Priroda elitizma

"Elitizam" je vjerojatno najviše zloupotrebljivana riječ u pokretu za oslobođenje žena. Koristi se učestalo i zbog istog razloga kao i "Pinko" u pedesetima. Nikad se ne koristi ispravno. U pokretu se obično koristi za individue čije se osobne karakteristike i aktivnosti razlikuju od onih drugih članova grupe. Individua, kao individua, ne može biti elita jer je jedina ispravna primjena riječi ona kada se govori o grupama. Bilo koja individua, bez obzira na ugled, nikada ne može biti elita.

U ispravnom značenju, "elita" se odnosi na manju grupu ljudi koja ima moć nad većinom u grupi čiji su obje dio, najčešće bez direktne odgovornosti prema nekoj većoj grupi i bez njihovog znanja ili pristanka. Osoba postaje elitist/kinja postavši članom/icom ili braneći vodstvo takve i tako male grupe, bez obzira na to je li ta osoba poznata ili u potpunosti nepoznata. "Glas" ne definira elitista/kinju. Najpodmuklije elite najčešće su sastavljene od ljudi koji uopće nisu poznati javnosti. Inteligentni/e elitisti/kinje su uglavnom dovoljno pametni/e da si ne dozvole da postanu poznati/e. Kada postanu poznati/e, promatrani/e su i maska njihove moći više ne stoji kako bi trebala.

To što su elite neformalne ne znači da su nevidljive. Na svakom sastanku male grupe svatko s oštrim vidom i zdravim sluhom može odrediti tko na koga utječe. Član/ica prijateljske grupe će se više vezati s drugim članom/icom nego s ostalima. Oni/e pažljivije slušaju i rijeđe prekidaju. Ponavljaju zaključke jedni/e drugih i srdačno popuštaju. Ostale nastoje ignorirati ili se prepiru s njima. Odobrenje ostalih nije potreno za odluku; ipak, ostalima je u interesu ostati u dobrim odnosima sa članovima/icama elita. Naravno, crte nisu toliko izražajne kao što to ovdje izgleda. To su nijanse interakcije, ne unaprijed određene skripte. Ipak, one su prepoznatljive i imaju određen učinak. Jednom kada netko sazna s kime se konzultira prije nego što je donešena odluka i čije je odobrenje znak prihvatljivosti, zna tko upravlja stvarima.

Elite nisu urote. Rijetko se mala grupa ljudi udruži i pokuša prevladati nad većom zbog svojih vlastitih ciljeva. Elite nisu ni manje ni više nego grupe prijatelja/ica ili znanaca koji/e također participiraju u istim političkim aktivnostima; vjerojatno bi tu bile i da ne održavaju prijateljske veze. Slučajnost je ta koja kod ova dva fenomena kreira elite bilo koje grupe i čini ih tako teškima za uništenje.

Ove prijateljske grupe funkcioniraju kao mreže za komunikaciju izvan regularnih kanala komunikacije koje je postavila grupa. Ako takvi kanali ne postoje, one služe kao jedina mreža za komunikaciju. Zbog prijateljstva, uzajamnih vrijednosti i orijentacije, međusobnih razgovora i konzultacija kada se donose zajedničke odluke, ljudi uključeni u ovakve grupe imaju veću moć od onih koji to nisu. A rijetke su grupe koje ne uspostavljaju neformalne mreže komunikacije kroz osobna prijateljstva među nekim članovima i članicama grupe.

Neke grupe, ovisno o njihovoj veličini, mogu imati više od jedne takve neformalne mreže komunikacije. One se čak mogu i preklapati. Kada postoji samo jedna takva mreža, ona postaje elita, ako je u pitanju nestrukturirana grupa, htjeli/e to članovi/ice mreže ili ne. Ako postoji jedna takva mreža u strukturiranoj grupi ona može i ne mora postati elita, ovisno o sastavu i prirodi grupe, tj. ove formalne strukture. Ako postoje dvije ili više mreža prijateljstava, može doći do međusobne borbe za formalnu moć u grupi. Ovo je najčešće najzdravija situacija. Ostali članovi/ice su u poziciji arbitra za natjecateljske mreže i zbog toga mogu postavljati zahtijeve grupi kojoj daju privremenu podršku.

Budući da grupe u pokretu (za oslobođenje žena, op. prev.) nisu donijele konkretne odluke o tome tko će ispoljavati moć među članovima/icama, mnogi su različiti kriteriji u upotrebi širom države. U skladu s promjenama pokreta kroz određeno vrijeme, brak je izgubio ulogu kriterija za aktivnu participaciju, iako sve neformalne elite još uvijek uspostavljaju standarde po kojima žene s određenim karakteristikama, materijalnim i osobnim, mogu participirati. To su često: porijeklo iz srednje klase (usprkos retorici
povezanosti s radničkom klasom), bračno stanje (udate), kohabitacija, homoseksualnost (realna ili izmišljena), dob od 20 - 30 godina, obrazovanje na koledžu ili barem nekakva slična obrazovna pozadina tog tipa, "otkačenost", ali ne pretjerana, "majstorstvo", ali ne pretjerano, politička linija ili identifikacija kao "radikalna", posjedovanje nekih "ženskih" osobina, kao npr. "profinjenost", "dražesnost", "ljubaznost", podobni stil oblačenja (u tradicionalnom ili antitradicionalnom smislu), itd. Postoje i neke osobine koje će odrediti nekoga kao "devijantnu" osobu s kojom se ne smije povezivati. To uključuje: "starost", puno radno vrijeme i predanost karijeri, neljubaznost i odsustvo "draži", te odsustvo veze (niti heteroseksualna ni homoseksualna).

Mogli bi uključiti i druge kriterije, ali svi imaju slična polja i značenja. Karakteristike bitne za participaciju su u svim neformalnim elitama u pokretu i, dakle, bitne za manifestaciju moći, tiču se porijekla (klasnog), osobnosti, dobi i raspoređenog vremena. Ne uključuju nečiju kompetenciju, predanost feminizmu, talente ili potencijalnu vrijednost za kontribuciju u pokretu. Ovo su i kriteriji za determiniranje prijateljstava. Drugi su oni koje svaka organizacija ili pokret treba koristiti ako teži političkoj učinkovitosti.

Iako je ova analiza procesa formiranja elite u manjim grupama bila postavljena iz kritičke perspektive, ona nije napravljena u uvjerenju da će ove neformalne strukture neizbježno biti loše. Sve grupe stvaraju neformalne strukture kao rezultat obrazaca interakcije među članovima. Takve neformalne strukture mogu učiniti vrlo korisne stvari. Ali, samo su potpuno nestrukturirane grupe pod potpunom vladom istih. Kada se neformalne elite kombiniraju s mitom o "nestrukturiranosti" tu je teško čak i pokušati ograničiti moć. One postaju nestalne i hirovite.

To može imati dvije potencijalno negativne posljedice kojih trebamo biti svjesni i kojih se trebamo paziti. Prva je da će neformalna struktura u donošenju odluka biti kao "sestrinstvo": jedna u kojoj ljudi slušaju druge zbog osobnih simpatija, a ne zbog toga što govore značajne stvari. Dok god pokret ne radi značajne stvari, ovo nije toliko važno. Ali ako razvoj ove pojave ne bude zaustavljen u primarnom stupnju, doći će do promjene u neškodljivom trendu. Druga je da neformalne strukture nemaju obavezu biti odgovorne grupi u cjelini. Njihova moć im nije dodijeljena, ne može biti ni oduzeta. Njihov utjecaj nije baziran na njihovim zaslugama prema grupi; stoga, ne moraju biti direktno pod utjecajem grupe. Nije nužno da ih ovo lišava odgovornosti. Oni/e koji/e žele zadržati svoj utjecaj u pravilu će nastojati biti odgovorni. Grupa jednostavno nije u stanju nametnuti takvu odgovornost; to ovisi o interesima elite.