markos

Anarhizam izvan logike spektakla

 

Uz tekst Višeslava Kirinića Margina u središtu, Zarez br. 119-120, 18. prosinca 2003.

Čitajući tekst Višeslava Kirinića Margina u središtu (objavljenom u prošlom broju Zareza), ostao sam pomalo zaprepašten nekim tezama iznesenim u tekstu, a koje se odnose ponajprije na položaj anarhizma u društvu (globalnom ili lokalnom, kako vam drago) i ono što je anarhizam predstavljao ili predstavlja. Riječ je, naravno, o tezi izvedenoj iz samog naslova, dakle o prelasku anarhizma s margine u središte. Što god to točno značilo.
Naime, točno je da anarhizam, anarhističke ideje i nadasve živ pokret postaju vidljiviji tijekom devedesetih, što možemo nazvati odmicanjem od margine, no ponajprije u medijskom smislu, jer su mediji iznenada shvatili da postoji anarhistički pokret, da je organiziran i, što ih je doslovno šokiralo, da je organiziran! Zamislite, anarhizam, pa organiziran!? Naravno, bila je riječ o šoku zasnovanom na pukoj predrasudi o tome kako je anarhizam ideja koja se bazira na neorganiziranosti i negaciji iste, dok je zapravo riječ o ideji koja predstavlja oblik organizacije društva ili zajednice. Protivi se autoritetu, no vjeruje u organizaciju. To je, unatoč svim razlikama, stav koji obilježava sve anarhističke teorije.
Cijeli taj proces približavanja središtu, odnosno stvaranja nove eksponiranosti pokreta i ideja samo je još jedan korak u daljnjem razvoju anarhizma kao političke ideje i društvenog pokreta koji se u globalnim procesima mora uzeti u obzir kao relevantna snaga, sila, već što god...
To zapravo nije ništa novo, neprihvatljivo ili nezamislivo za anarhizam i anarhiste. Dapače, poželjno je. Ponajprije zbog činjenice da društvene promjene ne mogu zaživjeti ako su ideje koje ih nose rezervirane za marginalnu, getoiziranu i zatvorenu skupinu ljudi. Također, u tom zatvorenom krugu, ideje se ne mogu razvijati do svoje praktične razine, kada postaju primjenjive i prihvatljive na društvenoj razini. Promišljanje i pretakanje u praksu mora se dogoditi na najširoj društvenoj razini. Bez toga bi anarhizam bio samo još jedna ideja koja ima svoju ''avangardu'', ''vođe'', ''ideologe'' i, naravno, ''neosporne činjenice''. Sve bi to predstavljalo smrt za ideju koja njeguje princip potpune osobne slobode. Slobode koja prestaje tamo gdje počinje tuđa sloboda. To je pitanje osobne odgovornosti, a ne odgovornosti vlasti, što mnogi danas žele vjerovati.
No, vratimo se pitanju stvaranja trenda. Zgodan primjer za to je kompanija Nike, koja je odmah nakon demonstracija u Seattleu (gdje su razbijeni njihovi dućani) odlučila proizvesti seriju majica s natpisima anarchy i revolution, vjerujući kako će time ''pratiti trend'' i prestati biti meta. To bi uistinu upalilo kada bi bila riječ o trendu, no kako je bila riječ o političkoj ideji koja je vrlo ciljano i argumentirano napadala Nike, taj korporacijski potez izazvao je podsmijeh i daljnje napade. Ne fizičke, već daljnje širenje kampanje koja za cilj ima raskrinkavanje načina proizvodnje (bacite pogled u ''in'' knjigu No Logo) te kompanije.
Čak i kada bismo mogli govoriti o stvaranju trenda, to ne mora biti nužno loše za anarhizam. Naravno, s jedne strane imamo kapitalističku mašineriju koja na tržište ubacuje slogane na odjeći, jedan butnovnički lifestyle i pokušava dobro zaraditi. S druge strane, postoji onaj bitniji moment približavanja središtu, a to je da su same ideje postale vidljivije, te da je ideja prodaje lifestyla proizašla iz naglog širenja jedne ideje, a ne obrnuto.
Također, bitno je reći da približavanje središtu, u smislu šire društvene prisutnosti, nije ništa novo za anarhistički pokret. Tijekom povijesti anarhizam je zauzimao važno mjesto u društvu (društvima?) i opet se povlačio na marginu, bio više ili manje vidljiv, bio pokretačka ideja revolucija i sukobljavao se sa svim autoritarnim skupinama. Danas se to približavanje središtu događa na jedan drukčiji način, ali opet sličan i usporediv s onim što se već događalo.

Za svijet mnogih svjetova

Anarhizam danas nije isti kao anarhizam u prošlosti (iako vuče svoje korijene iz prošlosti) i kao ideja stalno se razvija, što je bogatstvo, a ne slabost. Zbog svoje otvorenosti i okrenutosti ljudima nema jedan politički program, manifest ili nešto slično, jer bi to bilo sputavajuće i krajnje neprimjereno ljudskim potrebama. To najbolje opisuje zapatistički slogan za svijet mnogih svjetova, što je narodna mudrost koja dolazi od ''neukih'' Indijanaca, a nadmašuje sve ideje raznih intelektualnih elita sa ''Zapada'' koje doživljavamo kao ''autoritete'' i ''stručnjake''.
Tu dolazimo do još jedne, prema mojemu mišljenju, problematične izjave koju Višeslav iznosi u svojem tekstu: (...) nedvojbeno najlošiji dio korpusa anarhističkih i anarholoških tekstova (...) dolazi upravo iz pera deklariranih anarhista, dok su vrhunce anarhističkog teorijskog pisma dosegnuli ljudi koji se nikad nisu smatrali anarhistima.
Ne smatram to netočnim u smislu teorijske vrijednosti pojedinih tekstova, barem ne na način na koji se to shvaća u suvremenim intelektualnim krugovima, gdje postoje više ili manje strogo zacrtana pravila i gdje postoji jedan sustav vrijednosti, te hijerarhija koja se poštuje. Ipak, pitanje je u kojoj je to mjeri primjenjivo na anarhizam, odnosno, je li uopće primjenjivo. Naime, anarhizam bez anarhista i anarhistkinja ne postoji, jer nije riječ o nekoj apstraktnoj filozofskoj ideji koja ne traži svoju primjenu u praksi, odnosno životu. Dakle, anarhistička teorija koja dolazi od samih anarhista i anarhistkinja izrazito je važna, ma koliko ona bila ''siromašna'' u intelektualno-elitističkim krugovima. Naprosto je riječ o živoj ideji koja se, kao što je već rečeno, promišlja na svakodnevnoj razini i na taj način se razvija, a stupanj naše edukacije nikad nije na istoj razini i samim tim su razine artikulacije pojedinih želja, potreba i ideja različite. No, baš to je svijet mnogih svjetova, drukčijih, specifičnih, jednostavnih i kompliciranih, no uvijek bitnih.
Naravno, u tom promišljanju bitan je i stav ''neanarhista'', jer ne govorimo o stranačkom pitanju, članstvu, već o društvenoj ideji koja zahtjeva što širi pristup. S druge strane, cijela anarhistička teorija je zasnovana na ''običnim ljudima'' (kako to glupo zvuči, kao da su neki ljudi ''neobični'', valjda ''superiorni''!?), kojima svi teoretičari i teoretičarke mogu zahvaliti na inspiraciji i idejama za krasnu teoriju koju su napisali. Jednostavno su artikulirali i skupili ono što je nastalo među ljudima. Onim ''neukim'', ''običnim''.
Tu je bitno spomenuti i činjenicu da većina (većina, ne svi) autora koje danas smatramo klasicima anarhizma nije imala neku formalnu edukaciju, pisali su jednostavnim, razumljivim i svima prihvatljivim jezikom, a teorija koju su stvarali čini temelje suvremenog anarhizma. Takvim pristupom jasno su pokazali da nije riječ o ideji koja je rezervirana za privilegirane, visoko obrazovane i prilično zatvorene akademske krugove, već je namijenjena svima - bez obzira na naše ekonomske, obrazovne, društvene ili bilo koje druge razlike. Bez shvaćanja važnosti takvog pristupa, nemoguće je razumjeti anarhizam.

Potpuno drukčija ideja

Ukratko, riječ je o potpuno drukčijoj ideji, sustavu vrijednosti i načinu organizacije. Slažem se s Višeslavom kako tu nije riječ o još jednom -izmu, no, ne mogu se složiti s tim da je to razlog stalnog urušavanja anarhizma.
Ključ leži baš u tome da je riječ o potpuno drugačijoj ideji. Recimo, pokušajte zamisliti da ne postoje autoriteti koji bi određivali što je ispravno, a što nije, već da se sve odluke zasnivaju isključivo na osobnoj odgovornosti, a da se pri tome nitko ne izdiže iznad nikoga. Sad zaboravite na sliku velikog društva koju ste stvorili u glavi i zamislite manje zajednice koje su tolike da unutar nje svakog poznajete. Je li sada svako mišljenje bitno? Mogu li se donositi odluke koje bi nekome štetile? Što bi to uopće značilo?
Stvar je u tome da kada se govori o anarhizmu treba zanemariti ono što trenutačno smatramo uobičajenim, gdje su razni autoriteti, stručnjaci (neracionalno delegirani) i vođe ključni za donošenje svih odluka i za ''usmjeravanje''. Takvo društveno uređenje je kaotično, destruktivno i zasnovano na nasilju. Ratovi, nesigurnost, sukobi, neodrživost, konkurencija nasuprot suradnje, sve su to obilježja svijeta u kojem živimo, što je krajnje neprihvatljivo polazište za promišljanje anarhističkih ideja i njihove praktične realizacije.
I tu dolazimo do još jedne ključne stvari. Gdje je bit anarhizma? U protivljenju nečemu? Ili u zalaganju za nešto?
Svakako u ovom drugom, jer kako je moguće definirati neku ideju na osnovu negacije? Bilo bi krajnje neozbiljno tvrditi da se anarhističke ideje i djelovanje zasnivaju isključivo na negaciji, a kada ono čemu se protive nestane, tada ideja gubi svoj smisao. To je također pitanje vezano uz spektakl i trend. Naime, mediji vole pisati i govoriti o sukobima, jer su sukobi spektakularni, šokantni i dinamični. S druge strane, svako pozitivno nastojanje pridonosi dugoročnim projektima koji kontinuiranim radom pokušavaju stvoriti čvrste temelje za željene društvene promjene. Za medije nedovoljno dinamično i šokantno. Samim time i ''nevidljivo''.
Jedan anarhist iz Britanije je na predavanju u Zagrebu rekao: Pa, borba protiv kapitalizma se ne događa na ulici, to je samo manifestacija moći pokreta. Sama borba se događa drugdje, traje dugo i često je vrlo dosadna, ali to je jedini način da dođemo nekamo.
Dakle, nije dovoljno površinski zagrebati i iz toga izvući zaključke. Kada se pogleda malo dublje i dalje, otvara se cijeli niz projekata i ideja koji stvaraju jednu potpuno drukčiju sliku, a osnova su svega. Sve ostalo je slika izvučena iz konteksta, što nikako ne daje jasan uvid u ono što anarhizam i anarhistički pokret jesu.

[originalno objavljeno u časopisu Zarez, broj 121-122, siječanj 2004., Zagreb]

 

 

 

na prvu stranicu