Robert Marić

Praznine

 

Uvod!?

 

Aaaa, ne, neće ovaj put biti po vašemu. Čujete liii, vi dolje! Ja sam sitna muha, muhica, mušičica, kukac, mrav, mravac, mravčić, buba, bubica...
Vlažni mrak sve je strmiji. Disanje je napregnuto do boli, do rasprsnuća grudnog koša, preuskog da primi svu tu navalu razrijeđenog zraka. Zdrav planinski zrak, kojemu su nepoznate sve one sitne prljavštine nataložene u tvojoj mlohavoj i smežuranoj cjelovitosti. Previše je strmo, mislio si da će ići lakše... Od silna napora ne primjećuješ ni prekrasnu modru tišinu, koja je toliko tiha da se i ne čuje.
I možda je zgodan trenutak, dok traje ta tišina, toplo preporučiti eventualnom nesretnom čitatelju bez kondicije i neke osobite psihičke stabilnosti, da se već na samom početku poštedi zamornog uspona na brdo i tkoznačega još što slijedi, te bez imalo grižnje savjesti napusti čitav taj mučni ambijent i prebaci se u neko drugo poglavlje... ili pak jednostavno odloži knjigu i prepusti je prašnjavom zaboravu, kamo i spada. Jer, ako se već nekakav luđak ili veseljak, ili veseli luđak, dragovoljno izložio samomučenju neizvijesnosti, pošteno je od njega upozoriti ostale možebitne supatnike na vrijeme. No ako je odlučio unatoč svemu, krenuti dalje, ne znajući što ga čeka, mora biti svjestan da to radi na vlastitu odgovornost i nema nikakva prava kriviti ludog pisca za nelagodu u želucu ili lagano krvarenje hemeroida ili glavobolju ili...
Grč u desnoj nozi. Polako, uspori malo. Stići ćeš. Čitava noć je pred tobom . Tamni trenutak, trenutkić vječnosti u kojemu svi pošteni i polupošteni i nepošteni i pametni i polupametni i nepametni i glupi i poluglupi i tričetvrtglupi i veseli i poluveseli i neveseli i svakakvi još u raznim kombinacijama svega toga i ostaloga, već odavno sanjaju u svojim toplim krevetima sigurnosti kako ih neka nepoznata, a opet nekako magličasto prepoznatljiva spodoba proganja crvenkasto osvijetljenom šumom koja nestaje pod ubrzanim ritmom igre očnih kapaka; sanjaju kako im umire voljena osoba, dok se guše u plaču i jecajima i slanim suzama i ostalim padajućim pizdarijama; ugodno se stapaju s drugim golim tijelom, glatkim i zbunjujuće stvarnim, želeći da taj trenutak, taj neponovljivi svrš traje vječno, da umru s tim svršom; pa bježe pred čudovištima iz još nenapisanih glupih filmskih scenarija, skrivaju se, padaju u beskonačnu dubinu, bore se sa zmijama s dvije do tri glave, trče u mjestu, prazne se, pune se...
Stići gore, gotovo na sam vrh, da bi mogao odletjeti dolje, na dno kojeg - tako kažu - nema. A ako ga doista nema, možda izletiš kroz neku drugu rupu i nađeš se u Japanu. Sajonara, dragi žuti biznismeni! Pa to i ne bi baš bio pad prema dolje, već pad prema gore. Ili, kad napokon skočiš u tu jamu, naletiš negdje dolje duboko na mudrog starca dobričinu, kojega je pohlepna rodbina bacila unutra da im napravi mjesta u preuskom stanu, koji će te uputiti u tajne hodnike jame, labirint u kojemu traže jedni druge i same sebe svi oni bačeni i skočeni u nju. Možda čak i vidiš kako izgleda to čuveno dno kojeg nema. U svakom slučaju, bit će to gotova stvar; ništa od spektakla, od svečanog sprovođenja, gospodo nekrofilci. Gospodo živi.
Predahnuti. Samo nekoliko minuta, dok popusti grč u nozi. Loše si pripremljen za ovo, iako si potajno radio sklekove i razne vježbe. Kondicioni trening za Veliki Skok. Zavaljuješ se na vlažnu travu i naslanjaš svoju zapuhanost na hladan kamen. Kako ti se samo spava. Bilo bi lijepo, krasno, prekrasno, usnuti duboko unatrag, pa da te u zoru probudi škripavi glas niskog starog grbavca.
Na portu ribeee!
Prekrasno buđenje, smirujućom kreštavošću koja začudnim skladom plovi višestoljetnim kamenim uskim štradama.
Na portu ribeee !
Ti, sretno dijete, pobjeglo iz tame dubokih podočnjaka, daleko još od starosti i puno dalje od mladosti. Začahuriti se u magličastu zoru davnog grbavca; ostati vječno u tom trenutku. Zvuk valova će te nježno, majčinski, njihati...njihati...njihati. I to je sve što ti treba, što ti je ikada trebalo, tvoja posljednja želja: biti dijete koje sneno čuje hrapavi zov da su ribari stigli s obilatim ulovom na porat.
Ajmo, svituuu, friške ribeee!
Iz polusna te prenuo šum u blizini. Preplašena životinjica kojoj si poremetio san, koju si otrgnuo iz njezina djetinjstva. Naporom bolesnog starca, stenjući, ustaješ i ideš dalje, visočije, prema mirisu kadulje, majčine dušice, bora, matičnjaka, vrijeska, ovčjeg i kravljeg i kozjeg i konjskog govna...svega onog nenabrojivog, nepoznatog samoizolantu poput tebe.
Ipak si, kao nekim čudom, odmakao, unatoč napornoj strmini i divljem pulsiranju svega što je u stanju pulsirati. Uzbrdice ti nikada nisu bile jača strana. Ni nizbrdice, koje su uzbrdice, a ove opet nizbrdice. Ni ravnine.
Zastaješ. Gledaš dolje u usnuli mravinjak. Sićušna, treperava svjetla kuća i ulica pretvaraju se u daleke zvijezde sjevernjače i južnjače i zapadnjače i istočnjače. Dolje je nebo, gore je zemlja. Gdje je zapravo granica između neba i zemlje? Što ih dijeli? Sama zemlja po kojoj gaziš? Stratosfera? Hemisfera? Ludosfera? Ništasfera?
Snujte, samo vi snujte, dragi moji, dolje u ozviježđenom gradiću koji je nebo. Ništa od sprovoda, gospodo. Od slika po novinama - sve si ih spalio; ništa od kišom namočene i suncem izblijedjele osmrtnice na drvenom stupu, koji žicama povezuje ostale mokre i blijede osmrtnice na drugim stupovima umiranja. Ništa od posjeta bolesniku s narančama i limunima. I zašto uvijek bolesnom i nikakvom i mogućeumirućem i napaćenom čovjeku nose voće? Što će njemu voće, kad ne može ni usta otvarati? Zašto mu ne donesu neku igračku, dječji bicikl, mali vlak s tračnicama koji vozi u krug ili tako nešto, za čime je jadnik žudio cijeloga života, a nije si mogao priuštiti? Ili mu netko popuši, zašto ne? Voće. Radi običaja. Jebite se vi i običaji! Nije to poštivanje običaja. To vama, gospodo, odgovara. I što su to običaji? Zašto ih se mora poštivati? Jer je netko nekada davno umirućem donio naranče i limune? Uživate u tome na neki čudan, tužan i uplakan način. Posjet bolesniku. I onda ti bude lakše, kad na samrtnoj postelji - samrtna postelja, kakve li gluposti, postelja je postelja, ne proizvode se samrtne - i bude ti lakše, padne ti smrtni kamen sa srca kad na toj postelji vidiš nekog drugog, a ne sebe. Jadnik, neće još dugo. Pa onda sutra s gorkom nasladom pričaš kako je jadnik propao, kako je blijed i zelen i siv i nema mu spasa. Šteta, bio je tako dobar i fin čovjek. Sjećam ga se kad smo ono...ma, sjećaš li se...? A što ćeš, život ide dalje. Možda. Isplati se kupiti kilogram voća za tako veliko zadovoljstvo utjehe i tuge i nade da ipak umiru samo drugi.
Intenzivni miris vlažne tame nadolazećeg proljeća prodire u nosnice, povezujući te s čitavim univerzumom, stvarajući ugodu konačne spoznaje, ugodu apsolutnog. Disanje je sve mirnije, gotovo potpuno nesvjesno. Kao da te to fizičko uspinjanje uzdiže iznad svega ovosvjetovnog i materijalnog; što se više uspinješ, slike iz podsvijesti se tope u bezgraničnu duhovnost blaženog smiraja.
Sve rjeđe kuće i kućice ostaju za tobom, padaju dolje, u osvijetljeni bezdan zajedno s iščezlim slikama, uz prateću kakofoniju lajanja pasa, koji koriste noć da bi se izlajali na miru, napričali se, odlajali jedan drugome probleme pasjeg života.
Nadolazi malo groblje. Tamni križevi i kameni spomenici zasjenjuju jedan drugog u besmislenom pokušaju oživljavanja pokopane materije. Gospodo pokojnici, ja idem dalje, ali ne brinite, uskoro ću biti dolje, duboko ispod vas, ispod vaših obitavališta vječnosti. Ne dajte se smetati, poštovani mrtvaci. Evo, idem ja. Idem u nestajanje, u neko drugo postojanje, možda. Bez traga. Ništa od sprovodnog cirkusa, od rituala. Ali ionako će, kažu, smak svijeta. Svijeta?! Ljudskog svijeta. Svijeta Velikog Čovjeka. Zemlja će i dalje postojati. Svijet neće nestati. Od samih početaka početka taj svijet smaka je promatran i shvaćan i promišljan s čovjekova prozora, čime se on sam, poštujući Boga i bogove, stavio u položaj besmrtnog Boga. Puhnuo si i mala muha je odletjela, udarila u mutno staklo zahoda i uginula. Ništa strašno se neće dogoditi, ako se i dogodi To strašno. Možda čovjek i nestane, ali to nije ni blizu kraja svijeta. Ostat će kukci. Ili možda neće ni oni. Pa sve da Zemlja i eksplodira i rasprši se u pitajboga koliko komadića i čestica, ostat će Galaktika...i druge galaktike. Nema kraja svijeta. Ima ga samo ako je čovjek taj svijet. Ali nije. Čovjek nije ništa pametniji, uzvišeniji, osjećajniji...od mrava, od kukaca svih vrsta, od gmizavaca, sisavaca, ptica, riba... On gazi mravinjak i uzrokuje smak mravljeg svijeta. Neki drugi mrav, veliki mrav, gazi takozvano čovječanstvo i to je sve, čitava ta pizdarija oko koje se diže toliko buke i panike. Čovjek je ništa...ili gotovo ništa. Ne piše samo on poeziju, nema samo on smisao za šalu, ne plače samo on. Konji, žabe, muhe, zmije, mačke, miševi, orlovi...
Svinja je puna straha pred klanje. Svinja, prljavo rokteća i masna, je veličanstveni pjesnik, ali čovjeka njezina poezija ne zanima...jer je u zabludi koja mu se tisućama godina taložila u malom i velikom mozgu i primozgu i pleksusu solarisu, stvorivši tako od samog sebe jednu veliku i neizbrisivu zabludu. Zabludni, razbludni, bludni čovjek.
A tek liječnici! Kako li će biti razočarani, zajedno s pratećim osobljem, kad i ako doznaju da si im uskratio profesionalno zadovoljstvo pretraga, sjeckanja, krvi, hladnjače s brojem, saopćavanja rodbini tužnih vijesti. I zašto bi to bile tužne vijesti? Zaštoooo? Ništa od svega toga. Ovo je praktičnije. Poštedjeti rodbinu silnih troškova koje ionako ne mogu platiti. No oni bi se i zadužili, samo da to ide normalnim, umirućim putem, puteljkom. Plač, naricanje, žalost, žalovanje, utjeha, povraćanje, nesvjestice, padavice...spektakularna povorka, glazba, oproštajni govor, misa zadušnica, tone i tone bezrazložno ubranog cvijeća...
Nebeske kapljice počinju padati po već smirenom čelu, i imaš osjećaj kao da ti peru, skidaju sve, i najmanje utore s kože. Kako isprati bore s čela - javite se na telefon taj i taj.
Čudna slika kišice koja pada po treperavim i sve sitnijim zvijezdama, po nebu koje je dolje, sve ti je manje čudna. Ništa, baš ništa više nije čudno; izraz čudno ne postoji. Još jedna zabluda. Čudno.
Mogao bi se prehladiti na toj kišici. Ha, ha, ha ...prehladiti.
Groblje je ostalo dolje. Strmina je sve strmija. Pola sata autom, rekli su. Ovako pješice, mogao bi stići pred svanuće do tog čuvenog otvora, ulaza u krvavi i smrdljivi organizam Zemlje.
U tu jamu svatko je svakoga bacao, u svim ratovima kroz povijest koja ne postoji, a i u mirnim vremenima, koja nikad nisu bila mirna. Neki su se sami bacali, pretpostavlja se, jer još nikog od njih, tih pretpostavljajućih skakača, nisu nigdje pronašli. Ima li dna ili nema, to je potpuno nevažno u ovom slučaju...i svim slučajevima prije tebe, prije tvojeg slučaja, namjernog i smišljenog slučaja, slučaja namjere. Važno je jedino da nitko ne naiđe i vidi te tako pokislog u starim prnjama. Odjenuo si najstarije i najneupotrebljivije što si mogao. Ono što nikomu i ničemu više neće biti od koristi. Baš kao i ti. I tu si mislio na praktičnu stranu.
Samoubojice obično odjenu nešto svečano, da izgledaju lijepo kad ih pronađu; da se uklope u spektakl. A tek sve one žene s tabletama i vjenčanicama. Da su znale kako će sve to izgledati groteskno, nikada se ne bi ubile, barem ne u vjenčanicana. I...ono najvažnije - moraš biti čist, besprijekorno čist kada te pronađu, jer prvo o čemu te babe govore je kako je ona - ili on - bila čista kao snijeg. To je najnajvažnije, biti čist; čak važnije i od samog razloga samoubojstva. Oooo, jebao vas Snjegović! Jasno možeš zamisliti jadnu Ninu kako sluša prijekore njezine majke, kako te je mogla pustiti onako prljava da se ubiješ, da se osramotiš pred ljudima.
Ali tebe neće pronaći. Kad se probude, bit ćeš već daleko, daleko...duboko, duboko...ako stigneš pronaći jebenu jamu. A što ako je ne pronadeš?! Molim?! Upitati nekoga?! Oprostite, znate li možda gdje je ona jama? Ma, znate koja, ona u koju se bacaju, ona bez dna. Kako što će mi?! Pa, skočit ću, zar je to zabranjeno? Svakakve gluposti se mogu dogoditi živu čovjeku...pa i neživu.
STOOOJ !!!
Jebi ga. Što sad? Baš kao da si osjećao, kako se to lijepo kaže, kao da ti je nešto govorilo da će krenuti po zlu...ili dobru, ovisno kako se gleda na stvar. Da nisu kakvi odmetnici, banda, samo su ti oni još trebali.
A evo, stao sam.
Koji si ti?
Ma...nije važno, vjerujte mi. I da vam kažem, to vam neće ništa značiti. Ako me namjeravate opljačkati, nemam baš ništa kod sebe, ali mogu vam dati adresu i napisati na komadu papira...imate li komad papira?...da vam daju sve što sam ostavio...čim se spustite dolje...kažite im da sam vas ja poslao; ima kvalitetne robe, ionako sam je namijenio nezahvalnoj sirotinji, pa... Imam samo vodu i jednu, evo vidite, bananu - banane si stalno tamanio dok si bio živ...vidi sad, živ... ma, dok si bio dolje, a jednu si uzeo prije nego si krenuo, za svaki slučaj, ako ti ponestane snage ili se izgubiš.
Netko ti je uperio oštro i bolno svjetlo u oči, dok se stare slike podsvijesti počinju polako vraćati na svoje staro mjesto. Što sad? Kako im objasniti? Neće povjerovati. Dakako da neće. Ne bi ni ti.
Kako to izgledaš? Tko si? Odakle?
Izgledam prilično loše, pretpostavljam. Tu dolje, iz mjesta sam. A tko sam, kažem vam, to nema nikakve veze ni sa vama, niti bilo s kime ili čime - zaboravio sam koji je to padež. Samo me pustite da prođem, najljubaznije i najuljudnije vas molim, pa i preklinjem.
Priđi bliže!
Vojska?
Vojska, moj gospodine. A tko bi drugi. Što tražiš u ovo doba tu gore? I još takav...pogledajte ga...
Ma, to je duga priča, kako se ono kaže, i doista ne bi imalo nikakva smisla da... Samo vi mene pustite dalje i...
Nemoj ti meni “nema smisla”! Da nisi i ti jedan od njih, a?
Kojih ?
Znaš kojih, ne pravi se lud.
Ne znam, doista, i...već duže vrijeme sam, kako se to kaže, izvan događaja, pa ne znam o čemu se tu...
Dosta! Da nisi više progovorio! Usred noći, po kiši, pa nam još nudiš nekakvu robu. I to tebi nema smisla, je li? I ti bi sad tu nešto nama muljao, nismo ni mi baš tako naivni. Ajde, stavite mu lisice. Ideš dolje s nama.
Isuse! Pa ovo se samo tebi može dogoditi - ma ne Isusu, da ne bi bilo zbune - da te uhapse. A koliko si samo pripremao čitavu akciju. Planirao kako ćeš se iskrasti iz kuće kad svi budu zaspali, što ćeš napisati na papiru koji si ostavio na radnom stolu... A nesretna li čovjeka! A nesposobnog li pizduna!
Ma, vojniče dragi, čovječe mili, meni nema spasa, iako još medicinski nije dokazano, ali svejedno...mislim...prije ili kasnije...dobro sam proučio stvar i...i bio ja metastaziran ili ne, potpuno je nevažno...o tomu se radi... Stari Marko je doživio duboku starost, a ja sam ga gledao kako bespomoćno hoda oslanjajući se o komad drva; ni pristojan štap nije imao, dok su mu se djeca rugala, vukla ga za hlače, udarala ga nogama, bacala kamenje po njemu, a samo zato jer je bio zdrav i dugovječan čovjek...i...i o tomu se radi, mislim, znam da je možda teško razumjeti, ali...ufff, što se znojim, kao da sam trčao, a zapravo ja...
Ma, jeste li čuli što je sve ovaj nadrobio! Ili se pravi lud, ili je skroz lud. Ajd, vodite ga!
Ali, ne razumijete, dragi vojniče, ja sam otpuhnuo svoje i to je sve. Adio bella Napoli - razumijete li? Samo me pustite iz ovog vražjeg vozila. Samo me pustite da idem dalje i nikome ništa.
Ništa ja tebe ne razumijem, dragi moj gospodine. Idemo kod poručnika, pa ti sve to njemu objasni, a ja svejedno mislim da si njihov.
Čiji?
Čuj, ti! Nemoj mi, molim te, dizat tlak, ionako nisam naspavan, pa bi moglo biti vraga. Vodite ga više, što čekate!
Ubačen u mrak nepoznatog vozila. Idete dolje. Spuštate se u nebo i zvijezde koje si bio napustio i nadao se da nema povratka. Jebi ga, više sreće drugi put. Molimo jedan veliki pljesak za našeg gubitnika! Dobro se držao. Hvala, hvala, a sada prelazimo na drugu točku...

 

Prošlo poglavlje

 

Sljedeće poglavlje

 

 

na prvu stranicu