"Kad primite poruku poklopite slušalicu"

1. Crne kutije

Droge su ključ u ključanici prisutnosti. Droge nose obećanje da mogu intenzivirati i koncentrirati život kako bi događaji u vlastitom tijelu ili u vlastitom okruženju postali izravno doživljivi. Sami ćemo nešto doživjeti, ovdje i sada. Za povremenog uživaoca, droge sadrže utjehu da se ti prekretnički događaji i prodor nude na turističkoj osnovi. Kad opijenost prođe, nestala su samo sjećanja i mogućnosti. Više od toga i ne može se promijeniti. Ovisnici ne mogu podnijeti povratak u svoje društveno okruženje. Herojski uživaoci, koji uzimaju gigantske doze, nadaju se da će se svojim velebnim highom tako čvrsto ukotviti u prisutnosti da na kraju iz nje neće više moći pasti. Droge su prijevozna sredstva na mjesto u kojem se nalazimo, one čine nevidljivo vidljivim: ono u što zurimo cijeli dan.

Ne postoji teorija droga, kao što postoji teorija filma ili teorija novih medija. Teorija droga se ne vrti oko biokemijskog djelovanja raznovrsnih sredstava, podjednako kao što se teorija filma ne vrti oko uključivanja i isključivanja kamerâ i projektorâ. Njoj nije stalo do popratnih učinaka. Opsežno istraživanje sastava i djelovanja prirodnog i sintetičkog dopea izlišno je u analizi hašiša ili LSD-ja. Teorija droga ne istražuje kemijsku osnovi svijesti. Ona ne bilježi poruke iz onostranosti i ne izvještava o doživljaju pod djelovanjem droga. Teorija droga na opijate mora gledati kao na crne kutije. I unutrašnjost televizora je za gledatelja ili filozofa kulture čarobiranje, no zbog toga nije ništa manje moguće komentirati i objašnjavati programe i njihove učinke. Što to droge omogućuju, koja iskustva, koji uvid? Što to droge žele?

2. Uživajuća prozna bića najviše potencije

Osamdesetih godina devetnaestog stoljeća Harry Hubbell Kane u jednoj zatvorenoj, orijentalno namještenoj kavani zapali vodenu lulu. Prvo potraje dok hašiš ne počne djelovati, no nakon nekog vremena naš svjedok zamijeti da vidi stvari koje dotad nisu postojale u kavani. Pojavljuju se zmajevi, koji počnu tako brzo kružiti da im se jezici stope u ogromnu plamenu kuglu, koja uz siloviti prasak poleti u nebo i iščezne iz vida. Nakon šuma divljeg prelamanja valova, koje odzvanja nesmiljenom monotonijom, najednom postane mirno. Šum se utiša do čujnosti glogotanja slavine, koju je Kane već prije bio primijetio u prostoriji. Voda koja kapa u čašu postupno poprimi glasnoću zaglušujućeg limenog orkestra, ali od njega vrlo brzo preostane tek jedan lovački rog. A on veselo odzvanja krajolikom brda i dolina, močvara, pašnjaka i šuma. Na planinskom lancu pojavi se skladno odjeven lovac koji stišće rog pod miškom, iznenada za njim uslijedi skupina jahača koji hrle kao bijesni, zatim uz histeričan lavež dotrči čopor pasa. Kane, koji je lisica, dade se u bijeg, ali kilometar za kilometrom preko pašnjaka osjeća kako mu se približavaju lovački psi, dok se iscrpljen ne domogne šume. Već povjeruje da mu je smrt suđena, kad ga za ruku uhvati šumski miš i povuče u svoju rupu. Kaneovo se tijelo izduži, te postane zmijsko, blizu tome da proždere miša za kojim trči. U tome ne uspije, te se, ponovno u ljudskom, ali smanjenom obličju, nađe u vlažnoj rupi punoj sikćućih zmija i guštera zastrašujućih očiju, koji se počnu puzeći približavati. U jednome kutu leži hrpa plemenitog kamenja. Prikrade joj se, počne puniti svoje džepove do vrha, ali uslijed toga toliko oteža da se više ne može pokrenuti. Kane isprazni džepove i uplakanih očiju vrati kamenje - dok s olakšanjem ne pomisli da samo proživljava san pod djelovanjem hašiša. Tijek slika odmah se nastavi, pojavljuju se muškarci velikih nosova, nosovi se preobražavaju u bodeže, itd., itd. Da, današnji se čitatelj nehotice pita: kako li je tome Kaneu uopće uspjelo toliko si toga dočarati iz samo jednog malog jointa? Kakva li je to bila trava? Mogu li dobiti adresu tog cofeeshopa?

Istovjetni događaj, pedeset godina kasnije. 1928. Walter Benjamin u hotelskoj sobi u Marseilleu zapali jaki joint. Ništa se ne događa. Nakon nekog vremena Benjamin odluči prošetati ulicama. Ulazi u neki restoran kako bi nešto popio, pogleda kroz otvoreni prozor na malen mračan trg. Zamijeti da se trg mijenja ovisno o ljudima koji stupe na nj, onako, odjednom mu sine, kao što su sedamnaestostoljetni slikari portreta prilagođivali dekor figurama koje su prethodno naslikali. Djeluje! Benjamin zapisuje u bilježnicu: "Od stoljeća do stoljeća stvari postaju stranije". Pokušava dokučiti zašto je tako divno biti urokan. To je povezano, misli on, s dvama neovisnim, usporedno protječućim, ali ugodnim iskustvima: iskustvom jedne tjelesne i jedne duhovne aktivnosti. Walter Benjamin zapisuje: "Morali bismo, kako bismo se približili zagonetki sreće u opijenosti, promisliti o Arijadninoj niti. Koji užitak, u pukom činu odmatanja klupka. I taj je užitak u sasvim dubokom srodstvu s užitkom opijenosti, kao i s užitkom stvaranja. Idemo naprijed; no pritom ne otkrivamo tek vijuganja pećine u koju smo se odvažili ući, nego u toj otkrivateljskoj sreći uživamo već i na osnovi onoga drugog ritmičkog blaženstva koje se sastoji u odvijanju klupka. Takva izvjesnost u umješno namotanom klupku što ga odvijamo - nije li to sreća svake, barem prozno- književne, produktivnosti? A u hašišu smo uživajuća književna bića najviše potencije". Za sada, kraj Benjaminove misli o, ili pod drogama. On nastavlja šetati gradom.

Što se promijenilo između 1880. i 1930., izuzev doze i osobnosti tih dvaju opisanih duvača? Harry Hubbell Kane je vidio prohod autonomnog niza slika, kombiniranog sa zvukovima. Slika i zvuk imali su doduše, svoje polazište u neposrednom okruženju, ali brzo bi se od njega odvojili i krenuli u posve drugim smjerovima. Kane je 1880. surađivao na zvučnom filmu, u boji, na ranijoj inačici filma Indiana Jones and the Temple of Doom. I njega samog moglo se vidjeti u filmu, štoviše igrao je glavnu ulogu. Međutim, on još nikada nije vidio film u kinu, jednostavno zato što ta tehnika još nije bila izumljena. Zato još i nije naučio gledati tijek slika poput nečega što protječe pred osobom koja ga može promatrati s odmakom sve do njegova isteka. Zato je svoju opijenost hašišom i protumačio kao viziju, san, kao nešto nutarnje. No, istodobno je otkrio da se povremeno može i istupiti (odnosno osvijestiti da se sjedi u kinu). Droga mu je omogućila iskustvo opijenosti koje će tek deset do dvadeset godina poslije postati opće dostupnim. Međutim, u mediju filma taj tijek slika dovest će se pod kontrolu, postat će slobodan za rukovanje, doziran na 'opuštenu' razinu. Tehnički mediji ne približavaju svijet, nego nas odmiču od vlastitih iskustava.

No Wlater Benjamin je već bio gledao filmove, dapače mnoge, tako da se njegova opijenost slikama više nije odvijala u njegovoj vlastitoj glavi, nego izvan njega samoga, u gradu, na neutralnom terenu. Hašiš je bio medij, optička tehnika, koja mu je omogućila opažanje izvanjskoga svijeta na način koji se razlikovao od onoga što je viđao neoboružanim očima. Kada je Benjamin na onome trgu opazio neobične stvari, mogao ih je smjestiti u pretpovijest tehničkih slika i smisliti teoriju o sedamnaestotstoljetnoj umjetnosti portreta. Benjamin je svoju opijenost iskusio kao tijek riječi, kao klupko proze koje se postupno odvija. Harry Hubbell Kane je tek naknadno sastavio novinarski opis svoje opijenosti. Dok je Kaneov duh krajnje kreativno producirao cjelovečernji film, Benjamin je postavio teoriju o odvijajućem načinu rada produktivnosti. Urokano potresen, on je zabilježio: "Kako se stvari opiru pogledima". Jer, Walter Benjamin je to iskusio kao degradiranje: njegovo je iskustvo ostalo 'tek' proza, pa bila ona i najjače snage. Ono što je Kane iskusio poput magije, kod Benjamina je postalo kulturom, koja se nalazila na duhovnoj razini i koja je stoga iziskivala objašnjenja. Dokle god se tijelo poklapa sa samim sobom, promišljanje zapravo nije nužno. No umjesto sredstvom tjelesnih iskustava, Benjaminu je hašiš bio metodom stjecanja spoznaje. On će iskustvo s hašišem razraditi u promišljajućem, krajnje koncentriranom stilu pisanja. No ipak, osjećao je degradiranje. Filmska tehnika reprogramirala je njegovo tjelesno iskustvo: instalirala je razinu apstrakcije koje je još uvijek nedostajala Kaneu. Čak da je Benjamin, ili bilo tko drugi, i pronašao Kaneova dostavljača, nikada više ne bi mogao doživjeti ono što se zbilo tom zadovoljnom duvaču 1880.

Doživljaj što ga izaziva tehnički medij filma ima isto ustrojstvo poput doživljaja što nastaje pod lakim drogama. Za opijenosti, duvač stječe vidike i uvide, no nakon što ona prođe život se nastavlja svojim tijekom. Upravo zato što omogućuje da se neko vrijeme promatraju neobične stvari, hašiš duvaču dopušta da oba stanja, ono prije i ono nakon, iskusi kao 'normalna'. Nije svijet, nego je kino, filmska predstava. Tijek slika što ga prikazuje život na Zemlji stvaran je zato što slike koje protječu na filmskom platnu to nisu. Zato što je kino opijat, ne-filmski univerzum to nije. Lake droge ne mijenjaju ništa fundamentalno u ljudskome stanju, naprotiv, one ga čine samorazumljivom danošću, nečime čemu se uvijek možemo vratiti.

3. Najveća moguća negacija doličnosti

Ožujka 1953. William Burroughs polazi na ekspediciju u Kolumbiju. Čuo je o postojanju snažne lokalne droge, yage, koja navodno omogućuje stupanje u telepatski kontakt s ljudima, duhovima, bogovima ili čime već bilo. Ta je droga pogonsko gorivo indijanskih društava u prašumama. Burroughs je (nakon dugogodišnjeg korištenja) sit iskustva s klasičnim drogama. Primijetio je da postojeća sredstva izazivaju samo privatna stanja, proširenja ili izobličenja onog materijala što ga je osobna pretpovijest ostavila za sobom. Burroughsov prigovor njemu poznatim drogama jest da one ne uspostavljaju kontakt s 'izvanjskošću' koja nije društveno određena ili sa sviješću koja obuhvaća više od jedne individue. One samo čine podnošljivom samoću dvadesetoga stoljeća. Telepatske droge, poput yagea, obećavaju, međutim, proboj iz sebstva i njegova političko-društveno-povijesno-ekološkog okruženja.

Opojna sredstva, kasnije će napisati Burroughs, dopuštaju samo uvid u vlastitu "algebru potreba". Kao što je Avital Ronell 1992. poopćila: "Droge, sad se pokazuje, nisu toliko u potrazi za izvanjskom, transcedentnom dimenzijom, nego prije istražuju fraktalne nutarnjosti". Koliko god duboko zaronili u matematiku svojih potreba, na svakoj sljedećoj razini susrećemo uvijek jedno te isto. Naposljetku, nijedan film nije više od filma, bez obzira na mjesto prikazivanja i bez obzira na njegovu kvalitetu. Tko god se ne želi zadovoljiti tim stanjem mora poduzeti jače mjere.

U Bogoti, Burroughs susreće etnobotaničara Richarda Evansa Schultesa, koji je bio istražio desetke halucinogenih biljaka u prašumama Južne Amerike. On Burroughsa upućuje gdje može naći svoju yage, odnosno ayahuascu (kuhani napitak od kore lijane Banisteriopsis caapi). Kod nekog vrača negdje u šumama Burroughs naposljetku ispije na dušak punu plastičnu čašu yagea. Još i pomisli: "to nije bilo dovoljno", da bi mu netom postalo jasno da se zapravo predozirao. Istog trena nastupaju povraćanje, grčevi u želucu, konvulzije. Između napadaja povraćanja s mukom proguta nekoliko nembutala. I tada sve počne. Kao što to njegov biograf opisuje:"Osjetio se preobraženim u Crnkinju u srsima požude. Zatim je bio Crnac koji jebe Crnkinju. Sve se previjalo kao na Van Goghovoj slici. Postignuta je potpuna biseksualnost. Bio je muškarac ili žena, naizmjence ili po volji. Yage je, kasnije je razmišljao, doista učinila ono što se od drugih droga bilo očekivalo. Zbilja vam je uvrnula um. Bila je najpotpunija moguća negacija doličnosti."

Ta je droga omogućila doživljaj koji vas nije izvodio iz 'normalnog' stanja te vas u nj opet vraćao, ona je naime mijenjala samu normu. Burroughs nije, poput Waltera Benjamina, vidio slikarsko djelo, nego ga je proživljavao. Yage je proizvoljno napadala obličje i sadržaj njegova tijela i pretvarala ga u vozilo što je moglo putovati kroz svekolike tjelesne oblike: ne na način večernjeg izlaska, nego na način mutacije i preobrazbe. Poput neizbježnosti. Svekolike biološke granice u tijelu - muškost, ženskost, rasa, bolesti - pokazale su se prekoračivima. Nekoliko tjedana poslije, na posljednjem yage-tripu, prolazi Burroughs kroz daleko više tijela nego što ih ima u njegovoj domovini i na koja pljuju dolični ljudi. Burrougs piše: "Krv i supstancija mnogih rasa, negroidnih, polinezijskih, brdsko-mongolskih, pustinjsko-nomadskih, poliglotskih s Bliskog Istoka, indijanskih - novih rasa, koje još nisu začete i rođene, još neozbiljene kombinacije prolaze kroz tvoje tijelo. Migracije, nevjerojatna putovanja kroz pustinje i prašume i planinska područja (mirnoća i smrt u odsječenim dolinama, gdje biljke rastu iz kamena, i školjkaši u svojoj ljušturi legu svoje tijelo i izbijaju prema van), preko Tihog oceana u kanuu s izdignutim nosačima vesala, pravac Uskršnji Otoci."

William Burroughs nije se nalazio, poput Harryja Hubbella Kanea, u američkoj prirodi devetnaestog stoljeća, a ni, poput Waltera Bejamina, u europskom gradu ranoga dvadesetog stoljeća. Burroughsu se činilo da su Zemlja i svi njezini stanovnici postali njegovim prirodnim okruženjem. U svojoj svijesti pod yageom, Burroughs je istodobno bio prisutan u cijelome svijetu. Otkrio je da ono 'ovdje i sada' u kojemu se stječu iskustva, više ne počiva u prirodi ili gradu, nego da obuhvaća cjelokupni globus. Svatko je bio svatko: svaki pojedinac imao je sve druge u sebi i znao je da mu je svaki krajolik zavičaj. Iskustvo koje je Burroughs prošao s yageom bio je fizički oblik učinka što će ga će deset, dvadeset godina poslije izazvati televizija sa svojim izravnim prijenosima. Kada su negdje u univerzumu uključe kamere, to mjesto time automatski postaje prisutno u svim dnevnim boravcima svijeta koji imaju televizijski ekran. A špijunskim satelitima neprekidno se snima svaka točka na Zemlji, i na svakoj točki na Zemlji može se također negdje pronaći televizor. Svatko je u svako doba posvuda uključen u prisutnost.

Burroughs je u svojoj opijenosti yageom plivao kroz kanale, prebacivao je, ili zapravo - bivao prebacivan [kroz kanale]. Jer, to je bila razlika naspram onoga što nudi televizija. Na televiziji je prisutan svekoliki život, ali s odmakom. Živimo uz nešto, no sami to ne proživljavamo. Burroughs nije bio turist u stranim zemljama, kod stranih naroda, on je bio jedan od njih, i s njima. On je posvuda bio prisutan izvanjski, njegove se metamorfoze nisu odigravale u njegovoj glavi ili duhu, nego u njegovu cjelokupnom tijelu. Osjećao je kako postaje netko drugi, i opet netko drugi, i tako u nedogled. Postojala je samo neprekidna preobrazba. Kada je Burroughs tražio tehniku pisanja kako bi svoje dojmove pretoči u riječi, razvio je stil prebacivanja u kojemu se redaju nepovezani isječci, bez 'masterplana' ili programske sheme koja bi te fragmente uklapala u cjelinu.

Televizija ne nudi preobrazbe, ona ih samo pokazuje: na ekranu se stalno vidi nešto drugo, ali uvijek negdje drugdje. TV nas čini turistima u vlastitoj egzistenciji, to je promjena koju u našoj normi izaziva televizija. Na sebe same i naše okruženje uvijek gledamo izvana. Turizam je naša normalnost. Burroughs je svoje televizijsko iskustvo s yageom nazvao 'The Composite City', grad sastavljanjâ, nastanjen 'larvolikim bićima koja čekaju na nekoga živog?". Ekosustav tih bića postao je televizor, a kad su se larve iščahurile kao voditelji i TV-ličnosti, taj živi, taj gledatelj, pokazao se fizički nedostupnim. Telepatija koju televizija postiže s 'izvanjskim svijetom' ne seže dublje od dviju dimenzija slike. Benjaminov grad kao kino zamjenjuje Borroughsov stan kao ekran. No dok se je William Burroughs onomad morao truditi preživjeti napadaje povraćanja uzrokovane yageom, mi iskustva koja je on stekao možemo konzumirati u praktičnom i 'opuštenom' obliku. U kulturi televizije, yage je izgubio svoj glas telepatske droge (njezin djelatni sastojak pri pobližoj analizi čini se, nije jedinstvena tvar telepatin, nego učestaliji alkaloid harmin).

4. Kozmičko hihotanje

Veljače i ožujka 1972. Terence McKenna sa skupinom duhovnih srodnika poduzima putovanje kroz prašume Kolumbije. Na početku slijedi istu rutu poput Williama Burroughsa, samo što McKennina skupina nije u potrazi za yageom, nego za egzotičnom drogom oo-koo-he (koja sadrži smolu Virole theidore). Iz izvještajâ Richarda Evansa Schultesa saznao je da se u njoj javlja prirodni DMT, dimetil triptamin. Koristeći ga, McKenna je imao dobrih iskustava: ekstaza počinje gotovo trenutno, traje tri do pet minuta a nakon četvrt sata nestaje svaki trag opijenosti. U tih nekoliko kratkih djelatnih minuta uživalac se vine u paralelni prostor, neposredno uz naš, u kojemu žive malena, miroljubiva, strelovito preobražavajuća bića, koja sve jesu i sve znaju, te bi to uživaocu i objasnila kada boravak ne bi trajao tako kratko. Oo-koo-he bi trebao moći produžiti zadržavanje DMT-a, tako da bi se mogli steći krajnje nužni uvidi. Nakon uobičajenog jetlaga skupina dolazi u La Chorreru, čistinu oko jedne misionarske ispostave uz rijeku. Nešto malo poviše nalazi se prašuma u kojoj žive Witoto, narod koji koristi tu drogu. U toj šumi oni prikupe nekoliko yage-lijana s posvuda rastuće biljke Banisteriopsis caapi. Pašnjacima šeću krave i na njihovoj balezi McKenna otkrije nakupine prekrasnih gljiva, očito Stropharie cubensis. Putnici, redom stručnjaci za drogu, znaju da se u toj spužvi nalazi najviša prirodna koncentracija psihodelične tvari psilocibin. Odlučuju da će navečer svaki uzeti po šest komada. Te noći otvara im se univerzum, druga dimenzija, zbog koje oni naposljetku i zaboravljaju na oo-koo-he. Terence McKenna osjeća se na pragu dubokosežnog, sveobuhvatnog, prosvjetljujućeg iskustva. Samo što nije konačno zakoračio u prostor što ga je otkrio u svojim tripovima na DMT-u. I više od toga: otkriveni nutarnji prostor otvorit će se i poteći prema van, postati dostupan svakome i zamijeniti izvanjski svijet. A onda bi bili riješeni svi problemi ovog svijeta.

I Dennis McKenna, Terenceov brat, koji se pridružio kao narkobotaničar i poznavatelj halucinogena, ima neobičan osjetilni dojam. U svojoj opijenosti čuje kako iz prašume dopire brujeći ton. Nakon nekog vremena uspijeva oponašati taj ton, kao da je riječ o radiju koji reproducira kakav neljudski ton. U trenutku kada ton zazvoni u njegovim ustima postane mu jasno koliko je nepredstavljivo puno energije sadržano u tome signalu. Primjećuje da ton koji pjevuši ubrzava metabolizam droge u njegovu tijelu. To ne može značiti ništa drugo, zaključuje Dennis, nego to da je brujeći ton zapravo zvuk svih metabolizirajućih psihodeličnih tvari u živoj prašumi oko njega koji je sad postao čujan. Kada bi se gljiva kombinirala s yageom, harmin iz te droge otežavao bi razgradnju psilocibina i tako strahovito osnažio njegovo djelovanje. Kada bi on tada pod djelovanjem obiju tvari zaustio taj brujeći ton, u molekulama psihocibina morali bi nastupiti jedinstveni učinci. Štoviše, kombinacija brujećeg tona i koktel droga omogućili bi ugradnju djelatnih sastojaka psihodelične tvari u vlastitu DNK-a. Prepletom kvantne mehanike, supravodljivosti, apsorpcije rezonancija i kemijske razmjene tvari što ga je otkrio Dennis, ta u DNK usađena droga funkcionirala bi poput kakva radija. Sve informacije pohranjene u genetskom materijalu - naime, svekolika iskustva svih organizama koji su ikada postojali i koji još postoje - postale bi posredstvom te antene čujne i dohvatljive svim ljudima. Preko naše DNK konačno bismo doista ostvarili kontakt međusobno, i sa cijelim svijetom.

Lagano uznemirena ovim prolomom znanstvene intuicije skupina dolazi do zaključka da je potreban pokus. Druga mogućnost, da je Dennis poludio, uzima se u razmatranje, ali biva do daljnjega otklonjena. Za svoje smjele tvrdnje Dennis predlaže sljedeći pokus: živu Strophariu s izmetom stavit će u prostoriju a zatim će svi pojesti gljive i yage. Kada droge počnu djelovati on će zaustiti brujeći ton. U tome će trenutku psilocibin u živoj drogi biti elektrokemijski tako potaknut da će gljiva spontano eksplodirati. Tada će se svatko vlastitim očima moći osvjedočiti ima li on pravo ili fantazira.

Eksperiment je planiran za noć 4. ožujka. Za Terencea pokus ima drugo značenje nego li za Dennisa. On zna da yage nije potreban. Sve je sadržano u kozmičkoj gljivi. Yage ili više ne djeluje ili ga uzimaju u previše malim dozama. Stropharia pripada sorti spužava koja se pojavljuje posvuda na planetu Zemlji. Za razliku od yagea ili oo-koo-he ta čarobna gljiva nije isključivo vlasništvo jednog malog plemena u divljini Južne Amerike kao što nije ni tipično zapadnjački proizvod. Ta se gljiva pojavljuje u svim kulturama. Tijekom pokusa trebao bi se pobuditi psilocibin u svakoj postojećoj gljivi i time neposredno aktivirati DNK u svakom čovjeku. Onda će postati mogućom univerzalna komunikacija, mir. A upravo to nije znao ostvariti yage (odnosno televizija), unatoč svim početnim obećanjima.

Eksperiment otpočinje. Osjećaju da se aktivira psilocibin u njihovim tijelima te kako zatim počinju djelovati molekule harmina. Dennis začuje kako do njega dopire brujeći ton te ga predaje dalje. Terence, koji je opisao tu majstoriju, osjeća kako psilocibin u njegovu tijelu vibrira u frekvenciji brujanja. Nastaje tajac. Noć je minula. Pijevac kukuriječe tri puta. Očekuje se da se, kad gljiva eksplodira, pojavi kamen mudracâ i da ga onaj u čiju je DNK ugrađen psilocibin uzme u ruku. "Gle!" kaže Dennis. Terence se nagne nad živu gljivu koja se žari. Kad nakratko na nju padne sjena on umjesto spužve ugleda "jedan planet, Zemlju, blistavu i životnu, plavu i smeđkastu i zasljepljujuće bijelu". Eksplozija nije bila potrebna. "To je naš svijet", kaže Dennis. "Uspjeli smo."

Kada ujutro odu uhvatiti malo zraka Terencea opet spopadnu sumnje. U njemu se oslobodila neka strana energija. "Pitam se samo zašto mi je bilo tako lako učiniti skok od misli da smo imali čudnovat, prostorno vezan doživljaj na ideju da mi zauzimamo ključnu poziciju u planetarnom fenomenu. Bio sam žrtvom nečega što bih želio nazvati kognitivnom halucinacijom. Umjesto vizualnog opažanja nečega što u zbilji nije tu, kognitivna halucinacija je totalni pomak najviših razina u našem odnosu sa svijetom." O čemu govori McKenna? Što su to oni zapravo doživjeli? U trenutku prijelaza u drugi prostor, u koji nas prenose DMT i psilocibin, "svijet se opušteno izokreće prema van i otkriva se ono što je bilo skriveno: magični način sagledavanja, drugi mentalni krajolik, nikada prije viđen, i taj krajolik postaje zbiljskim. To je carstvo kozmičkog hihotanja. NLO-i, vilenjaci i panteoni svih religija stanovnici su tog nekoć nevidljivog krajolika. Otkrivaju se kontinenti i oceani uobrazilje, svjetovi koji zabavljaju svakoga tko je spreman igrati, a igra onda ide sve dublje i dublje?"

Ono što Terence McKenna tu opisuje, san je o virtualnoj stvarnosti, odnosno znanstvena fantastika autorâ poput Williama Gibsona i Neala Stephensona: cyberspace, meta-svemiri. Uostalom, ista ona tehnika koja je u različitim laboratorijima razvijena pet do deset godina nakon McKennine vizije. Kada doskora posredstvom virtualne stvarnosti sve informacije na Zemlji postanu dostupne u 3D-u, te kada se svi priključe, kompjutor će postati pojavni oblik našeg plavog, smeđkastog i zasljepljujuće bijelog planeta. Virtualna stvarnost je kamen mudracâ. Tehnički medij virtualna stvarnost korak je dalje od televizije, jer je odmaknutost od slike dokinuta. Vanjski svijet unesen je u nutarnjost, u slike se ulazi. Braća McKenna predmnijevali su da ljudsku DNK moraju preustrojiti u prijemnik i transformator svijeta, ali univerzalna komunikacija se pokazala nečime što je ostvarivo na manje nezgrapan i nezgodan način. S jedinom razlikom da u virtualnoj stvarnosti ne postaju dostupnima i vidljivima sve u tijelu pohranjene informacije. Kôd u koji su braća McKenna htjele ubilježiti svoje iskustvo - DNK sa njezina četri temeljna elementa - zamijennjen je binarnim kôdom sa samo dva elementa, 0 i 1, kojim je napisan cjelokupni softver digitalne mreže: "duboka struktura" samoga cyberspacea. Dakle, ponovno jedno degradiranje.

Virtualna stvarnost teži k tome da zamijeni izvanjski svijet, a nema nikakvu poruku za tijela koja u njemu žive. Kognitivni pomak koji doživljavamo u našem odnosu prema Zemlji sastoji se u tome da sebe same nastojimo učiniti suvišnima. Virtualna stvarnost, a i biosfera, funkcioniraju zapravo bolje bez čovjeka. No, toj smionoj slutnji zauzvrat, dobivamo mogućnost igre beskonačnih preobrazbi sa slikom našeg tijela i sa slikom svijeta u koji smo dospjeli. Osim toga, više neće postojati odmak od slika, ali svakako hoće od našega tijela. Ono ostaje visjeti u sputavajućoj materijalnoj zbilji i neizbježno se u nju vraća. Priključeno na virtualnu stvarnost naše je tijelo, kao tijelo braće McKenna u kojem su molekule izgrađivale svoje kombinacije, postalo strojem za obradu podataka, medijem. Ono samo ne čini više ništa.

5. Ostati tu

Droge ne stvaraju novi svijet, one razgrađuju postojeći. Pitanje, što je bilo prije - doživljaj pod drogom ili tehnički medij s kojim se doživljaj pod drogom može protumačiti - pitanje je "kokoš ili jaje". Tendencija je od Harrya Hubbella Kanea i Benjamina, preko Burroughsa do braće McKenna, bila da to ovdje i sada u kojem oni otkrivaju kako treba živjeti obuhvaća sve veće prostorne i vremenske razdaljine. Burroughsu je bilo dosta lokalnog filmskog iskustva klasičnih droga - "Koliko od vas ljudi, može živjeti bez filmova?" - i savjetovao je da se odmah napusti kino svakodnevnog života. S yageom on je prošao ekstatičko televizijsko iskustvo u kojemu je istodobno bio prisutan u cjelokupnom izvanjskom svijetu. Za TV-generaciju braće McKenna ta je opijenost bila bez učinka. Oni su otkrili cyberspace: neposrednu prisutnost cjelokupnog nutarnjeg svijeta izvan vlastitog duha - naime, u novoj aparaturi. Ono vanjsko, drugo, ono što se nalazi izvan poznatoga pokazuje se kao još neosmišljeni i neozbiljeni tehnički medij. Primjetno je da su podjednako Kane, Burroughs kao i McKenna, svoja nova iskustva izvukli iz droga koje su bile dio kulture bez tehničkih medija. Same su droge bile komunikacijsko sredstvo. Kada je svijet popratni proizvod virtualne stvarnosti, bijeg iz nje nudi mogućnost izvanvirtualnog iskustva.

Iskustvo prisutnosti pod drogama otkriva predosjećaj nepoznatog stroja. Dokle god postoje mediji postojat će 'problem droga', tražit će se izlaz posredstvom intenziteta. Konzumiranje opijata je, tako sagledano, uzaludni pokušaj istupanja iz medija. To uspijeva kod onih koji uzimaju herojske doze. Za one kojima je dovoljno mnogo manje, droge su prije specifično sredstvo kako bi se radilo jednakom brzinom, intezitetom i koncentracijom poput modernih elektronskih uređaja. Droge poučavaju da život nije ništa više nego niz medijskih iskustava i mogućnosti. Prisutnost u aktualnosti onda isključivo znači izmicanje vladajućem mediju. S druge strane, droge bi, naravno, mogle imati i svoje vlastite namjene glede proširenja svijesti.

[poglavlje iz knjige Der Datendandy, 1994., originalno objavljeno u časopisu Libra Libera, prijevod: Tomislav Medak]