O
ukidanju rada
Možda će se
nekome učiniti da je objavljivanje djela pod naslovom "Ukidanje rada"
pomalo pretjerano i radikalno za zemlju gdje je postotak nezaposlenosti
visok (evo, prešli smo brojku od 400 000), no moram reći da to ipak nije
tako. Ukidanje rada nije esej koji govori o radu na taj način, pogotovo
ne kada je u pitanju zadovoljavanje nekih egzistencijalnih potreba, koje
ostaju nezadovoljene kroz nezaposlenost koju danas poznajemo. Stvar je
u tome da ovdje govorimo o dva različita pristupa.
S jedne strane, kritičari ovog eseja su često tvrdili kako je tu riječ
o razmaženom prenemaganju i teoretiziranju tipičnom za zapadne zemlje
razvijenog kapitalizma u kojem je moguće pozivati se na ovakav koncept.
To ubrzo pada u vodu (iako i u tom stavu ima ponešto istine), prvenstveno
zbog činjenice što se veći dio argumenata koje Bob Black iznosi bazira
na drugim društvenim oblicima i primjerima, uglavnom u zemljama koje svrstavamo
u rang "nerazvijenih". Naravno, te zemlje su nerazvijene, ali
samo prema zapadnim mjerilima, gdje razvijenost znači automatizaciju i
omasovljavanje svih oblika proizvodnje u svrhu tržišne konkurentnosti,
ali ne i zadovoljavanja konkretnih potreba.
S druge strane, ovo je radikalna kritika samog koncepta rada, što je korak
dalje od svih ostalih ideja, gdje god se one nalazile na političkoj ljestvici.
Naravno, Bob Black se prvenstveno obratio ljevici i anarhističkim krugovima,
koji su se uglavnom bavili pitanjem rada kroz pitanja radnih uvjeta, radnog
vremena, visine plaća, sigurnosti radnog mjesta i sl. Kroz takav pristup
nitko zapravo nije dovodio u pitanje sam koncept rada, niti je pokušavao
pokrenuti promišljanje toga što rad zapravo znači.
Uglavnom, što god svakome od nas rad predstavljao i što god na kraju mislili
o ovom eseju, on je izrazito bitan zbog razvoja daljnje diskusije i naših
osobnih izbora u životu.
Na lokalnoj razini to znači nekoliko stvari. Siguran sam da će kritičari
tvrditi kako je neprimjereno uz ovoliku nezaposlenost govoriti o ukidanju
rada. Samo, kada govorimo o nezaposlenosti (barem kada govore nezaposlene
osobe) mislimo na to da nam treba posao koji će osigurati zadovoljavanje
naših potreba. Ili bi barem to tako trebalo biti. No, to često nije tako.
Nezaposlenost stvara veliko nezadovoljstvo prvenstveno zbog toga što znači
siromaštvo, ali psihičke posljedice u ovom trenutku dolaze zbog ideje
da nezaposlenost (dakle, nemate "službeni" posao) znači beskorisnost.
Time je sasvim jasno da se radu pridaje određena "sveta" vrijednost,
prvenstveno radu koji nazivamo "posao", a koji se opet može
događati samo u strogo određenim okvirima. Problem je u tome što kada
smo nezaposleni razmišljamo o tome da moramo pronaći posao, morao raditi,
dok zadovoljavanje egzistencijalnih potreba ostaje u drugom planu.
S druge strane, ne otvara nam se mogućnost proizvodnje, odnosno zadovljavanja
naših potreba koje bi izlazilo van kategorije zaposlenosti, jer to nije
moguće kontrolirati, kako samu proizvodnju, tako i naše vrijeme. Potrebno
i nepotrebno prestaje imati svoju stvarnu vrijednost u svijetu u kojem
živimo, jer ne zadovoljavamo više potrebe društva (dakle ljudi), već tržišta
i ekonomskog sustava. U tom poremećenom sustavu vrijednosti, gdje je proizvodnja
sama sebi svrha, sasvim je jasno da dolazi do radikalne kritike samog
koncepta rada i količine rada kojeg ulažemo u nešto od čega nemamo nikakve
koristi. Mi nemamo. Netko vjerojatno ima. Black tvrdi da je tu riječ o
razvijenom sustavu kontrole, što također "drži vodu".
No, treba li se složiti s Blackom, treba li pustiti "da nas uvjeri",
kako to sam kaže u svom predgovoru? Ne znam odgovor na to pitanje, barem
ne neki općenit odgovor. Osobno se ne mogu složiti sa svim što kaže, iako
mislim da u puno toga pogađa bit samog problema. Opterećeni smo radom,
opterećeni smo idejom "da je rad stvorio čovjeka" (nije, čovjek
je stvorio rad, a rad ga je pregazio), opterećeni smo poremećenim sustavom
vrijednosti koji nas prisiljava na ogroman angažman, a niz se samo nastavlja...
Ukidanje rada je interesantan pristup, jednako svjež kao i prije sedamnaest
godina kada je napisan i izrazito bitan za daljnje promišljanje koncepta
rada. Ponekad se čini pretjeran, no, nisu li se sve napredne ideje činile
pretjeranima u vrijeme kada su nastajale? Nije li nekoć ideja o okrugloj
Zemlji bila pretjerana, nije li ideja o parlamentarnoj demokraciji i ljudskim
pravima bila prava utopija? Jednako tako danas utopijski zvuči ideja koja
kaže da možemo na vrlo opušten i zabavan način raditi, proizvoditi i sasvim
lijepo živjeti.
Na kraju, ukidanje rada ne znači lijenost, već puno aktivnosti organiziranih
na drugačiji način. Pročitajte esej. Zaključak će doći na kraju.
Marko Strpić
Predgovor
Sa zadovoljstvom
sam prihvatio mogućnost predstavljanja ovog eseja hrvatskom čitateljstvu.
Hrvatski je, barem mislim tako, deseti jezik na koji je ovaj tekst preveden,
no svaki put kada se to dogodi osjećam se kao da mi je odano priznanje.
Ovo je treći prijevod na jezik koji se govori u "bivšoj Jugoslaviji"
kako to vole reći mediji u SAD-u. Ponekad mi se čini da sam popularniji,
ili barem čitaniji u vašem dijelu svijeta nego u svojoj zemlji, koju,
usput govoreći, prezirem.
Ovaj tekst se po prvi put pojavio, ubrzo nakon što sam ga napisao, kao
pamflet 1985. godine. Nedugo nakon toga je doživio nekoliko novih izdanja,
često bez mog znanja. No, njegovo pojavljivanje u časopisu "Anarchy:
A Journal of Desire Armed" i u "Semiotext(e)" predstavilo
ga je širem čitateljstvu, što je dovelo do daljnjeg objavljivanja i tada
prvih prijevoda.
Pokazalo se da je ovaj esej bitna intervencija u anarhizmu, barem u engleskom
govornom području, ali do određene mjere (što ne mogu točno procijeniti)
i drugdje. Nikad nisam tvrdio kako sam otkrio ideju koju možemo nazvati
idejom "nerada". Zapravo, sam termin je smislila talijanska
grupa koja već duže vrijeme ne postoji i to u tekstu koji nikad nisam
vidio. To je nešto što sam izveo iz radova suvremenih anarhista, kao što
je John Zerzan, i iz radova starijih teoretičara, od kojih su neki bili
anarhisti, a neki nisu. U stvari, vjerojatno sam više dobio iz radova
Charlesa Fouriera, za koga marksisti tvrde da je bio utopijski socijalist,
i iz radova Williama Morrisa, koji je bio marksist, nego od bilo koga
drugog. Međutim, esej je svoj prvi veći utjecaj imao na anarhističke krugove.
U nekim dijelovima svijeta sam time prisilio anarhiste da ukazuju na problem
samog rada, a ne samo plaćenog rada, koji je tek jedan dio problema. Moj
izazov je ono što zagovornici rada ignoriraju dovodeći time sebe u opasnost,
jer to znači da nitko niti ne pokušava dokazati da sam u krivu. To je
moje uobičajeno iskustvo, pogotovo sa anarho-sindikalistima, koji su najkonzervativniji
među anarhistima, pa samim time ne začuđuje što se njihov broj smanjuje,
unatoč činjenici da je broj anarhista, općenito gledajući, u sve većem
porastu, u tolikoj mjeri da se takvo što nije dogodilo posljednjih osamdeset
ili devedeset godina.
Pitanje rada je pitanje koje sam napuštao i vraćao se na njega nekoliko
puta tijekom godina. Iako se esej referira na nekoliko različitih izvora,
nikad nije bio zamišljen kao akademska studija. U kasnijim esejima, "Primitive
Affluence", koji se pojavljuje u mojoj knjizi "Friendly Fire"
(1992.), objavio sam i reference, kao i u svojoj posljednjoj knjizi "Anarchy
After Leftism" (1996.), koje se uglavnom bave drugim pitanjima. Kroz
čitanje različitih djela sam nastavio sve više učiti o radu i sve što
sam pročitao me navodi na to kako sam od početka bio u pravu. Čini mi
se da prvenstveno povijesne i etnografske studije potvrđuju moje argumente.
I tako, nakon 17 godina, još uvijek nisam pronašao ništa izrečeno u ovom
eseju što bih danas povukao. Eventualno bih dodao, što sam drugdje i učinio,
ali nikako ne bi nešto izbacio. Pozdravljam svaku kritiku, međutim, nisam
zadovoljan kvalitetom kritike koju sam do danas dobio. Zaslužujem snažnije
neprijatelje.
Esej koji ćete upravo pročitati je imao na stotine tisuće čitatelja, a
nema načina da procijenim točno koliko. Nekima od njih je bio važan. Čak
i ako vas ne uvjerim, želio bih samo da budete svjesni mog stava, jer
siguran sam da ćete sresti ljude koje sam uvjerio. Nerad će biti bitan
faktor, prije ili kasnije, u svim aktivističkim pokretima, pogotovo sada
kada je ljevica toliko umanjena i diskreditirana. Što, zapravo, i nije
loše. Naravno, ukidanje rada je utopijski zahtjev - ali jednako su tako
utopijski mnogo gluplji i besmisleniji zahtjevi ljevičara. Ukidanje rada
nije nešto što ćemo postići potpisivanjem peticija ili glasanjem - ono
će zahtijevati velike socijalne krize. No, sumnja li netko da će naš kapitalistički
sistem preživjeti ozbiljne socijalne krize? Budimo spremni kada se to
dogodi.
Bob Black,
proljeće 2002.
Ukidanje rada
Nitko ne bi trebao raditi. Nikad.
Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš
navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad. Ukoliko
želimo prestati patiti, moramo prestati raditi.
Pod tim ne mislim kako bismo se trebali prestati baviti stvarima, već
to znači stvarati nove načine življenja bazirane na igri. Drugim riječima,
ludičku revoluciju. Kada kažem "igra", pod tim podrazumijevam
i veselje, kreativnost, društvenost, zajedništvo, a možda čak i umjetnost.
Igra znači puno više od same dječje igre, a obje su jednako vrijedne.
Pozivam sve u kolektivnu avanturu općeg užitka, slobodnog i međusobno
ovisnog izobilja. Igra ne znači pasivnost. Svima nam je, sasvim sigurno,
potrebno više vremena za promjenu smjera prema lijenosti i usporavanju,
bez obzira na to koliko sada uživamo, neovisno o svojim primanjima ili
zanimanju, jer kada se oporavimo od iscrpljenosti uzrokovane poslom, svi
osjećamo potrebu za djelovanjem. Oblomovština i stahanovština su dvije
strane iste kovanice.
Ludički način života je potpuno nespojiv s postojećom stvarnošću. Tim
gore za "stvarnost", tu crnu rupu koja usisava vitalnost iz
onog malog dijela života koji ga razlikuje od pukog preživljavanja. Začudo,
ili nas to možda ne treba čuditi, sve stare ideologije su konzervativne
zbog svog vjerovanja u rad. Neke od njih, poput marksizma i većine podvrsta
anarhizma, to čine još strastvenije zbog toga što je malo drugih stvari
u koje vjeruju.
Liberali tvrde kako bi trebalo ukinuti diskriminaciju pri zapošljavanju.
Ja kažem kako treba ukinuti zapošljavanje. Konzervativci podržavaju zakone
o pravu na rad. Tu podržavam pravo na lijenost, što je zastupao Paul Lafargue,
Karl Marxov zet. Ljevičari traže punu zaposlenost. Ovdje poput nadrealista
- s tom razlikom da se ja ne šalim - zastupam punu nezaposlenost. Trockisti
propagiraju permanentnu revoluciju. Ja propagiram permanentno zabavljanje.
No, ako svi ideolozi (a čine to) zastupaju rad, i to ne samo zato da bi
natjerali druge ljude da obavljaju svoj posao, začuđujuće je što to ne
kažu. Neprekidno će govoriti o plaćama, satima, uvjetima rada, iskorištavanju,
produktivnosti i profitabilnosti. Vrlo rado će govoriti o svemu, samo
ne o samom radu.
Ti stručnjaci, koji će rado ponuditi sebe da razmišljaju umjesto nas,
rijetko iznose svoje zaključke o radu, iako rad zauzima istaknuto mjesto
u našim životima. Međusobno se igraju riječima i izmotavaju, ne govoreći
o detaljima. Sindikati i poslodavci se slažu oko toga da moramo prodavati
svoje vrijeme kako bismo preživjeli, iako stalno pregovaraju oko cijene.
Marksisti smatraju da nam mora naređivati birokracija. Liberali smatraju
da nam moraju naređivati biznismeni. Feministkinjama nije bitno koji oblik
nadređenosti je u pitanju, dokle god su žene nadređene. Sasvim je jasno
kako ove ideologije imaju vrlo različita mišljenja o tome kome pripada
vlast. Jednako je jasno da se niti jedna od njih ne protivi vlasti i kako
žele da nastavimo raditi.
Možda se pitate da li se šalim ili mislim ozbiljno. Šalim se i ozbiljan
sam. Ludizam ne znači biti smiješan i apsurdan. Igra ne mora biti lakoumna,
iako lakoumnost ne mora biti trivijalna, jer često baš lakoumnost shvaćamo
ozbiljno. Volio bih da je život igra - no igra s visokim ulozima. Želio
bih se zauvijek igrati.
Alternativa radu nije ljenčarenje. Koliko god cijenio uživanje u tromosti,
ona nije toliko dobra kada nas zaustavlja u postizanju drugih oblika užitka
i zabave. Također, ovdje ne promoviram vremenski strogo određeno i sigurno
"slobodno vrijeme", daleko od toga. Slobodno vrijeme je razdoblje
kada ne radimo, ali u svrhu rada. Slobodno vrijeme je vrijeme koje provodimo
kako bismo se oporavili od rada, neuspješno pokušavajući zaboraviti na
rad. Mnogi ljudi se vrate sa svojih odmora potpuno smoždeni, jedva čekajući
vratiti se na posao kako bi se napokon odmorili. Osnovna razlika između
rada i slobodnog vremena je to što se otuđenje i iscrpljivanje uzrokovano
radom plaća.
Ovdje se ne igram definicijskih igara. Biti ludist ne znači biti kvazi-ludist.
Kada kažem da želim ukinuti rad, onda mislim točno to što govorim, no
želim reći ono što mislim tako da definiram termine s kojima baratam na
način, koji nije samo meni razumljiv. Moja minimalistička definicija rada
je prisilni rad, dakle, prinudna proizvodnja. Oba elementa čine osnovu.
Rad je proizvodnja do koje se dolazi kroz ekonomsku ili političku prisilu,
dakle kroz sistem štapa i mrkve (kada štap postaje mrkva i obrnuto). No,
nije svako stvaranje rad. Rad se nikada ne obavlja kao svrha samom sebi,
već zbog nekog proizvoda ili rezultata koji osoba koja radi (ili, što
je češće slučaj, netko drugi) dobija iz njega. To je ono što rad nužno
predstavlja. Definirati ga znači prezirati ga. Što je definicija šira,
rad je sve gori. Dinamika dominacije urođena radu s vremenom postaje sve
savršenija i dotjeranija. U naprednim društvima, prožetim radom, uključujući
sva industrijska društva, bilo da su kapitalistička ili tzv. "komunistička",
rad uvijek stječe druge atribute koji naglašavaju njegovu škodljivost.
Uobičajeno je (što je češći slučaj u tzv. "komunističkim" zemljama
nego u kapitalističkim, gdje je država gotovo jedini poslodavac, a gotovo
svi su zaposlenici) da rad predstavlja zapošljavanje, točnije, plaćeni
rad, što znači prodavanje sebe na rate. Tako 95% Amerikanaca radi za nekog
(ili nešto) drugog. U SSSR-u, Kubi, Jugoslaviji ili bilo kojem drugom
alternativnom modelu koji se može navesti, brojke dostižu 100%. Samo su
utvrde "trećeg svijeta" (Meksiko, Indija, Brazil, Turska) privremeno
sklonište za veći broj poljoprivrednika koji prakticiraju tradicionalni
pristup, kao i većina radnika tijekom proteklih par tisuća godina, a to
je plaćanje poreza (nameta) državi ili parazitskim zemljoposjednicima
koji ih za uzvrat ostavljaju na miru. Čak i ovaj grub pristup počinje
izgledati dobro. Svi industrijski (i uredski) radnici su zaposlenici pod
određenom vrstom nadzora koji osigurava služenje.
Međutim, moderna verzija rada ima još gore implikacije. Nije stvar u tome
da ljudi jednostavno rade, oni imaju "poslove". Svaka osoba
cijelo vrijeme obavlja proizvodne radnje pod prijetnjom kazne. Čak i ako
zadatak djelomično sadrži osobni interes (što većina poslova ne sadrži)
monotonija njegovog obvezujućeg karaktera uništava njegov ludički potencijal.
"Posao" koji bi mogao zahtijevati energiju svega nekoliko ljudi
i razumno malo njihovog vremena, a koji bi ga obavili iz zabave, danas
predstavlja teret onima koji ga obavljaju četrdeset sati tjedno i nemaju
pravo reći kako bi ga trebalo obaviti. Taj posao se obavlja zbog zarade
vlasnika koji ne sudjeluje u ostvarivanju projekta, a ne postoji mogućnost
podjele zadataka ili šire podjele rada između onih koji ga obavljaju.
To je stvaran svijet rada, svijet birokratskih zabluda, seksualnog zlostavljanja
i diskriminacije, glupih šefova koji iskorištavaju i prebacuju svoj posao
na svoje podređene koji bi (prema svim racionalno - tehničkim kriteri-jima)
trebali biti oni koji odlučuju. No, kapitalizam u stvarnom svijetu podređuje
racionalno povećanje proizvodnje i zarade nužnosti organizacijske kontrole.
Ponižavanje koje većina radnika i radnica osjeti na poslu je zbroj biranih
uvreda i poniženja koje možemo nazvati "disciplina". Foucault
je iznio kompleksnost ovog fenomena, no on je vrlo jednostavan. Disciplina
se u potpunosti sastoji od totalitarne kontrole na radnom mjestu - nadgledanje,
automatizacija radnih postupaka, nametnuti radni tempo, proizvodne norme,
kontrola dolazaka i odlazaka s posla, itd. Disciplina je nešto što pronalazimo
na jednak način u tvornici, uredu i trgovini, kao u zatvoru, školi i duševnoj
bolnici. To je strašno, a nikada nije postojalo na ovakav način kroz povijest.
Takvo što je bilo iznad mogućnosti demonskih diktatora tijekom povijesti,
kao što su Neron, Ivan Grozni ili Džingis Kan. Unatoč svojim zlim namjerama,
oni nisu imali mašineriju koja bi im pomogla da kontroliraju svoje podanike
na način na koji to čine moderni despoti. Disciplina je izrazito moderna
i paklenska metoda kontrole, ona je inovativno nametanje koje je nužno
ukinuti što je prije moguće.
Takav je "rad". Igra je potpuna suprotnost. Igra je uvijek dobrovoljna.
Ono što bi u suprotnom moglo biti igra, postaje rad ukoliko je prisilno.
To je potpuno sigurno. Bernie de Koven je definirao igru kao "prekid
djelovanja". To je neprihvatljivo ukoliko znači kako igra nema posljedice.
To je ponižavanje igre. Bit je u tome da su posljedice (ukoliko ih uopće
ima) besplatne. Igranje i davanje je usko povezano, predstavljaju isti
vid ponašanja i provođenja istog impulsa - instinkta za igranjem. Također
dijele aristokratski prezir prema rezultatima. Osoba koja se igra uvijek
dobija nešto iz igre, to je razlog zašto se uopće igra. No, osnovna nagrada
je iskustvo koje proizlazi iz same aktivnosti (kakva god ona bila). Neki
od pažljivih učenika igre, kao što je Johan Huizinga, definiraju igru
kao igranje igara ili praćenje pravila. Poštujem njegovo obrazovanje,
ali snažno odbacujem njegovo suzdržavanje. Postoje mnoge dobre igre (šah,
bejzbol, Monopoly, bridž) koje imaju svoja pravila, ali puno je više načina
igranja od igranja igara. Razgovor, seks, ples, putovanje - sve to nema
svoja pravila, a sasvim sigurno su igra. I s pravilima je moguće igrati
se, baš kao što je to moguće s bilo čim drugim.
Rad je ruganje slobodi. Službena verzija je kako svi imamo pravo i živimo
u demokraciji. Drugi nesretnici koji nisu slobodni kao mi moraju živjeti
u policijskim državama. Te žrtve izvršavaju svoje zapovijedi bez pogovora,
bez obzira koliko to bilo posredovano. Vlasti ih drže pod stalnim nadzorom.
Državna birokracija kontrolira čak i najsitnije detalje svakodnevnog života.
Dužnosnici koji ih maltretiraju odgovoraju samo "onima gore",
bilo da je riječ o privatnim ili javnim službama. Disidentsko djelovanje
i neposluh se kažnjava. Doušnici redovito podnose izvještaje vlastima.
Sve to je navodno jako loše.
I uistinu je loše, iako to nije ništa drugo već opis modernog radnog mjesta.
Liberali, konzervativci i liberterijanci koji lamentiraju o totalitarizmu
su lažovi i licemjeri. Postoji više slobode u bilo kojoj destaljiniziranoj
diktaturi nego na američkom radnom mjestu. Istu vrstu hijerarhije i discipline
pronalazimo u uredu i tvornici, kao i u zatvoru i samostanu.
Zapravo, kao što su Foucault i drugi pokazali, zatvori i tvornice su nastali
u isto vrijeme, a njihovi voditelji su sasvim svjesno jedni od drugih
posuđivali tehnike kontrole. Radnik je povremeni rob. Šef govori kada
da dođe, kada da ode i što da radi u međuvremenu. On ti govori koliko
posla moraš obaviti i koliko brzo. Slobodan je koristiti svoju kontrolu
do ponižavajuće krajnosti tako što ti određuje, ukoliko to želi, kako
ćeš se oblačiti ili koliko često možeš ići na wc. Uz nekoliko iznimki,
može te otpustiti iz bilo kojeg razloga ili bez pravog razloga. Uhodi
te uz pomoć svojih doušnika i nadglednika, pa tako nagomilava podatke
o svakoj zaposlenoj osobi. Za verbalno protivljenje takvom odnosu će reći
kako je to "neposlušnost", baš kao da je radnik ili radnica
zločesto dijete, a osim što će ga/je otpustiti, time će postići i to da
mu/joj je uskraćena pomoć za nezaposlene. Nije nužno tražiti dodatne potvrde
kako i djeca u školi ili kod kuće žive pod istim uvjetima, što se u njihovom
slučaju opravdava time da su navodno nedovoljno odrasla. Što to govori
o njihovim roditeljima, učiteljima i učiteljicama koji rade?
Kod većine žena i velike većine muškaraca već desetljećima vlada taj ponižavajući
sistem dominacije koji sam upravo opisao, a koji zauzima polovicu vremena
koje provedemo budni. Zbog određenih razloga ne bi bilo pretjerano krivo
nazvati taj sistem demokracijom ili kapitalizmom ili (što je još najbolje)
industrijalizmom, međutim, njegova prava imena su industrijski fašizam
i uredska oligarhija. Svatko tko tvrdi da su ljudi "slobodni"
je glup ili laže. Ti si ono što radiš. Ukoliko radiš dosadan, glup i monoton
posao, velike su šanse da ćeš biti glup, dosadan i monoton. Rad je najbolje
objašnjenje zastrašujućeg zaglupljivanja koje se događa svugdje oko nas,
čak i u usporedbi s tako važnim mehanizmima zaglupljivanja poput televizije
i školstva. Osobe koje su disciplinirane cijeli svoj život, koje nakon
škole odmah počinju raditi i koje se na početku svrstavaju u obitelj,
a na kraju u starački dom su naučene na hijerarhiju i psihički su pretvorene
u robove. Njihova prirodna sklonost autonomiji je toliko atrofirala da
je strah od slobode postao jedna od njihovih racionalno utemeljenih fobija.
Njihovo treniranje poslušnosti na poslu se prenosi u obitelj, čime taj
sistem poprima više od jednog oblika, prenoseći se u politiku, kulturu
i sve ostalo. Jednom kad iz ljudi iscijedite svu živost na poslu, vrlo
lako će se prepustiti hijerarhiji i tuđem mišljenju o bilo čemu. Naučeni
su na to.
Toliko smo povezani sa svijetom rada da ne vidimo što nam čini. Moramo
se pouzdati u vanjske promatrače iz drugih vremena i drugih kultura kako
bismo razumjeli ekstremnost i patologiju svog današnjeg položaja. Postojalo
je vrijeme u našoj prošlosti kada bi "radna etika" bila potpuno
nerazumljiva pa je tako Weber možda bio na dobrom putu kada je "radnu
etiku" vezao uz religiju, kalvinizam, koji bi, da se pojavio danas,
a ne prije četiri stoljeća, odmah bio proglašen kultom, sektom.
Kako god bilo, moramo učiti iz povijesnih mudrosti kako bismo razotkrili
rad. U prošlosti su rad vidjeli onakvim kakav je i njihov stav je prevladao,
a kalvinistički stav se održao dok nije zamijenjen industrijalizmom, no
ne prije nego što je dobio potvrdu svojih propovjednika.
Pretvarajmo
se na trenutak da rad ne pretvara ljude u smiješne podanike. Pretvarajmo
se, usprkos svim uvjerljivim psihologijama i ideologijama njegovih promicatelja,
da nema nikakvog utjecaja na formiranje karaktera. Pretvarajmo se da rad
nije dosadan, zamoran i ponižavajuć, iako znamo da je takav. Čak i tada
bi rad predstavljao izrugivanje svim humanističkim i demokratskim težnjama,
jer oduzima toliko puno našeg vremena. Sokrat je tvrdio kako su radnici
loši prijatelji i građani, jer nemaju vremena ispunjavati svoje prijateljske
i građanske obaveze. Bio je u pravu. Zbog posla stalno gledamo na sat.
Jedina "sloboda" kod našeg tzv. slobodnog vremena je šefova
sloboda da nas za to vrijeme ne plaća. Slobodno vrijeme je posvećeno spremanju
za posao, odlasku na posao, vraćanju s posla i oporavljanju od posla.
Slobodno vrijeme je eufemizam za to da radništvo, kao proizvodni faktor,
samo sebe transportira s posla i na posao, te da samo brine o svom "održavanju"
i "popravcima". Ugljen i čelik to ne rade. Tokarski strojevi
i pisaći strojevi to ne rade. Ali radnici i radnice da. Ne začuđuje kada
Edward G. Robinson u jednom od svojih gangsterskih filmova tvrdi: "Posao
je za budale!".
Platon i Ksenofon pripisuju Sokratu, i očito dijele, svijest o destruktivnim
učincima rada na radnike/radnice kao građane/građanke i kao ljudska bića.
Herodot je prepoznao prezir prema radu kao bitno svojstvo klasične Grčke
u zenitu njene kulture. Uzmimo samo jednog rimskog mislioca za primjer,
Cicerona, koji je rekao da "svatko tko prodaje svoj rad za novac
zapravo prodaje sebe i spušta se na razinu robova". Takva iskrenost
je danas rijetka, međutim, suvremena primitivna društva, na koja često
gledamo s visoka, imaju svog glasnogovornika koji je prosvijetlio zapadnjačke
antropologe. Kapauku iz zapadnog Irana, prema Posposilu, imaju koncepciju
ravnoteže u životu pa stoga rade svaki drugi dan, a dan odmora služi kako
bi "povratili izgubljenu snagu i zdravlje". Naši preci su, čak
i u ne tako davnom osamnaestom stoljeću, bili daleko ispred naših predviđanja,
ili su barem bili svjesni onoga što smo mi zaboravili. Njihova religiozna
predanost "svetom ponedjeljku" je - iako to de facto uspostavlja
sistem od pet radnih dana u tjednu 150 ili 200 godina prije njegove legalizacije
- predstavljala noćnu moru najranijih vlasnika industrije. Dugo su se
odupirali tiraniji zvona, preteći današnjeg sata. Zapravo, trebalo je
nekoliko generacija kako bi odrasli muškarci bili zamijenjeni ženama naučenim
na poslušnost i djecom koju je lako "oblikovati" industrijskim
potrebama. Čak su i ekploatirani seljaci u srednjem vijeku imali puno
svog vremena unatoč radu koji su obavljali za zemljoposjednike. Prema
Lafargueu, četvrtina kalendara francuskih seljaka su bile nedjelje i praznici,
a Čajanove brojke vezane uz sela u carskoj Rusiji - nimalo progresivnom
društvu - također pokazuju da je četvrtina ili petina vremena za seljake
bilo vrijeme nerada. Eksploatirani mužiki bi se pitali zašto bilo tko
od nas uopće radi. I mi bi se to trebali zapitati.
Kako bi mogli razumjeti količinu našeg izopačenja moramo uzeti u obzir
najranije stanje čovječanstva kada nije postojala vlast ili vlasništvo,
vrijeme kada smo lutali kao lovci-sakupljači. Hobbes smatra da je tadašnji
život bio gadan, brutalan i kratak. Drugi pretpostavljaju da je život
bio neprestana očajnička borba za opstanak, rat protiv grube prirode u
kojem smrt i propast čeka one manje sretne ili svakoga tko nije dovoljno
spreman suočiti se s izazovima borbe za opstanak. Sve to, zapravo, samo
prikazuje strah od propasti autoriteta vlasti u zajednicama koje nisu
naučene funkcionirati bez tog autoriteta, kao što je to bio slučaj s Engleskom
u vrijeme Hobbesa i građanskog rata. Hobbesovi sunarodnjaci su već usvajali
alternativne oblike društvenog uređenja koji su predstavljali drugačiji
način življenja (kao što je to bio slučaj u sjevernoj Americi), ali ti
oblici su bili predaleko od njihovog iskustva da bi ih razumjeli. (Manje
zajednice koje su bile bliskije stanju američkih Indijanaca su bolje razumjele
njihovo društvo i nalazile su ga privlačnim. Engleski doseljenici su se
tijekom sedamnaestog stoljeća priključivali indijanskim plemenima ili
su, nakon što bi bili zarobljeni u ratu, odbijali vratiti se. Međutim,
Indijanci su se priključivali bjelačkim naseljima u jednakoj mjeri koliko
je bilo prebjega iz zapadnog u Istočni Berlin.) "Preživljavanje najsposobnijih"
kao verzija Darwinizma (koju usvaja Thomas Huxley) bolje opisuje ekonomske
odnose u viktorijanskoj Engleskoj nego prirodnu selekciju, baš kao što
je to pokazao anarhist Kropotkin u svojoj knjizi "Međusobna pomoć,
faktor u evoluciji". (Kropotkin je bio znanstvenik - geograf - koji
je tijekom prisilnog boravka u Sibiru imao priliku proučavati na terenu,
tako da je točno znao o čemu govori.) Kao većina društvenih i političkih
teorija, priča koju su Hobbes i njegovi sljedbenici pričali je zapravo
predstavljala autobiografiju koja nije tako predstavljena.
Antropolog Marshall Sahlins, koristeći podatke o suvremenim lovačko-sakupljačkim
zajednicama, odbacuje Hobbesov mit u svom članku "Originalno društvo
obilja". Oni rade puno manje nego mi i njihov rad je teško razlikovati
od onoga što mi nazivamo igrom. Sahlins zaključuje da lovci i sakupljači
rade manje nego mi, a potraga za hranom je povremena i ne predstavlja
neprekidan težak rad. Vremena za odmor ima puno, a vrijeme koje se provede
spavajući tijekom dana i tijekom godine je znatno duže nego u bilo kojem
drugom društvenom obliku." U prosjeku rade četiri sata dnevno, ukoliko
uopće pretpostavimo da je bila riječ o "radu". Njihov rad je,
kako se to nama čini, kvalificiran i zasnovan na njihovim fizičkim i intelektualnim
sposobnostima, dok je nekvalificirani rad u bilo kojem širem obliku, kako
to Sahlins tvrdi, nemoguć izvan industrijalizma. To zadovoljava definiciju
igre koju daje Friedrich Schiller, jedini slučaj kada čovjek shvaća potpunost
svoje ljudskosti je kada dopušta igru za obje strane svoje dvostruke prirode
- mišljenju i osjećanju. Rekao je: "Životinje rade kada ih oskudica
potakne na to, a igraju se kada je vrhunac njihove snage taj poticaj,
kada je obilan život sam svoja stimulacija aktivnosti." (Moderna
verzija - sumnjivo razvojna - je suprotna pozicija Abrahama Maslowa o
motivaciji baziranoj na "oskudici" i "rastu".) Igra
i sloboda su u odnosu na proizvodnju nadopunjavajuće. Čak i Marx, koji
pripada (sa svim svojim dobrim namjerama) u produktivistički panteon,
primjećuje da "područje slobode ne počinje dok ne prođe trenutak
kada više neće postojati rad pod prisilom nužnosti i tuđe koristi."
On nikada nije uspio prepoznati tu sretnu okolnost s onim što ona uistinu
predstavlja - ukidanje rada. Radije je to smatrao anomalijom, smatrajući
kako nije moguće biti za radnike i protiv rada, no to je i te kako moguće.
Aspiracija ka
nazatku ili napretku (kako vam drago) u životu bez rada je jasno vidljiva
u svakom ozbiljnom društvenom ili kulturnom povijesnom pregledu predindustrijske
Evrope. O tome, između ostalih, govore M. Dorothy George u "Engleska
u tranziciji" i Peter Burke u "Popularna kultura u ranoj modernoj
Evropi". Relevantan je i tekst Daniela Bella "Rad i nezadovoljenje
radom", za koji vjerujem da je prvi tekst direktno usmjeren na "pobunu
protiv rada", te da predstavlja važnu ispravku samodovoljnosti, koja
se često vezuje uz knjigu ("Kraj ideologije") u kojoj je objavljen.
Ni kritičari, ni zagovarači nisu primijetili da Bellove teze o kraju ideologije
ne označavaju kraj društvenog nemira, već početak nove, neograničene faze
koja je slobodna i nije uniformirana ideologijom. Tada je Seymour Lipset
(u knjizi "Politički čovjek"), a ne Bell, proglasio "da
su fundamentalni problemi industrijske revolucije riješeni", svega
nekoliko godina prije post ili meta-industrijskog nezadovoljstva studenata
na koledžu, što je odvelo Lipseta s UC Berkeley do relativnog (i privremenog)
spokojstva Harvarda.
Kako to Bell tvrdi, Adam Smith u "Bogatstvu naroda", uz sav
svoj entuzijazam vezan uz tržište i podjelu rada, bio je više zabrinut
(i iskreniji) zbog loše strane rada, nego što su to bili Ayn Rand, čikaški
ekonomisti ili bilo koji od Smithovih suvremenih sljedbenika. Smith primjećuje:
"Shvaćanja većeg dijela ljudi su formirana njihovim stalnim poslovima.
Osoba koja provodi život obavljajući nekoliko jednostavnih operacija...
nema prilike razvijati svoja shvaćanja... Takva osoba općenito postaje
zaglupljena i ignorantna koliko to ljudsko biće može postati." U
tih nekoliko jednostavnih riječi se nalazi i moja kritika rada. Bell je,
u svom eseju pisanom 1956. godine, u zlatno doba Eisenhowerove imbecilnosti
i američkog samozadovoljstva, identificirao neorganiziranu slabost koju
od sedamdesetih do danas niti jedna politička opcija nije uspjela uvrstiti
u svoj program, jer to nije moguće iskoristiti pa se zato mora ignorirati.
Taj problem je pobuna protiv rada. Ne pojavljuje se niti u jednom radu
neoliberalnih ekonomista, kao što su Milton Friedman, Murray Rothbard
ili Richard Posner, zato što, prema njihovim riječima, a kako su to govorili
junaci filma "Zvjezdane staze", "nije izračunljiv"
("it does not compute").
Ukoliko ove primjedbe, izrečene zbog ljubavi prema slobodi, ne uvjere
humaniste - praktičare, postoje mnoge druge koje se ne mogu ignorirati.
Rad je štetan za vaše zdravlje, da se poslužim naslovom jedne knjige.
Zapravo, rad je masovno ubojstvo ili genocid. Direktno ili indirektno,
rad će ubiti većinu ljudi koji čitaju ovaj tekst. U ovoj zemlji zbog rada
umre između četrnaest i dvadesetipet tisuća ljudi godišnje. Preko dva
milijuna ljudi postane invalidima. Između dvadeset i dvadesetipet milijuna
bude ozlijeđeno. Ovi podaci su bazirani na vrlo konzervativnom tumačenju
onoga što predstavlja "ozljeda na radu". Ipak, ovdje se ne spominje
dodatnih pola milijuna profesionalnih deformacija (oboljenja) godišnje.
Jednom sam prelistao medicinsku knjigu koja se bavi profesionalnim deformacijama
i koja ima 1200 stranica, no čak ni ta knjiga ne zadire dublje od same
površine problema. Dostupne statistike prikazuju očite slučajeve, kao
što je sto tisuća rudara s plućnim oboljenjima, od kojih svake godine
umre oko četiri tisuće, što je znatno veća smrtnost nego ona od AIDS-a,
a koja dobija veću medijsku pažnju. To pokazuje neizrečenu pretpostavku
da AIDS pogađa perverznjake koji uzroke svoje smrtnosti mogu kontrolirati,
dok s druge strane rudarstvo predstavlja gotovo "svetu" aktivnost
koja je neupitna. Ono što statistike ne pokazuju je da rad skraćuje životni
vijek desetinama milijuna ljudi - što, u krajnjoj liniji, predstavlja
ubojstvo. Uzmimo za primjer liječnike koji rade do svoje smrti koja uglavnom
nastupa u njihovim pedesetima. Uzmimo za primjer sve ostale radoholičare.
Ukoliko niste ubijeni ili osakaćeni dok radite, to vam se može dogoditi
dok idete na posao, vraćate se s posla, tražite posao ili pokušavate zaboraviti
svoj posao. Većina žrtava prometnih nesreća bile su osobe koje su obavljale
nešto vezano uz svoj posao ili su nastradale od strane nekoga tko je obavljao
nešto slično. Ovom dugačkom popisu žrtava moramo dodati i žrtve automobilske
industrije i zagađenja koje uzrokuje, kao i žrtve alkoholizma i narkomanije
izazvanih radom. Karcinomi i srčane bolesti su također, direktno ili indirektno,
uzrokovani radom.
Dakle, rad institucionalizira ubojstvo kao način života. Mislimo da su
ljudi u Kamodži bili ludi zato što su se međusobno ubijali, ali jesmo
li mi nešto drugačiji? Pol Potov režim je barem imao viziju, ma koliko
iskrivljenu, egalitarnog društva. Mi, s druge strane, ubijamo na milijune
ljudi kako bi na kraju preživjelima prodavali hamburgere i automobile.
Naših četrdeset do pedeset tisuća mrtvih na auto-cestama svake godine
žrtve su, a ne mučenici. Umrli su zbog ničega, točnije, umrli su zbog
rada. No, rad je nešto za što ne vrijedi umrijeti.
Loše vijesti za liberale - popravljanje regulativa je u ovom kontekstu
pitanja života i smrti potpuno beskorisno. Federalna služba za zaštitu
na radu (OSHA - Occupational Safety and Health Administration) je osnovana
kako bi se uhvatila u koštac s osnovom problema - zaštiti na radnom mjestu.
Čak i prije nego što su Reagan i Vrhovni sud onemogućili rad te službe,
OSHA je bila farsa, jer prema prijašnjem (a u odnosu na današnje standarde)
viso-kom budžetu koji su imali u Carterovo doba, neko radno mjesto je
moglo očekivati posjet inspektora svakih 46 godina.
Državna kontrola ekonomije također nije rješenje. Rad je opasniji u zemljama
državnog socijalizma nego ovdje. Na tisuće ruskih radnika je poginulo
ili bilo ozlijeđeno gradeći moskovsku podzemnu željeznicu. Priče koje
čujemo o dobro zataškanim nuklearnim nesrećama u Rusiji zvuče strašno
i prema njima nesreće u Times Beachu i Three-Mile Islandu (zbog zagađenja
i nukleranih nesreća tamo je evakuiran velik broj ljudi, op. prev.) zvuče
kao školske vježbe odlaska u sklonište zbog zračnog napada. S druge strane,
deregulacija, danas vrlo moderna, neće pomoći i vrlo vjerojatno će stvoriti
još više štete. Gledajući, između ostalih, iz polazišta zdravlja i sigurnosti,
rad je bio najopasniji kada je ekonomija bila najbliža potpunom neuplitanju
vlasti u regulative slobodnog tržišta. Povijesničari poput Eugenea Genovesea
su uvjerljivo argumentirali činjenicu da su najamni industrijski radnici
u zemljama Sjeverne Amerike i Europe bili u gorem položaju od robova na
plantažama Juga, što su tvrdili i tadašnji zagovornici robovlasništva.
Čini se da promjene i dogovori između birokrata i poslodavaca ne donose
nikakve promjene u proizvodnom procesu. Stvarno provođenje zdravsvtenih
i sigurnosnih mjera koje, barem u teoriji, predlaže OSHA, bi vjerojatno
zaustavilo daljnji gospodarski rast. Taj princip se načelno podržava,
jer nitko ne pokušava to uistinu provesti u praksu.
Sve što sam do sada rekao ne bi trebalo biti sporno. Mnogim radnicima
je dosta rada. Sve je više slobodnih dana i nedolazaka na posao, pronevjera
i sabotaža, štrajkova i, iznad svega, zabušavanja na poslu. To možda predstavlja
pomak prema svjesnom, a ne samo nagonskom otporu prema radu. No, ipak
je prevladavajuće uvjerenje, kako među šefovima i njihovim slugama, tako
i među radnicima, da je rad neizbježan i nužan.
S tim se uopće ne mogu složiti. Sada je sasvim moguće ukinuti rad i zamijeniti
ga, barem kada je riječ o radu koji ima neku svrhu, širokim spektrom novih
oblika slobodnog djelovanja. Da bi ukinuli rad moramo ići prema tome iz
dva smjera - kvantitativnog i kvalitativnog. S jedne strane (kvantitativne)
moramo drastično smanjiti količinu rada koji se obavlja. Trenutno, većina
rada je potpuno beskorisna, ili još gore, pa ga se jednostavno moramo
riješiti. S druge strane, a mislim da je ovo bit svega i novi revolucionarni
smjer, ostatak korisnog rada moramo pretvoriti u nešto poput igre ili
domaće radinosti koja pruža užitak i zabavu, s tim da to ne odvajamo od
ostalih zabavnih aktivnosti, osim što u ovom slučaju kao rezultat imamo
i koristan proizvod. Naravno, to takve aktivnosti ne bi trebalo učiniti
manje privlačnim. Tada bi sve umjetne granice moći i vlasništva bile srušene.
Kreiranje bi postalo rekreiranje. I konačno bi se prestali bojati jedni
drugih.
Ne tvrdim da je na ovaj način moguće riješiti veći dio problema rada.
No, većinu rada ni ne treba spašavati, već jednostavno ukinuti. Samo mali
dio rada služi u neku korisnu svrhu, dok većina rada služi za obranu i
održavanje sistema koji počiva na radu i njegovoj političkoj i zakonskoj
sviti. Još prije dvadeset godina su braća Paul i Percival Goodman izračunali
da bi samo 5% rada koji se trenutno obavlja (a vjerujem da se taj postotak
u međuvremenu smanjio) zadovoljio naše potrebe za hranom, odjećom i stanovanjem.
Iako je ta njihova tvrdnja bila čisto edukativne naravi, bit te tvrdnje
je sasvim jasna - direktno ili indirektno većina rada služi neproizvodnim
ciljevima, prvenstveno trgovini i društvenoj kontroli. Razotkrijemo li
to oslobodili bi na desetine milijuna trgovaca, vojnika, menadžera, pandura,
burzovnih mešetara, svećenika, bankara, pravnika, učitelja, zemljoposjednika,
marketinških radnika i sve one koji rade za njih. Tako dolazi do efekta
lavine, jer kad sredite nekog od glavešina, istovremeno oslobađate njegove
sluge i potčinjene. Time se ukida i ekonomija.
Četrdeset posto radne snage predstavljaju razni činovnici od kojih većina
ima najgluplje i najimbecilnije poslove koje možete zamisliti. Cijele
industrije, osiguranja, bankarstvo i trgovanje nekretninama se sastoje
isključivo od beskorisnog baratanja papirima. Nije slučajnost to što je
tercijarni (uslužni) sektor u porastu, dok sekundarni (industrijski) sektor
stagnira, a primarni (poljoprivreda) gotovo nestaje. Sve to zbog toga
što je rad nepotreban, osim onima čiju moć osigurava, pa prebacuju radnike
iz relativno korisnih u relativno beskorisne djelatnosti kao mjeru za
očuvanje javnog reda i mira. Bilo što je bolje od ničega. To je razlog
zbog kojeg ne možete otići kući ranije iako ste završili svoj dio posla.
Oni žele vaše vrijeme, točnije, onu količinu vašeg vremena koja je dovoljna
da vas mogu posjedovati, iako od većine tog vremena nemaju neke posebne
koristi. A ako to nije tako, zašto se satnica u radnom tjednu uopće nije
smanjivala (osim onih par minuta) u posljednjih pedeset godina?
Sljedeći korak je ukidanje rada čiji cilj je proizvodnja. Nema više industrije
oružja, nuklearne energije, umjetne hrane, parfema, ali iznad svega, nema
više automobilske industrije. Po koji stari ford ili nešto na parni pogon
može poslužiti, ali to je sve. Međutim fetiš na automobile o kojem ovise
legla zaraze, poput Detroita ili Los Angelesa ne dolazi u obzir. Time
smo, uz minimalne napore, u potpunosti rješili energetsku krizu, ekološku
krizu i mnoge druge nerješive društvene probleme.
Konačno, moramo učiniti nešto sa najraširenijim zanimanjem, koje ima najduže
radne dane, najnižu plaću i neke od najdosadnijih zadataka. Tu mislim
na kućanice koje obavljaju kućanske poslove i brinu o djeci. Ukidanjem
najamnog rada i postizanjem pune nezaposlenosti umanjujemo rodnu podjelu
poslova. "Nuklearna obitelj" kakvu poznajemo je stvorena kako
bi se prilagodila podjeli poslova nametnutoj od strane modernog najamnog
rada. Sviđalo vam se to ili ne, već posljednih sto ili dvjesto godina
za muškarce je ekonomski racionalno donositi kući slaninu, za žene obavljati
usrane poslove i njemu osigurati raj u bezosjećajnom svijetu, a za djecu
da ih pošalju u omladinske koncentracijske kampove zvane "škola",
prvenstveno zato da ne budu mami na brigu, ali da kontrola postoji, no
istovremeno kako bi stekli poslušnost i točnost, toliko nužnu za radnike.
Ukoliko se želite riješiti patrijarhata, riješite se nuklearne obitelji
čiji neplaćeni "rad u sjeni", kako to kaže Ivan Ilič, omogućava
postojanje najamnog rada, a koji, s druge strane, čini "rad u sjeni"
potrebnim. Ukidanje djetinjstva i zatvaranje škola je povezano s ovom
strategijom ukidanja "nuklearnih obitelji". U ovoj zemlji postoji
više učenika s punim radnim vremenom, nego radnika. Djecu trebamo kao
učitelje, a ne učenike. Ona mogu na mnogo načina dati svoj doprinos ludičkoj
revoluciji, jer se bolje znaju igrati od odraslih. Djeca i odrasli nisu
isti, ali će postati ravnopravni kroz drugačije međusobne odnose. Samo
igra može premostiti generacijski jaz.
Još uvijek nisam spomenuo mogućnost ukidanja ono malo rada što je preostalo
u području automatizacije i kibernetike. Svi ti znanstvenici, inženjeri
i tehničari će se osloboditi zamaranja s vojnom industrijom i izmišljanja
načina za brzo zastarijevanje novih proizvoda, pa će imati dovoljno vremena
i zabave smišljajući načine za smanjenje dosade, umora i rizika iz poslova
kao što je rudarstvo. Sasvim je sigurno da će pronaći razne nove projekte
s kojima će se zabavljati. Možda će stvoriti globalnu i svima dostupnu
multimedijalnu komunikacijsku mrežu ili će osnovati kolonije na drugim
planetima. Možda. Ja osobno nisam zainteresiran. Ne želim robote - robove,
koji će sve obavljati za mene, želim sam raditi. Mislim da ima mjesta
za tehnologiju koja će smanjiti količinu potrebnog rada, ali ne previše.
Iskustva iz povijesti i prapovijesti nisu ohrabrujuća. Kada je proizvodna
tehnologija prešla iz lovačko-sakupljačke u agrikulturnu i zatim u industrijsku,
količina rada je u porastu, dok su vještine i samoodređenje nestali. Daljnja
evolucija industrijalizma predstavlja ono što je Harry Braverman nazvao
degradacijom rada. Inteligentni promatrači su uvijek bili toga svjesni.
John Stuart Mill je napisao da niti jedan od uređaja stvorenih kako bi
umanjili potrebnu količinu rada nije čovjeku uštedio niti jednu sekundu.
Karl Marx je napisao: "bilo bi moguće napisati cijelu povijest izuma
od 1830. godine čija je jedina svrha bila opskrba kapitala oružjem kojim
će zaustaviti pobune radničke klase". Entuzijastični tehnofili kao
što su Saint-Simon, Comte, Lenjin ili B. F. Skinner su uvijek bili neskriveno
skloni autoritetu. Drugim riječima, tehnokrati. Trebali bi biti više nego
skeptični prema kompjuterskim misticima. Oni rade kao konji, a ako bude
po njihovom, velike su šanse da će tako biti i s nama ostalima. Međutim,
ukoliko imaju neke konkretne prijedloge koji bi više služili ljudima,
a ne čistom postojanju visoke tehnologije, tada ih vrijedi saslušati.
Ono što uistinu želim vidjeti je pretvaranje rada u igru. Prvi korak je
izbaciti spominjanje "posla" i "zanimanja". Čak i
aktivnosti koje imaju nekog ludičkog sadržaja gube većinu toga zbog svoje
ograničenosti na posao koji određeni ljudi, i to samo ti ljudi, moraju
obavljati, a da pritom isključe sve ostalo. Nije li čudno da se radnici
na poljoprivrednim imanjima peku na suncu dok njihovi gazde uživaju uz
svoj klima uređaj i vikendom sjede u hladu svog vrta? U sustavu permanentnog
nerada biti ćemo svjedoci zlatnog doba diletanata pred kojim će se renesansa
moći jedino posramiti. Neće postojati poslovi, već samo stvari koje možemo
raditi i ljudi koji ih žele raditi.
Tajna pretvaranja rada u igru je, kako je to Charles Fourier pokazao,
u tome da organiziramo korisne aktivnosti koje različiti ljudi, u različito
vrijeme, žele i mogu obavljati. Kako bi omogućili nekim ljudima da rade
stvari u kojima bi uživali, biti će dovoljno ukloniti iracionalnosti i
iskrivljenosti koje utječu na te aktivnosti kada se svedu na rad. Recimo,
ja bih uživao u predavanju (iako ne previše), no ne bih se želio autoritarno
odnositi prema svojim učenicima, niti bih podilazio nekome iznad sebe.
Drugo, postoje neke stvari koje ljudi vole raditi povremeno, no ne neko
duže vrijeme i pogotovo ne cijelo vrijeme. Možda bi uživali u čuvanju
djece i druženju s djecom neko vrijeme, no zasigurno ne koliko i njihovi
roditelji. Za to vrijeme će njihovi roditelji iskoristiti to slobodno
vrijeme za sebe, no ubrzo će se vratiti jer će ih zanimati što se događa
s djecom. Isti model se može primijeniti na mnoge druge aktivnosti, pogotovo
one primarne. Recimo, većina ljudi uživa u kuhanju kada to rade tijekom
svog slobodnog vremena, ali ne i kada im je to posao.
Treće, iako se tiče i ostalih postavki, neke stvari koje mogu biti neugodne
ukoliko ih obavljate sami, ili se nalazite u neugodnom okruženju, ili
po nečijem naređenju, mogu zapravo postati ugodne ukoliko se te okolnosti
promjene. To se zasigurno odnosi, u određenoj mjeri, na sve poslove. Ljudi
koriste svoju, u suprotnom nepotrebno potrošenu energiju kako bi i najdosadnije
poslove pretvorili u igru. Aktivnosti koje su nekome privlačne nisu nužno
privlačne i drugima, međutim svatko, barem potencijalno, ima različite
interese i interes za različitim. Kao što to kaže poslovica - za sve
postoji prvi put. Fourier je bio majstor špekuliranja o tome kako na
koristan način usmjeriti devijantne i perverzne osobe u postcivilizacijskom
društvu koje je on nazivao Harmonija. Mislio je da bi Neron bio sasvim
prihvatljiva osoba u takvom društvu da je kao dijete zadovoljio svoju
potrebu za krvoprolićima radeći neko vrijeme u klaonici. Djeca koja uživaju
valjajući se u prljavštini bi mogla organizirati "male horde"
koje bi čistile wc-e i smeće, za što bi najistaknutiji dobijali medalje.
Ne inzistiram na ovim primjerima, ali smatram da princip na kojem počivaju
predstavlja savršeno logičnu dimenziju koja se uklapa u sliku revolucionarnih
promjena. Treba imati na umu da ne možemo uzeti poslove kakve poznajemo
danas i dodijeliti ih pravim ljudima, tako da oni kasnije ne bi postali
perverznjaci. Ukoliko tehnologija ima ikakvu ulogu u svemu ovome, onda
je to zato da stvori nove oblike rekreacije, a ne da dodatno automatizira
proizvodnju. Do određene mjere se možemo vratiti starim zanatima, koje
je William Morris smatrao mogućim i poželjnim izvorom komunističke revolucije.
Umjetnička djela bi bila oduzeta snobovima i kolekcionarima, ukinuta kao
kategorija rezervirana za elitnu publiku, a njihova ljepota i stvaranje
ponovno integrirani u život iz kojeg su ukradeni kroz rad. Razmislite
o tome kako su grčke amfore, o kojima pišemo s toliko oduševljenja i pokazujemo
ih u muzejima, u svoje vrijeme služile za čuvanje maslinovog ulja. Sumnjam
da će naši svakodnevni predmeti doživjeti takvu budućnost, ako uopće dožive
bilo kakvu budućnost. Bit je u tome da ne postoji nikakav napredak u pogledu
rada, a ako se bilo što događa, onda je to sasvim suprotno. Ne treba se
suzdržavati u uzimanju onoga što nam prošlost može ponuditi, naši preci
time ništa ne gube, a mi možemo samo dobiti.
Ponovno otkrivanje svakodnevnog života znači izaći iz zacrtanih granica
na karti naših života. Postoji više takvih poticajnih prijedloga nego
što bi mnogi pomislili. Osim spomenutih Fouriera i Morrisa - ili možda
tek nešto malo kod Marxa - tu su još i Kropotkin, sindikalisti Pataud
i Pouget, stari anarho-komunisti poput Berkmana ili novi poput Bookchina.
Knjiga braće Goodman Communitas je dobar primjer koji ilustrira ono što
slijedi iz zadanih funkcija (svrhe). Također, nešto se može naučiti iz
djela zagovornika alternativnih, odgovarajućih, neposrednih, komunalnih
tehnologija, poput Schumachera i posebno Iliča. Situacionisti su, kao
što je slučaj u Vaneigemovoj knjizi "Revolucija svakodnevnog života"
i antologiji "Situacionistička internacionala", nemilosrdno
lucidni i nadahnjujući, iako nikada nisu kroz ukidanje rada nadišli divljenje
vlasti radničkih savjeta. No, bolja je i njihova nedosljednost, nego bilo
koji oblik ljevice, koji su izgleda posljednji zaštitnici rada, jer ukoliko
ne bi bilo rada, ne bi bilo ni radnika, a bez radnika, koga bi ljevica
organizirala?
Dakle, zagovornici ukidanja rada će uvelike ovisiti sami o sebi. Nitko
ne može predvidjeti što će biti rezultat oslobađanja kreativne moći sputane
radom. Sve je moguće. Izmorena debata o slobodi nasuprot nužnosti, sa
svojim teološkim prizvukom, rješava samu sebe kada se proizvodnja uistinu
korisnih stvari spoji s prekrasnom igrom.
Život će postati igra, točnije, puno igara, ali neće biti (kao što je
to slučaj danas) bez konkretnog rezultata. Optimalan seksualni odnos je
paradigma produktivne igre. Sudionici uzajamno potiču užitak, nitko ne
dobija bodove i svi pobjeđuju. Što više daješ, to više dobiješ. U ludičkom
životu, ono što je najbolje u seksu će postati sastavni dio svakodnevnog
života. Opća igra vodi erotizaciji života. Seks će tako postati manje
užurban i očajnički, više zaigran. Ukoliko odigramo prave karte možemo
dobiti od života puno više nego dajemo, ali samo ukoliko stvarno igramo.
Nitko nikada
ne bi trebao raditi. Proleteri svih zemalja... opustite se! |