Neshvaćena bol lakrdijaša

Kolone i kolone cipela raznih boja i veličina, u euforiji žurnosti sudaraju se međusobno, noseći vlasnike raznih boja i veličina koji se stapaju u jedan veseli pogled uprt u nadolazeću stazu Velike Svetosti. Orgazmički urlici odobravanja plivaju gustoćom velikog iščekivanja i dopiru do Obožavanog, čija svjetlost se u šoku općeg pogleda gasi iznenađujućom brzinom, nakon višestoljetnog postojanja. Čak i bezbroj jednobojnih čizama ostaje zatečen trenutkom. Kratkoća događaja ga poništava. Bezbroj jednobojnih čizama spaljuje umrlu bivšu Svetost, na čije mjesto dolazi nova, sjajna poput ove umrle nekada, i veselje zajedničkog pogleda se nastavlja, pozdravljajući Veliku Svetost. Oduševljenje je beskrajno, vječno. Raznobojne cipele se gaze i tiskaju u želji da budu što bliže Obožavanome; nestaju jedne pod drugima, a neke pod bezbrojem jednobojnih čizama, dok radost traje i traje, u jednosmjernom općem pogledu.

Ne spavaš, Dada? Muči li te nešto određeno?
Daaa.
Znam da te muči. Vjerujem ti. I tebi je dosta svega ovoga, je li? Ne mogu ni ja više. Znam kako ti je.
Da?
Hoćeš li sa mnom?
Da?
Da, odvest ću te daleko odavde, visoko; vidjet ćeš kako je lijep pogled odozgo. Krasno je. A, hoćeš li?
Daaaaa, daaaaa.
Umiri se, hoćeš da nas netko čuje, a! Odvest ću ja tebe, ne brini, bit će nam lijepo...ili ne mora biti lijepo, je li tako... Zašto bi nam bilo lijepo? Mi možemo i bez toga Lijepo. Visoko, visoko. Ima jedna lijepa jama bez dna, još neistražena. Razgledat ćemo je iznutra, sve do nepostojećeg dna. Hoćeš li?
Daaaa!
Evo je! Ni njoj, ni doktoru ni riječi, to se, nadam se, podrazumijeva. Jer, zucneš li samo, nećemo nikada vidjeti svu tu ljepotu.
Da?
Da. Evo mi sestre, drage mi, najdraže osobe u ovom tmurnom svijetu zabluda i nesporazuma. Dođi, voljena, spašavat ćemo naše krhke gole živote pod mojom plahtom.
Daj, pusti me više na miru, manijače! Makni se, ako želiš da ti promijenim tu tvoju prljavu plahtu. Vidi, tko zna što radiš sve po njoj. Vidi ovo žuto!
Je li ti to, ljubljena, mene okrivljuješ za nekakav rukoblud ili tomu slično? Ako se nešto tomu slično i dogodilo, to je bilo dok sam spavao, dok nisam bio tu, a možda si baš ti ta koja je uradila rukoblud nad mojom usnulošću. O, draga, draga.
Nemoj ti meni rukoblud, idiote! Dat ću ti ja rukoblud! Samo ti nastavi tako, pa ćeš vidjeti svoga boga. Rekla sam ja već mužu za tebe, znaš. Zaprijetio je da će doći, pa ćeš vidjeti kad te on natambura po toj ludoj glavi.
Tvoje riječi me pogađaju ravno u srce, evo tu, vidi kako udara. Opipaj! Moraš li biti tako gruba prema voljenoj osobi? Čekaj! Stani! Ne napuštaj me sad kad si mi najpotrebnija! Čekaj!
Čuj, ti, majmune, ako misliš da ti sve nisam rekla ženi, varaš se. Pitaj je čim dođe u posjet. Svima sam rekla.
Ženi? Nije mi to žena. Prvi put je vidim...svaki put kad dođe. Nikada je u svojemu jadničkom životu nisam vidio. Pa, barem mi toliko možeš vjerovati. Ti, i samo ti ćeš biti moja doživotna družica, čim odslužim kaznu ovdje.
I to ću joj reći, nemoj misliti da neću. Samo se ti igraj.
A što mi drugo preostaje, nego igra! Nije li sve ovo igra, dušo?
Nisam ja tvoja duša...i...i pusti me na miru. Ajd, gotovo je, možeš leći.
Daaa?
Što je tebi sad? Ne sviđa ti se čista plahta?
Daaa?
A dobro su mi govorili Nemoj tamo, i ti ćeš poludit. A kako i neću!
Oooo, evo nam i doktora! Kako ste spavali? Muče li vas erotski snovi, dragi dottore?
Još uvijek me najviše vi mučite. A jeste li se vas dvoje pomirili?
Ma kakvo mirenje, pa mi smo ludi jedno za drugim, je li tako, najdraža osobo?
Mrš kvragu! Eto, doktore, ja sam gotova, ostavljam vas na milost i nemilost ovoj dvojici.
Daaa?
Ima pravo Dada, ako već mene i moju ljubav ne podnosiš, što ti je on učinio? Zašto njega trpaš u isti koš, a? Nepravedna si. I zašto...zašto se samo ti stalno nešto buniš, samo ti od svih sestara i braće? Uvijek tebi nešto nije po volji. Jesi li ti mene...mene i njega...ikada pokušala razumjeti, shvatiti u kakvim smo govnima? Gospođi je težak posao, gospođa je nedovoljno plaćena, nemojte je uznemiravati, shvatite u kakvom je položaju... A u kakvom smo mi položaju? Ja? Pa što ako se malo šalim s tobom! Što sam ti ja to tako strašno uradio, a? Ajde, evo sad je tu doktor, reci lijepo sve u šest - u osam, oprosti, Dada - očiju. Kaži pred svima jesam li te ikada i dotaknuo?
Ma, nije stvar u tome...nisi me dotaknuo...samo...
Samo što? Što, jebemtiiiiii! Kao da meni nije dosta svega, kao da mi nije pun kurac i tebe i doktora i Dadaa i mene i ove jebene sobe i pustite me na miruuuu! Čujete li, na miruuuu, kad ste me već zatvorili!
Daaaaaa, daaaaaaa, daaaaaa, aaaadadaaaa...
Ajde, smirite se, molim vas. Nemojte da budemo opet morali...
Što? Vezati me? Pa, vežite me. Možete me vezati, tuči, uštrcavati mi što god hoćete...ali ništa...ni...štaaaaaa nećete postići, jebem li vam...
Umirite se, umirite se, molim vas, nitko vas neće vezati, samo se umirite. Vidite da ste i njega uznemirili.
Ja...nisam tako mislila...znam da ti je...ne moraš zato plakati...
Sestro, kamo ćete! Evo ste i nju rasplakali.
I ona je mene. Žao mi je, doista mi je žao za ovo. Molim vas, dottore, recite joj da mi je žao. Nikada je nisam imao namjeru uvrijediti ni povrijediti, niti bilo što slično tomu. Samo sam joj, baš kao i sebi, pokušavao olakšati, skrenuti misli...ali ona me nije razumjela. Zamolite je da mi oprosti i kažite joj da je više neću zadirkivati...zadirkivati, kojeg li izraza, zadirkuju se djeca i mladići i šiparice... Neću ni riječi progovoriti. Prenesite joj to, molim vas, što prije.
Hoću, nemojte brinuti. Ma, sve je u redu.
Nisam plakao još od djetinjstva, a ne znam jesam li i tada. Ispričavam se.
Dobro je da ste se isplakali, plakanje je zdravo, izbacuje težinu van. Ne bismo trebali imati predrasuda prema plakanju. Muškarci su u krivu kad se suzdržavaju plača, a to ih košta, to plate. Nije dobro skupljati toliko toga u sebi, mora postojati neki način da se to izbaci, a najlakše je plakati. Krive su te predrasude o muškarčinama i nejakim ženama. Samo vi plačite kad god vam se plače. Suze su lijek, a ne koštaju ništa.
Hvala, dottore. Dada, jesi li čuo, samo ti plači. Ajde, smiri se sad ti. Nećemo valjda sad tebe smirivati. Dobro je, evo ti papirnata, na, obriši se. Vidi, sline...sve si zaslinio. Ajde, lezi lijepo. Tako.
Možda je to i do ove proklete promjene vremena, svi smo napeti. I doma su mi svi napeti. Žena je užasno nervozna, prosula joj se kava po novom stolnjaku. Svi smo malo nervozniji danas. Ako hoćete, otići ću, pa možemo sutra ili neki drugi dan razgovarati.
Ne treba, dobro sam...iako me malo počelo zamarati čitavo to pričanje, lakše bi mi bilo napisati na papir, pa da pročitate. Nisam ovoliko pričao od rođenja. Pa, rekli su vam da sam uvijek šutljiv.
Pišite, ako želite, pa mi dajte.
Ne, kad smo već počeli tako, neka bude. Pričao bih vam o jednom snu.
Samo pucajte. O čemu god hoćete.
San, dakle. A bilo je to, čini mi se, baš u vrijeme kada sam vodio borbu da mi se objavi ona knjiga i počeo posustajati. Bio je to jedan od onih rijetko snažnih snova, za koje kad se probudite, niste sigurni jeste li to sanjali ili se doista dogodilo. Držao sam u rukama svoju knjigu, ne rukopis, već tiskanu knjigu. Bio sam presretan. Bila je nešto većeg formata i mekih korica. Na prvoj strani splet šesterokuta zagasitih boja, kao na onim udžbenicima iz kemije. Bio sam uzbuđen. A sve to se zbivalo u kafiću u koji sam često zalazio, a koji je tada bio krcat ljudi i dima. Na tim zagasitim koricama pisalo je lijepo, čitko, moje ime, a ispod naslov. Otvorio sam je i počeo čitati nešto kao predgovor. Bilo je opširno i dosadno, i ništa nisam shvatio, kao da nije riječ o mojoj knjizi. Listao sam i listao taj predgovor kojemu nikad kraja. Onda je knjiga nestala iz mojih ruku i našao sam je pred vratima neke nepoznate prostorije. Na vratima je stajao jedan od najglupljih ljudi uopće, konobar u jednom kafiću u koji rijetko zalazim. Rekao mi je, onako drsko kako samo on zna, da mogu uzeti jedan primjerak knjige i ući unutra, ali samo na pet minuta, a onda je moram vratiti i napustiti prostoriju. Dok sam ulazio sa svojom knjigom u rukama, dodao je da je tiskana u svega tridesetijednom primjerku, valjda u nekakvom pokusnom tiražu, kako sam ga uspio shvatiti. U prostoriji se nalazilo nekoliko kreveta. Skinuo sam se, navukao pidžamu i legao na jedan od njih. Nisam se osvrtao na praznoglavčevo upozorenje o samo pet minuta listanja knjige. Otvorio sam je i opet onaj beskrajni nejasni predgovor. Okretao sam, nervozno, stranice, ne bih li napokon ugledao početak mojeg teksta. Uzalud. Predgovor i opet predgovor. A zatim se pojavio nekakav strip, napravljen od čudne kombinacije fotografija i crteža. Na tim sličicama bila je meni poznata žena, crno-bijela. I onog trena sam doista znao o kojoj ženi se radi, imenom i prezimenom, no čim sam se probudio, iako sam se sjećao sna, nisam znao tko je ona. Znam jedino da je imala crnu, nešto dužu, kosu i široko lice, inače malo krupnija ženska. Sličice su je prikazivale čas u krupnom, čas u drugom i trećem planu, u različitim situacijama. Dalje nisam listao. Ne znam zašto. Uglavnom, ispalo je da je to nekakva zajednička knjiga više autora, među kojima sam i ja, iako sebe unutra nisam našao. Možda bi se još bilo nešto i dogodilo, možda bih saznao nešto više o tome, da me mala nije probudila, a ionako sam morao predati jedan dulji tekst u Gradske, za koji sam iskreno sumnjao da će biti objavljen. Činjenica je da sam se toga jutra probudio neobično raspoložen. Odavno nisam bio tako dobre volje nakon buđenja. Obično bih bio nepodnošljiv za bilo koga tko se nađe u blizini, prije nego popijem dvije šalice crne kave i popušim par cigareta, pa se nakon toga u zahodu pošteno ispraznim. To je bio svakojutarnji ritual buđenja i gunđanja i slanja svega i svakoga u vražju i božju mater i oca i duha i tijelo i sve. Tek nakon svega toga bi se moglo donekle sa mnom pričati. Ali toga jutra, kao da sam imao susret s Bogom na vrhu visoke planine. I sam sam bio zatečen. Kasnije, na putu u Gradske, objašnjavao sam sebi značenje tog upečatljivog sna koji me je toliko razveselio. Tumačio sam to opterećenjem, napetošću koja me je prožimala što će biti s mojom knjigom u rukopisu koju sam predao na jedan natječaj za mlade pisce koji još nemaju objavljenu knjigu. A rezultati natječaja trebali su biti poznati za otprilike mjesec dana. Svakoga dana mijenjao sam mišljenje, nadu, prognozu, o rezultatu natječaja. Jednom bih bio siguran da će je objaviti i proglasiti me otkrićem desetljeća, dok sam drugom zgodom zapadao u letargiju, još sigurniji da će je s gađenjem odbiti. Sredina nije postojala. Krajnost, jedna ili druga.
Zgodno je kad čovjek ima barem jednu objavljenu knjigu. Može o njoj napisati još neku. O njenu objavljivanju, o sadržaju, o koricama, snovima.
Dugo vremena odgonetavao sam značenje onog sna. Najviše me je mučila brojka tridesetjedan. Čak bih ponekad pomišljao da je taj san bio nagovještaj moje nesreće, smrti. Oni kreveti značili su bolnicu, a tridesetjedan je značilo da će se to što mi se ima dogoditi, dogoditi za tridesetjedan sat, dan ili mjesec - za toliko godina nije me baš ni bilo briga što će biti sa mnom, dakako, dok ne dođe taj trenutak - ali tada mi to i nije bila neka katastrofa, da mi se nešto dogodi za tridesetak godina.
Brojio sam sate i dane i bio nemiran u iščekivanju tog događaja. Ništa se nije događalo. No, nemir nije prestajao, sve do onog dana kada mi je u jednom časopisu za književnost objavljen dio knjige na tridesetdvije strane. Dogodilo se to osam ili devet mjeseci nakon sna, ali bio sam siguran da je To upravo To, da je ona odsanjana naklada značila broj stranica u tom časopisu, iako je bila jedna stranica viška; ali možemo i snu dopustiti sitna odstupanja, a sam san je bio nagovještaj objavljivanja. Osjećao sam se krasno, u punom sjaju svojeg samoljublja. Bio mi je to tada najveći uspjeh iz pisaćeg stroja. Malo je kazati preponosan...prenapuhan sam bio na sebe. Iako gotovo nitko nije čitao taj časopis. Tko čita časopise za književnost. Samo oni koji objavljuju u njemu i poneki entuzijast, i umalo zaboravih kritičare. Oni to moraju. A onaj podulji tekst je objavljen, odmah sutradan, unatoč podcjenjivačkom pogledu urednika. Izvukli su mu malo duha, duše, ne previše, ali su ga objavili. Bio sam ugodno iznenađen. To me je potaknulo da nastavim pisati brdo kratkih vijesti. Dakako da nisu sve objavili, ali nekako je to tada išlo. Čak je i Nina bila zadovoljna, iako je znala da su honorari jadni, ali bilo je najvažnije da se nešto radi, da vidi da se trudim, pa bilo to i besplatno. Barem za dlaku sam pobjegao od čudaka lijenčine i približio se tekućoj vrpci.
Tekućoj vrpci?
Ma, ništa, to ja tako kažem. Dugo bi sad trajalo da vam objašnjavam. Zamorilo me je sve ovo. Ono maloprije, pa pričanje...uhhh...evo sam se zapuhao. Vi možda ne vjerujete da sam šutljivac, jer tu sam brbljavac.
Vjerujem vam. Onda, da zaključimo za danas?
Ako je moguće. Sve skupa me je ovo nekako...
Ne morate se pravdati. Idem ja.
I...molim vas...prenesite onoj sestri sve što sam vam rekao. Ne, ne moje snove, nego ono, znate, da mi oprosti i to...
Reći ću joj odmah. Sad je ona tamo, baš sam morao s njom nešto popričati...
Pacijentno ili...?
Pacijentno?!
Mislim, kako ste morali s njom popričati? Kao s pacijentima ili nekako drugačije?
Ne vidim neku razliku u pričanju s pacijentom i pričanju s nepacijentom. Vidim da vam se vraća boja u raspoloženje. To me veseli.
Ali nisam se šalio. Najozbiljnije sam vas pitao. Vi mene nikada ozbiljno ne shvaćate.
Ha, ha... Ma, shvaćam, shvaćam. Ajde, budite mi dobri. Vidimo se.
Dakako da se vidimo. Je li tako, Dada?
Daaa?
Pssst, Dada! Hoćeš li da nas čuje, a! Čekaj, provjerit ću je li odmakao.
Nema ga. Dobro je. Sad možeš govoriti.
Da!
Da. Još samo treba smisliti način kako napustiti ovo velebno zdanje. Ne brini, past će mi već nešto na ovu ludu pamet. Možda već večeras kidnemo. Jesi li za ili nisi? Moram biti na čistu.
Daaa.
Jesi li siguran? Neću da te uhvati panika u nekom od nezgodnih trenutaka. Moraš čvrsto odlučiti...ideš ili ne ideš?
Da!
Dobro, ali nemoj da kasnije bude...
Daaa, daaaa.
Molim, molim, samo sam te upozorio. A sad me pusti da smišljam opaki plan, pun mudrog lukavstva, koji će nas osloboditi ovoga. Evo ti jedna... Ne, ne, samo jedna tabletica, tek da malo prispavaš, do večeras, da budeš svjež i odmoran ako plan bude gotov. Ako ne, pokušat ćemo sutra uvečer. Spavaj.

I sporo prolazi jutro

.....................prolazi napeto popodne

...................... ..................................večer

.................. ............................ ............................noć

Spavaš li?
N...ne spavam. O, to si ti... Ako si se došla svađati ovako kasno...
Nisam se došla svađati, došla sam samo vidjeti kako si i...i oprosti ako sam bila gruba prema tebi... A kad me ti stalno nešto zezaš, morala sam onako... Žao mi je za ono jutros...kad sam te vidjela kako plačeš...
Žao mi je što si me vidjela kako plačem. Inače ne plačem, tako su me uvježbali, istrenirali od rođenja, da ne plačem, da samo curice plaču...znaš već kako to ide... A zar ti ne bi trebala biti doma? Što te dovodi ovako kasno?
Ma, posvađali smo se...opet je bio kod one drolje...vratio se pripit, kao i uvijek. Izjurila sam vani...nisam znala kamo bih...sjetila sam se tebe i, ako ti ne smetam...
Ti si posljednja koja bi mi smetala. Je li ti rekao doktor...doista mi je žao, ali barem me pokušaj shvatiti, znam da je teško, da ti je teško s ovakvima imati posla i da te jadno plaćaju... Sve što želim je da ne misliš da sam ja tamo neki...onako, kako je to već bilo...one moje zajebancije...
Sve mi je doktor rekao, a da i nije. Znam da nisi mislio loše, razmišljala sam cijeli dan o tebi. Žao mi je što samog sebe toliko mučiš. Pa, imaš krasnu obitelj, darovit si, ne mogu te razumjeti.
Ne mogu se ni ja razumjeti, nikad se neću razumjeti. To je tako i tu se ne može ništa promijeniti. Možda nešto malo, umjetno, kako bi se to reklo, ali došao sam do neke ravne točke, do nekakve jebene konačnosti, koju ti ne mogu objasniti. Ne treba to ni pokušavati razumjeti. Dovoljno je prihvatiti.
Ne znam, ne znam.
Tiše, probudit ćeš Dadaa. Nekako si drugačija bez onog mantila. Još si ljepša, draža. Ne, ne šalim se, najozbiljnije mislim. Mogu li te poljubiti, u obraz, onako sestrinski, medicinsko sestrinski.
Možeš.
Kako si lijepa!
Da smo se barem ranije...
Zašto ranije? Što nedostaje ovom vremenu? Dođi, dođi.
Samo tiho, da ne probudimo ovoga tvoga, kako ga ti ono zoveš?
Dada.
Dada, ha. Jesi li siguran da spava?
Spava, spava. Dođi, opusti se.
Ne bih smjela...možda ne bismo trebali...
Ne opterećuj se time, pusti...sad te gluposti...trebamo ono što trebamo, a sad trebamo jedno drugo tu, u ovoj ludnici.

p r a z n o

O, bože, pa ja sam...poludjela sam. Što sam to uradila! Nikad nisam...
Nikad nisi prevarila muža? Nisi ga ni sad prevarila. Nitko nikoga nije prevario. Uživali smo, bilo nam je dobro i nikomu ništa nismo nažao uradili.
Sve ti to olako shvaćaš. Nije to baš tako... Bože dragi, što smo... Kako ću ti sutra pogledati u oči? Što ćeš misliti o meni?
Mislim o tebi sve najbolje, najljepše. Krasna si i divna i, ako ti to nešto znači, nitko za ovo neće saznati, a ja se najistinskije počinjem zaljubljivati.
Nemoj... Ne govori to...pusti sad... Koliko je to sati... Što ću njemu reći kad se vratim?
Ne govori mu ništa. Pusti ga da se otrijezni. A ti ovo pokušaj zaboraviti ili se pak prisjećaj kad god zaželiš, kako ti odgovara.
Tebi ovo ništa nije značilo?
Značilo mi je i znači. Jedna od najdivnijih osoba koju sam upoznao. Znao sam to od prvoga dana, vidi se to u očima, u pogledu, u kretnjama, i doista mi je drago što je do ovoga došlo. Ne žalim ni najmanje. Zašto bismo žalili za tim kratkim, ultrakratkim dijelom življenja u kojemu smo uživali.
Dodaj mi košulju. Moram natrag. Je li ovaj još spava? Da se to on samo ne pravi, da nas nije slušao, a?
Svejedno je. Znaš da ne govori. Ne moraš za to brinuti. Nego, prije nego odeš, zamolit ću te jednu stvar i više ništa i nikada, kunem ti se.
Što?
Izvuci me odavde.
Ti si lud!
Jesam. Izvuci i mene i njega. Sad, ove noći. Ionako bih pobjegao, iznašao bih već neki način, smislio bih nešto. A ti mi možeš skratiti vrijeme. Izvuci nas, molim te!
I što ćeš onda? Gdje ćeš?
Nemoj se time zamarati, bit ćemo na sigurnom vrlo brzo, samo nam ti pokaži put odavde.
Ne znam... Jesi li siguran? Mogla bih imati problema.
Vidio te samo vratar, a on ne zna gdje si bila. Ili si mu možda rekla kod koga ideš?
Ne, rekla sam mu da sam zaboravila nešto jutros i da ću brzo. I on će se pitati gdje sam do sada.
Neće, sigurno spava. Uvijek spavaju ti vratari noću. Baš kao i pacijenti.
A odjeća? Ne možete tako, u pidžamama i ogrtačima...kao dva luđaka. Luđaka, ha, ha, ha. He, evo si i mene zarazio tim svojim glupostima.
Donesi nam nešto, bilo što, ako već ne možeš dolje do ormara.
Mantile? Bijele mantile, kao ono u filmovima, a? Ali što ćete dolje, bez hlača i cipela?
Ma, donesi mantile, noć je. Kad iziđemo, pozvat ćeš taksi i zbogom.
Dobro, odmah se vraćam, a ti probudi tog...tog, kako ga ono zoveš.
Dada! Dada, budi se!
Daaa?
Idemo, Dada. Odlazimo. Bit ćemo doktori.
Daaa?
Da, pravi doktori u bijelom. Ajd, jesi li došao k sebi ili bilo komu. Možeš li? Naravno da teturaš, kad stalno spavaš. Uspravi se, taaako! Hodaj malo, da vidimo možeš li...dooobro...još malo. Okreni se. Sad prema meni. Dobro je, možeš ti to. Imaš jake noge, to se odmah vidi.
Daaa?
Evo je. Jesi li što nabavila?
Bijele hlače, mantili, čak i cipele, ne znam hoće li vam odgovarati, probajte.
Daj, da vidimo. Dođi, Dada. Vidi ga, a, pravi doktor znanosti. Još cipele. Što? Malo su tijesne? Ma, dobro je, stisni malo nogu, raširit će se to. Treba ih samo razgaziti, po kiši ako je moguće, tako su bar meni govorili, iako bi se na kiši samo smočile, ali znaju ljudi kako to ide. Evo ga, spremni smo. Meni malo klapaju, ali nećemo sad gledati za svaku sitnicu. Nismo u dućanu. Je li tako, Dada? A što ti plačeš?
Ne plačem, samo mi je...samo mi je nekako došlo...nekako teško. Kamo ćete po ovom vremenu? Ovdje ste ipak bili u toplu, a tebe bi možda ubrzo i pustili. Jesi li siguran?... Razmisli malo.
Siguran, siguran. Daj, obriši te lijepe suzice i ne uvedi nas u ludnicu.
Idite za mnom, tiho. Reci tom tvom, neću da počne vikati na pola puta.
Neće. Dobar je on. Dada, da nisi ni pisnuo!
Daaa?
Tiše!
Izići ćemo tamo desno, pa dolje na sporedni ulaz. Idemo li?
Idemo. Dada, drži se mene, ne udaljuj se.