Jane Doe

Anarhistička farma

 

Sadržaj

   
- 13 -

Emmin dolazak u Špiljski kamp izazvao je poprilično uzbuđenje. Let nije bio dug, no od jutarnjeg je akrobatskog letenja osjećala umor. Nakon što je sletjela trebalo joj je dosta vremena da počne normalno disati.

Nakon posljednje diverzije, čuvari šume su se odlučili pritajiti. Doručak je postao ležerna aktivnost. Emma je stigla baš kada su jeli posljednje palačinke od žireva.

"Gle, pa to je Emma!" zavrišti srebrna vjeverica nakon što se Emma obrušila u krug gdje se doručkovalo.
"Emma, što je?"
"Gdje su ti djeca?"
"Je li sve u redu?"

Emma je puhala i dahtala istodobno dižući krila u znak da prestanu s pitanjima, ali oni nisu mogli čekati.

"Zar sijeku drveće?"
"Jesu li ljudi doznali za nas?"
"Gori li?"
"Carlos i Juanita," zine Emma.

Ljama nije bilo u krugu oko Emme, no mladi je zečić otrčao do obronka gdje su šetale. Emma sjedne na panj. Jedna od vjeverica joj donese malo vode da se napije. Kad su ljame galopom dotrčale, purica je već skupila svoja krila i počela normalno govoriti.

"Nije tako hitno," pokušala je objasniti životinjama, "ali je ozbiljno."
"Aaaa." Društvo je slušalo.
"Radi se o našoj farmi," reče ljamama, koje klimnu tražeći da nastavi, "Ove će se subote održati aukcija i sve će biti prodano, što podrazumijeva i životinje."
"Ne!" Bučno u zboru uzviknu u znak nevjerice.
"Životinje jednostavno mogu doći tu," reče jelen, "Ne trebaju biti prodane."
"To je vrlo ljubazno," reče Juanita, "no, to je naša zemlja i mi ćemo se boriti za nju."
"Da!" uskoči Carlos, "Moramo se boriti! Baš njih briga za životinje. Uvijek ih mogu rasploditi. Zemlja je ono po što dolaze, a mi im nećemo dopustiti da je uzmu."
"Baš kao što se vi borite za vašu šumu, mi se moramo boriti za našu farmu." Dok je tako govorila Juaniti se oči napune suzama.

Životinje utihnu na nekoliko minuta, kad Vragolan progo-vori. "U redu, idemo. Vi ste nama pomogli da zaštitimo šumu, sad ćemo mi vama pomoći da zaštitite farmu!" Sve životinje toliko glasno kliknu iz sveg srca u znak odobravanja da čitava šuma odjekne. Judi je na ljaminim licima primijetila tjeskobu.

"Prije nego svi odemo na farmu, možda bi bilo najpametnije da Juanita i Carlos odu kući i da nam jave kad im budemo potrebni." U redovima životinja zavlada nezadovoljstvo. "Na taj način ostajemo element iznenađenja," doda.
"Oooo," razumješe životinje.
"Tako će biti najbolje," složi se Juanita. Znala je da se ponekima ne bi svidjelo da među njih dođu divlje životinje, iako i s najboljim namjerama. "Mnogo nam znači to što znamo da ste nam u slučaju nužde spremni pomoći!"
"Mnogo," doda Carlos.
Emma pročisti grlo. "A što ćemo sa zečevima?" potiho reče ljamama, glavom pokazujući u smjeru Hamiltona i Blackstonea.

Juanita i Carlos izmjene poglede. Blackstone i Hamilton im baš i nisu bili najomiljeniji drugari, no Emma je bila u pravu: bili su pametne i trenutno možda najkorisnije životinje. Osim toga, životinje na farmi se ne boje zečeva, čak ni onih najdivljih.

"Da, bilo bi dobro da oni dođu," reče Carlos.

Carlos na leđima osjeti majmunovu težinu i pandže. Bonkers mu je postao najbolji prijatelj. Njega neće ostaviti sa strane u ovoj avanturi. Popne se na Carlosov vrat i šapne mu u uho: "Ako idu one malenkosti od zečeva, idem i ja!" I Carlos potvrdno klimne.

Ljame se bace na posao jer su se morale spremiti za povratak kući. Natovare se zavežljajima, nakrcaju zečeve i majmuna, i za sat vremena krenu na put.

Emma ostane još na čašici razgovora. Purice su poznate po sakupljanju tračeva, a Judi je mnogo toga imala za ispričati. Uz nadopunjavanja sa strane vjeverica i rakuna, Judi je ispričala Emmi sve o posljednjoj akciji u šumi i o zaboravljenim ljudskim prijateljima. Emmi samo što oči nisu iskočile.

"Ljudi, moram priznati da nisam nikada mislila da ću vas vidjeti kako branite ljude," reče u čudu.
"Nisu svi isti," objasni Judi, "Baš kao što nisu isti ni svi medvjedi ni sve purice."
Emma malo razmisli o tome. "Ako nisu svi zli, kako možeš znati tko je od njih neprijatelj?"
"Teško je reći," Judi zazvuči obeshrabreno, "Nadam se da nismo napravili gadnu pogrešku što smo drogirali one čuvare, jer možda i nisu bili loši, možda bi nam se bili pridružili da smo prvo popričali s njima."
Emma odmahne glavom, što ponovi i nekolicina rakuna. "Ne bih rekla Judi," reče purica, "Ljudi s oružjem, ljudi koji očito čuvaju mašineriju… Bez uvrede, trebalo bi mnogo priče da ih se nagovori da se pridruže odrpanim životinjama."
Judi uzdahne: "Onda bih mnogo pričala."
Emma je uvijek voljela biti otvorena prema novim mogućnostima. "Ljudi, hm," mozgala je, "Nikad ni s jednim čovjekom nisam pričala, uvijek sam ih zaobilazila."
"Ja isto. Pametna odluka," složi se Vragolan.
"Ovi su bili prvi s kojima sam pričala," reče Judi, "No, vjerojatno ne i posljednji. Naravno da su drugačiji od nas, ali..." pogledaju jedan drugoga, "Svi smo mi poprilično različiti."

Istina, pomisli Emma, godinama je živjela isključivo sa puricama. Tako je odrasla, no sada su joj prijatelji bile sve životinje koje su razmišljale slično kao ona. Zašto onda ne i ljudi?

"Mislim da ću otići vidjeti te ljudske čuvare šuma," kvocne, "možda čak i popričati s njima."
"Gavran Quoth ti može dati upute za let," reče joj Judi, "Nikad ne znaš, možda će nam oni pomoći riješiti problem oko farme."
"Oh, mislim da ne želimo da se ljudi umiješaju," Emma zagrli Judi na odlasku, "Nadam se da ćemo se uskoro vidjeti," reče purica i odšeta do starog Quotha da nabavi plan leta.
"Koliko dugo ćemo mi još pomagati tim glupim ljudima?" upita Vragolan na glas. "Govorimo o potencijalnim špijunima."
Judi ne odgovori, pa on nastavi. "Prvo su ubili Bitangu i malu srnu."
"To je bila nesreća," uskoči vjeverica Mac.
"To oni žele da mi mislimo," reče Vragolan tajnovito, "Možda je to dobro izrađen plan. Prvo dobiju naše povjerenje…"
"Vragolan!" prekine ga oštro Judi, "To nimalo ne zvuči poput tebe. Odakle ti sve te zamisli?"
"Pa, Blackstone i Hamilton su rekli..." oči mu počnu tražiti pomoć, no nje nije bilo.
Judi uskoči. "Ti si bio tamo, ja ne. Blackstone i Hamilton isto nisu bili tamo, barem ne na samom poprištu događaja. Reci mi sam, je li to bila nesreća?"
"Da," zajeca, "Grozna, grozna nesreća."

Emma je mahala čuvarima šume kružeći iznad njihovih glava te joj oni uzvrate pozdrav. Čak je i Vragolan podigao svoje vlažno lice da je pogleda na odlasku. Iz zraka sve izgleda drugačije, a Emma se uvijek divila lijepom pogledu iz velike udaljenosti. Što je više letjela, to je Špiljski kamp bio sve manji i slika je postajala sve veća. Ispod sebe je mogla vidjeti šumu kao na dlanu; drveće je izgledalo poput mahovine na stijenama. Ovako se mogao uočiti i užas sječe. Sa zemlje, istina je što govore, ponekad od silnoga drveća ne vidiš šumu.

S neba na sjeveru mogla je vidjeti silovane obronke, smeđe i mrtve, koji su pripadali korporacijama. Ispod njih ležala je betonska masa grada. Purici je ovaj pogled bio odvratan, pa zatvori oči i skrene nadesno. Kad ponovo otvori oči, ugleda na rubu grada ranč konja. Iz daljine je izgledao zelen i ugodan te se spusti niže da malo bolje pogleda.

Trava je bila poput baršuna, a uredne bijele ograde presi-jecale su imanje uzduž i poprijeko, dijeleći ga u male odjeljke.

Emma proleti pokraj bijelo-zelene kuće vlasnika, na kojoj su svi kapci bili zatvoreni. Letjela je pored uređenih vrtova i dolje pokraj staja, tih dugih građevina s crvenim krovovima i bijelim vratima na svakom pedlju. Nad svakim je vratima visjela po jedna konjska glava.

Zatim okruži oko staja ne bi li ugledala znakove opasnosti. Pošto ih nije bilo, ležerno se spustila u prolaz između staja privlačeći pažnju svakoga konja kojeg je vidjela. Konji se isti čas stanu komešati, od silnog uzbuđenja toptajući i njišteći.

"Mora da im je dosadno kad se ovako lako uzbude." Ptica se u sebi nasmijala dok je po drugi put kružila okolo, ovog puta najbrže što je mogla, tek toliko da ih uzbudi. Publika je poludjela, lupala o vrata, rzala i mahala svojim grivama kako bi im ulari počeli zveckati.

Emma sleti na kupolu jednog od krovova, previsoko da bi je konji mogli vidjeti. Slušala je sve dok se staja nije ponovo posve umirila. Tad ugleda zašto. Čovjek s bičem u ruci kretao se u smjeru staje.

Maleni je čovjek šepao, i iako ga je bilo koji od tih konja mogao lako pogaziti, svi se šćućure u tišini. Emma je ostala skrivena dok je čovjek tražio razlog zbog kojeg su se konji uznemirili. Par puta zapucketa svojim bičem i kaže par riječi koje Emma nije razumjela, no njihovo se značenje dalo zaključiti iz samog tona. Sve se smirilo, nijedan konj više nije proizvodio nijedan zvuk. Činilo se kao da su prestali i disati.

Čovjek progovori malo ljubaznije: "Corvette, što je bilo?" Emma se prišulja niže niz krov kako bi mogla gledati te vidi čovjeka kako gladi Corvettin smeđi nos. Ubrzo su se svi nosevi htjeli maziti te je čovjek hodao duž pregrada nekima dajući pažnju, nekima šećer, a pri kraju čak mrkvu ili dvije. Tad se zaputi prema staji.

Emma je primijetila da čovjek nije pogladio sve konje. Jedan čak nije ni pomolio glavu u nadi da će ga pogladiti. No, sada kada je čovjek otišao, konj pomoli glavu iz svoje pregrade i pogleda pravo prema Emmi koja je sjedila na krovu.

"Što ti pokušavaš?" upita je, keseći se i pokazujući joj velike bijele zube, "Uvaliti nas u nevolje?" Smijao se ludim konjskim smijehom na što se Emma povuče iz odvoda za kišu.
"Ti si taj koji nas uvijek uvali u nevolju," prekine ga Corvette, "Ponašaj se pristojno."
"Ne želimo da se vrati, zar ne?" reče ogroman palomin, mašući svojom bijelom grivom, "Prestani se smijati."

No, konj nije stao. Sad kad se razgovor pokrenuo, Emma se ohrabri i sklizne s krova. Došeta do pregrade u kojoj je bio konj koji se još uvijek smijao. "Možda će sa mnom pričati," pomisli te reče na glas: "Prestani s tim smijanjem ili ću ja nastaviti letjeti." Emma pogleda blistavog crnog konja i čudnu riječ koja je stajala nad vratima te pregrade. "Edsel", zakrešti, "Što to znači?" Nadala se da će ovim uspjeti zapodjenuti razgovor.

Crni se konj prestane smijati i odgovori bez većeg interesa. "To je auto koji svojim vlasnicima zadaje mnogo muka," reče jednostavno, "To je usput i moje ime."
Emma pogleda duž reda konjskih glava i iznad svake ugleda po jednu riječ za koje nije znala značenje. "Mercedes, Rolls, Beamer, Volvo, Porsche," čitala je sporo i glasno.
"Imena auta", reče Edsel, "Zar nije prepametno?" podrugljivo se nasmije. "Znaš, ljudi obično aute nazivaju po konjima. Piuto, Colt, Mustang…" Emma odmahne glavom. "Ne znam ništa o autima," prozbori.
"Sad on nastupa," zanjišti Corvette i povuče glavu u svoju pregradu.
"Molim te, samo nemoj da počne," zamoli Mercedes koji je žalio što je njegova pregrada pored Edselove.
"Govorim purici, ne vama," reče dok mu oči počnu treptati kao da nagovještavaju nevolju. "Ako vas ne zanima, nemojte slušati."

Emma je znala da se ovaj izbor nije odnosio na nju. Bacila se na balu sijena, nadajući se da će lekcija biti kratka.

"Kada su izumili automobile, oni su trebali biti spas za konje." Sve se glave povuku u sjenu. "Konji više nisu trebali raditi teške poslove za čovjeka, služiti kao prijevozno sredstvo ili orati njive. Konji diljem svijeta vidjeli su pred sobom novo razdoblje odmora i slobode za svoju ždrebad. No, nije tako ispalo. Konji su postali zastarjela roba koju nitko više nije trebao. Jedini način na koji možemo preživjeti jest da posta-nemo visoko obrazovani i specijalizirani, da bi tek tada nekoli-cina nas postala tražena. Ako si najbrži i najljepši ili možeš najviše skočiti, tada možeš živjeti zaključan u ovim malim ćelijama trudeći se iz petnih žila da svom vlasniku doneseš dobit." Edsel zastane uronjen u misli.
"Za što si se ti specijalizirao?" upita Emma. Čitav koncept ovoga bio je podosta čudan za jednu divlju puricu.
"Dresuru." Primijetivši da ga je ptica blijedo pogledala, konj objasni: "Slijeđenje uputa i činjenje svega što mi se kaže bez oklijevanja." Iz susjednih se pregrada začuje hihotanje. Bilo je očito da su ga slušali. "Smiju se jer sam se ja, ovaj, slomio. Jedan dan više jednostavno nisam mogao podnijeti da još jednom poslušam glupu, besmislenu zapovijed pa sam usred velikog događaja stao. Jahačica me pokušavala natjerati na posluh. Udarala me i bičevala pa sam je ja zbacio s leđa." Edsel je ovaj posljednji dio rekao s ponosom, pogledavši puricu ravno u oči.
"Baš dobro!" povikne Emma, "Jesi li ti onda nju udarao i bičevao?" Sve životinje zinu u čudu te pomole glave da pogle-daju tu groznu pticu. Čak je i Edsel izgledao šokirano. "Naravno da nisam. Ona je dobro, čak nije ni ozlijeđena." Ovo se također činilo kao nešto na što je bio ponosan.
"Ali, ti se ne ponašaš kao da ti je žao, u tome je problem," grdila ga je Corvette preko puta, "Oprostit će ti i dati ti još jednu šansu, ali ne, ti čak ne želiš ni poljubiti konjušara i dati da te pogladi."
"A znaš što se događa s pastusima koji se ne ponašaju lijepo…" reče Mercedes podrugljivo na što okrene glavu prema smeđoj glavi iza vrata s oznakom Fiat.
"Još jedan auto koji zadaje muke?" pomisli Emma.
"Bolje im je da me ne pokušavaju uškopiti," izjavi Edsel, "Ili će netko biti isprebijan!"
"I tad će te uspavati," podsjeti ga Corvette, "Bum, jedan metak u čelo." Emma nije mogla shvatiti. "Zašto ne odeš? Zašto ste svi vi ovdje, a pogotovo ti Edsel?"
Crni konj uzdahne. "Ali gdje bih mogao poći, što bih mogao raditi? Dresura je sve što znam."
"Mislim da je vrijeme da nešto naučite." Emma skoči s bale sijena i prošeta duž zacementiranog puta između redova u staji. Pogleda konje i primijeti kako su im kaputi čisti i blistavi. Neki su nosili otmjene pokrivače te imali grivu u pletenicama ukra-šene mašnom. Svi su bili dobro nahranjeni i istimareni. U malenim je pregradama sijeno bilo svježe.
"Neće vam biti lako tamo vani," upozori ih, "Nikad nećete biti toliko sigurni niti će vam biti tako ugodno, ali bit ćete slobodni. Vjerojatno nećete svaki dan jesti otmjenu zob, no što zapravo imate izgubiti?"

Edsel spusti pogled prema podu. Pokušao se zamisliti kako odustaje od svega za što se teško mučio. Prisjetio se pljeskanja i nagrada, kocki šećera i pohvale vlasnika. Bilo je razdoblja koja su mu se činila bitnima. Kad bi se pokajao i počeo lijepo ponašati, sve bi to opet mogao imati.

Sve se oči upere u Edsela koji je upravo stavljao na vagu svoju budućnost. Koliko se itko od njih mogao sjetiti, nijedan konj nikada nije otišao od tamo svojom voljom.

Tišinu razmišljanja uništi prodoran glas. "Daj Edsel, idemo!" Svi se okrenu u smjeru malenog ponija koji nije bio zaključan u pregradi. Čupava mu je dlaka bila smeđe-bijele boje, a jedno mu je oko neprestano prekrivala griva koja je neumorno padala sa strane.
"O Jeep, ne budi smiješan. Ti ne možeš nigdje ići." Corvettin se ton glasa snizi.
"Mogu ići kamo god hoću," reče Jeep, "a može i Edsel."
"Ti si premlad," reče mu Mercedes majčinskim tonom.
"Da, ja sam dovoljno mlad da se još sjećam otoka Chinoco-league," reče Jeep okrenuvši se prema Edselu. "Stvarno to mislim, idemo!"

Crni pastuh pogleda ponija. Zatim pogleda ostale konje zaključane u pregradama. Na kraju spusti pogled na Emmu. "Zašto ne," reče sa smiješkom.

Jeep od uzbuđenja zabaci stražnje noge. Već je toliko dugo planirao bijeg. "Trebali bi pričekati noć za bijeg tako da se tijekom dana možemo skrivati i spavati u šumi, a noću putovati. Ti si snažan i pametan, a ja znam koje su biljke jestive. Bit ćemo dobar tim."
"Slijedite tok rijeke," reče Emma.
"Tiho," Corvette ih pokuša umiriti, "Opet dolazi."

Emma ugleda šepavog čovjeka koji se gegao prema njima, noseći u rukama uzdu od konopa.

"Ja brišem odavde," reče, a Edselu zamahujući krilima doda "Zapamti: niz rijeku!" Purica se podigne iznad staja kružeći gore dovoljno dugo da vidi kako je čovjek onu uzdu stavio oko Jeepovog vrata, te ga odveo prema glavnoj kući.

 

 

 

 

na prvu stranicu