Novčanik

Sjedajući na stolac u autobusu, Boris je osjetio da sjeda na nešto tvrdo. Ustao je i pogledao što je to. Bio je to novčanik. Pomalo ofucani, crni novčanik. Osmijeh se raširio preko Borisovog lica. Takvo što se događa samo u snovima. Na brzinu je provirio da vidi sadržaj i prigušeno kriknuo. Novčanik je bio pun. Par ljudi se okrenulo i pogledalo Borisa, ali on se nije ni osvrnuo. Ugurao je novčanik u torbu i odlučio novac prebrojati kod kuće.

U sigurnosti svoje sobe istresao je sadržaj novčanika na pod. Izletjele su neke gluposti, dosta novaca, odrezak od mirovine i osobna karta. Podigao ju je. Na slici je bila neka starica. Bio je početak mjeseca i stvarno nije trebalo biti genij da se shvati da je taj novac vrlo vjerojatno staričina mirovina. Nešto ga je štrecnulo u grudima. Sjetio se svoje bake koja jedva krpa kraj s krajem, a radila je 45 godina u svojoj firmi. Neko vrijeme se premišljao, a zatim je odmahnuo rukom.

"Tko joj je kriv? Zašto bolje ne pazi na svoje stvari?" rekao je Boris sam sebi i ubacio sadržaj novčanika u svoju ladicu. Pokušao je ne razmišljati dalje o tome i razbijati si glavu bilo kakvim moralnim dilemama.

Idućih pet noći Boris nije mogao mirno spavati. Neprestano mu se vraćao jedan te isti stravičan san. Sanjao je staričino lice kako ga gleda napaćenim očima punim suza, a da bude gore, to lice je polako dobijalo obrise lica njegove bake, a nakon toga je venulo i venulo sve dok na kraju nije ostala samo kosturska glava s istim onim očima koje i dalje zure u njega. Budio se užasnut i nakon tih pet noći postao je duševno neuravnotežen. Hodao je ulicama u bojazni da svi ljudi znaju što je uradio te da gledaju s prezirom na njega. Izbjegavao je javna mjesta i sve više vremena provodio u svojoj sobi. Taj način života ga je ubijao i bilo je samo pitanje vremena kada će popustiti.

Ujutro šestog dana Boris se svečano obukao, izvukao novčanik iz svoje ladice i potražio staričinu adresu. Našao je tu trošnu zgradu na periferiji. Bila je to jedna od onih zgrada za koju ne možete vjerovati da još uvijek (po)stoji. Nagnuta na stranu, sivih zidova, već odavno nagrižena vremenom. No, koliko god takve zgrade nagrđivale sliku grada, nevjerojatno su izdržljive i može ih se naći u svakoj svjetskoj metropoli. Rekao bi čovjek da imaju dušu kad bi bio siguran da je ima i sam.

Na poštanskom sandučiću s traženim prezimenom pisalo je da se staričin stan nalazi na sedmom katu. Lifta nije bilo pa se uspeo klimavim stepenicama. Sve oko njega je bilo prljavo i prašnjavo te ga je tjeralo na kihanje. Uspevši se na sedmi kat, pronašao je vrata koja je tražio. Bila su trošna baš kao i zgrada, a tlo ispred njih je bilo prepuno oljuštenih komadića žbuke. Pritisnuo je zvonce, ali nije čuo nikakav zvuk izuzev kucanja vlastitog srca. Pokucao je, ali iznutra se čula samo jeka njegovih udaraca. Pokucao je glasnije. Otvorila su se vrata na kraju hodnika iz kojih je izvirio neki mrzovoljni starac.

- Koga trebaš?
- Tražim ženu koja ovdje stanuje. Znate li možda gdje je mogu naći?
- Znam. Probaj u paklu ili raju.

Boris ga je pogledao zbunjeno.

- Umrla je prije šest dana. Srčani udar. Jesi li joj ti nešto u rodu?

Borisu se zavrtjelo u glavi. Vidio je da starac još otvara usta, ali do njega nisu dolazile nikakve riječi. Oteturao je nekako do prizemlja i dvaput pao rasjekavši pri tome usnu. Hodao je ulicama sudarajući se s ljudima koji su mu se micali s puta kad bi vidjeli njegov unezvjereni pogled.

Odjednom se stvorio na najvećem gradskom mostu. Prenuvši se kao iz nekog dubokog sna pogledao je dolje. Ovo ljeto su bile visoke temperature pa je razina vode bila prilično niska. Gurnuo je ruku u džep i izvadio novčanik. Zavitlao ga je što je dalje mogao. Voda se malo uzburkala na mjestu gdje je novčanik pao, ali brzo se umirila. Par prolaznika nije ni primjećivalo Borisa sve dok se nije popeo na ogradu i skočio. Sekundu prije nego što je lupio u plitko dno i prije nego što su mu se dijelovi lubanje i mozga pomiješali s riječnim muljem, Boris je bio siguran da je vidio svoju baku kako se smiješi i doziva ga sebi.

Ledeni vjetar se uvlačio pod kosti označavajući skori dolazak jeseni.