Predgovor

Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak. Započinjem ovu kratku bilješku o "Prazninama" Roberta Marića ovom autorovom rečenicom ne samo zato jer se u trenutku kad sam je pročitao moja već postojeća simpatija spram autora pretvorila u otvoreno očijukanje, budući da sam se u njoj odmah prepoznao, već i stoga jer mi se čini da je u njoj u biti sadržana sva ona autorova surova autoironija koja je osnovni pokretač ovog njegovog djela.
Shvativši, dakle, da se nalazi u navedenoj egzistencijalnoj situaciji, Marić ju je stao nemilice (po sebe, ali i po druge) raščlanjivati, a tu je postupnu raščlambu i zapisao u obliku psihoterapijskog bolesničkog dnevnika, kao što je to, na primjer, prije stotinjak godina učinio Italo Svevo, odnosno njegov alter ego Zeno Cosini. Dnevnik je to o tričavoj svagdanjici nenormalno poludjelog čovjeka koji živi u društvu normalno poludjelih ljudi, kako to bez okolišanja kaže sam autor, i koji iskustveno spoznaje više no trivijalnu istinu kako ništa u životu nije tako loše a da ne bi moglo biti još i gore.
Ovo zdravorazumsko opće mjesto Marić varira u osamnaest poglavlja, osamnaest psihoterapijskih tretmana, tijekom kojih u dijalogu s bezličnim i neodređenim terapeutom, dottoreom, napokon mora sebi priznati odsutnost Logosa. Svođenje duhovnog života na korporalnost, na tjelesne (uvelike koprolalične) funkcije neumitna je posljedica tog egzistencijalnog kraha.
Ono što preostaje jest bujica nepovezanih, isprekidanih riječi i rečenica koje bi htjele biti suvisle, ali im to nije suđeno. One su tek ljuske kojima se poigrava olujno more besmisla, a Marić je dovoljno iskusan moreplovac da ne pokušava besmislu dati smisao. Naprotiv, on ga ironično, gotovo sarkastično prihvaća kao temeljnu životno načelo, a svoju autorsku ulogu pojmi upravo u njegovu kršenju. Besmisao je kaos, a kaos je preduvjet slobode.
U toj točci započinje Marićevo razorno anarhoidno poigravanje referencijalnim odsječcima stvarnosti i jezikom, njegovo opiranje sveopćoj maskerati normalno poludjelih ljudi. U tom su smislu "Praznine" možda i pohvala besmislu, nesuvislosti. Jer, smisao, racionalnost valja raskrinkati kao onaj ustrojbeni element zbilje koji sputava autentičnost ljudskog bivanja, makar ono bilo naizgled svedeno na osnovne tjelesne funkcije. A to Marić prepušta čitateljima.

Mr.sc. Srđa Orbanić