Čitanje kod mene podrazumijeva ugašen televizor, ugašen radio, ugašen kompjutor. Ovdje se ne radi o profesionalnom čitanju, koje ponekad i potrebuje upaljen kompjutor, već onome iz čistog gušta. Dozvoljena je eventualno pokoja cigareta. Ili vino ako se nalazim u vikendici. Uglavnom, riječ je o užitku koji se ostvaruje u tišini. Tišina je pratila i gledanje filmova u kinodvoranama.

Odlasci u kino su u mojoj mladosti bili izuzetno rijetki. Roditelji me nisu vodili na sve filmove, ili većinu njih, već su pravili pažljivu selekciju i vodili me na ono što su smatrali prikladnim (a toga je zaista bilo malo, možda zato što nikada nisu razvili naviku odlaženja u kino ili što nikada nisu zavoljeli film). Većinom su prikladni bili crtići. Mala dvorana provincijskog kina bila je puna roditelja i klinčadije kod god bi se prikazivale pustolovine crtanih junaka. Roditelji bi stalno nešto govorkali malima, upozoravali ih ili im objašnjavali. Žamor i veselje.

Danas tu istu dvoranu provincijskog kina doživljavam drukčije. Nikad, ali baš više nikad nije prepuna. Nije ni popunjena. U njoj nema žamora i veselja. Vlada neka grobna tišina. A izrazi lica ljudi koji u njoj sjede ukazuju na nedostatak životnosti. Kao da ih je netko ovdje posjeo i zaboravio na njih. Međutim, to kino pruža užitak gledanja koji ni jedno drugo ne pruža. Još da spomenem kako kino neodoljivo podsjeća na kogresnu dvoranu, halu za sastanke mjesnog odbora ili stranke koja je trenutno na vlasti. Možda zato jer se u njoj takvi događaji i održavaju. Ispred kino platna je pozornica s koje strše dva ogromna zvučnika. Kad uđete u dvorani imate osjećaj kao da se nalazite u nekom filmu koji s nostalgijom prikazuje neka prošla vremena. Nije bitno koja. Bitan je taj duh prošlosti.

Duh prošlosti izostaje kad uđem u suvremenu kino dvoranu. Sjedalice na kojima možeš sjediti tri sata da te kasnije ne boli guzica, zvuk nikad bolji, veliko platno, mjesta za noge koliko hoćeš. Ali sve nekako hladno. Kao napuštena tvornica. Ali nema veze, ovdje sam zbog filma. Kao što sam bio i nedavno kad je dvorana bila prepuna a film interesantan, nikako najbolji svih vremena. Nakon samo minutu, dvije trajanja filma došlo mi je da urlam začepite svoja proždrljiva usta barem na dva sata... Onaj osjećam prošlosti prisutan u provincijskom kinu, u suvremenom je kinu zamijenjen osjećajem otuđenosti. Ljudi kao da nisu ovdje zbog filma. Ako sam ikada razmišljao o mekdonaldiziranome svijetu onda sam ga ovaj put postao svijestan. Pa on je tu! To nisu puste priče. Zaista je ovdje! Umjesto savršenog zvuka koji mi omogućuje novi sustav ja samo čujem mljackanje, žderanje, razvlačenje sline, ruke koje hitro ulaze u papirnate vrečiće i vade hrpe kokica da usta ne bi ostala prazna. Vrečiće šuškaju, daj dodaj, ima li još?, hoćeš? ja ne mogu više... govore filmoljupci. Žderanje prati zalijevanje coca-colom, jer coca-cola i kokice idu zajedno. Nakon pola sata terora prežderavanjem i pijucaknjem konačno malo odahnem. Ajde, konačno film, pomislim. Ali ne, gomila koja je došla ovdje zbog filma nije još odigrala svoje. Sada su na redu mobiteli. Zvone, zvone, zvone ,zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, zvone, oh, pa to je moj mobitel zvoni... Mislite li da pretjerujem, otiđite u veće zagrebačko kino i pogledajte neki od hit filmova. I tako do kraja filma kad i oni koji su ugasili mobitele guraju ruku u džep da provjere je li im stigla koja poruka. I nisu li možda propustili važan poziv. A nemojmo zaboraviti da je, ipak, sve počelo jednim pozivom. Kad izađem iz zgrade kina, uvijek mi opali šamarčinu. Dobrodošli k sebi!

Suvremeno kino je nalik Pleaseantvilleu. Nasmiješeni parovi zadovoljno nešto grickaju, tu je i sokić za slučaj da ožedne, mobiteli da se jave roditeljima i kažu da je sve u redu, sretne obitelji se drže za ruke, djeca slamčare svoje prve cole, ugodni i uvijek nasmiješeni prodavači i prodavačice rado poslužuju, ovdje su da ti pomognu, striček na ulazu se lijepo nasmije kad ti otrgne kartu, plakati po zidovima te podjećaju na dobre filmove koje ne smiješ propustiti. Međutim, suprotno od Pleasantvillea, ali s istim učinkom, ovdje polako nestaje boje. Grickanje najedamput postaje prežderavanje nepotrebnim, sokići postaju coca-cole koje ne možeš više nigdje izbjeći i od kojih imaš osjećaj da prate više od svih satelita ovoga svijeta, mobiteli postaju legitimacijske iskaznice, konobari se pretvaraju u tipove koji ti ne daju da kupiš što hoćeš, već te prisiljavaju na određene proizvode. Ni onaj striček se više ne smije kad trga kartu, već pazi da nemaš sa sobom nešto što nije kupljeno kad njegovih kolega, a plakati više ne podsjećaju, već agitiraju. Ponekad vrlo nasilno. Sve što se krije iza tog propagandnog nasilja, većinom je obična patetika. Heroji, junaci, vitezovi i samuraju ovdje su da se sažalimo nad njima. Oni su ubijali, klali, mučili i krv pili jer su na to bili prisiljeni. Ni vampiri više nisu dobrovoljno to što jesu.

Provincijsko kino ne nudi savršen zvuk, naprotiv, jedva da se nešto čuje. U njemu nikad nije toplo. Platno je maleno. Ljudi je malo. Ovdje su zato jer nemaju kud nedjeljom izaći. Nemaju partnere, nemaju obitelji. Nemaju ni djece. Jedino što nedjeljom u osam imaju jest ovo staro kino. Uvijek ih nađeš. Rijetko ih je više od deset. Kao zaboravljeni od svijeta. Za njih nisu postavili plakate. Ni kokice im ne prodaju. Pa čak ni sveprisutne cole nema. A mobiteli? Ne zvone. Nema ih tko zvati. Inače bi zvonili. I što je najstrašnije, gledaju film. Tišina je. Čuje se samo zujanje projektora.

Odlazak u provincijsko kino još uvijek je gušt. Službeni znanstvenici bi rekli kako provincija još uvijek nije globalizirana te da se mora uključiti u globalne integracije. Jer samo će tako dobiti suvremeno kino. Samo tako će postati dio svjetskog trenda, jer danas je sve trend, a svaki je trend globalni, kažu.

Ono što je nekad bio užitak, ljubav prema filmu, nešto s predznakom kulturnog, danas to nešto postaje trend, in, cool i još dvije-tri riječi koje čine kompletan rječnik elokventnih televizijskih voditelja i voditeljica, danas odlazak u kino znači društveni ritual na kojem sudjeluju oni koji o filmu ne znaju previše. Pogledati hit obveza je modernog čovjeka. Na to ga je obvezao potrošački menatlitet, potrošačka kultura koja imperativima nalaže što treba čovjek imati da bi bio čovjekom. U potrošačkom je društvu čovjek onaj koji ima. A taj koji ima pokazuje to što ima. Biti znači imati i pokazati, egzistencija modernog čovjeka je reklama. Reklama za sve što ima i što pokazuje, a što čovjeka čini zbirom potpuno besmislenih imena i proizvoda na čiju kupnju troši sve svoje emocije.

Imam prijateljicu Marku koja je opsjednuta posjedovanjem novog i skupog, nije važno čega. Ona kupuje sve novo što se pojavi, ona sve prva kupuje i poput nakičena purana ponosno korača praznim ulicama mjesta u kojem turizma nema. Jedini predmet njenog interesa je roba. Njena ljubav je ljubav prema predmetima. Njezin život je život bez sadržaja. Kava s njom je razgovor o robi i RTL televiziji. Moja prijateljica Marka boluje od vrlo neobične bolesti - izrazito se srami plaćati s novčanicama sitne vrijednosti. Kruh se kupuje novčanicom od dvjesto kuna ili karticom. Nema li novčanice veće vrijednosti, ona ne kupuje. U posljednje vrijeme njezina bolest slabi, ona se oporavlja i vrlo je sretna što je društvo danas toliko razvijeno da svaki normalan čovjek može imati nekoliko kartica.