Anarhizam i nasilje

 

Prije nešto manje od dvije godine, odnosno, točno u trenutku odvijanja demonstracija u Genovi, objavljena je ova knjiga, odnosno, njena verzija na papiru. Već tada je bilo jasno kako bi bilo potrebno određeno nadopunjavanje novim tekstovima, prvenstveno zbog činjenice da su se okolnosti radikalno promjenile nakon događaja u Genovi, a cijeli niz događaja koji su se odvijali sljedećih godinu i pol su otvorili mogućnost stvaranja prave male enciklopedije na temu nasilja i nenasilja.
Ipak, to je nije dogodilo. Ponekad je naprosto nemoguće pratiti dinamiku društvenih zbivanja, pogotovo kada ih želimo opisati i odrediti kroz knjigu, koja je ipak medij prilagođen dokumentiranju nekog određenog razdoblja, a ne praćenju aktulanih zbivanja.
Uostalom, motivacija za objavljivanje ove knjige je bila činjenica da se anarhizam ili anarhija često koriste kao sinonim za nasilje i destrukciju, pa možemo reći da je ovdje riječ o kratkom presjeku nekih pogleda na tu temu, kao i svojevrsnom određivanju pozicija pojedinih skupina unutar anarhizma. Taj presjek je napravljen kronološki i tematski, poušavajući time dobiti što jasniju sliku o tome kakvo je stvarno stanje stvari, kako u odnosu na povijest i tradiciju anarhizma, tako i prema aktualnim zbivanjima.
Kroz odabir tekstova sam pokušao izbjegavati tekstove koji bi odveli u puko moraliziranje na temu nasilja, jer takav deklarativan stav (a stavovi koji proizlaze iz morala su nužno deklarativni) ne bi dao sliku odnosa anarhizma (odnosno osoba unutar poketa) prema nasilju, već bi knjiga naprosto završila u moralističkom laprdanju i nadmetanju između nekoliko moralno suprotstavljenih pozicija. To je model koji politička elita koristi u parlamentu tijekom svojih rasprava unutar kojih zapravo nema mogućnosti promjene, već je jedini cilj predstava za javnost, koja stvara privid demokratskih procesa unutar vlasti. U stvarnosti se razgovor vodi o ničemu.
No, vratimo se samom pitanju anarhizma i njegovog odnosa prema nasilju... Ova tema je postala opet aktualna kroz revitalizaciju ili ponovno oživljavanje anarhizma u devedesetima, kada je uspavani pokret dobio novi polet zbog globalnih procesa i promjena koje uvelike obilježavaju vrijeme u kojem živimo. Neoliberalni kapitalizam, globalne ekonomske institucije i korporacije su svojim djelovanjem uzrokovale tu revitalizaciju, jer je postalo sasvim jasno da dominantne političke ideje i modeli djelovanja ne ostavljaju mnogo mogućnosti za obranu Ťmalog čovjekať od pokrenutih procesa. Ne treba posebno naglašavati da su ostali nemalo iznenađeni takvim razvojem situacije i uopće činjenicom da anarhističke skupine mogu djelovati vrlo organizirano, koordinirano i argumentirano. Razvoj globalne komunikacije (koja se razvila prvenstveno zbog povezivanja svijeta u svrhu povećanja tržišta) je povezala lokalne pokrete i stvorila ono što možemo nazvati globalnim pokretom, koji je time dobio mogućnost koordinacije svojih akcija. To je uzrokovalo naglim širenjem ideja, organiziranjem zajedničkih globalnih akcija i demonstracija kakve još nisu viđene u povijesti... Naravno, masovnost je uzrokovala i veću vidljivost različitih taktika i strategija unutar pokreta, čime je nasilje, kao najspektakularniji čin izbilo na površinu i naslovnice svih novina željnih senzacija (u ovom slučaju krvi, razbijenih izloga i ostalih posljedica).
Nasilje je postalo dio velike predstave, barem u očima medija, a njegova pojava bi uvijek poslužila kao dobro opravdanje za institucije vlasti kada god bi posegle za represivnim mjerama. Sprega korporacija, vlasti i medija (koji su u vlasništvu korporacija) je uzrokovala kontinuiranim pokušajima kriminalizacije pokreta, baš kao mnogo puta u povijesti. A prodaja novina je rasla...
I dok mediji prate nasilje i sustavno rade na povećanju naklade i prodaje, s druge strane se sustavno šuti o konstruktivnoj dimenziji pokreta, koja zapravo čini najvažniji dio aktivnosti.
Ovdje se možda možemo dotaknuti jednog od argumenata često iznošenog u raznim raspravama, gdje se nasilje na demonstracijama smatra kontraproduktivnim zbog odvlačenja pažnje s bitnih pitanja i zbog svog tek simboličnog učinka, čija je svrha više osobgne prirode, nego recimo Ťnanošenja ekonomske štete kapitalistimať, kako se često argumentira uništavanje imovine korporacija.
U toj raspravi zapravo nije bitno osuđuje li netko nasilje ili ne. To je pitanje taktike i uopće smisla nasilnog čina, koji ništa neće promjeniti. Čak i glasni zagovornici insurekcionizma, koji predpostavljaju nužnost kontinuirane pobune smatraju da je sudjelovanje na demonstracijama tek način za oslobađanje od osobnih frustracija i izbacivanje bijesa, dok bi samo težište borbe moralo ležati negdje drugdje.
Jedan od važnih argumenata, a koji ipak graniči s moraliziranjem (iako uglavnom ne pada u to) je pitanje može li se nasiljem doći do nenasilnog društva? Taj argument se bazira na ideji da današnje društvo počiva na nasilju i da bi se nasilnim djelovanjem samo izazvalo novo nasilje, koje bi izazvalo novo nasilje... To smo puno puta mogli vidjeti u povijesti, jer nasilje funkcionira po principu spirale, koja nakon nekog vremena nema vidljiv početak, ali niti kraj... Zvuči poput današnjice, zar ne?
Ali što svi ovi argumenti znače? Da je anarhizam nasilan? Nenasilan? Zapravo, anarhizam sam po sebi ne može biti nasilan, jer riječ je o filozofiji i političkoj ideji koja u svojoj biti zagovara stvaranje društva oslobođenog svakog nasilja. No, tu dolazimo do samih ljudi, anarhista i anarhistkinja, koji su prije svega ljudi, pa tek onda osobe koje imaju određena politička uvjerenja. Uzimajući u obzir tu činjenicu i svodeći sve na osobnu razinu, sasvim je lako zaključiti kako postoji cijeli niz interpretacija gdje počinje nasilje, a završava nenasilje, te koja je taktika u kojem trenutku najbolja. A kako su ljudi skloni grupiranju u interesne skupine, na sljedećoj razini možemo govoriti o skupinama koje imaju slične ili iste stavove o pojedinim pitanjima (ukoliko je uopće moguće imati iste stavove unutar bilo koje skupine). I na kraju, imamo cijeli pokret, kao najveću interesnu skupinu, koju povezuju mnogi zajednički interesi, no nikako ne i stav prema nasilju - baš tu se mogu pronaći najveće razlike.
Međutim, znači li to da je ovdje riječ o odvojenim skupinama? Ne, zato što rasprave traju i kritika i samokritika čine sastavni dio pokreta, kao i promišljanje raznih taktika koje se koriste, a sve to nerijetko rezultira kombiniranjem različitih taktika na istoj manifestaciji.
I na kraju, važno je znati da je ovo knjiga napravljena kao pokušaj stvaranja što jasnijeg prikaza cijelog spektra ideja kada je riječ o odnosu anarhizma i nasilja. Kao urednik ovog izdanja suzdržati ću se od većih komentara i iznošenja svog mišljenja o ovom pitanju, iako sam to u nekoliko slučajeva učinio kroz samu knjigu...
Sada vas prepuštam čitanju i stvaranju vaših osobnih zaključaka o ovoj temi.

Marko Strpić
lipanj 2003.

 

Prošlo poglavlje

 

Sljedeće poglavlje

 

 

na prvu stranicu