"Budimo
realni, tražimo nemoguće!"
Ovaj čuveni slogan, koji je 1968. krasio
zidove Pariza, u svoje vreme bio je istinski revolucionaran, jer je potpuno
izokrenuo uobičajeno shvatanje realizma. Ali, danas živimo u uslovima
koje u velikoj meri oblikuje veštačka, virtualna "stvarnost".
Sa širenjem novih tehnologija, život se sve manje živi, a više posmatra.
Zato ne čudi što je ovaj slogan, koji je nekada dovodio u pitanje čitav
društveni poredak, danas postao reklamna poruka. U carstvu virtualnog,
sve je moguće, uz odgovarajuću cenu. Sve osim sveta bez cene, sveta stvarnih,
neposrednih ljudskih odnosa, u kojem bi svako samostalno određivao oblik
svog delovanja u konkretnoj, neposrednoj stvarnosti ovog sveta.
Igre koje nam se nude (zajedno sa hlebom), suočavaju nas sa do sada neviđenim
spektaklom. Egzotični predeli, čudna stvorenja obdarena još čudnijim moćima,
fantastične eksplozije, bitke i druge mirakule, čitava ta predstava samo
nas drži prikovanim za naše mesto u publici, gde se sva naša aktivnost
svodi na povremeno pritiskanje dugmeta za promenu kanala (not unlike the
primary acitivity in increasing numbers of jobs). Zato je "nemoguće"
koje nam ovo društvo nudi samo specijalni efekat, narkotik virtualnog
koji nas uljuljkuje u bedu ovog sveta, u kojem mogućnost za pravi život
potpuno iščezava.
Ukoliko želimo da izbegnemo bedu takvog života, naša pobuna mora da bude
usmerena upravo protiv takve društvene stvarnosti u celini. U kontekstu
koji nam ona nudi, realizam postaje pristajanje. Svako ko danas ozbiljno
govori o revoluciji - o težnji ka ukidanju postojeće društvene stvarnosti
i oslobađanju prostora za autonomno delovanje i ličnu slobodu - nužno
zvuči nerealno, čak utopijski. Ali, može li išta manje od toga da učini
kraj ovoj bedi?
Suočeni sa stampedom civilizacije i ovakvom društvenom stvarnošću, mnogi
radikali počinju da pričaju istu priču: "Treba biti realan; uradiću
samo ono što je u mojoj moći", itd. To sigurno nije glas snažne individualnosti
koja sebe postavlja kao centar pobune protiv sveta dominacije i otuđenja,
već izraz rezignacije, povlačenja u mir svoje male bašte, dok svuda okolo
zver nastavlja da hara. "Pozitivni projekti" koji se razvijaju
u ime realizma samo su alternativni načini zapreživljavanje u okviru postojećeg
društva. Oni ne samo da ničim ne ugrožavaju svet kapitala i države, već
mu olakšavaju posao, jer pružaju besplatan i dobrovoljan društveni servis
kroz stvaranje "alternativnih institucija". Pošto za polazište
uzimaju postojeću stvarnost, u zahtevu za revolucionarnom desktrukcijom
oni nužno vide nemoguć, pa samim tim i opasan cilj; zato se radije ograničavaju
na to da budu alternativa u okviru postojećeg.
Ovakav realizam oblikuje sve one oblike aktivizma koji ignorišu celinu
postojeće društvene stvarnosti i zadržavaju se samo na nekim njenim delovima.
Stvarnost otuđenja, dominacije i eksploatacije razbija se na kategorije
ugnjetavanja koje se posmatraju izolovano: rasizam, seksizam, uništavanje
životne sredine, itd. Iako ova kategorizacija može da bude od koristi
u sagledavanju pojedinačnih aspekata sistema, ona često sprečava ljude
da sagledaju celinu; odatle svi ti levičarski projekti specijalizovani
za određene oblike ugnjetavanja i njihova ideološka tumačenja uzroka tog
ugnjetavanja. Ovaj ideološki pristup razdvaja teoriju od prakse, još više
usitnjavajući pitanja kojima se pridaje sav mogući značaj: jednake plate
za muškarce i žene, slobodan pristup homoseksualaca vojnoj službi ili
Mladim izviđačima, zaštita neke močvare ili delića šume - lista takvih
pitanja je zaista beskrajna. Kada se stvarnost razbije do tog nivoa, na
kojem izostaje svaka analiza sistema kao celine, sve ponovo počinje da
se vidi samo u okviru postojeće stvarnosti. Naime, za aktiviste-realiste
i levičare uopšte, efikasnost je jedini kriterijum. Sve što donosi neki
rezultat je dobro. Odatle naglasak na pokretanju beskrajnih parnica, zahtevi
za novim zakonima, peticije vlastima, pregovori sa onima koji nas drže
u šaci, jer sve to zaista donosi neke rezultate - ako je željeni rezultat
ublažavanje nekog problema ili utapanje određene radikalne grupe ili cilja
u vladajući sistem. Sa revolucionarnog, anarhističkog stanovišta ovaj
pristup je sve samo ne efikasan, jer se zasniva na postojećoj stvarnosti
i logici da je "tako kako je" i da nam ne preostaje ništa drugo
nego da u tim okvirima uradimo šta se može. To je logika potčinjavanja.
Da bi se oslobodili njenog dejstva, potrebno je potpuno izokretanje perspektive.
To izokretanje perspektive zahteva drugačiji ugao za opažanje sveta, drugačije
polazište za delovanje. Umesto da stalno polazimo od toga kako jeste,
možemo da krenemo od želje da svoj život zaista učinimo svojim. Takva
odluka nas odmah dovodi u sukob sa postojećom društvenom stvarnošću, u
kojoj su uslovi života i mogućnosti po kojima je moguće živeti unapred
određeni. To je stvarnost u kojoj jedna manjina svima diktira životne
uslove; stvarnost u kojoj nam se, uz hleb i igre, nudi još malo zabave.
Zato je potrebno da se lična pobuna naoruža klasnom analizom i usmeri
ka otvaranju revolucionarne perspektive. Kada ta analiza počne da razotkriva
sva instituciobnala i tehnološka sredstva kojima vladajuća klasa održava,
jača i širi svoju kontrolu, ta revolucionarna perspektiva nužno poprima
društvenu i ludističku dimenziju.
Logika potčinjavanja nam govori da budeo realni, da se ograničimo na sve
uži prostor koji nam ovo društvo nudi. Ali, kada je ta stvarnost u stvari
marš ka smrti - ka trajnom degradiranju ljudskog duha i potpunom uništenju
životne sredine - da li je zaista realno biti "realista"? Ako
zaista volimo život, ako zaista želimo da napredujemo i cvetamo, onda
je apsolutno neophodno da svoje želje oslobodimo svega što ih ograničava,
da ih pustimo da natope naša srca i naše misli, da nas ispune strašću
koja rađa najsmelije snove. Ti snovi biće oružje kojim ćemo napasti ovu
stvarnost; njihova strast biće hrana za razum pobune, koji je jedini u
stanju da formulišeprojekat uništenja postojećeg poretka i oslobodi prostor
za ostvarenje naših najdubljih težnji. Za sve nas koji želimo da živimo
po sopstvenom nahođenju, sve manje od toga bilo bi nerealno.