Politička impotencija

Nestrukturirane grupe mogu biti vrlo uspješne u nastojanju da žene progovore nešto o svojim životima; u konkretnim akcijama one to nisu. Osim u slučaju da se način funkcioniranja grupe promijeni; ona posrće kada se ljudi zasite "pustih razgovora" i dođe do stupnja kada žele napraviti nešto više. Budući da je pokret u većini gradova nestrukturiran poput atomiziranih grupica, on nije posebno aktivniji nego što su to odvojene grupe na različitim zadacima. Neformalna struktura je rijetko dovoljno dobro povezana s ljudima da bi mogla efektivno funkcionirati. Zbog toga pokret generira veliku količinu emocija, a slabe i rijetke pozitivne rezultate. Nažalost, posljedice nisu bezazlene, a žrtva postaje sam pokret.

Neke grupe su se transformirale u lokalne projekte, ako nisu uključivale velik broj ljudi, te sada imaju usko područje djelovanja. Ovaj oblik ograničava aktivnosti pokreta na lokalni nivo. Također, da bi mogle funcionirati kao takve, ove grupe se uglavnom moraju reducirati na neformalnu grupu prijatelja koja je sve i započela. Ovo isključuje mnoge žene iz participacije. Dok je god jedini način participiranja u pokretu članstvo u maloj grupi, one žene koje joj ne pripadaju su u razvidnom gubitku i zaostatku. Dok su god grupice prijatelja srž organizacijske aktivnosti, elitizam postaje institucionaliziran.

Za one grupe koje ne mogu iznjedriti lokalni projekt kojemu bi se posvetili, sam čin druženja je razlog da se nastave družiti, tj. da se grupa održi. Kada grupa nema zadatak (a podizanje svijesti je zadatak) ljudi u grupi usmjeravaju na kontrolu ostalih članova grupe. Ovome nije uzrok maliciozna želja za manipulacijom drugima (iako je i to ponekad slučaj) koliko je to nedostatak ičeg pametnijeg i korisnijeg što ljudi mogu učiniti sa sobom, svojim talentima i kreativnošću. Sposobni ljudi koji imaju vremena i moraju opravdati svoje prisustvo ulažu trud u osobnu kontrolu, te provode vrijeme kritizirajući druge članove grupe. Bezobzirna konkurencija i osobne igre moći su dnevni red. Kada je grupa na nekom zadatku, ljudi nauče funkcionirati s drugima prihvaćajući ih kakvi jesu i podređujući antipatije prema drugima višim ciljevima. Postoje granice pritiska na želji za preobrazbom svake osobe prema našoj vlastitoj slici.

Kraj podizanja svijesti ostavlja ljude bez cilja, a odsustvo strukture ostavlja ih bez metoda dolaženja do cilja. Žene u pokretu se ili okreću sebi ili sestrama ili traže alternative za akciju. Malo je mogućih alternativa. Neke žene samo "rade po svome". Ovo može dovesti do velikog razvoja individualne kreativnosti, koja je umnogome korisna za pokret, ali to nije alternativa koju mogu prihvatiti sve žene. Ne bi se moglo ni ustvrditi niti to da je ova alternativa pogodna za duh grupnog truda i suradnje. Upravo obrnuto. Druge žene se isključe iz pokreta potpuno jer ne žele stvarati inidividualne projekte, a nisu uspjele pronaći, uključiti se ili započeti grupne projekte koji bi ih zanimali.

Mnoge se okrenu drugim političkim organizacijama koje će im pružiti strukturiranu, efektivnu aktivnost koju nisu mogle pronaći u ženskom pokretu. Tako, one organizacije koje na oslobođenje žena gledaju kao na jedini problem među mnogim drugim problemima, smatraju pokret za oslobođenje žena velikim prostorom za nove članove. Nema potrebe da se takve organizacije "infiltriraju" (iako ovo nije isključeno). Želja za korisnom političkom aktivnosti koju generiraju žene uključivanjem u pokret dostatan je da se ohrabre i uključe u druge organizacije. Sam pokret, kao takav, ne omogućava protok njihovim novim idejama i svježoj energiji.

Žene koje se pridruže drugim političkim organizacijama i ostanu u pokretu za oslobođenje žena ili se priključe pokretu za oslobođenje žena dok ostaju u drugim političkim organizacijama, u zamjenu postaju okvir novih neformalnih struktura. Ove prijateljske mreže bazirane su na njihovom zajedničkom ne - feminističkom djelovanju prije nego na karakteristikama o kojima smo govorili ranije; međutim, mreža funkcionira uglavnom na isti način. Uslijed međusobnih zajedničkih vrijednosti, ideja i političkih orijentacija, one također postaju neformalne, neplanirane, neizabrane elite bez odgovornosti - neovisno o tome žele li one to ili ne.

Stare neformalne elite, razvijene ranije u različitim grupama pokreta, obično gledaju na nove kao na prijetnju. Ovo je ispravno percipiranje. Takve politički orijentirane mreže teško pristaju na to da budu samo "sestrinstva", kao što su to bila mnoga stara, te nastoje promovirati svoje političke, kao i feminističke ideje. To je prirodno, ali posljedice ove pojave na pokret nikad nisu bile adekvatno prodiskutirane. Stare elite rijetko pristaju na iznošenje ovih razlika u mišljenju na otvoreno jer bi to uključilo i razotkrivanje prirode neformalne strukture grupe. Mnoge od ovih elita skrivale su se pod zastavom "anti - elitizma" i "nestrukturiranosti". Da bi pružile kontra - efekt nadmetanju s drugom neformalnom strukturom morale bi postati "javne", a ta mogućnost obiluje raznim opasnim implikacijama. Shodno tome, da bi održale svoju moć, lakše je racionalizirati izbacivanje članova/ica druge neformalne strukture sredstvima poput optužbi za komunizam, lezbijstvo ili konzervativnost. Jedina druga alternativa je formalno strukturirati grupu, tako da njihova moć postane institucionalizirana. Ovo nije uvijek moguće. Ako su neformalne elite bile dobro strukturirane i imale veliku moć u prošlosti, takva je alternativa ostvariva. Ove grupe imaju povijest političke učinkovitosti, budući da se uska povezanost neformalne strukture pokazala odgovarajućom zamijenom za formalnu strukturu. Strukturiranje im uvelike i ne popravlja ulogu, iako ih institucionalizacija moći ne otvara za formalne izazove. Upravo su one grupe koje imaju najveću potrebu za strukturom često najmanje sposobne za stvaranje iste. Njihove neformalne strukture nisu dobro formirane, a privrženost ideologiji "nestrukturiranosti" čini ih nesklonima mijenjanju taktike. Što je grupa manje strukturirana, to je manje neformalnih grupa; što je više priklonjena ideologiji "nestrukturiranosti" to je ranjivija i mogućnost da je preuzme grupa političkih prijatelja/ica veća je.

Budući da je pokret kao cjelina također nestrukturiran, kao i većina njegovih grupa članica, na sličan je način podložan indirektnom utjecaju. Ali, taj se fenomen manifestira drugačije. Na lokalnom nivou, većina grupa može djelovati autonomno, ali samo su grupe koje mogu organizirati nacionalne akcije, nacionalno organizirane grupe. Prema tome, često su strukturirane feminističke organizacije te koje omogućuju nacionalne smjernice za feminističke aktivnosti, a te smjernice determinirane su prioritetima ovih organizacija. Takve grupe kao što je Nacionalna organizacija žena (NOW) i Liga akcije ravnopravnosti žena (WEAL), te neki lijevi ženski odbori, jednostavno su jedine organizacije sposobne organizirati nacionalnu kampanju. Mnoštvo nestrukturiranih grupa za oslobođenje žena može odlučiti hoće li podržati ili neće te nacionalne kampanje, ali nesposobne su organizirati vlastite. Posljedično, njihovi članovi postaju trupe pod vodstvom strukturiranih organizacija. One čak nemaju načina za donošenje odluke o prioritetima.

Što je grupa manje strukturirana, to ima manje kontrole nad smjerom u kojem se razvija i političkim akcijama u koje se uključuje. Ovo ne znači da se njihove ideje ne šire. Određenim interesom medija i prikladnosti socijalnih uvjeta, ideje će se i dalje širiti. Ali, širenje ideja ne znači da će one biti prihvaćene; to znači jedino da se o njima priča. Dok god se mogu primjeniti individualno iz njih može proizaći akcija; dok zahtijevaju koordiniranu političku moć to ne može biti slučaj.

Dok se god pokret za oslobođenje žena posvećuje formi organizacije koja naglašava manje, neaktivne diskusione grupe prijatelja/ica, njegovi problemi nestrukturiranosti neće se osjetiti. Ipak, ovaj način organiziranja ima svoje granice; politički je neučinkovit, isključiv i diskriminativan prema ženama koje nisu ili ne mogu biti vezane za prijateljske mreže. Oni/e koji/e se ne uklapaju u ono što već postoji, i to zbog klase, rase, zanimanja, roditeljskog i bračnog stanja ili osobnosti, neizbježno će biti obeshrabreni od pokušaja participiranja. Oni koji se ne uklapaju razviti će povjeren im interes u zadržavanju stvari kakve jesu.

Dodijeljeni interes neformalne grupe biti će održavan od strane neformalne strukture koja postoji i pokret neće naći načina da odredi pozicije moći unutar svoje strukture. Ako pokret bude nastavio svjesno izbjegavati odabir nosioca moći, to neće samo od sebe uništiti moć. Sve što time čini je odricanje od zahtijeva da oni koji imaju moć budu odgovorni. Ako pokret nastavlja držati dispergiranu moć, koliko to može biti, jer zna da ne može zahtijevati odgovornost od onih koji/e je posjeduju, to spriječava neku grupu ili osobu od totalne dominacije. Ali, to simultano osigurava da pokret bude sve manje učinkovit. Neka sredina između dominacije i lišenosti učinkovitosti može i mora biti pronađena.

Ovi problemi izranjanju danas jer se priroda pokreta nužno mijenja. Podizanje svijesti, kao glavna funkcija pokreta za oslobođenje žena, zastarijeva. Uslijed intenzivnog medijskog publiciteta u posljednje dvije godine i mnogobrojnih knjiga i članaka koji trenutno cirkuliraju u javnosti, oslobođenje žena je postala udomaćena sintagma. O njemu se diskutira, a neformalne atomizirane grupice formiraju ljudi koji nisu eksplicitno povezani ni sa kojom grupom u pokretu. Isključivo edukativni rad nije toliko nužno potreban. Pokret mora napredovati na drugim zadacima. Mora odrediti prioritete, artikulirati ciljeve i boriti se na koordiniran način. Da bi postigao ovo, mora biti koordiniran lokalno, regionalno i nacionalno.