Pogovor

"Praznine" Roberta Marića smiju se, uvjetno, shvatiti kao roman struje podsvijesti, što znači da se tu čitatelju nameće zadatak istraživača podzemnih i podvodnih krhotina, a zatim i prevoditelja na životnu jezičnost koja komunicira s prividno nebitnom faktografijom. Pisac je, doduše, neumoljivo vezan uz život, i to uz svoj, viđen iznutra, i uz tuđe, promatrane s povlašteine margine. Ali on poduzima sve ne bi li se odupro zadanim pojedinostima i natjerao ih na podrugljivu autometaforu. Na dnu te naslage naziru se svakidašnje banalnosti kao simptomi besmisla i sveopće nemoći, ali nigdje nema ni traga svakidašnjoj, banalnoj tuzi i jeftinomu nezadovoljstvu. Kao da nad cijelim tim sustavom vlada nadmoćan osjećaj otkrivača koji je izmislio spasonosnu doskočicu pa joj se i sam dobrovoljno, možda čak i rado podredio, na taj način oslobođen briga gubitnika. Život koji polagano klizi mrtvim kolosijekom pretvara se u duhovitu igru skrivača i odriče se dramatičnih motiva s ciljem suprotstavljanja medijskim navikama. Onima koji zapomažu od dosade i razjapljenih ustiju očekuju egzotične zalogaje, odnosno mrvice.
Spreman čitatelj može u Marićevoj prozi prepoznati gomile univerzalnih trivijalnih tema, najezde intima što maltretiraju ljudsko trajanje, kao nerješive zagonetke i kao bolesne smetnje koje uništavaju duhovni organizam. Tko god pati od doslovnosti može tu otkriti sve one egzistencijalne muke koje se nude kao životna praksa i kao dnevno iskustvo. Jer pisac nimalo ne bježi od činjenica kad god mu one trebaju kao dekor duhovitosti i kao dokazna građa optužbe. Na trenutke se on čak i namjerno izlaže autobiografskim i pseudoautobiografskim opasnostima, kombinirajući s osobnim i s općim, ne bi li na toj odmaknutoj šahovnici sve doveo do izravne mat-pozicije. Jer osobna iskustva vazda mu trebaju poslužiti kao hrpa dokaza, pogotovu ako ih se ne želi shvatiti kao ozbiljnu sudbonosnost.
A tu je autor izuzetno spretan i poduzimljiv, spreman na krajnje pjesničke slobode te na oslobađanje riječi i misli od svih stereotipnih obveza. Služi se i veoma učinkovitom tehnikon sukobljavanja i prijateljevanja ega i alterega, što zborenju tehnički osigurava dodatnu dinamičnost, čak i dramatičnost. Duhovita dosjetka s uvođenjem psihijatra kao sugovornika također je nepobitan znak nadmoći koja se ostvaruje u prepoznavanje i u pojašnjenje. Zapravo, "Praznine" se mogu, odnosno trebaju shvatiti i doživjeti kao neka vrsta dijagnoze sveopće ludosti u kojoj se odvija naša društvena i individualna sadašnjost kao posljedica prošlosti i najava budućnosti. To je život koji smo sami skrivili i sad se nastojimo pričestiti, a bez ispovijedi.
Međutim, Robert Marić laća se zadatka općega ispovjednika pod obrazinom dvorske lude, ispaštajući istodobno i zbog vlastitih grijeha, odnosno zabluda. To je, naprosto, djelo koje se odriče oblika i boja te se bavi sjenama kao osnovnim razlozima, odnosno posljedicama misli i osjećaja. To je djelo autora koji izvorno i autentično vlada rečenicom, ne osuđujući je na uobičajenu faktografsku funkciju. Djelo koje se čita sudionički, i koje se mora shvatiti kao izazov, a ne kao verbalni poklon.

Dr. Anatolij Kudrjavcev