Prazna noć tihog urlika

Prestani gledati i vidjet ćeš sebe u smiraju.
Prestani slušati i čut ćeš apsolutnu tišinu.
Veselo dopusti da ti iščupaju dušu. Tvoja bol je neznatna naspram njihovu zadovoljstvu i nasladi.
Ne dopusti da te vole, mrze, žale. Upropastit ćeš svoje snove.
Sanjaj. Sanjaj i kad si budan.
Ne ubij! Ne žali ubijene! Ne žali ni ubojice! Nema padova i uspona.
Sve je ravno i bezbojno.

Mala spava. Nina spava. Odsjaj mokrih ulica spava. Veliki div veselo sanja.
I zašto ne prekinuti čitavu tu stvar naprasno, onako iznanada; bez uobičajenog sadržaja između onog nečeg, tamo gdje si stao, zastao, i samoga kraja? Ostaviti tu veliku prazninu, u kojoj se ionako ne bi bogznašto dogodilo. Ubiti uobičajenost smirenog ritma. Stati. Ubaciti veliki ugrušak u krvotok, u srce priče. I životi prestaju naprasno, baš kada se čini da se normalnim scenarijskim tijekom došlo negdje do pola puta i da će tako teći sve do najnormalnijeg, dalekog i zaboravljenog, kraja. A onda ga prekine, naglo i šokantno, neočekivani rez neshvaćenog redatelja.
Tko bi razumio umjetnost svemira.
Gledaš slatki san djeteta. U zadnjih nekoliko mjeseci...ili su to bili dani...bio si izrazito grub prema njoj, drzak, odvratan, sve si radio da te zamrzi, da joj se zgadiš, da te ne želi više vidjeti. Mučio si sebe i nju. To je bilo jedino rješenje. Nisi joj priznao da bi bio najsretniji kad bi joj priznao da je u pravu, da odbaci školu, veliko Društvo, čitavu mašineriju koja ne vodi nikamo; da bi najradije pobjegao s njom od svega toga. Ali kamo? Dijete jadno i voljeno, nema se kamo. Stoga ti jedino preostaje stopiti se s gomilom i prepustiti se njenom tijeku punom gadljivih prepreka, koje ćeš s vremenom naučiti zaobilaziti i preskakati, a preko nekih pak padati, posrtati, pružati ruke da te netko dohvati, podigne, pomogne ti uspraviti se. Dakako da će biti teško, pogotovu takvoj čistoći poput tebe, ali drugog puta nema. Ima, ima ga, no bolje da ga i ne pokušavaš naći. Spavaj, samo ti spavaj. I što više sanjaj. Jedino se snovima i možeš boriti protiv svih tih utvrđenih prepreka.
Uzimaš tihi list papira, sitni djelić nasilno prekinutog življenja visokog i zelenog i veselog stabla.
Draga Nina, dok ti ovo čitaš, ja sam daleko i molim te da ne izvodiš nikakve histerične ispade, niti me pokušavaj tražiti. Ne, ovo nema nikakve veze s našim svađama, pa ni ovom večerašnjom. Ovo nema veze ni s našim brakom ni s djetetom, ni radom i neradom, ni s tvojim prigovaranjima. Ništa od svega toga. Izgubio sam svaki osjet, ništa me više ne može ni razveseliti, ni rastužiti, niti bilo što slično. Ne postoji ništa što bi me vuklo dalje, ništa u čemu bih vidio barem trunku smisla. Nadimljem se, pokušavam, ali nema ničega. To je ona moja zagledanost u prazno, što si u zadnje vrijeme stalno govorila. To je vrh planine s koje se vide samo bijeli oblaci. I koji kurac sad plačeš? Pa, da me netko pita gdje sam bio i što sam radio u vremenu između moje dvadesetosme i tridesetosme, ne bih mu znao navesti ni jedan jedini događaj, ni jedan dan. Preskočeno, prazno, ništa. Misli su mi ostale iste, samo se lice izobličilo. Čini se da je odavno već poda mnom podvučena debela crta. I što će biti s pedesetosam, šezdesetosam, stoosam? Bit će isto, starac s dječjim mislima kojemu ništa nije jasno, koji je u djetinjstvu sve to vidio drugačije, normalnije. Ma, što ja to uopće tebi govorim. Još ti jednom kažem, nema potrebe za plačem, jer ovo nije nikakvo jebeno oproštajno pismo, iako zaudara patetikom. Ali nekog vraga sam ti morao napisati, da se ne iznenadite kad me ne zateknete u krevetu. Ne, ne kanim se ubiti. Živijet ću i ti ćeš znati da sam živ, ne znam kada, ali znat ćeš. Moju odjeću daj prvom beskućniku koji naiđe, pisaći stroj i knjige prodaj i kupi nešto korisnije. Maloj reci da sam bio zločest i da sam išao na jedno tajno mjesto gdje popravljaju zločeste ljude, pa kad me poprave, vratit ću se ili tako neku glupost. Možda me jednog dana i shvatiš, ili me je doista nemoguće shvatiti. Eto, toliko i nosite se svi! Ne žalite me, jer ni ja vas ne žalim, niti volim, niti mrzim, niti bilo što.

Nestaje smiraja i papir počinje podrhtavati, kao da To još nije To; pokolebalo te je to nespretno pisamce, nikada nisi znao pisati ni normalna pisma, čak ni ono nekoliko riječi na poleđini razglednice. Gorki okus mučnine u ustima i ždrijelu. Bol silne napregnutosti u glavi, u mozgu, među svim onim preopterećenim neuronima. Jesi li doista spreman za to, za što se već dugo vremena spremaš? Ili si ostao onaj isti stari pametnjaković, na riječima ubojito jak, ali kad sve te velike misli treba prebaciti u materijalno, u onu bolniju dimenziju, tada odustaješ jer nemaš hrabrosti, nemaš muda, kako bi se to lijepo narodski reklo.
Ostavljaš list koji još uvijek drhti poput jesenjeg lista u tihom padu, a sva ona zbunjena slova na njemu gube svaki značaj i postaju samo bizaran krivocrtni modri ples. Trčiš u zahod. Povraćaš gorčinu. Ufff. Sad je lakše.

Ooooo, kako je ovo deprimirajuće, crno, suicidarno! A poštovani eventualni čitatelj nije upozoren na vrijeme. Kakve li greške! Kakva li propusta! Preostaje jedino isprika štovanom eventualniku i zamolba da pokuša ne shvaćati sve tako ozbiljno i doslovno, a na koncu kraja, tko zna što će se još zbiti, možda i ne bude sve tako crno kako se čini.

Gutaš hladnu vodu. Umivaš se. Sjedaš opet pokraj onog, sad već smirenog, papira, na kojemu su plave krivulje ponovno postale jasna slova. Ne gledaš ga. Ne gledaš ni u što. Sklopio si oči i vidiš malog, sitnog sebe u uspavanom položaju fetusa, kako te u bestežinskom svanuću budi ugoda kreštavosti naviknutog glasa starog grbavca.
Na portu ribeee! Na portu ribeee!
Sve se rasplinjuje u malom djeliću trenutka mirne blagosti. Ali još si unutra, još si dijete, probuđeno nakon kišnog jutra; tražiš, skupljaš puževe smeđih kućica. Najviše ih je nakon kiše. Sakupili ste ih punu kantu. Vi djeca ste povraćali, velikima nije bilo ništa. Netko od starijih je primijetio da su puževi najprije trebali biti ostavljeni nekoliko sati u vodi, da ispuste izmet, a tek onda skuhani. Pojeli ste ih zajedno s izmetom i to vam je naškodilo. Ali sve te prozračne slike kojima prolaziš, ne znajući zašto ti se baš one pojavljuju, čine ti se veselima, pa i dječje mučnine i povraćanja.
Zagušljivost te vraća u vrijeme sadašnje, koje i nije toliko sadašnje koliko se čini. Prilaziš prozoru. Otvaraš ga. Duboko udišeš svježu beskonačnost. Gledaš na zidni sat, a onda dolje, na ulicu. Klept se još nije pojavio, trebao bi svakog trena. Tada...tada ti pogled zastaje. Djevica Marija! Visoka tek nešto više od metra, onako u tami. Ne bliješti. Samo tamne konture. Trljaš mutni pogled...i više je nema. Tko zna što je to bilo. Ne, ne vjeruješ da... Ne, nema ničega. Oči su ti preumorne, svašta ti se može pričinjati. No, tko zna? Možda je i bila.
Opet prilaziš onom papiru. Uzimaš olovku i bez ikakvih napomena i P.S.-a pišeš.
Vidim. Osjećam kako se to jebeno tkivo raspada, kako puca. Znam, sad bi ti rekla da valjam gluposti kao i uvijek, da je sve to od silna nerada. Ali, vjeruj mi, po tko zna koji put ti to kažem, to nema nikakve veze s radom, ni s neradom. Možda i jesu sve to najobičnije gluposti. Ali više nemam nikakav odnos ni prema čemu...ni prema tebi, maloj, sebi...obiteljskom sretnom životu, nedjeljnim ručkovima, obiteljskim šetnjama, cilju u životu, radu da bi se nešto postiglo... Molim?! Tko mi je kriv da sam lud?! Imaš pravo. Možda sam čitao previše gluposti koje su ušle duboko u mene. Ili je pak sve to došlo samo od sebe, moralo tako doći. Što? Ti bi se sad i svađala sa mnom. Znam. Veliki umjetnik je došao do točke zasićenja. Veliki umjetnik nikada ništa pošteno nije ni uradio, smetala mu je njegova samoljubiva veličina. Ma, jebeš umjetnike! Sad ću ti kazati što mislim o njima, kad me već vučeš za jezik. Umjetnici su govno, najobičniji izmet. Umjetnici ne postoje, postoji samo njihova umjetnost...ako je to umjetnost. Zašto bi nekoga zanimao mukotrpan i trnovit, kako to obično biva, život; gdje je spavao, što je jeo, što mu je najdraže u životu, kako se ponašao u društvu...? Umjetnik se samim sobom, svojom fizičkom pojavom, ponižava, stvarajući umjetničko djelo. Smanjuje sebi vrijednost kao čovjeku, pretvara se u svoju umjetnost. I...i opet sam zbunjen, vidiš da valjam gluposti. Ma, pusti me na miru. Neka ovo bude zadnje na ovom papiru. Ne znam, doista ne znam što bih ti više pisao. Pa vidiš da se gubim. Jebi ga!
Vrtiš taj papir po rukama. Ne znaš što bi s njime. Da ga baciš u smeće? Da napišeš samo dvije crtice da si otišao i da ćeš se uskoro vratiti?
Čuješ poznati zvuk starog automobila. Stigao je Klept. Kasni kao i uvijek. Nema više vremena za pisanje novog pisma. Ostavi to tu na stolu, pa što bude. Ionako nije važno što je u njemu. Možda bi trebalo samo precrtati nekoliko redaka. Ma, ne, pusti sve tako, iako djeluje zbrkano.
Još jedan kratki pogled na dvije smirene usnulosti. Blagi grč nutrine. Brzo prilaziš papiru. Nadopisuješ brzim, nerazumljivim rukopisom. Ma, jebemti sprovode, jebemti pireve, proslave, obljetnice, godišnjice, osmrtnice, sjećanja, zahvale... Jebemti sve! Hoću samo da me svi pustite na miru, da me nitko više ne spominje, da me izbrišete iz tih svojih normalnih glava. Ne mogu gledati kazaljke kako se okreću, praveći se da ih ne vidim. Vi to možda možete. Ja ne mogu. Ne mogu protiv te ubrzanosti, protiv tog jebenog vremena. Vrijeme je Bog...ili vrag. Samo me pustite na miru i živite kao što ste i do sada živjeli, radite, stvarajte svoje vrijednosti, čuvajte kulturnu baštinu u propadanju, pravite se da prolaze samo sati i dani, a ne i stoljeća koja su kraća od minuta i sati i dana. Veselite se, plačite, zavidim vam, ali...opet i opet i opet...ja ne mogu.
S gadljivošću ispuštaš papir i olovku. Ustaješ. Ideš, polako, u čarapama. Izlaziš u kapljičastu noć. Na stubištu navlačiš stare cipele. Nema bojazni od stare sklerotične žene. Odavno je već mrtva. I muž joj. Jedno za drugim, kako se to kaže. U svega nekoliko dana. Nitko nije plakao, niti tugovao. Najprije bijela kola, pa crna. Pokupilo ih. Odnijelo. Pokopalo. Daleki rođaci se posvađali oko stana, bez da su i pokušali vidjeti sebe u tim crnim kolima.
Možda si ipak trebao ono pismo malo bolje napisati. Još će se naći netko tko će ustvrditi da si prilično nepismen i čuditi se kako si mogao uopće sve te godine objavljivati, pa čak i izraziti sumnju u izvornost tih tekstova, lako je moguće da si potkradao nečije stare tekstove. Da, gospodo, radi se to, to vam puno njih radi. Ima li još malo čaja, gospođo? Ulijte. Dos...dosta, dosta. Hvala. Ah, što ćeš, jadna žena, čujem da se napatila s njime.
Izlaziš u kapljičastu noć. Opet te hvata ona mirna tupost Budhe, kojemu je sve kristalno jasno, sve toliko jednostavno, da upravo ta jednostavnost postaje onaj sveti krajnji cilj, a krajnji cilj je potpuna oslobođenost od svake naznake vremena i prostora...ili tako neki kurac.
Dobri stari bradati prijatelj te čeka, pospano oslonjen na upravljač umirućeg automobila.
Dugo ti je trebalo. Jesi li siguran...? Možda ipak... Možda bi ipak trebao još jednom razmisliti o svemu.
Daj, Klept, vozi, jebemti! Hoćeš li me sad još i ti zajebavati, je li? Pa ti si me jedini uvijek shvaćao. Ako ti se ne vozi, slobodno stani, neću ti zamjeriti. Mogu ja i pješice.
Nisam tako mislio. Dobro, ne ljuti se, idemo.

Polusatna prazna šutnja. Samo zvuk bolesnog motora, čiji način rada nikada nisi razumio. O automobilima si jedino znao da imaju četiri kotača, nekakve brzine, cilindre i pitajboga što. Nije te zanimalo i što se tu može.
Mrak juri pokraj vas. Zaustavljate se. Izlaziš bez riječi. Klept te gleda napola otvorenih usta, kao da želi nešto reći. Oči mu se sjaje.
Ajde, sad. Pođi doma spavati, kako smo se dogovorili, nikomu ni riječi.
Ma, o čemu govoriš! Znaš mene. Nego...da ipak...
Ma, koji je tebi sad kurac! Pusti me na miru. Sve znaš, sve si znao, a sad počinješ...počinješ se baviti pizdarijama.
Nemoj odmah vikati. Samo sam...
Pusti sad. Jesi li siguran da je to taj put, da smo u podnožju? Nemoj da zalutam zbog tebe u neku vukojebinu.
Pa, gore ti i jest vukojebina. Nećeš zalutati. To je tu. Ideš ravno gore, skreneš kod napuštenog groblja i onda lijevo. Ne vjerujem da nećeš naći, iako...
Iako sumnjaš u moj smisao za orjentaciju u prostoru, je li? S pravom. A tko mi je kriv što nikad nisam gledao kamo me voziš...kamo idem. Ali i da sam gledao, opet dođe na isto, nemam smisla za te stvari. Sjećaš se da nisam znao Nini reći u kojem sam dućanu kupio ono mafijaško odijelo, koje je ona vratila, jer da se ne želi udati za čovjeka u takvu odijelu. No, dobro...nemam vremena više, hoćeš da me tu zatekne dan, je li? Ajd, idi. Odlazi sad, boga ti! Vozi! I nikome ni...

Uspinješ se. Provjeravaš još jednom jesu li boca s vodom i banana na svome mjestu u torbi, iako ti sama njihova težina govori da jesu. To radiš valjda refleksno. Ostalo ti je u navici, još kad si bio tamo, da sve provjeravaš po nekoliko puta.
Ideš gore, pronaći tu svetu jamu. Ništa te više ne može zaustaviti. A tako si smiren. Nikakve nervoze, grča želuca, knedle u grlu, drhtavih nogu...ništa. Siguran i čvrst grabiš u vlažnu strminu noći.