Pozadina
Do sada, niti jedna metoda koja uključuje društvenu
obranu nije polučila zamjetniji uspjeh. Svega nekoliko vlada je pokazalo
interes za društvenom obranom, a niti jedna nije poduzela veće korake
u zamjenjivanju svojih vojnih snaga nenasilnim narodnim otporom. (Postojali
su neki pomaci u Švedskoj, Danskoj i Nizozemskoj, međutim, bez većih
rezultata.) Isto tako, niti jedna zajednica nije provodila treninge
za nenasilan otpor na način koji bi predstavljao odgovarajuću alternativu
vojnoj obrani. Uz ovaj nedostatak nekih zamjetnih uspjeha, diskusija
o mogućnostima društvene obrane nalazi svoje uporište u teorijskim argumentima,
uspoređivanju i interpretaciji povijesnih borbi, od kojih većina nije
bila svjesno povezana s nenasiljem.
Ovdje nadalje istražujem promicanje društvene obrane, nastavljajući
tako što pokušavam formulirati uvjerljiv scenario. Moja procjena je
kako niti jedan do sada predstavljeni scenario nije dovoljno uvjerljiv
za osobe koje zastupaju reformu elite i bazične inicijative.
Osnovni problem reformističkog pristupa, barem prema kritikama tog pristupa,
je u tome što se ne bavi društvenim strukturama, točnije određenim interesima
za postojanjem trenutnog vojnog sistema. Moguće je reći kako se veći
dio društvenog uređenja ne bazira na logici ljudskih potreba (kao što
je sigurnost) već na interesima društvenih grupa koje imaju moć, bogatstvo
i ugled. Prema ovom stajalištvu, današnji vojni sistemi postoje kako
bi služili interesima nacionalnih, vojnih i korporacijskih elita. Neke
vlade mogu imati najbolju namjeru za promjenom sistema, no za njih je
nemoguće prevladati ovisnost o vojnom sistemu koji ih održava na vlasti.
Svaki scenario koji poput reformističkog scenarija društvene obrane
ignorira ovo pitanje je nerealan.
Argument protiv provođenja društvene obrane kroz uvjeravanje političkih
elita je vrlo sličan kritici pregovora o razoružanju. Analitičari poput
Johana Galtunga i Alve Myrdal tvrde kako su pregovori vlada o razoružanju
samo fasada koja stvara iluziju o mogućem napretku, dok zapravo same
ratne strukture ostaju netaknute. Isto bi se moglo primjeniti i na pregovore
o društvenoj obrani, ukoliko bi sve skupa ikad otišlo toliko daleko.
Osobe koje zastupaju reformistički pristup ne objašnjavaju kako bi izbjegle
ovakvu sudbinu.
Pristup društvenoj obrani kroz bazične akcije pati od drugačijih problema
kada govorimo o mogućem scenariju. Postoje mnogi primjeri masovnih nenasilnih
akcija koje imaju potencijal predstavljanja moći jednake onoj vojnoj.
No, prema riječima kritičara tog pristupa, rezultati takvih akcija su
često žalosno slabi ili katastrofalno loše usmjereni.
Primjer toga je čehoslovački otpor invaziji Varšavskog pakta iz 1968.
Iako je u početku taj otpor bio vrlo uspješan, na kraju je ipak slomljen.
Čehoslovačka je nakon toga postala jedna od najrepresivnijih država
istočnog bloka.
Borba za neovisnost Indije, koju je vodio Gandhi, je jedna od klasičnih
priča nenasilne akcije. Ipak, kritičari tvrde kako Indija zbog toga
nije manje nasilna ili bolje mjesto od mnogih drugih zemalja koje su
svoju neovisnost stekle na druge načine. Došlo je do masovnog nasilja
1947. kada je Indija podjeljena; indijska vlada je razvila nuklearno
oružje; intervencija 1975. - 1977. je bila udar na demokratske procese;
vojni napad na Bangladeš iz zapadnog Pakistana je bio jedan od najvećih
genocida u 20. stoljeću; siromaštvo, nejednakost i korupcija su i danas
jako ozbiljni problemi. Gandhijev pozitivan program, iako podržan od
strane mnogih predanih aktivista i aktivistkinja, je napravio jako malo
u svom razvoju. Kritičari će zaključiti kako sudbina nenasilne borbe
u Indiji nije baš ohrabrujuća.
Na Filipinima je 1986. narodni otpor vojnom režimu Ferdinanda Marcosa,
a u obranu Cory Aquino ispunio jednu od vizija osoba koje zagovaraju
nenasilje: pobjeda nenasilnih masovnih prosvjeda protiv prijetnje vojnim
napadom. Ipak, promjena vlasti nije donijela značajnije promjene, rat
protiv "pobunjenika" je nastavljen, zemljoposjednike su i
dalje branili od sirotinje, korupcija je opstala.
U svakom od ovih slučajeva, poruka vezana uz nenasilnu borbu je različita.
Čini se kako je nenasilna akcija uspješna samo kratkoročno, u trenutku
borbe, no poznata povijest pruža malo pokazatelja neke vrste trajnijeg
uspjeha. Ni u jednom od ovih slučaja nenasilna akcija nije postala standardni
oblik borbe, baš kao što je politički razvoj prema nenasilnom društvu
predstavljao samo daleku mogućnost.
Važno je naglasiti kako je nenasilna akcija samo u Indiji bila svjestan
dio dugoročnog programa za promjenu društva. U ostalim slučajevima je
nenasilna akcija korištena samo kao dobra taktika, koja je nudila malo
mogućnosti za neke institucionalne promjene.
Ono što se dogodilo u istočnoj Europi 1989. je uključivalo značajne
promjene političkih sistema, a do toga se uglavnom dolazilo bez nasilja.
Ti događaji daju velike nade onima koji vjeruju u mir i slobodu, međutim,
ti događaji ne utječu pretjerano na moje argumente. Iako je nenasilna
borba odigrala važnu ulogu u istočnoeuropskim događajima, ona nije vođena
protiv neke strane vojne sile ili vojne vlasti (osim u Poljskoj), što
predstavlja klasične slučajeve kroz koje sagledavamo potencijal nenasilne
akcije u svrhu društvene obrane. Nužna su daljnja istraživanja u svrhu
određivanja točne uloge nenasilne akcije u političkim promjenama.
U većini zemalja vojska nije intervenirala kako bi se suprotstavila
demokratizaciji (osim zbog kompleksne situacije u nekim zemljama, poput
Rumunjske i Jugoslavije). Dakle, ova iskustva ne mogu biti predstavljena
kao primjeri uspjeha nenasilne borbe, barem ne dugoročno, u borbi protiv
vojne sile.
Što je najvažnije, niti u jednoj od istočno evropskih zemalja nije bilo
pokušaja ukidanja vojske. Zapravo, koncept društvene obrane je manje
poznat tamo nego u zapadnim zemljama. U istočnoj Europi je nenasilna
borba odigrala ključnu ulogu u rušenju režima, međutim, ona nije institucionalizirana
kroz nove političko - ekonomske sustave. Baš suprotno, većina novih
vlada se nastavila oslanjati na vojnu silu u klasičnom smislu (iznimka
su neki slučajevi, poput Litve i Slovenije, gdje je postojao jak službeni
ili neslužbeni interes za društvenom obranom).
Sve što se dogodilo 1989. je signaliziralo kraj hladnog rata, no to
ne znači kako je sve to dovelo do kraja mogućnosti izbijanja masovnog
rata, baš kao što događaji iz 1815. godine nisu značili prekid ratova
na evropskom kontinentu. Bez obzira na to koliko su događaji iz 1989.
poželjni i značajni, oni ne uklanjaju problem rata. Samim time, pitanje
na koji način promicati društvenu obranu ostaje i dalje jedno od najbitnijih.
U svakom od navedenih primjera sam pokušao dati samo grubu sliku. Nije
mi cilj stvarati političku kritiku nenasilne borbe. Ono što sam želio
prikazati je kako dosadašnji primjeri nenasilne borbe iz povijesti nisu
dali jasan primjer koji bi pokazao kako se "odozdo" može stvoriti
alternativa vojsci, koja bi na poslijetku dovela do društvene obrane.
Širenje
masovnog rata
Kako bih stvorio motivaciju za takav razvoj situacije,
okrenuti ću se drugom dijelu povijesti: širenju masovnog rata i modernim
državnim sustavima. U ovom pregledu povijesti mi nije cilj iznositi
političke, ekonomske ili vojne detalje, već želim naglasiti neke od
osnovnih promjena u prirodi ratovanja, što može poslužiti kao neke od
mogućnosti za razvoj društvene obrane u budućnosti. Ključni koncepti
su sudjelovanje, profesionalizacija i specijalizacija.
U feudalnoj Europi je ratovanje koristilo manjini društva. Veći dio
stanovništva, seoska populacija, je rijetko bila uključena u ratovanje
ili čak osjećala utjecaj ratova. Vojnici su bili profesionalci, uglavnom
plaćenici.
Feudalizam je odnos ratovanja i društva bazirao na političkim i ekonomskim
dogovorima. Većina ekonomske proizvodnje je bila za lokalnu upotrebu,
dok je politička moć bila decentralizirana (iako vrlo neravnopravno).
Tada nije postojala potreba za ekonomskim širenjem u svrhu održavanja
ogromne vojske. Praksa je bila okupiti vojsku plaćenika za svaku pojedinu
bitku ili rat.
Feudalni sistem je potisnut modernim državnim sistemom. Vojska je u
toj transformaciji odigrala ključnu ulogu, jer je osigurala osnovu za
širenje vlasti, a sve to zahvaljujući plemstvu. Kako bi se omogućilo
širenje vojske bilo je nužno odvajati sve više sredstava iz kapitalističke
ekonomije u razvoju. Takva situacija je zahtejvala stvaranje novih poreza,
kao i širenje birokracije. Rast vojske i države se odvijao paralelno.
Ključni trenutak u ovom procesu je bila francuska revolucija, revolucija
koja je osnažila državu i birokraciju, te donijela masovnu podršku.
Ta revolucija je predstavljala veliku opasnost za tradicionalne države
koje su okruživale Francusku pa je bilo nužno proširiti državu, kako
bi se izbjegla mogućnost slamanja revolucije. To širenje se dogodilo
na populistički i militaristički način - francuska revolucionarna vojska
je predstavljala prvu modernu masovnu mobilizaciju ljudi za odlazak
u rat.
Time je francuska revolucija pokrenula isti proces u susjednim zemljama,
tjerajući ih da stvaraju takvu obranu od Francuske. Sve to je jako ubrzalo
stvaranje modernih država s njihovom političkom centralizacijom, poreznom
i ostalom birokracijom, tajnom policijom, ogromnom vojskom i centralistički
uređenom ekonomijom.
Doba masovnog sudjelovanja u ratovanju se nastavilo i u dvadesetom stoljeću,
prvenstveno kroz svjetske ratove. Ogroman broj mladih i sposobnih ljudi
je bilo uključeno u oružane snage. U doba totalnog rata su i drugi dijelovi
populacije podržavali ratna nastojanja, prvenstveno kroz ekonomsku proizvodnju,
ali je time i taj dio populacije postao meta napada, uglavnom kroz zračne
napade.
Masovno sudjelovanje u ratovima je bilo povezano s vrlo niskom razinom
profesionalnosti. Većina vojnika u tim ratovima su bili dobrovoljci
ili mobilizirani. Samim time, razina specijalizacije je vrlo niska.
Puška je oružje masovnog ratovanja i koriste ju gotovo svi vojnici.
Tokom posljednjih desetljeća se u industrijski razvijenim zemljama javio
posve suprotan trend. Riječ je o smanjivanju broja učesnika u ratu i
razvoju ratovanja uz korištenje visoko razvijene tehnologije. Moderno
naoružanje, poput zrakoplova, podmornica i navodećih raketa, je izrazito
kompleksno i zahtjeva puno više tehničke podrške nego boraca na fronti.
U SAD-u, jednoj od zemalja gdje je ovaj trend uznapredovao, je vojska
u velikom broju sastavljena od profesionalaca, od kojih velik dio čine
razni tehnički specijalisti.
Ako francuska revolucija označava širenje masovnog sudjelovanja u ratovanju
i time zamjenjuje feudalni model male, privremene i plaćene vojske,
onda doba utrke u nuklearnom naoružanju označava povratak ratovanju
koje obilježava mali broj učesnika i visoka razina profesionalizacije
i specijalizacije. To je polazna točka koju ću iskoristiti za prezentaciju
društvene obrane, što je vrlo slično procesu koji je pokrenula francuska
revolucija.
Revolucionarna
društvena obrana
Revoluciju možemo definirati kao brzu i temeljnu transformaciju
ključnih socijalnih strukutra u društvu, kao što su državna i klasna
struktura, a taj proces je direktno povezna s pobunom koja dolazi "odozdo".
Vojni puč nije revolucija, jer način provođenja političke i ekonomske
moći ostaje nepromjenjen. S druge strane, francuska, ruska, kineska
i iranska revolucija (između ostalih) su promjenile cijeli okvir ekonomskih
odnosa, kao i političkog vodstva.
Fraza "revolucionarna društvena obrana" ima dva značenja.
U jednom se odnosi na korištenje društvene obrane u potencijalno revolucionarnim
situacijama, npr. kako bi se obranila značajna promjena u društvenim
odnosima. Također se odnosi i na sastavni revolucionarni dio same društvene
obrane: kada masovna nenasilna akcija zamjeni vojnu silu, to znači kako
se država više ne može oslanjati na monopol nad korištenjem "legitimnog"
nasilja. Time se dovodi u pitanje preživljavanje države i društvenih
institucija koje su pod zaštitom države (kao što su privatno vlasništvo
ili birokratske privilegije). Upotreba društvene obrane ne znači nužno
ukidanje društvenih institucija koje se održavaju putem nasilja, ali
za takvo što uvijek postoji određena mogućnost.
Jedan od mogućih scenarija revolucionarne društvene obrane je korištenje
društvene obrane u revolucionarnoj situaciji koja se dogodila iz drugih
razloga. Recimo, radikalno lijeva stranka je osvojila vlast na izborima
i prijeti joj vojni puč (možda čak podržan od nekih stranih sila). Organizirana
nenasila akcija u svrhu obrane te vlasti kulminira i pretvara se u društvenu
obranu. Istovremeno, nenasilne metode koje su se razvile u svrhu zaustavljanja
okupacije se koriste za ostvarivanje radikalnih promjena u društvu,
uključujući i ukidanje oružanih snaga.
Korištenje potpune društvene obrane nužno znači potpuno razoružanje
vojske. U reformističkom scenariju, ovo razoružavanje bi bila pažljivo
isplanirana operacija. U revolucionarnoj situaciji je vjerojatnije kako
bi to razoružanje izveo narod bez nekih sankcija od strane vlasti ili
vojnog vodstva, a dogodilo bi se prvenstveno kako bi se zaustavila upotreba
oružja protiv stanovništva. Kako bi ovo razoružanje uspjelo, morala
bi postojati podrška većeg broja pripadnika i pripadnica oružanih snaga.
To bi uključivalo onesposobljavanje oružanih sustava, preuzimanje vojnih
komunikacija i onesposobljavanje ili zaustavljanje vojnih zapovjednih
struktura.
Revolucionarne promjene koje bi donijela ovakva situacija su zasigurno
bazirane na radikalnoj demokraciji, koja se suprotstavlja sistemima
nejednake moći i privilegija povezanih s monopolističkim kapitalizmom,
državnim socijalizmom, birokracijom, patrijarhijom i vojskom. Kakvo
god uređenje to donijelo, nužno je postojanje široke podrške kako bi
društvena obrana bila što učinkovitija.
U ovom primjeru sam kao pretpostavku uzeo kako se razoružanje i društvena
obrana događa unutar jednog određenog područja - jedne zemlje ili regije.
Takav razvoj situacije, kako onaj revolucionarni, tako i sama društvena
obrana će zasigurno predstavljati opasnost u očima susjednih vlada i
vojnih struktura. Naravno, čim se društvena obrana pojavi u revolucionarnoj
situaciji, velika je vjerojatnost kako će biti ugrožena mogućom intervencijom
iz nekog drugog područja ili će se pokrenuti operacije koje pomažu destabilizaciji
situacije. Tako možemo pretpostaviti kako je "društvena obrana
u jednoj zemlji" jednako nestabilna i neodrživa kao i "socijalizam
u jednoj zemlji". Ukoliko se revolucija ne proširi, vjerojatno
će biti slomljena ili sabotirana od strane zagovarača vojnih metoda.
Umjesto očekivanja i obrane od moguće intervencije, može se primjeniti
društveni napad. U slučaju revolucionarne društvene obrane, društveni
napad označava promociju društvene obrane u drugim dijelovima svijeta,
pogotovo tamo gdje leži najveća opasnost za revolucionarne procese.
Jedna od ključnih aktivnosti društvenog napada je komunikacija, jer
će neprijatelji zasigurno revolucionarno društvo pokušati prikazati
kao pokvareno i zlo, kako bi opravdali svoje napade. Govoriti pravu
istinu o metodama i rezultatima će biti od velike važnosti.
Glavni cilj društvenog napada bi trebao biti započinjanje društvene
obrane u drugim dijelovima svijeta. Ukoliko to ne uspije, vrlo je vjerojatno
da ni revolucija neće uspjeti. No, ukoliko se to počne ostvarivati,
to bi moglo pokrenuti procese aktivnog razoružanja, te bi time "vanjske
prijetnje" nestale zbog narodnih akcija.
U ovom procesu bi zasigurno bilo mnogo krvavih borbi i tragedija, jer
vojska i policija su naučene silom uklanjati sve revolucionarne "viruse".
Masakri bi u nekim slučajevima mogli zaustaviti bilo kakav napredak,
međutim, isto tako bi mogli predstavljati dodatnu motivaciju za razoružanjem,
kroz politički jiu - jitsu koji je povezan s nenasilnim akcijama. Čak
je moguće zamisliti neke režime koji bi sami sponzorirali društvenu
obranu u svrhu izbjegavanja revolucionarnih promjena.
Nepotrebno je naglašavati kako je ovo shematski scenarij. Bilo kakve
stvarne promjene u ovom smjeru će vjerojatno biti duge i rastegnute
kroz nekoliko desetljeća. Tijekom samog procesa, rezultati će biti daleko
od idealnih. Sama "revolucionarna društva" će se zasigurno
kretati u različitim smjerovima, korisiti će se novi oblici borbe, formalno
nenasilni, ali manipulirajući oblici će se razviti kako bi se zaštitila
moć i privilegije, događati će se katastrofe i incidentne situacije.
Bilo što drugo, osim takvog nestrukturiranog napretka, je pusto maštanje.
Reformistička vizija pažljivo planiranog prelaska na društvenu obranu
je sasvim sigurno krivi put, iako to ne znači kako je kaos poželjan.
Sličnost između francuske revolucije i scenarija revolucionarne društvene
obrane je sasvim jasna. U oba slučaja dolazi do ogromnog porasta broja
onih koji sudjeluju u društvenoj borbi - u oružanoj borbi u prvom slučaju
i nenasilnom otporu u drugom slučaju (iako društvena obrana predstavlja
puno veću mobilizaciju, jer su uključeni čak i oni koji ne sudjeluju
u vojnim operacijama). U oba slučaja je sudjelovanje u organiziranoj
borbi povezano s revolucionarnim promjenama društvenog uređenja. Također,
u oba slučaja širenje revolucije predstavlja metodu obrane revolucije.
I na kraju, u oba slučaja se glavne ideje revolucije mogu izgubiti,
a da se istovremeno razviju novi oblici korištenja moći.
Cilj predstavljanja ovog scenarija revolucionarne društvene obrane nije
predviđanje budućnosti, već stimuliranje promišljanja mogućih strategija
u sadašnjosti. Revolucionarna društvena obrana je samo jedan od mogućih
načina i kao takva je vrijedna diskusije i planiranja.
[originalno objavljeno u Brian Martin: Social Defence,
Social Change; Freedom Press, London, 1993.]
