Treće poglavlje

Jack

"Zdravo Jack!" uzviknuo je Aristotel pružajući ruku Jacku, koji je stajao ispred svoje kolibe i razgovarao sa guskama. Jack je, poput drveća koje ga je okruživalo, bio div. Odmah sam bio svjestan njegove jednostavne i blage prirode, dok je sjena koju je oko njega bacalo zalazeće sunce bila ogromna poput sjene slona usred dana.
"Dobro večer dragi moj Aristotel," odgovorio je. "Kako si? I tko je tvoj prijatelj?"
Ispružio sam ruku i rekao: "Tom... drago mi je." Zgrabio mi je ruku s obje ruke, baš kao što bi to učinio s drškom od sjekire i dobro me protresao tim rukovanjem, govoreći:
"Bilo koji Aristotelov prijatelj je dobrodošao u ovu kuću. Molim vas, uđite." Te je pokazao rukama kao da nas ugurava unutra.
Koliba je bila izgrađena od ogromnih stabala, a sadržavala je četiri velike prostorije od kojih je jedna bila veća od ostalih i očito je bila Jackova. Sve prostorije su bile kružno smještene oko centralnog prostora u kojem je pucketala mala vatra. Noćna hladnoća ranog proljeća nas je instinktivno natjerala prema vatri. Ubrzo smo sjedili, a Aristotel i Jack su razgovarali večerajući divljač, gljive i pijući čaj od kamilice pomješan s alkoholnim pićem čudne arome. Razgovarali su dugo o ljudima i događajima o kojima ništa ne znam, tako da sam samo ponešto razumio. Bilo je očito da se dugo nisu vidjeli, pa je bilo mnogo vijesti, pitanja i ostaloga što su željeli međusobno podjeliti. Činilo mi se nepristojnim govoriti sve dok nisu prestali razgovarati i dok nismo ostali sjediti u tišini, gledajući u vatru.
"Jack," pitao sam, "živiš li ovdje cijelo vrijeme?"
"Samo tijekom zime," odgovorio je, "kada nema nikoga. Tada do proljeća popravljam sve što je nužno popraviti. Ljeto obično provodim visoko u planinama ili kraj Cat Creeka gdje ima puno hrane i zrak je svijež. U jesen ponekad radim kao vodič iskusnim mladim ljudima koji žele nešto više saznati o Bear Forest, šumskim ekolozima, ljudima na odmoru ili ljudima koji dolaze u posjetu iz drugih bioregija. To je zanimljiv posao i tijekom godine mi ostavlja šest slobodnih mjeseci."
"Zar ti se ne sviđa Bear City?" pitao sam.
"Ne pretjerano." rekao je. "Iako većina ljudi želi postati dio bio-organizma, ja nisam jedan od njih. No, nemoj me krivo shvatiti. Moraš razumijeti ogromnu učinkovitost u proizvodnji u pogledu rada, energije i resursa, što dozvoljava opstanka divljine u gotovo cijeloj regiji. Čak i ljudi koji žive u samom centru Bear Cityja nisu nikad daleko od divljine. Ja jednostavno nisam jedan od tih ljudi, možda je to slučaj sa 1 prema 500 onih koji žele biti tamo. Dokle god nastave s idejom pretvaranja grada u samoodrživu zajednicu i ne pokušavaju stvoriti bio-mašinu u kojoj će čovjek biti zupčanik, mislim da je sve u najboljem redu. Nisam pretjerano kritičan prema tome što se u gradu događa, uostalom, odrastao sam u gradu i posao koji radim je od velike važnosti za grad i njegovu kulturu. Na svu sreću, svima je sasvim jasno zašto radije provodim svoje vrijeme u šumi, a ne u gradu."
"Koliko god se Bear City može približiti eko sistemu, grad je ipak umjetno stvoren od strane ljudi. S druge strane, Bear Forest je proizvod spontanosti i prilagođavanja svih živih bića koja žive u šumi."
Aristotel je ubacio: "Kao što je to Fourirer rekao: Stavi u kutiju šarene pikule, protresi je i one će stvoriti svoju boju."
"Provode li ljudi iz grada puno vremena u šumi?" pitao sam Jacka.
"O, da!" veselo je odgovorio. "Bez direktnog kontakta sa divljinom naša vrsta postaje slaba i ispijena, te ne može razumijeti svoju ulogu u ogromnoj mreži života. Naša djeca moraju biti u mogućnosti doći do najviših vrhova i na normalan način preživjeti usred divljine. U suprotnom, ljudska životna energija ne bi bila prisutna u prirodi i ljudi bi ubrzo postali nemarni, a na kraju bi propali."
"Ali Jack," upozorio je Aristotel, "iako je priroda velika učiteljica, kako fizički, tako i psihički, poznavanje matematike, brojeva i svemira se ne može naučiti direktno iz biološkog života. Edukacija mora uključivati stalnu i neprekidnu interakciju sa prirodom, no nikako se ne može svesti samo na prirodan način učenja. Barem ne ako sve što želiš raditi u životu nije tumaranje šumom bez svijesti o postojanju nečeg drugog što možeš raditi, ili kako su to govorili još davno: ako ne želiš živjeti kao što su živjeli ljudi u svom prvobitnom, prirodnom stanju."
Jack je izgledao primjetno uzrujan i mogao sam osjetiti kako se pomalo trese u svojoj stolici zbog Aristotelove primjedbe.
"A što ne valja sa životom u prirodnom stanju?" uzrujano je rekao.
"Gledaj," smirujuće je rekao Aristotel, očito zatečen Jackovom uzrujanom reakcijom. "Pokušat ću to drugačije postaviti. Nije li istina da djeca najviše nauče o divljini kada se sama i bez nadzora odraslih osoba upute u avanturu sa svojim malim prijateljima kako bi se igrala? Zar djeca ne nauče najviše i ne otrkiju najviše o divljini sama za sebe? Naš grad je okružen divljinom, leptiri slobodno lete gradom, ptice pjevaju u samom centru grada. Naši praznici i proslave se događaju kao slavlje velikog ekološkog oporavka naše bioregije. Priroda je, dakle, svugdje i za svakoga. Uloga edukacije nije u tome da uči takve stvari." Aristotel se okrenuo Jacku i zaključio: "Da li ti je netko od tvojih učitelja ili učiteljica rekao kako ćeš se popeti na planinu?"
"Ne, prvi put sam se sam popeo na planinu i nitko mi nije morao reći kako da to učinim." priznao je Jack, pomalo posramljen svojom naglom rekacijom i zatim je dodao, s određenom dozom sarkazma: "Vjerojatno si u pravu, kao i uvijek."
Aristotel je ustao i rekao da je vrijeme za spavanje, jer želi otići što ranije. Poželjeli smo mu laku noć, a Jack i ja smo ostali sjediti u tišini jedan nasuprot drugog obasjani crvenilom vatre. Znojili smo se lagano opijeni Jackovim likerom. Nakon nekog vremena Jack je tiho progovorio, kako ga Aristotel ne bi čuo:
"Jako volim Aristotela i poštujem ga zbog njegovog istinskog razumijevanja divljine, međutim previše učio iz knjiga, a u posljednje vrijeme previše vremena provodi u 'ogromnoj rođendanskoj torti' kako volim zvati jestivi grad."
Nisam želio ulaziti u neslaganje između Jacka i Aristotela, pa sam skrenuo s teme i pitao što Aristotel točno radi u životu.
"Pa," počeo je objašnjavati Jack, "on je važan i vrlo poznat u raznim regijama oko nas kao medijator u rješavanju sukoba i kao facilitator diskusija. Zato toliko uživa u raspravljanju kada ne radi. U većini slučajeva mora zadržati svoje mišljenje za sebe, pa kada ne radi koristi priliku i iznese ga."
"Što je to medijator u rješavanju sukoba?" pitao sam.
Jack je izgledao zadovoljan jer može pomoći svojim znanjem pa je odgovorio:
"Kad god dođe do nekih ozbiljnijih sukoba ili neslaganja, nasilja između gradova, regija ili pojedinih osoba, strane uključene u sukob, bilo da je riječ o zajednicama ili osobama, pozovu medijatora ili medijatoricu u rješavanju sukoba iz tog kraja ili iz drugih regija, kako bi sukob bio mirno i trajno sređen."
"Nešto poput suda?" pitao sam.
"O, ne!" odgovorio je. "Ne donose se nikakve presude. Aristotel mora pokušati postići konsenzus između sukobljenih strana. Mora facilitirati i pustiti sukobljene strane da same za sebe pronađu najbolje rješenje. On ne smije nametnuti neko rješenje, ma koliko bi to možda volio u pojedinim situacijama."
"Ali, što ako nije moguće postići dogovor?" pitao sam.
"To se gotovo nikada ne dogodi." rekao je uz smiješak. "S obzirom na nepostojanje vlasti i zakona koji su postojali u prošlosti, ljudi u svojim susjedstvima ili regijama jednostavno moraju postići dogovor. Svima je jasno koliko je nasilje besmisleno i beskorisno, a samo jako mala manjina ljudi ga zagovara. Naravno, stvari ponekad ipak izmaknu kontroli. No, nikad se ne događaju sukobi koji bi se mogli usporediti s ratovima između nacionalnih država koje su postojale u prošlosti, kada su milijuni indoktriniranih zombija vođenih vlašću zaluđenim diktatorima širili kaos, smrt i uništenje svake regije na planeti."
Razmišljao sam o tome čudnom svijetu o kojem je Jack govorio i koliko je on drugačiji od mog svijeta u kojem su, unatoč sve brojnijim i jačim obavještajnim službama, birokraciji, policiji i vojsci, nasilje, ratovi i kriminal bili sve prisutniji i u porastu iz godine u godinu.
Dugo smo sjedili slušajući zvukove noći: grebanje, lajanje, mijaukanje i užurbano zujanje insekata privućenih svijetlom vatre.
"Ideš li ti uopće do grada?" pitao sam, pokušavajući ignorirati bol u tijelu, koju je sjedenje na grubom drvenom stolacu samo pojačavalo.
"Ne često," rekao je, "ali moram sutra ili prekosutra proći kroz grad na putu do Cat Creeka. Sad kad je zimski posao dovršen moram posjetiti prijatelje i rodbinu u gradu, a i dogovoriti jesenske turneje po šumi."
"Hoćeš li ići s nama?" pitao sam.
"Vrlo vjerojatno," rekao je zjevajući, "no, u svakom slučaju, bilo bi najbolje otići u krevet, tako da ujutro ne zadržavamo Aristotela."
Svjestan svog umora i glave prepune novih dojmova i informacija, klimnuo sam u znak odobravanja i polako otišao do slobodne sobe. Zaspao sam čim sam dotaknuo krevet.
Ujutro sam se probudio i vidio Jacka kako me zove kroz mala vrata:
"Tom, Tom, vrijeme je za ustajanje... Dođi, doručak je gotov i Aristotel nas čeka."
Izašao sam iz sobe još uvijek nesiguran u to je li jučerašnji dan bio samo san. Kad sam se našao u centralnoj prostoriji čuo sam Jacka i Aristotela kako razgovaraju ispred kuće i iskoristio sam priliku da pogledam uokolo i malo sredim misli. Drvena konstrukcija Jackove kolibe, sastavljena od ogromnih stabala me je podsjećala na velike srednjovjekovne štale u Europi ili duge kolibe na otocima južnog pacifika, koje sam vidio tijekom putovanja u mladosti, a koje su me se na isti način dojmile. Ulaz se sastojao od tri velika stabla čiji se obris vidio u unutrašnjosti kolibe, a izvana su, obasjana suncem, sjajila poput obeliska u Stonehengeu. Lastavice su užurbano popravljale svoja gnijezda, koja su ukrašvala kutove ulaza.
"Požuri Tom," viknuo je Aristotel nestrpljivo, "nemamo cijeli dan."
Jack i Aristotel su sjedili za malim stolom jedući omlete. "Gušćja jaja, svježi peršin i šumski češnjak," rekao mi je Jack, dodajući mi jedan od velikih glinenih tanjura. "Sad imam preko 40 gusaka dolje kraj jezera, odmah iza kolibe." rekao mi je s ponosom u glasu.
Prije nego što sam dovršio doručak, tanjuri su bili oprani i stol spremljen u kolibu. Jack i Aristotel su stajali i čekali dok sam jeo posljednji zalogaj doručka. Krenuli smo čim sam završio. Vrlo brzo smo došli do glavne staze. Nakon nekog vremena, šumu je zamjenilo grmlje i trava, a opet smo mogli vidjeti Bear City. Izgledao je poput velike kristalne palače u kojoj se sve reflektiralo u staklu i geometrijski postavljenim ogledalima.
"Čemu toliko ogledala i stakala?" pitao sam Jacka.
"Pa," rekao je, "prednje strane kuća u svakoj ulici su prekrivene prirodnim reflektirajućim materijalom koji znatno povećava količinu svjetlosti sunca koja dolazi do kolektora koji su tamo smješteni. Nitko ne hoda po tim ulicama jer je svijetlo prejako, a zbog topline i dobre zaštićenosti tamo je moguće uzgajati brojne vrste kaktusa. Mnogi kaktusi imaju jestive plodove, dok drugi predstavljaju dobar izvor biljnih kemikalija. Prednje strane kuća su, iako reflektirajuće, sastavljene iz dva sloja tog materijala sličnog staklu, između kojih postoji stalan protok vode. Kroz reflektirajuću površinu prolazi dovoljno svijetla za stalan uzgoj jednostanične alge. Te alge se skupljaju u filterima koji se nalaze u predgrađima."
S obizorom na to kako sam izgledao nekako zbunjen cijelom tom idejom, Jack je nastavio:
"Jednostanične alge su odlične za pretvaranje sunčeve svjetlosti u energiju. U tome je barem pet puta efikasnija od bilo kojeg drugog živog bića. Kada se skupi, prolazi kroz bakterijski proces bez zraka koji stvara metan. Može se koristiti i u druge svrhe, kao što je proizvodnja prirodne plastike ili sintetičkih ulja. Svi blokovi kuća se nalaze unutar jednog vodovodnog sistema, nakon čega se sve skupa filtrira i zatim obrađuje. Na površini vode raste sitna paprat po imenu Azolla. Ta biljka živi u simbiozi sa jednom drugom vrstom alge koja proizvodi čisti dušik iz vode, koji se koristi kao gorivo. Azolla se skuplja zajedno s ostalim algama jer je bogata dušikom pa se može koristiti kao gnojivo u poljoprivredi.
U početku smo imali dosta problema sa algama koje su se ljepile na stijenke i time spriječavale prodiranje svjetlosti do vode. Zato smo unutra ubacili neke vrste puževa i riba-čistača koje čiste stijenke i ostavljaju ih savršeno čistima. Sve to se pokazalo kao vrlo uspješna metoda za osiguravanje velike količine energije i prirodnog gnojiva za upotrebu u gradu."
U jednom magazinu sam čitao o uzgoju algi, ali ideja o tome da prednja strana svake kuće istovremeno predstavlja solarni reflektor/kolektor, veliki akvarij, uzgajalište algi i paprati, je zvučalo kao dobar scenarij za SF roman. Kako praktično i jednostavno, pomislio sam. Aristotel je već bio odmakao dok smo Jack i ja razgovarali.
"Idemo!" viknuo je.
"Bilo bi bolje krenuti, jutros je strašno nervozan." upozorio je Jack.
Hodao sam iz Jacka i vrlo brzo smo sustigli Aristotela koji nas je čekao na rubu ponora, koji se nalazio odmah iznad grada. Po prvi put sam stvorio jasnu ideju u glavi kako izgleda cijela regija. Grad se nalazio na dnu široke doline koja se širila do horizonta u oba smjera. Dolina je bila duboka s naše strane, ali manje strma s druge. Četiri visoka vrha su više ili manje okruživala grad. Tri velike rijeke, između kojih su se nalazili manji otoci, su gotovo paralelno prolazile kroz grad, spajajući se u jednu veliku rijeku nekoliko kilometara nizvodno. Prolazi divljeg života su bili jasno vidljivi i susretali su se u velikom okruglom pošumljenom području u središtu grada. Kuće su bile okrenute leđima jedne prema drugoj, ostavljajući prostor za aleje bijelo-srebrnih kolektora i luksuznih zelenih vrtova. Bilo je gotovo moguće vidjeti ljude kako hodaju kroz zajedničke vrtove. Svako toliko bi se pojavila duga, kao rezultat loma svjetlosti kroz ogromne balone koji su natkrivali vrtove s povrćem, a duga se razljevala kroz aleje s kolektorima, reflektrirajući se i stvarajući široku paletu boja. Ispred nas su se nalazile male stepenice koje su bile isklesane u crnoj stijeni i koje su podsjećale na domine. Držač koji je izgledao kao da je od metala se protezao uzduž stepenica, poput dugačke srebrne zmije.
"Stvarno su nešto posebno, zar ne?" pitao me Aristotel okrenuvši se prema meni.
"Da, jesu. I tako su glatke, savršene i sjajne." odgovorio sam.
"Sve ih je isklesao jedan čovjek, posvetio je cijeli svoj život tome!" dodao je Jack i počeo se spuštati. Stepenice su bile jako, jako male i Jackove velike čizme su prelazile njihove rubove, pa se spuštao jako sporo, dok nije stekao povjerenje u čvrstoću držača i krenuo nešto brže. Čekao sam na vrhu dok nije ubrzao, nakon čega smo sva trojica skakutali prema dolje poput malih divokoza koje prate majku. Na početku sam brojao stepenice, no ubrzo sam odustao jer sam izgubio broj.
"4022 stepenice." rekao je Jack.
"Da li je bio nizak?" pitao sam u polušali.
"Da i navodno se bojao visine." odgovorio je Jack kroz smijeh.
Izgledalo je kao da stepenicama nema kraja. Išli smo sve brže i brže do trenutka kada sam pomislio da ćemo uskoro ići prebrzo i pasti u sigurnu smrt. Napokon smo se domogli kraja i svi smo osjetili olakšanje zbog ravnog i čvrstog tla pod nogama.