativne, ako ne i pogubne za radnički pokret općenito, a posebno za anarhistički.
Mislimo da se praksa revolucionarnog nasilja ne može shvatiti i prihvatiti ako paralelno ne postoji snažan organizirani radnički pokret, uvelike prožet liberterskim idejama.

*Internacionalna federacija anarhista