Glavobolja

Tog jutra se probudio sa neugodnim osjećajem. Odmah je znao da će uslijediti tortura. Već tjedan dana nije imao glavobolju i nadao se da je nestala zauvijek. Svi živci su počeli pomamno skakati, a u tijelu je osjetio znak za opću opasnost. Orkestar u njegovoj glavi se zahuktavao. Panično je otrčao u kuhinju.

Uskoro će trpjeti boli koje su neusporedive sa bilo čime i jedini način da utiša taj nesnosni zvuk unutar mozga bio je da si nanosi fizičku bol. Vadio je noževe iz ladica i oštrio ih. Upalio je štednjak. Zvukovi su bili sve glasniji, a s njima je rasla i bol.

Osjetio je tisuće kuka i udica koje mu paraju tijelo i razdiru kožu. Cijeli jedan velegrad sa svim svojim tramvajima, automobilima, strojevima, pneumatskim bušilicama, vrištećim ljudima i prepunim ulicama, se ugurao u njegov uski mozak i nepodnošljivom, iritirajućom bukom rušio sve pred sobom mrveći i posljednje atome života u njemu. Od boli je zatvorio oči i zgrčio šake, a zatim udario njima u prozorsko staklo koje je prsnulo razbivši se u bezbroj komada od kojih su mnogi ostali zabijeni u njegovim dlanovima. Prerezao si je vene na krhotinama u nadi da će si olakšati muke. Nije postigao željeni efekt.

Grčevito je uhvatio najoštriji nož i počeo zarezivati crte po svojim rukama. Arterije i žile su pucale poput tankog konca. Krv je prskala na sve strane i obojala zidove u grimizno crveno.
Prislonio je čelo o užarenu ploču na štednjaku u nadi za spas. Ploča je bila usijana na preko 200 stupnjeva Celzijevih, pa se ubrzo počeo osjećati miris nagorenog mesa. Ruke su mu od ranije bile izbrazdane ožiljcima. Neke stare rane je sada iznova otvorio.

Agonija je trajala još par minuta koje je proveo teturajući po stanu i ostavljajući krvave mrlje po svemu što je dodirnuo. Odjednom je osjetio da u njemu nešto puca. Gnoj i krv su mu navrli na uši i on se predao. Prišao je prozoru i jednostavno zakoračio. Tijelo mu je vrtoglavom brzinom udarilo u zemlju i odskočilo. Oko njega se nataložila lokva krvi u kojoj se ogledalo sunce.