Prvo poglavlje

Proljeće I

Bilo je hladno. Bilo je mokro. Bilo je bijedno. Kiša i susnježica su jedva topile led, koji je hladan vjetar stalno stvarao. Ljeto sam proveo radeći različite poslove. Mjesec dana sam uređivao i popravljao vrt obitelji Fitzwilliams, gledajući kako visoko drže svoj nos i slušajući stalne pritužbe. Naravno, oni nisu prstom mrdnuli, niti travku pomaknuli. Sljedeći mjesec sam proveo skupljajući voće, točnije ogrozd, gadne bodljikave plodove, što je posao od kojeg je bol u leđima neizbježna, a plaća nikakva. Sljedećih gotovo dva mjeseca sam proveo s prijateljem Ericom u Broadoaku, popravljajući stari crijep, što bi bio sasvim solidan posao da nije kišilo gotovo svaki dan. Prije nego je taj posao završio, a zima još nije započela, uspio sam dobiti jako dosadan posao na jednoj od lokalnih farmi, gdje sam žbukao.
Zima se još uvijek nije istopila u proljeće, iako je već izgledalo kako taj trenutak odavno kasni. Nezaposlenost je bila visoka i grupe naoružanih ljudi su čuvale teretne vlakove za prijevoz ugljena, dok su lokalni ljudi uzimali i vozili u tačkama onoliko ugljena koliko su mogli. No, kada je svaki vlak dobio još dodatnih pedeset policajaca i tome je došao kraj. U tom trenutku su nestale sve drvene kućice s plaža, drvene ograde bogatih imanja, a s praznih ili napuštenih kuća i tvornica je odneseno sve što može poslužiti kao gorivo.
Bogati dio društva je dobivao svoju struju iz nuklearne elektrane. Uporno su govorili kako nema nikakve opasnosti od radijacije, međutim, nitko više nije želio niti dotaknuti rakove ili alge s plaža, koje su do tada bile vrlo važan dio prehrane lokalnog stanovništva. Ribarstvo je izumrlo prije dosta godina, zbog zagađenja i kapitalističke pretjerane proizvodnje. Požutjele i sve blijeđe fotografije bradatih i ponosnih muškaraca kraj njihovih ribarskih brodova su reducirane na starinske slike na zidu pojedinih hotela, javnih zgrada i kafića.
Nakon sredine zime, hladnoća se stvarno svugdje uvukla i dobrano zadržala.
Radnici i radnice iz nuklearne elektrane su svi posvećeni zaštiti okoliša. No, trebao im je novac pa su prihvatili taj posao, ali je od trenutka otvaranja nuklearke provođena polagana sabotaža. Ne kroz oštećivanje samog reaktora, što bi bilo opasno, već kroz razna usporavanja rada, zadržavanja proizvodnje, pažljivo koordiniranih kašnjenja i banalnih povremenih pogrešaka. Tamo je krenuo nedefinirano dug generalni štrajk. U prošlosti bi zbog tog štrajka lokalna policija jednostavno pozvala vojsku da preuzme elektranu, međutim, centralna vlast i država već odavno nisu zainteresirane za provinciju.
Političari i njihove sluge poput šišmiša su se zatvorili u glavni grad, koji je okružen s nekoliko još uvijek lojalnih divizija. Bili su nebitni i neefikasni. Svima, osim bogatima i policiji, bilo je jasno da su državne institucije pred konačnim propadanjem. Lokalna policija nije željela pokrenuti reaktor, jer znali su i više nego dobro za sve opasnosti tog posla. Uostalom i to su bili lokalni ljudi! S druge strane, policija je bila prilično zauzeta čuvanjem vlakova za prijevoz ugljena od lokalnih ljudi. Jedino što su pokušali je bilo pokretanje stare termoelektrane, što se pokazalo nemogućim jer su tračnice za dovoz ugljena potpuno istrunule, a ručno to ne bi bilo izvodivo, čak i kada bi cijeli grad radio na tome.
Hladna stopala su univerzalno sredstvo izjednačavanja, tako da je i bogati sloj društva počeo patiti. Radnice i radnici, shvativši kako drže industrijski ključ koji je u stanju zauvijek otključati zatvorska vrata kapitalizma, odlučili su održati masovan sastanak u starom hangaru za avione, koji se nalazi na samom rubu grada. Prolazeći pokraj brojne policije rudari su im se rugali, a policija je samo mirno stajala sa svojim crnim šljemovima i bijelim štitovima zbog kojih su izgledali kao da je netko poredao bijele boce s crnim čepovima. Ti zaštitnici umirućeg državnog imperija stajali su nepomično, poput kamenih stražara prošlosti, nadzirući par preostalih robova. Robova, koji su gotovo sigurno i sasvim otvoreno krenuli obezvlastiti njihove gospodare. Policija je, u nedostatku podrške vojske, bila sasvim sretna s tim da mora samo pokazati svoju snagu, ali ne i djelovati, jer rudari se nisu naoružavali, već su samo pričali u svojim sindikalnim prostorijama. To stajanje i gledanje nije izgledalo kao da bi moglo završiti nasilno, barem ne taj dan!
Iako nisam pretjerano zainteresiran za politiku - što je znao svatko u gradu - bio sam voljan pridružiti se nekim prijateljima koji su bili rudari i vidjeti što se događa na sastanku. To je bilo protiv sindikalnih pravila, ali im je bilo žao ne pustiti me jer bih u suprotnom ostao kod kuće u hladnoj prostoriji i bez neke hrane. Ako ništa drugo, na sastanku će biti kruha i srpskog graha, koji su, unatoč globalnoj krizi, srpski rudari uspjeli nekako donirati našim rudarima.
Hangar je bio pun napetih i uzrujanih ljudi koji su nestrpljivo jeli grah iz stiropornih zdjelica i žvakali tanke komade crnog kruha. Delegacije raznih lokalnih ekoloških grupa su također bile prisutne, uključujući i članove i članice grupe po imenu Robin Hoodova banda veselih šumskih ljudi. Zadržavanje vlakova za prijevoz ugljena, kao i krađa ugljena iz ugljenokopa su bili njihova odgovornost. Ugljen su krali uz pomoć rudara i specijalno preuređenog đipa, a onda ga djelili umirovljenom stanovništvu, dok je ostatak završio na hrpama koje su raspoređene na tri ulaza u malu šumu, kako bi smrznuti ljudi prestali rušiti drveće u šumi, koju oni čuvaju od uništavanja već godinama. Ta šuma je bila zadnji ostatak prastare i ogromne šume u tom kraju. Iako se Robin Hoodova banda veselih šumskih ljudi nije mogla nadati da će baš svakoga moći opskrbiti ugljenom, barem su stekli poštovanje lokalnog stanovništva, koje bi u suprotnom bilo u stanju pokrenuti pravu pobunu protiv njih i posječi cijelu šumu. Kada se lokalno stanovništvo po prvi put pojavilo s ogromnim kamionima i opremom za sječu, doživjeli su ugodno iznenađenje vidjevši hrpe ugljena koje su ekološki aktivisti i aktivistkinje prikupili za njih.
Lokalne ekološke grupe su time izborile povijesnu pobjedu. Kao prvo, pošlo im je za rukom spasiti šumu. Kao drugo, dobili su podršku rudara s kojima se godinama razvijao sukob oko smanjenja proizvodnje fosilnih goriva koja svojim izgaranjem proizvode stakleničke plinove. I ako treće, ali i najvažnije, zadobili su poštovanje nezaposlenog i prilično nasilnog dijela lokalne populacije, što karakterizira sva društva koja su traumatizirana i izmučena kapitalističkim natjecanjem i nemarom.
Kasnije sam saznao kako se ista situacija događala svugdje u svijetu. Organizirana radnička klasa, nezaposleni i vanparlamentarne ekološke grupe su uvidjeli svu nepotrebnost države i vladajuće klase, te su u odsutnosti međuregionalne razmjene sve više i više ovisili o svojim lokalnim resursima. Pogotovo o najvećem resursu - sebi samima.
Stari hangar se sve više i više punio ljudima, uglavnom muškarcima, iako je bilo i nekoliko žena, uglavnom iz ekoloških grupa i svega nekoliko radnica. Atmosfera je cijelo vrijeme bila vrlo napeta. Snažni muškarci, naučeni na težak fizički rad, glad, hladnoću i bijes, stajali su jedni kraj drugih i borili se s rastućom energijom. Opasnost od prerastanja te kolektivne napetosti u nasilje koje bi odnijelo mnoge živote bila je sve očitija. Na svu sreću, delegacija ekoloških grupa govorila je prva i pozvala na red, te mirno rješavanje sukoba. Pokušali su objasniti kako je zbog propasti centralne parlamentarne kontrole policija već dugo neplaćena, što za posljedicu ima vrlo nizak moral unutar policije i kako će pobjeda, u svakom slučaju, ubrzo biti naša. Nasiljem se, nastavili su, ne bi postiglo ništa. To je donekle smirilo ljude u hangaru, koji duboko u svojim srcima nisu priželjkivali nasilje, već hranu, posao i sigurnost. No, ako su se i morali boriti, bili su spremni na to, makar to značilo da neki od njih izgube i živote u toj borbi.
Delegacije sindikata pekara, željeznica, cesta i prijevoza (koji su također u generalnom štrajku od kada su radnice i radnici nuklearke napustili svoje poslove) su također izašli pred okupljene, govoreći da se neće vraćati na posao dokle god se hrana i ugljen direktno ne podijele ljudima i to pod kontrolom samih ljudi koji bi određivali potrebnu količinu. Jedna od površinskih radnica u rudniku, vrlo artikulirana srednjovječna žena, iznenada je ustala, zgrabila mikrofon i rekla da su žene u gradu dogovorile da čak i ako rudari odluče dati ugljen policiji, one to neće dozvoliti. Generalni štrajk neodređenog trajanja je jedna stvar, no koja je svrha nastavljati s tim kada se ljudi smrzavaju do smrti? Zaključila je kako se svi moraju vratiti na svoje poslove.
Sljedeći je govorio Buenaventura, metalurški radnik i imigrant iz Španjolske. Ovaj mladi stranac je u posljednje vrijeme postao vrlo popularan u gradu i često sam ga viđao kako ruča s rudarima. Među djevojkama je bio vrlo popularan, no nije puno izlazio, pa iako vrlo šarmantan, bio je samac. Njegov govor je, iako s jakim naglaskom, bio vrlo jasan. Počeo je smireno, no njegova mladenačka strast ga je u potpunosti preuzela, te je postajao sve glasniji i glasniji, sve dok se nije već vidljivo počeo tresti od snage svojih riječi. Retorika mu je postajala sve oštrija, sve do najmoćnijeg završetka:
"Mi, koji oduvijek živimo u slamovima i rupama u zidovima. Mi ćemo znati kako se zbrinuti. Ne smijete zaboraviti da znamo graditi. Sve ove palače, gradove i sve ostalo smo sami izgradili. Mi, radnici i radnice, možemo izgraditi i druge da zauzmu njihovo mjesto. Čak i bolje, jer se ne bojimo ruševina. Nema ni najmanje sumnje da ćemo preuzeti cijelu Zemlju. Vladajuće strukture mogu u potpunosti uništiti svoj svijet prije nego se maknu s povijesne pozornice. Mi nosimo novi svijet, ovdje, u našim srcima. Taj svijet raste u ovom trenutku."
Policija je zasigurno slušala i ljudima koji su stajali kod izlaza iz hangara je postalo jasno da su opkoljeni. Još uvijek pomalo ošamućeni riječima mladog čovjeka, nepromišljeno su se izložili policiji, ne provjeravajući prije izlaska da li je sve uredu. Četiri vodena topa su počela rušiti ljude kao čunjeve u kuglani, dok je ostatak ljudi počeo bježati nazad u panici, padajući jedni preko drugih. U toj gužvi nisu zatvorili vrata, ostavljajući tako ostale izložene vodenim topovima. To je bila velika greška, jer je policija kroz otvorena vrata počela ispucavati kanistere suzavca, od kojih su neki pogađali ljude u glave. Hangar se brzo napunio dimom i svi su pojurili van kašljući i gušeći se. Policija je nasrnula na sve koji su stajali, obarajući ih pendrecima na pod. Bili smo razbijeni.
Osjećao sam kao da mi je glava pukla na pola, a zbog bolova u plućima i očima gotovo da nisam mogao gledati i disati. Jedva se sjećam udarca puškom u trbuh i trenutka kada su me ubacivali u teretni kamion, nakon čega sam izgubio svijest. Nakon buđenja našao sam se na dnu rudnika, pokraj hrpe tijela. Mrtvih ili bez svijesti? Bilo je teško za reći! Na nas je pazio policajac, još uvijek u punoj opremi i s puškom spremnom za upotrebu.
"Hej, Alan," rekao je drugom policajcu koji je stajao u blizini, "još jedan dolazi k sebi."
"Onda ćemo ga uskoro vratiti drugima na posao. Daj baci nešto vode po njemu," odgovorio je Alan. Čuo sam zveckanje kante dok mi je kroz odjeću prodirala hladna voda.
"Hajde, ustaj, ustaj..." rekao mi je policajac, gurajući me i udarajući nogama. "Ima puno ugljena za iskopati, a vi rudarski gadovi ste predugo bili na godišnjem odmoru."
"Ali... ja nisam rudar..." odgovorio sam.
"Neka, neka... Brzo ćeš naučiti!"
Podigli su me na noge i nosili me između sebe. Zapravo su me napola vukli i napola puštali da hodam kroz tunel, puštajući me jedino kada je strop bio jako nizak, a tada bi me gurali puškama. Hodali smo dugo, a zvuk strojeva je postajao sve jasniji. Bili smo sve bliže mjestu iskopa ugljena, kad je iznenada nastala tišina nakon koje se čulo pucanje i vika.
"Sranje!!! Najbolje je da se rješimo ovoga, doći ćemo po njega kasnije."
Počeo sam se boriti, ali bio sam preslab. Gurnuli su me u sporedni tunel na pod udarajući me po trbuhu.
"Ovaj nam nije od neke koristi," rekao je Alan, "dokrajčimo ga!"
Udarali su me po glavi svojim pendrecima sve dok nisu bili sigurni da sam mrtav.