Živ!

"Ne postoji smisao života. Cijeli ovaj svijet je stvoren samo zato da meni ide na živce." razmišljao je Robert uz lozu. Sjedio je za šankom i gledao svoj odraz u ogledalu. Sekundu nakon toga istisnuo je ružni, masni prišt koji mu se smjestio na vrhu nosa.
"Ako ima Boga, zašto je stvorio prišteve?" nasmiješio se Robert zadovoljan zbog toga što je još jednom uspio antropološki dokazati da nema Boga.
Razina alkohola u njegovoj krvi bila je prilično visoka. Tolika da bi prosječnog čovjeka već odavno srušila na pod. Ali, Robert nije bio prosječan čovjek. On se od rane mladosti bavio ovim sportom i u svojoj dvadesetoj je bio već priznati alkič. Rušio je pod stol i dvostruko starije i krupnije tipove.

- Još jednu rundu! - povikao je svoju najmiliju rečenicu. Stara konobarica je rutinski točila eliksir, no Robertu se učinila užasno sporom. Pomislio je da možda namjerno odugovlači.

- No, baba, požuri! Želim to popiti još za života.

Nasmijao se sam svojoj šali.

- Začepi, budalo!
- Što si rekla, kozo stara?
- Rekla sam da začepiš. Kaj si oglušio od tol'ko alkohola?
- Tebi se više ne živi, ha?
- Na! Loči, pijanduro! - tresnula je čašom o šank. - Bolje bi ti bilo da si doma nego da po cijele dane ovdje visiš.

Robert je htio odgovoriti, ali nije imao snage. Umorio se. Alkohol je već odavno otupio njegove reflekse i osjećaje. Istresao je sadržaj čaše u sebe, ostavio krupnu novčanicu i izašao van.

U tramvaju je bila grozna gužva i Robert je osjećao kako znoj lije s njega u potocima.
"Kamo putuju svi ovi ljudi po ovoj vrućini?" pitao se. Stajao je stiješnjen između ljudi. Ispred njega je stajala zgodna djevojka koja se pokušavala odmaknuti od nekog krupnog muškarca u potkošulji koji se objesio rukama za šipku iznad glave ispuštajući tako ogromne količine smrada oko sebe.

"Ovaj tip je ekološka katastrofa." - pomisli Robert i okrene glavu na drugu stranu.

Djevojka se vrpoljila još neko vrijeme, ali onda više nije mogla izdržati.

- Oprostite, gospodine, ali možete li spustiti ruke? Stvarno vam smrdi ispod pazuha.
- Smrdi i tebi pička. - odbrusi ovaj nabusito.
- Da, ali vam je ne guram pod nos.

Robert se iznenadio kad je čuo svoj glasan smijeh. Nije se mogao zaustaviti. Muškarac je ostao zbunjen. Gledao je čas djevojku, čas Roberta.

- Što se smiješ? Smiješno ti je, ha? - zarežao je muškarac.

Robert ga je pogledao u lice i prasnuo u još jači smijeh. Muškarac ga je zgrabio za majicu. Robert je stao na trenutak, pljunuo muškarcu u lice i nastavio svoj histerični smijeh. Muškarac je počeo udarati svom snagom. Lomio je kosti, trgao vilice, izbijao zube. Robertu se okrenula utroba i počeo je bljuvati.
Tramvaj je stao. Ljudi su istrčavali van. Muškarac je bacio Roberta na pod i udarao ga je nogama.

- Policija, policija! - čuo se ženski glas.

Muškarac je, čuvši povike, još jednom udario Roberta i pobjegao. Djevojka iz tramvaja je prva prišla Robertu.

- Da li vam je dobro? Kako se osjećate?

Razmišljao je trenutak.

- Živ! Eto kako se osjećam! Kao da sam ponovo živ. Živ!

Robert je, sav krvav i polomljen, sjedio na prljavom podu, u svojoj bljuvotini, i umirao od smijeha. Bio je sretan.