Nemoć sive konačnosti

Lahor u tamnoj vrelini mirisa joda puna uzbuđujuće, zaljubljeničke slutnje okružuje putenu nevinost. Nježni glas još nježnijeg lica, čiji izgled nije tu, u tom licu koje gledaš, već negdje daleko, daleko u budućnosti
.............................i samo se nejasni obrisi naziru
.....................skačeš u toplu morsku beskonačnost
drage ti slanosti
Slatkasti dah tajanstvenosti žene.
Nježni glas stotine žena koji se ne zaboravlja. Žena u daljini.

To je tu, Dada. Siguran sam da je to pravi put.
Da?
Da. I zašto nas je onaj blesavi taksist onako čudno gledao? Rekao sam da imamo hitan slučaj. Zar nikad nije vozio dvojicu uglednih liječnika na intervenciju, na spašavanje života? Misliš li da će nas prijaviti? Da smo mu sumnjivi?
Daaaa.
Ne, ne, zašto bi nas prijavio? Pa nismo ništa uradili. Dvojica liječnika u taksiju. Nisi mu trebao odgovoriti kad te je pitao nije li malo čudno da nas u ovo doba dovozi na ovo mjesto. A ti odmah Da. Pa, rekao sam ti da ne progovaraš kad uđemo. Vidiš da su to sve nepouzdani tipovi. Što se njega tiče gdje ćemo se mi iskrcati. Podnožje brda, pa što onda! Imamo pacijenta negdje gore, u nekoj brvnari i idemo mu pružiti prvu pomoć. I kojeg vraga nas ima pitati gdje su nam liječničke torbe?
Daaaa.
Ma, pustimo sad njega. Ajd, idemo gore. Možeš li? Ajd, samo me slijedi...nemoj se udaljavati, možeš se izgubiti u mraku. Nema ni Mjeseca. Moramo polako...a...ufff...i ne možemo brže. Dotuklo nas ono ležanje. Već mi klecaju noge.
Daaa...
I tebi? A kako neće, kad si samo spavao i spavao. Ajd, uhvati se za mene. Jebemti, što si težak. Tko bi rekao! A kad te čovjek vidi, izgledaš tako lagan...da te bacim u more, plutao bi...he, he...
Daaaaaa! Daaaaaa!
Št...što ti je sad? Srce mi je stalo. Jesi li ti poludio!
Daaa!
Ono? Pa to je kamen, najobičniji kamen. A što si ti mislio, da je vuk?
Daaa.
Nema tu vukova, Dada. Nema ničega. Samo da ne naletimo na one vojnike.
Da?
Da, na vojnike koji su me pokupili, a bio sam evo ovoliko blizu do cilja. Ali ovaj put ćemo proći s druge strane, znam sve, pitao sam Klepta da mi pokaže. Sad znam gdje treba proći.
Da?
Samo...nešto mi se sad čini nepoznato sve ovo okolo... A siguran sam da smo na pravom mjestu izišli. Točno ondje gdje me je Klept iskrcao one noći. Iako... Ma to je zbog grmlja...izraslo je od onda... Ne, put je definitivno isti.
Da?
Nema straha, Dada...uhhh...što sam se...već sam se zapuhao. Daj, pusti mi malo ruku, pokušaj sam. Možeš ti to, jak si ti, kao od govna odvaljen.
Daaaa...
Šalio sam se, idiote. Znaš li ti za šalu. Ajd, tišina, vidiš da smo još u naseljenom području. Vidiš te lijepe mračne kuće. I nemoj mi opet urlikati, ako naiđemo...a mislim da ćemo uskoro...na nekoliko probuđenih pasa. Vukovi ne laju.
Adadada.
Znam, i psi zavijaju, ali još ti jednom kažem i više neću, vukova tu nema...jebemti...stanimo malo...uh, samo pet minuta... Sjedni tu. Ne tu. Na kamen, eto taj, pa jesi li ti ćorav? Evo ti bombon. Da nam vrati snagu. Šećer je za snagu. Aha. Dobra je ona naša sestra, je li. Tko zna što je sad s njom? Možda nismo trebali ono uraditi, ona to preozbiljno shvaća. Siguran sam da ne spava, da razmišlja o tome, gledajući pijanog muža, onako odjevenog i u cipelama, kako hrče na krevetu i gadi joj se, a onda se počinje i sama sebi gaditi, osjećati se prljavo unatoč svemu, unatoč tom jadnom pijanom čovjeku i mržnji prema njemu. Ona je doista uvjerena da ga je prevarila sa mnom, pacijentom koji je iskoristio trenutak njezine slabosti, da je povali i usput mu pomogne pobjeći iz ludnice. Siguran sam da će mu već ujutro sve priznati i moliti ga da joj oprosti, da se to dogodilo ne zna ni ona kako, da mu ne može reći moje ime, da ionako više od toga neće biti ništa, da je bila ljuta na njega, da joj obeća da se više neće viđati s onom kurvom, da pokušaju još jednom živjeti kao ljudi, ispočetka... Bože, kako se može nešto što je već odživljeno, zapečaćeno, početi ispočetka?... A njemu će to dobro doći da se ponovno napije i ode kod svoje kurve. Čudne su te žene. Previše gledaju one sapunice. Njima je sve to ljubavni vikend roman. Jebi ga, što joj mi možemo, kad je... Dada! Dadaaaa! Probudi se, jebemti! Pa ti si zaspao! On je zaspao! Mogao sam i misliti. Gdje su ti tablete? Govori! Daj tablete!
Daaaa.
Daj to ovamo. Evo...ovako. Sad ih više nema. Ne trebaju ti. Pa, pristao si ići sa mnom. Nitko te nije silio. Odvest ću te na jedno mjesto gdje nam više nitko neće davati tablete i prisiljavati nas da spavamo i pričamo i spavamo i pričamo. Dakako, ti si samo spavao, bez pričanja...iz razumljivih razloga. Ajde, diži tu pasju guzicu. Ako ovako nastavimo, nećemo stići gore za pet dana. Diži se! Idemo!

Evo groblje. Jesam li ti rekao da smo na dobrom putu. Tu sam i one noći prošao. E, ali sad nećemo tamo, nego ćemo na ovu stranu. Neće nas više vojska ometati u plemenitim nakanama, je li, Dada?
Da...da...
Uhvati se za mene opet. Znam da je strmo, ali drugog puta nema. Ako misliš da je meni lakše... Pogledaj dolje, Dada. Vidi, nebo i zvijezde.
Da? Da...da.
Možda se tebi i ne čini kao nebo, ali...pogledaj ona svjetla dolje, eno čak i Veliki medvjed. Ne vidiš? A što ti ja mogu!... Još malo...izdrži još malo, uskoro smo gore. Evo, već smo prešli pola puta. Nećemo valjda odustati zbog običnog umora i drhtavih nogu. A oni dolje ostat će bez neshvaćena književnika. A toliko su nade polagali u njega...toliko, da su ga zajebavali kad god su stigli. Tako oni shvaćaju život umjetnika, previše su biografija čitali i ne može biti normalno da ti oni pomažu u radu, kad to onda ne bi bilo normalno. Umjetnik je tu da ih dolazi moljakati od sobe do sobe, da mu udjele nešto kako bi objavio knjigu, napravio izložbu, a oni ga razvlače, obećavaju, dođite sutra, sad smo zauzeti, imamo važnijeg posla, samo vi nazovite, uskoro, uskoro, mogu vam jamčiti, samo vi nama dođite, mi smo iznad vas, mi smo nešto više od vas, jer su nas bogovi tu smjestili, jer smo sanjali kada će nas bogovi tu smjestiti, pa da postanemo vaši bogovi, pa sad vidite tko je jači, vaša umjetnost ili naše božansko prenemaganje i kurčenje. Vi nama dolazite, a ne mi vama. Prema tome, molim, izvolite nam dolaziti, a mi ćemo se igrati vašim strpljenjem... Ma, jebeš umjetnost, Dada! Književnost. Bio sam davno na jednoj književnoj večeri i, rekao sam, nikad više. To zna biti cirkus. Mladi pjesnik, nervozan pred publikom, zamuckujući čita stihove, a kad je završio, i voditeljica te večeri upitala ima li netko kakvo pitanje za našeg pjesnika, javila se fina bunda na gospođi i upitala ga Mladiću, kada ste vi proglašeni pjesnikom? Eto ti književnosti i poezije i svega. Predstave za skupocjene bunde, koje misle da te netko treba proglasiti pjesnikom.
D...d...daaa?
Ajde, možemo mi to. Još malo, samo malo. I kako ti se, kad sve to vidiš i čuješ, neće nakupiti gnoj u sinusima.
Da?
Da. Probudio sam se jednog jutra i na jastuku ugledao smeđu mrlju. Bio sam se zabrinuo. Nisam znao odakle je to teklo dok sam spavao. Tek nakon nekoliko sati, u nosu sam osjetio ono...znaš onaj nosni okus, kao da će ti poteći krv...nagnuo sam glavu i potekao je gnoj...puno gnoja. Rekli su da je to iz sinusa i da je dobro što je to iscurilo van. I...i što ja tebi sve ovo govorim? Baš tebe briga za sinusnu umjetnost.

Što je bilo? Ne možeš više? Dobro, još jedan kratki odmor, ali nema spavanja. Jasno?
Da.
Evo ti, ostao je još jedan bombon. Uzmi, ja ih ionako ne volim. Imaju onaj okus...okus jagode...miris jagode. Ne želim se ni pokušavati prisjećati toga. Bilo je previše lijepo. Najpametnija ženska koju sam upoznao. Bili smo samo tjedan dana toga ljeta, samo onoliko koliko je trajalo njezino ljetovanje. Nije bilo puno seksa, ali bilo mi je krasno. I što se dogodilo, lijepi moj Dada. Nakon desetak godina šetao sam s malom, a ususret mi je išla ona, muž i mali sin. Nisam je odmah prepoznao. Tek kad mi se približila. Nasmiješila se, pogledavši me u oči. Nisam se tog trena mogao sjetiti tko je, iako sam znao da je poznajem; ma znaš ono, kad vidiš nekoga, znaš da ga znaš, a ne sjećaš se odakle. Nakon nekoliko koraka sam se sjetio, okrenuo se, okrenula se i ona, osmijehnula se onim prekrasnim ustima i...i što dalje, pitao sam se. Dozvati je, pitati kako je živjela tih desetak godina koliko se niste vidjeli...? Što, Dada? Ništa. Eto, baš ništa. A tako bih je rado bio zaustavio, popričao s njom, prošetao, pitao je o svemu i svačemu, možda bi se i...tko zna, je li, u tim trenucima. Djelovala mi je još svježije, mlađe, elegantnije nego onda prije deset godina. Često sam mislio na nju nakon toga. Vjerujem da je i nju zanimalo sve o meni. Ništa od svega toga. I...i zašto ja opet tebi pričam? Valjda da ne zaspeš. Da ispunimo ove noćne praznine u mraku. Diži se! Da nisi opet... Dobro je. Krećemo u završnu fazu. Ajd, kad si mogao do sada, možeš još malo. Ma, još samo malo, vjeruj mi, pogledaj kako smo visoko, a nema ni one vojske da nas vrati dolje. Mislim da smo im već zašli za leđa. He, he, he, što bi to bilo zgodno...haaaahaaaa... Zamisli da nas sad zaustavi isti onaj vojnik koji me je onda otpremio natrag. Tada sam bio odrpanac, a sad me ugleda ovako u liječničkoj odori, pa još u tvojoj pratnji. Haaaahaahaa... Pa te još počne ispitivati... A, jebemti, što mi sve neće pasti na pamet.
Daaaaa....
Evo, mislim da nema ni stotinjak metara. Tu bi negdje trebalo biti. Klept je rekao da je jama ograđena naslaganim kamenjem, da netko slučajno ne upadne. A tko želi namjerno, neka izvoli. Pošteno.

Tu smo, Dada. Evo ograda. Pazi, polako. Daj ruku, pomoći ću ti... Ajde, taaako. Evo nas. Ograda je tu, stabla su tu, a jama mora biti među stablima. Dođi. Evo jeeee! Napokon. Stigli smo, Dada. Dođi da te...nemoj...neću te poljubiti. Sad možeš odahnuti koliko hoćeš... Ne baš koliko hoćeš, razdanjuje se, pa da ne bi slučajno oni vojnici... Ali malo odahni. Nisam to tako zamišljao. Dosta je usko, pogledaj. A i...i sklisko je...nekako ljevkasto. Ne, mislio sam da je to drugačije. Ali zar je to važno. Zbogom usrani svijete, mene više vidjeti nećete. Evo sam čak i nekakvu rimu, polurimu bez smisla, postigao, a. Hoćeš li ti prvi?
Daaaa?
Nije teško. Evo, samo se spustiš niz ovo sklisko neka te nosi. Možemo mi to, Dada. Kad smo mogli ovako nikakvi doći čak ovamo gore, pogledaj samo koja je to visina, Dada. Hoćeš da ja prvi, a? Evo, vidi. Samo se ovako... Ma...pu...pusti me! Koji ti je sad! Š...što je bilo?
Daaaaa, aaaaaaa!
Makni ruke od mene. Idem ja, a ti kako znaš. Evo, staviš nogu tu i...i...
D...d...aaa...mmmm...
Jebemtiiiii!!! Ne moguuuu!!! Ne mogu, Dada. Gdje su sad oni vojnici? Gdje su da me zaustave? Vojskooo! Evo meee! Vratio se vaš odrpanaaac! Gdje je sad gospođa Magdalena? Nina? Svi?... Jebemti! Sad kad ih najviše trebam. Gdje steeeeee? Daj mi ruku, Dada. Pazi, čvrsto me drži, nemoj da padnem... Nemoj da padnem dolje! Do...dobro je... Bit će dobro, dragi moj Dada...samo da sjednem tu...uhhhh... Ne mogu...ne m... Ne prilazi! Dadaaa! Čekaj, dat ću ti ruku! Ne miči se. Čvrsto se drži! Pazi, jebemti! Uhhh, ovo je bilo za dlaku!
Daaa...ada...mmm...maaadaaa...
Dada? Pa ti si...ti si... Ponovi to.
Daammm...
Bravo, Dada, spasitelju moj! Progovorit ćeš ti meni još, znao sam, vjerovao sam u tebe.
Daaa?
Da. Daj, poljubit ću te...u čelo, tako. Lijep si, Dada, vjeruj mi, najljepši čovjek kojeg poznajem. Daj, odmaknimo se od jebene jame. Dođi da te zagrlim, moram te zagrliti i gotovo. I...i nisam baš siguran da bi to bio kraj. Što ako samo slomiš nogu ili tako nešto, a nitko te ne čuje, nitko te ne vidi. Stojiš tu danima polomljen... Ne, morat ćemo nešto drugo smisliti, čim se oporavimo... Čim se opet odlučimo...iako...
Daa... amama...
Tako je, Dada. Samo tako nastavi. Odmakni se još malo...ne vjerujem ja tim dubinama...prazninama koje nam vraćaju uzvike u lice. Dođi, najdraži moj prijatelju. Idemo dolje...što dalje odavde... Polako, prihvati se za mene...možeš ti to... Oprosti mi što sam te dovukao ovamo, oprosti mi sve što sam ti ikada rekao... Vidi kako je krasan pejsaž, pogledaj te male kućice dolje. Kako je zrak čist, a. Krasne li zore! Bit će sunčano danas.

I gotovo.
Započeto tamo neke davne 1989. ili čak i prije, pa prekidano, pa nastavljano.
Završeno sunčanog popodneva u ponedjeljku, 16. rujna 1999. u Kaštelima, u Nehaju...gdje je i započeto.