Cat River

Jo je otišla prije nego sam se probudio. Aristotel je proučavao svoje nove knjige u dnevnom boravku.
"Dobro jutro Tom... ona je stvarno lijepa mlada žena, a i rekla mi je sve o svom radu na dječjoj verziji Reclusa. Stvarno si sretan jer si je upoznao. Jesi li uživao igrajući se na kompjuteru s Mikialom?"
Nije pričekao moj odgovor i odmah je nastavio: "Kompletna baza podataka Reclus je smještena u zgradi koja se nalazi u kulturnom centru. Stvarno je nevjerojatna. Školski kolektiv je okupio odličan tim. I to ne samo ovdje, već svugdje u svijetu. Kakav je to izvor podataka! Samo jednim pritiskom na "Problemi s erozijom" dobiješ listu svih projekata za zaustavljanje ili prevenciju erozija. Sve metode, uspjehe i neuspjehe, lijepo i pregledno složene i povezane. Taj projekt je ogromna pomoć u ponovnom oživljavanju i uljepšavanju naše planete. Većina regija će uskoro imati svoj Reclus, čime se mogućnosti razmjene podataka i informacija o svakom pogledu korištenja ili rada sa zemljom sve veće. Manje pokretne jedinice će biti odnesene u regije u kojima se ne koriste kompjuteri, kao recimo u Cat River. Potrebna je brza evaluacija projekta u Cat Creeku, jer podaci su trenutno potpuno zastarjeli. Uskoro će nekoliko ljudi otići tamo razgovarati s nekim osobama i volonterima i volonterkama. Na svu sreću, većina regija u svijetu koristi kompjutere, što je u ovom poslu nužno. I ja idem u Cat Creek, kako bi pomogao Alexu i Mollie pronaći kuću, sad kad su već odlučili preseliti se tamo. Jo mi je rekla da će otići tamo s jednom pokretnom jedinicom kroz par tjedana. Siguran sam da će ti tamo praviti društvo?" rekao je sa smiješkom.
"Kako ćemo doći do Cat Creeka?" odgovorio sam na njegovo pitanje novim pitanjem.
"Vlakom... a to je i jako lijepo putovanje. Vlakovi odlaze svaki puni sat."
Nakon laganog doručka odvezli smo se biciklima do željezničke stanice. Stanica je bila jako mala, imala je samo tri kolosjeka. Na stanici je bilo nekoliko manjih grupa ljudi koji su razgovorali i čekali vlak. Stanica je bila mala i lijepa građevina oko koje su rasle kupine, kojima je zaštita zgrade i dovoljno sunca pomoglo da razviju već jako dugačke zelene grane. Mlada žena je užurbano rezala suhe grane, što je čudno, jer taj posao je trebalo napraviti još prije mjesec dana. Na povišenom dijelu pokraj stanice nalazile su se sadnice rajčice. Bile su još uvijek male, pojavili su se tek prvi cvjetovi. Oko njih su, kao ukras u vrtu rasli neveni i potočarke, koje su bile u punom cvatu. Razmišljajući o ogromnim željezničkim stanicama iz svog vremena, pitao sam Aristotela:
"Zašto je stanica ovako mala?"
"Zato što je Bear City gotovo 100% samoodrživ. Sve što jedemo, nosimo ili koristimo proizvedeno je od biljaka koje ovdje uzgajamo. Za razliku od mnogih drugih regija, ne uvozimo ili izvozimo ništa, samo ljude. Postoji nekoliko manjih željezničkih mreža po gradu kojima prevozimo razne materijale. Osim za to, željeznica se malo koristi, većina ljudi više voli hodati, putovati brodom ili biciklom do Cat Rivera pa cijelo putovanje doživljavaju kao izlet. Naravno, ako želiš brzo stići, onda ideš vlakom jer je brz, udoban i redovit. No, glavni razlog izgradnje željeznice je bila direktna korist ljudi iz drugih regija, a ne toliko ljudi iz Bear Cityja. Šume u našoj regiji su prekrasne i malo tko propušta mogućnost šetnje kroz njih. Brdske biciklističke staze se također koriste, no u posljednje vrijeme se takvo što ne ohrabruje. Njihova velika popularnost i pretjerana upotreba pretovrila ih je u kanale koji izazivaju eroziju. U posljednje vrijeme su se magaraci pokazali kao dobar način prijevoza između regija. Djeca obožavaju jahati na njima, što je jedan od glavnih razloga njihove popularnosti. Moja unučad stalno pričaju o svojim prošlogodišnjim iskustvima kada su putovali na magarcu."
Duguljasta kapsula, oblikovana poput metka izašla je iz tunela, proklizala pokraj perona i stala. Otvorila su se vrata i nekoliko ljudi je izašlo van uživajući u suncu. Jedan od članova Željezničarskog kolektiva je provjerio da li je sve u redu s prtljagom.
"Ponekad mi je žao ljudi koji vole vlakove. Bicikli imaju prednost pred vlakovima, a članovi i članice Željezničarskog kolektiva moraju se stalno zamjenjivati na raznim poslovima, dok ostatak vremena provode u izgradnji i igranju starim modelima vlakova, prikazujući putovanja iz prošlosti. Imaju stalne izložbe u svojoj zgradi koja se nalazi u kulturnom centru. To je zabavno i djeca su stvarno opsjednuta time. Pretpostavljam da je zgrada njihovog kolektiva zato stalno prepuna." rekao je Aristotel kroz smijeh.
I ja sam se smijao, jer i sama pomisao na to da radnici i radnice željeznica sada provode veći dio vremena igrajući se sa modelima vlakova bila je više nego smiješna.
"Vlak "ispucaju" poput metka kroz brdo i ne izlazimo na površinu dok ne dođemo na drugu stranu brda, gdje počinje Cat River."
Vrata su se zatvorila nakon kratkog signala. Uskoro smo počeli jako brzo putovati, jurili smo kroz tunel nevjerojatnom brzinom. Biti vezan sigurnosnim pojasom i putovati kroz mrak nije posebno ugodno iskustvo. Moja lagana klaustrofobija bila je pojačna iskustvom u rudniku pa sam bio presretan kada smo izašli na površinu i kada je prva svjetlost sunca ušla kroz prozore. Tračnica se popela u zrak i putovali smo nekih 7 - 8 metara u zraku. Tračnicu su držale dugi bijeli stupovi.
Zemlja je bila ravna, s malo drveća i grmlja koje je raslo između malih polja na kojima su bile zasađene razne kulture. Uskoro smo došli do prve stanice. Na stanici je pisalo Adelstrop. Adelstrop je veće selo, koje izgleda prilično srednjevjekovno. Drvene kolibe prekrivene glinom, žbukane i ograđene pletenim šibljem su bile "nabacane" uzduž malih ulica koje su prolazile između polja. Kola koja vuku magarci su prolazila grubim seoskim putevima, natovarena gnojivom ili sijenom, a vozili su ih ljudi odjeveni u jednostavnu, ručno izrađenu odjeću. Ogromni konji ukrašeni šarenim dekoracijama su ponosno hodali po poljima najbližih farmi. Umjesto svijeta budućnosti kakav sam očekivao nakon odlaska iz Bear Cityja, bio sam suočen sa scenama koje bi više odgovarale seoskom životu 19. stoljeća. Izgledalo je kao da su oživjele romatnične slike slikara kao što su Ruskin, Morris, Millet ili Pissaro, ili neki od onih romana 19. stoljeća koje sam gutao u mladosti. Svako toliko je zvuk motora malog traktora ili pile narušio ovu romantiku i činilo se kako taj zvuk nikako ne pripada ovdje.
Aristotel je primjetio kako gledam u jedan od tih motora, te je s neslaganjem u glasu rekao: "Motor s unutrašnjim izgaranjem je stvarno okrutan stroj koji radi na malo više od vatre i vode. To su osnovne tvari za koje je već prije 3500 godina Heraklit primjetio kako se obnavljaju i uništavaju jedna drugu u istoj mjeri."
Nisam mogao odgovoriti na Aristotelovu primjedbu pa sam odlučio malo skrenuti temu.
"Zašto sada postoje tri tračnice?" pitao sam.
"Jedna je za prijevoz ljudi, druga za teret i treća za ambulantu i hitne slučajeve. Naravno, u regijama Cat River i Bullawara Desert nemaju moderne bolnice, već samo opću praksu i travare. No, kada se ljudi jako razbole ili dožive neku težu nesreću, njihove obitelji ili prijatelji ne mogu tu ništa učiniti pa je ambulantna linija bila gesta dobre volje prema stanovništvu naših susjednih regija, nakon nesretnog razdoblja dugih nesporazuma. Brinuti za bolesne i ozljeđene je posao koji se uvijek nagradi, na ovaj ili onaj način. Medicinskom kolektivu u Bear Cityju nikada nije nedostajalo bolničara i bolničarki, kao niti liječnika i liječnica."
"Kako ovdje izrađuju motore?" pitao sam Aristotela.
"Uglavnom u malim radionicama koje opskrbljuju po nekoliko sela. Stanovništvo Cat Rivera je sasvim nesvjesno pod utjecajem Fouriera i Kropotkina. Koriste jednostavnu tehnologiju kako bi težak rad povezan sa seoskim životom bio što lakši, pogotovo kada to okoliš dopušta. Proizvodnja traktora je ovdje više poput zanata, a ne industrija."
Nitko nije ušao ili izašao u Adelstropu. Nastavili smo putovati sporo, a stajali smo i u najmanjem selu. Bilo je proljeće i činilo se da svatko radi u polju. Nekoliko ljudi bi izašlo iz vlaka, no nitko nije ulazio u vlak. Pogled iz vlaka je bio jednostavno prekrasan. Mala polja ograđena brojnim kanalima, vinogradi i vrtovi koje su ukrašavali starinske vjetrenjače za mlinove ili vodena kola koja daju energiju radionicama, melju kukuruz, ili crpe vodu do sistema za navodnjavanje. Dobar dio područja je ipak bio prepušten prirodnoj šumi, no prevladavao je uzgoj drveća. Izgledalo je kao da je Cat River regija u potpunosti preskočila dvadeseto stoljeće. Ovce su slobodno pasle u voćnjaku prepunom trešanja, a mlade djevojke sa šarenim maramama na glavama brale su jagode pokraj livade prekrivene vodom i raznim vodenim biljem. Rašireni sustav kanala stvorio je nekoliko umjetnih tokova koji su korišteni za prijevoz drveta, željeza ili hrane. Na svakoj stanici bi čuli glasanje ševa koje su letjele iznad polja. Kako se naše putovanje nastavljalo zemlja je bila sve neplodnija i postajala je suha, a udaljenosti između sela bile su sve veće.
"Ovo je rub Bullewara Desert regije. Domorodačka plemena i grupa neo-primitivista stvorili su ovdje svoj dom. Bio sam tamo puno puta i mora se priznati kako je to zadivljujuće mjesto. Pustinja može prihvatiti i hraniti mali broj ljudi koji živi ovdje, što je sada oko 5000, a riječ je o jako velikoj regiji. Cat Creek je nešto poput oaze. Nešto poput podregije koja odvaja Bullewara Desert od Cat River regije. Pokušali su se baviti poljoprivredom u gornjem dijelu potoka u Cat Creeku, međutim, uspjele bi svega dvije kulture i tada su morali napustiti taj dio. Zemlja je strašno oštećena u tom dijelu prema Bullewara Desertu. U svom donjem dijelu, potok i zemlja su gotovo netaknuti pa je taj dio bogat ribom i divljim životinjama. Sad kada postoji vlak do tamo, ribu zamjenjuju za povrće koje nije moguće uzgojiti."
"Bogate močvare oko rijeke Cattai pružaju mogućnost poljoprivrede, a i same su bogate hranom, što omogućuje ljudima uz njene obale jednostavan i sretan život. Cat Creek je prava atrakcija za ljude iz Bear Cityja koji vole hortikulturu i poljoprivredu, te to što je moguće slobodno šetati potpuno divljim djelovima pustinje Bullewara, koja okružuje ovo područje. Osim štete nanesene poljoprivrednim metodama u prošlosti, donji dio toka nikad nije bio naseljen, barem ne prije dolaska željezničke linije. Korišten je kao rezervat za divlje životinje. Stanovništvo je svjesno ove činjenice i učinjeno je mnogo kako bi se popravila šteta nanesena huliganizmom državnog kapitalizma drugog milenija."
Stigli smo u Cat Creek i vlak se zaustavio uz laganu škripu. Vrata su se otvorila i sigurnosni pojasevi su se automatski otkopčali, te se smotali u strop. Sve je bilo tiho, osim dvojice ljudi koji su tovarili močvarnu trsku u jedan od teretnih vagona. Taj vagon je bio iste veličine i oblika kao naša kapsula, osim što nije imao stolice i odjeljke. Ta dva muškaraca su baš završavala posao i polako su ubacivali posljednje komade trske. Nitko drugi nije došao s vlakom skroz do Cat Creeka, a nas dvojica smo otišli pozdraviti ljude koji su radili.
"Trsku koriste za krovove u selima... To je vjerojatno najveća proizvodnja u regiji. To sam ti zaboravio reći," rekao je Aristotel.
"Upravo idemo nazad uz potok," rekao nam je jedan od radnika, "Imate sreće, jer inače bi morali hodati oko 7 kilometara."
Popeli smo se u ogromna kola za prijevoz robe, koja su vukla dva veličanstvena konja ukrašena cvijećem. Poskakivali smo u kolima zbog neravnog puta, koji su svako toliko presjecali manji potoci preko kojih su bili izgrađeni mali ravni drveni mostovi.
"Put je ponekad neprohodan." rekao je Aristotel. "Naravno, mogli bi se izgraditi izdržljiviji mostovi, no stanovništvo pustinje i Cat Creeka ih ne žele. Manje od dva sata vlakom od Bear Cityja i nađeš se između dvije toliko različite kulture, što ovaj dio svijeta čini odličnim. Nitko nikada nije zvao ovo mjesto domom i vjerujem da će ovo zauvijek ostati samo mjesto za sastajanje."
Oko kuća, koje su se nalazile na višoj razini, po potocima su plivali labudovi i patke. Bile su izgrađene na 5 ili 6 metara visokim stupovima, od kojih su mnogi bili stari stupovi za vjetrenjače. Voda je očito bila vrlo nisko, s obzirom na to da su neki teretni brodovi bili privezani lancem, ali su se nalazili na suhom.
"Te brodove koriste kada je put neprohodan." rekao mi je Aristotel i pokušao pokazati na njih, no bezuspješno, jer smo poskakivali i ljuljali se u praznim kolima.
"Ima li slobodnih kuća?" pitao je jednog od dvojice ljudi koji su sjedili na prednjem sjedalu.
"Da, ima jedna, gore uzvodno, malo iznad glavnog područja, odmah pokraj mjesta gdje se potok razdvaja. Možda vam mogu pomoći?"
"Ne, ne treba, znam gdje je to. Hvala u svakom slučaju. Moja obitelj dolazi ovdje sljedeći tjedan pa sam htio biti siguran da će imati gdje biti. Ima li još netko tko možda dolazi tamo ili ne?"
"Ne u ovo doba godine, a proljetne poplave kasne. Ljudi čekaju kako bi vidjeli vrijedi li ostajati, u slučaju sušne godine, a nitko ne želi dolaziti prije toga. Barem ne još."
Iznenada se začulo pucanje drveta, kola su se prevrnula na jednu stranu i udarila u ogradu mosta. S jedne strane su se podigla i odletjeli smo s njih. Osjetio sam oštru bol, koja kao da mi je presjekla glavu. Kroz maglu se sjećam kako sam putovao nazad u vlaku, koji je sigurno bio vlak za hitne slučajeve i podsjećao je na pomičnu operacijsku salu. Kretanje vlaka me na trenutak osvjestilo i pomislio sam kako sam sigurno u bolnici, no kasnije sam se sjetio sobe koja je imala oblik kapsule.