Jane Doe
Anarhistička farma
Sadržaj |
-
13 -
Emmin dolazak u Špiljski kamp izazvao je poprilično uzbuđenje. Let nije bio dug, no od jutarnjeg je akrobatskog letenja osjećala umor. Nakon što je sletjela trebalo joj je dosta vremena da počne normalno disati. Nakon posljednje diverzije, čuvari šume su se odlučili pritajiti. Doručak je postao ležerna aktivnost. Emma je stigla baš kada su jeli posljednje palačinke od žireva. "Gle, pa to je Emma!" zavrišti srebrna vjeverica
nakon što se Emma obrušila u krug gdje se doručkovalo. Emma je puhala i dahtala istodobno dižući krila u znak da prestanu s pitanjima, ali oni nisu mogli čekati. "Zar sijeku drveće?" Ljama nije bilo u krugu oko Emme, no mladi je zečić otrčao do obronka gdje su šetale. Emma sjedne na panj. Jedna od vjeverica joj donese malo vode da se napije. Kad su ljame galopom dotrčale, purica je već skupila svoja krila i počela normalno govoriti. "Nije tako hitno," pokušala je objasniti
životinjama, "ali je ozbiljno." Životinje utihnu na nekoliko minuta, kad Vragolan progo-vori. "U redu, idemo. Vi ste nama pomogli da zaštitimo šumu, sad ćemo mi vama pomoći da zaštitite farmu!" Sve životinje toliko glasno kliknu iz sveg srca u znak odobravanja da čitava šuma odjekne. Judi je na ljaminim licima primijetila tjeskobu. "Prije nego svi odemo na farmu, možda bi
bilo najpametnije da Juanita i Carlos odu kući i da nam jave kad im budemo
potrebni." U redovima životinja zavlada nezadovoljstvo. "Na taj način
ostajemo element iznenađenja," doda. Juanita i Carlos izmjene poglede. Blackstone i Hamilton im baš i nisu bili najomiljeniji drugari, no Emma je bila u pravu: bili su pametne i trenutno možda najkorisnije životinje. Osim toga, životinje na farmi se ne boje zečeva, čak ni onih najdivljih. "Da, bilo bi dobro da oni dođu," reče Carlos. Carlos na leđima osjeti majmunovu težinu i pandže. Bonkers mu je postao najbolji prijatelj. Njega neće ostaviti sa strane u ovoj avanturi. Popne se na Carlosov vrat i šapne mu u uho: "Ako idu one malenkosti od zečeva, idem i ja!" I Carlos potvrdno klimne. Ljame se bace na posao jer su se morale spremiti za povratak kući. Natovare se zavežljajima, nakrcaju zečeve i majmuna, i za sat vremena krenu na put. Emma ostane još na čašici razgovora. Purice su poznate po sakupljanju tračeva, a Judi je mnogo toga imala za ispričati. Uz nadopunjavanja sa strane vjeverica i rakuna, Judi je ispričala Emmi sve o posljednjoj akciji u šumi i o zaboravljenim ljudskim prijateljima. Emmi samo što oči nisu iskočile. "Ljudi, moram priznati da nisam nikada mislila
da ću vas vidjeti kako branite ljude," reče u čudu. Istina, pomisli Emma, godinama je živjela isključivo sa puricama. Tako je odrasla, no sada su joj prijatelji bile sve životinje koje su razmišljale slično kao ona. Zašto onda ne i ljudi? "Mislim da ću otići vidjeti te ljudske čuvare
šuma," kvocne, "možda čak i popričati s njima." Emma je mahala čuvarima šume kružeći iznad njihovih glava te joj oni uzvrate pozdrav. Čak je i Vragolan podigao svoje vlažno lice da je pogleda na odlasku. Iz zraka sve izgleda drugačije, a Emma se uvijek divila lijepom pogledu iz velike udaljenosti. Što je više letjela, to je Špiljski kamp bio sve manji i slika je postajala sve veća. Ispod sebe je mogla vidjeti šumu kao na dlanu; drveće je izgledalo poput mahovine na stijenama. Ovako se mogao uočiti i užas sječe. Sa zemlje, istina je što govore, ponekad od silnoga drveća ne vidiš šumu. S neba na sjeveru mogla je vidjeti silovane obronke, smeđe i mrtve, koji su pripadali korporacijama. Ispod njih ležala je betonska masa grada. Purici je ovaj pogled bio odvratan, pa zatvori oči i skrene nadesno. Kad ponovo otvori oči, ugleda na rubu grada ranč konja. Iz daljine je izgledao zelen i ugodan te se spusti niže da malo bolje pogleda. Trava je bila poput baršuna, a uredne bijele ograde presi-jecale su imanje uzduž i poprijeko, dijeleći ga u male odjeljke. Emma proleti pokraj bijelo-zelene kuće vlasnika, na kojoj su svi kapci bili zatvoreni. Letjela je pored uređenih vrtova i dolje pokraj staja, tih dugih građevina s crvenim krovovima i bijelim vratima na svakom pedlju. Nad svakim je vratima visjela po jedna konjska glava. Zatim okruži oko staja ne bi li ugledala znakove opasnosti. Pošto ih nije bilo, ležerno se spustila u prolaz između staja privlačeći pažnju svakoga konja kojeg je vidjela. Konji se isti čas stanu komešati, od silnog uzbuđenja toptajući i njišteći. "Mora da im je dosadno kad se ovako lako uzbude." Ptica se u sebi nasmijala dok je po drugi put kružila okolo, ovog puta najbrže što je mogla, tek toliko da ih uzbudi. Publika je poludjela, lupala o vrata, rzala i mahala svojim grivama kako bi im ulari počeli zveckati. Emma sleti na kupolu jednog od krovova, previsoko da bi je konji mogli vidjeti. Slušala je sve dok se staja nije ponovo posve umirila. Tad ugleda zašto. Čovjek s bičem u ruci kretao se u smjeru staje. Maleni je čovjek šepao, i iako ga je bilo koji od tih konja mogao lako pogaziti, svi se šćućure u tišini. Emma je ostala skrivena dok je čovjek tražio razlog zbog kojeg su se konji uznemirili. Par puta zapucketa svojim bičem i kaže par riječi koje Emma nije razumjela, no njihovo se značenje dalo zaključiti iz samog tona. Sve se smirilo, nijedan konj više nije proizvodio nijedan zvuk. Činilo se kao da su prestali i disati. Čovjek progovori malo ljubaznije: "Corvette, što je bilo?" Emma se prišulja niže niz krov kako bi mogla gledati te vidi čovjeka kako gladi Corvettin smeđi nos. Ubrzo su se svi nosevi htjeli maziti te je čovjek hodao duž pregrada nekima dajući pažnju, nekima šećer, a pri kraju čak mrkvu ili dvije. Tad se zaputi prema staji. Emma je primijetila da čovjek nije pogladio sve konje. Jedan čak nije ni pomolio glavu u nadi da će ga pogladiti. No, sada kada je čovjek otišao, konj pomoli glavu iz svoje pregrade i pogleda pravo prema Emmi koja je sjedila na krovu. "Što ti pokušavaš?" upita je, keseći se i
pokazujući joj velike bijele zube, "Uvaliti nas u nevolje?" Smijao se
ludim konjskim smijehom na što se Emma povuče iz odvoda za kišu. No, konj nije stao. Sad kad se razgovor pokrenuo, Emma se ohrabri i sklizne s krova. Došeta do pregrade u kojoj je bio konj koji se još uvijek smijao. "Možda će sa mnom pričati," pomisli te reče na glas: "Prestani s tim smijanjem ili ću ja nastaviti letjeti." Emma pogleda blistavog crnog konja i čudnu riječ koja je stajala nad vratima te pregrade. "Edsel", zakrešti, "Što to znači?" Nadala se da će ovim uspjeti zapodjenuti razgovor. Crni se konj prestane smijati i odgovori
bez većeg interesa. "To je auto koji svojim vlasnicima zadaje mnogo muka,"
reče jednostavno, "To je usput i moje ime." Emma je znala da se ovaj izbor nije odnosio na nju. Bacila se na balu sijena, nadajući se da će lekcija biti kratka. "Kada su izumili automobile, oni su trebali
biti spas za konje." Sve se glave povuku u sjenu. "Konji više nisu trebali
raditi teške poslove za čovjeka, služiti kao prijevozno sredstvo ili orati
njive. Konji diljem svijeta vidjeli su pred sobom novo razdoblje odmora
i slobode za svoju ždrebad. No, nije tako ispalo. Konji su postali zastarjela
roba koju nitko više nije trebao. Jedini način na koji možemo preživjeti
jest da posta-nemo visoko obrazovani i specijalizirani, da bi tek tada
nekoli-cina nas postala tražena. Ako si najbrži i najljepši ili možeš
najviše skočiti, tada možeš živjeti zaključan u ovim malim ćelijama trudeći
se iz petnih žila da svom vlasniku doneseš dobit." Edsel zastane uronjen
u misli. Edsel spusti pogled prema podu. Pokušao se zamisliti kako odustaje od svega za što se teško mučio. Prisjetio se pljeskanja i nagrada, kocki šećera i pohvale vlasnika. Bilo je razdoblja koja su mu se činila bitnima. Kad bi se pokajao i počeo lijepo ponašati, sve bi to opet mogao imati. Sve se oči upere u Edsela koji je upravo stavljao na vagu svoju budućnost. Koliko se itko od njih mogao sjetiti, nijedan konj nikada nije otišao od tamo svojom voljom. Tišinu razmišljanja uništi prodoran glas.
"Daj Edsel, idemo!" Svi se okrenu u smjeru malenog ponija koji nije bio
zaključan u pregradi. Čupava mu je dlaka bila smeđe-bijele boje, a jedno
mu je oko neprestano prekrivala griva koja je neumorno padala sa strane. Crni pastuh pogleda ponija. Zatim pogleda ostale konje zaključane u pregradama. Na kraju spusti pogled na Emmu. "Zašto ne," reče sa smiješkom. Jeep od uzbuđenja zabaci stražnje noge. Već
je toliko dugo planirao bijeg. "Trebali bi pričekati noć za bijeg tako
da se tijekom dana možemo skrivati i spavati u šumi, a noću putovati.
Ti si snažan i pametan, a ja znam koje su biljke jestive. Bit ćemo dobar
tim." Emma ugleda šepavog čovjeka koji se gegao prema njima, noseći u rukama uzdu od konopa. "Ja brišem odavde," reče, a Edselu zamahujući krilima doda "Zapamti: niz rijeku!" Purica se podigne iznad staja kružeći gore dovoljno dugo da vidi kako je čovjek onu uzdu stavio oko Jeepovog vrata, te ga odveo prema glavnoj kući. |