Život kao umjetnost

Ješa Denegri (priredio): Dossier Beuys
DAF [biblioteka Fluxus], Zagreb, 2003.
ISBN 953-97670-8-3

Svijetom umjetnosti negdje od početka šezdesetih, kad se iz domaće njemačke probio na veliku međunarodnu umjetničku scenu do smrti godine 1986., prošao je jedan naočit i od sviju ostalih toliko različit čovjek kojega je već na fotografijama, a osobito pri izravnom susretu vrlo lako bilo prepoznati po karakterističnom liku, izgledu, odijevanju (prije svega po šeširu i prsluku), ponašanju, ophođenju. No, još više od te trenutačne osobne fascinacije, taj je čovjek u umjetničkoj povijesti druge polovice dvadesetoga stoljeća ostavio znatnoga traga svojim djelom, djelovanjem, nastupima, propovijedima, idejama, poimanjem uloge umjetnika i smisla umjetnosti u epohi vlastitoga postojanja. Iz ovih nekoliko redaka gotovo svatko tko ima osnovnih spoznaja o zbivanjima u suvremenoj umjetnosti odmah će, dakako, razabrati da je ovdje riječ o liku Josepha Beuysa, no neusporedivo teže i zapravo vrlo teško bit će shvatiti pravo značenje njegova opusa i odrediti točno mjesto njegovih uloga u povijesti umjetnosti i kulture novijega doba. Zato ova knjiga Beuysovih spisa i napisa o Beuysu ima cilj pridonijeti razumijevanju takve krupne teme kao što je "fenomen Beuys", pri čemu u tome razumijevanju valja čuti koliko govor samoga umjetnika toliko i govore drugih o tome umjetniku, težeći da i jedna i druga vrsta govora budu čitateljima ove knjige što je moguće korisnija pri otvaranju uviđaja u iznimno, krajnje složeno, komplicirano, sve samo ne lako odgonetljivo, zašto ne reći i kontroverzno umjetničko djelo i umjetnikovo djelovanje. Jer, umjetničko djelo i umjetnikovo djelovanje u bilo kojem slučaju, a ne jedino kod Beuysa - danas smo te činjenice potpuno svjesni - nisu dovoljni sami po sebi, dovršeni sami u sebi, dakle razumljivi takvi kakvima se ukazuju običnim viđenjem na nekoj izložbi ili u nekom muzejskom postavu, nego naprotiv to djelo i to djelovanje žive i traju zajedno sa svim svojim relevantnim čitanjima, tumačenjima, interpretacijama, verbalizacijama, jednom riječju, s konotacijama što ih može dati koliko glas samog tvorca umjetnosti toliko (a možda i nerijetko još više i dublje) glasovi onih drugih, dakle čitača i tumača umjetničkih pojava i procesa u njihovim vrlo razgranatim i međusobno često kranje različitim metodološkim postupcima i ideološkim pozicijama.

Literatura o Beuysu još za umjetnikova života, a dodatno i poslije njegove smrti, postala je gotovo nepreglednom, fortuna critica što prati Beuysovo djelo i djelovanje pridonijela je da ono bude upotpunjeno brojnim čitanjima i tumačenjima koja danas posve tijesno i upravo neodvojivo prianjaju za umjetnikov golemi opus. Pojmiti, naime, u detalje Beuysovu ostavštinu, i onu interno umjetničku i onu javnu, pedagošku i političku, moguće je jedino ako se o Beuysu mnog toga dozna iz kritičkih i povijesno-umjetničkih napisa. Doista, malo je suvremenih umjetnika o kojima je u optjecaju toliko zanimljivih, cjelovitih i parcijalnih, biografskih i analitičkih, posve provjerenih i utemeljenih ali ponekad možda i pretjerano proizvoljnih interpretacija. Sastaviti dnas neku optimalnu antologiju napisa o Beuysu praktično je nemoguće, moguće je jedino prikupiti i sklopiti neki uvijek nepotpun i nesavršen izbor tih napisa, no ipak dostatan da o tom autoru ponudi dovoljno bogatu i reljefnu, atraktivnu i uzbudljivu, zašto ne i polemičnu sliku njegove ukupne ljudske i umjetničke pojave. Jednu od takvih mogućih antologija, podjednako napisa drugih o Beuysu i Beuysovih razgovora s drugima, pokušano je obaviti ovom knjigom koja će svoj osnovni cilj ispuniti ako uspije čitateljima predočiti fizionomiju te umjetničke osobe iz što je moguće više njezinih realnih problemskih profila. I posebno ako uspije učiniti privlačnim lik te umjetničke osobe iz njezine suštinske vrline, a ta nije jedino u produkciji vrijednih materijalnih objekata, nego se prije sastoji od ljudske i moralne dimenzije kao slike kakvu je o sebi Beuys najviše želio i volio stvoriti - slike po kojoj će ga drugi primiti i pamtiti, često ističući u svojim razgovorima da mu je izravna komunikacija s drugima, spontana izmjena misli i osjećanja, suglasnost ali i suprotnost gledišta i shvaćanja, važnija od svega ostaloga što mu je bavljenje umjetnošću moglo priuštiti.
Ovaj izbor obuhvaća priloge Götza Adrianija, Franza Josepha van der Grintena, Georga Jappea, Petera Bürgera, Armina Zweitea, Klausa Honnefa, Maria Kramera, Sigrun Paas, Haralda Szemanna s njemačkoga kulturnog i govornog područja, Donalda Kuspita, Caroline Tisdall, Benjamina H. D. Buchloha (autora njemačkoga podrijetla koji djeluje u Sjedinjenim Državama), Demosthenesa Davvetasa napisanih na engleskome jeziku, Achillea Bonite Olive i Germana Celanta na talijanskom, Bernarda Lamarcha-Vadela i Alaina Borera na francuskom, čime se nastojalo ponuditi uvide u Beuysovo djelo ne samo iz više osobnih stajališta, nego i iz više kulturnih i umjetničkih sredina prikazujući ga kao međunarodnu, dakle europsku i globalno svjetsku umjesto lokalnu njemačku umjetničku pojavu. Pri ovom izboru nastojalo se još i to da prilozi obrađuju i tretiraju različita područja i aspekte Beuysova djelovanja, da se prilozi međusobno dopunjuju, premda se nisu mogle posve izbjeći određena i neznatna ponavljanja nekih temeljnih i opće prihvaćenih činjenica i zaključaka. Težilo se ovim izborom, dakako, da slika o Beuysu bude što je moguće cjelovitija, složenija, da iz te slike proistekne krajnje ozbiljan problemski ali i uzbudljiv i prisan ljudski lik toga umjetnika kao kreativne i javne osobe, kao angažiranoga društvenog i političkog aktivista, no pri tome ne skrivajući u pojedinim tekstovima opaske, čak i otvorene kritičke zamjerke koje se iz određenih umjetničih stajališta mogu postaviti Beuysovoj umjetnosti i njegovu socijalnom ponašanju. A u ovom zborniku cjelovitu sliku o Beuysu dopunjuju - kao iznimno dragocjena građa o umjetnikovim životnim nazorima i umjetničkim poimanjima - njegovi intervjui s mnogim sugovornicima među kojima su Achille Bonito Oliva, Richard Hamilton, Willoughby Sharp, Bernhard Blume, Hanno Reuther, Jörg Schellman i Bernt Klüser, Jean-Francois Bizot i Elizabeth Reno.

U kulturnom i umjetničkom prostoru bivše Jugoslavije Beuysovo djelo imalo je izravnu i znatnu recepciju. Kao nezaboravan događaj za sve koji su mu prisustvovali ostaje Beuysov osobni dolazak u Beograd na festival Četvrtih aprilskih susreta u Studentskom kulturnom centru 1974., uz umjetniko višesatan nastup, predavanje i vrlo burnu raspravu s mnogobrojnom publikom. Posthumno, godine 1991. priređena je obimna izložba Beuysovih multipla u Modernoj galeriji u Ljubljani i obavljena projekcija filmova o Beuysu i Beuysovih video radova u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu (o obje priredbe objavljeni su osvrti u časopisu Moment, 23-24, Beograd, 1991./1995.). O svemu što je o Beuysu ovdje objavljeno u stručnoj periodici i u tjednom i dnevnom tisku nigdje nažalost ne postoje provjereni bibliografski podaci, zato na ovom mjestu postoje neželjene praznine u navođenju dosadašnjih napisa o Beuysu, tek predstoji podrobno prikupljanje i precizno evidentiranje bibliografske dokumentacije o tom predmetu. Prema sadašnjim spoznajama autora ovoga izbora, o Beuysu postoje dva tematska bloka i to ona u časopisima Gledišta, 3-4, Beograd, 1987. (priredio Zoran Gavrić, prilozi E. Bileter, D. Kuspita, J. Denegrija, M. Jochimsena) i Quorum, 5, Zagreb, 1988. (priredili Ivica Župan i Branko Maleš, prilozi Schellman-Klüsera, F.J. Verspohla, A. Zweitea, Ch. M. Joachumidesa, Ž. Kipkea), a upravo je Quorum još u nekoliko navrata donosio o Beuysu pojedine priloge (L. Glozer, "Povodom smrti Josepha Beuysa", br. 2-3, 1986.; razgovor "Beuys-Kounellis-Kiefer-Cucchi", br. 4-5, 1986.; J. Young Seward, "Ako mislite da je to umjetnost, onda ona to i jest. Preispitivanje Beuysova postmodernističkoga misticizma", br. 4, 1989.) U časopisu Polja, br. 348-349, Novi sad, 1988., objavljen je tekst Petera Bürgera "Svakodnevlje, alegorija i avangarda", a u časopisu Život umjetnosti, br. 48-49, Zagreb, 1991. tiskani su tekstovi Blaženke Perice "Mit u suvremenoj umjetnosti (Joseph Beuys i njegovi utjecaji)" i Rolfa Wedewera "Joseph Beuys: život i kr - avangarda i mit". U tekstu "Mit kao stvaralački proces" Gottfrieda Boehma u knjizi njegovih sabranih ogleda u izdanju Muzeja savremene umetnosti, Beograd, 1987., znatan prostor posvećen je Beuysu. Napokon, u samostalnom izdanju, redakciji i u prijevodu Zorana Gavrića, objavljena je temeljna monografija, Götz Adriani, Winfried Konnertz, Karin Thomas, Joseph Beuys. Život i delo, izvorno Köln 1981., prijevod Beograd-Novi Sad, 2001., a u časopisu Artcontext, br. 3, Vršac, 2002., u tematskom bloku o Beuysu objavljeni su prilozi D. Bulatovića, J. Stitgena i dijalog između Beuysa i Klausa Rinkea vođen 1981.
No, osim te primjetne recepcije dokumentirane umjetničkim zbivanjima, izložbama, objavljenim prilozima, sigurno je da postoji i dubinska recepcija Beuysovih ideja u praksama mnogih umjetnika s ovdašnjih prostora, o čemu je, međutim, krajnje teško, a osobito ovom prigodom nemoguće raspravljati. Jer, Beruysova recepcija, nigdje pa ni ovdje, nije bila jedino pitanje kulturne informiranosti, nekog akademskoga znanja o određenoj povijesnoj pojavi, nego je to prije bilo pitanje egzistencije i pitanje ideologije, dakle pitanje suštinskoga usvajanja, prihvaćanja i primjenjivanja Beuysovih i umjetničkih i životnih spoznaja i svjetonazora. A tek ako do takvoj usvajanja doista i dođe, ako oni koji se zaokupe Beuysovim djelom nešto iz toga susreta bitno i presudno za sebe izvuku kao smjernice vlastitoga socijalnog ponašanja, moći će se govoriti o pravim posljedicama i plodovima toga usvajanja. Ne treba, dakako, pogotovo danas dugo poslije Beuysove smrti, biti nekakav njegov zaneseni pristalica ili fanatičan sljedbenik njegova naučavanja; sve u suvremenom svijetu pa tako i Beuysa valja lišiti svakoga pretjeranog glorificiranja, svake mitizacije i mistifikacije, na sve dakle valja gledati s dovoljno kritičkim i analitičkim pogledom. No, ipak, ni tada se ne može zaobići, štoviše treba njegovati, ljudsku toplinu pri doživljaju i razumijevanju svakoga, pa tako i Beuysova umjetničkoga djela. I to tim prije Beuysova djela, jer je ono takvu toplinu i posjedovalo, oko sebe je širilo, drugome je prenosilo, od drugih je priželjkivalo. Mnogi su umjetnici u avangardama dvadesetoga stoljeća pridobivali svijet umjetnosti za veličanstvenu koliko i neostvarivu ideju prema kojoj su umjetnost i sam život u biti jedno te isto, propovijedali su nadu da se s umjetnošću može bolje i sretnije postojati u svijetu najčešće mukotrpne i nesvladive stvarnosti, no valjda više nego ikome drugome u tu utopiju bili smo spremni i voljni povjerovati upravo Beuysu, zato što je u takvo poslanje umjetnosti i on sam duboko vjerovao i zato što je tu svoju vjeru kad god je i koliko god je to mogao neusporedivim žarom provodio u vlastito djelo.