Anonimus vulgaris

Što uraditi kada uletiš u nelagodu brzine prolaženja vremena pred ogledalom, šokantno svjestan da ćeš biti nemoćni starac drhtavih ruku ili mrtvac, puno prije nego si očekivao; zatečen u paničnom trenutku spoznaje da još nisi uradio Ono Nešto u životu, a kraj je tako brz i neupitan? I je li potrebno uraditi Nešto - bilo što, a što bi po tebi i po ustajaloj ustaljenosti bilo Nešto - u životu?
Došao si tu, uplakano zbunjen i krvav, izdržavši punih četrnaest dana borbu s Majkom Prirodom i Majkom majkom, odbivši izići vani, da bi te napokon izvukli modra i šutljiva, i udarali te dok nisi proplakao. Otići ćeš još zbunjeniji.
Zašto ti nitko nikada nije rekao zbog čega si tu, već su te pustili da besciljno lutaš od sadržaja do sadržaja, od trenutka do trenutka, da bi, ne htijući, pri kraju puta došao do beskrajne pustinje, nesnošljivo ravne i prazne...

Tko još čita knjige na umoru? Lijenčine? Paraziti? Neradnici? Sumnjivi tipovi? Ostali nemaju vremena za to. Pa to je gubljenje vremena, dangubljenje. Kako može pošteni čovjek koji ustaje u zoru, izjuri u radni dan, a da se ne stigne ni posrati, i vrati se doma u tri ili četiri ili pet popodne, čitati navečer, kad mu je već u tri, četiri ili pet... (kolike li rečenice! koliko zarezaaa!) ili već u zoru, centar za mržnju, smješten na desnoj strani mozga, prepun tuposti proteklog dana, šefova, vratara, dosadnog posla, samoga sebe i svega čime ga je taj prekrasni dan popljuvao, pa ne zna, kad se vrati, da li ubiti rođenu dosadnu i odvratnu ženu iz stogodišnjeg sretnog svetog braka...ili poći na spavanje.
A tko piše te oboljele knjige? Opet lijenčine i paraziti i neradnici, koji imaju vremena na pretek i ne ustaju u zoru, već u podne i nemaju mrsku ženu i kukaju kako su jadni i odbačeni i otpadnici društva.
A što se ne uhvate nečeg korisnog! Što se ne uhvate posla! Naprave nešto što se vidi, izgrade kuću na dva, tri, pet katova, s visokim prizemljem na krovu...zarade toliko novca da ga nemaju kad ni prebrojiti...raditi treba, raditi, a ne misliti o glupostima, mora čovjek poluditi od nerada.

Dobro jutro, Sanjo! Jesam li te probudio? Oprosti ako...
Ma, ne, ne. Odavno sam već budna. Otkud ti ovako rano?
Imam nekog posla u gradu. Jesi li sama?
Jesam. A što to namjeravaš sa mnom?!
Ha, ništa, samo da mi pripaziš ovu malu slatkicu. Dakako, ako nemaš nekog važnijeg posla.
Ne, doma sam čitavo jutro. Uđi, dušo.
Brzo ću ja to...samo da predam tekst i...
Ne trebaš žuriti. Nekako si natečen, što ti je to s glavom?
Zub me nešto vrti, ali stat ću ja njemu na kraj. Uzeo sam, izgleda, previše analgetika, ali smirit će se to.
A zubar?
Loše mi je od njih.
Nina radi?
Radi.
Kako je ona? Odavno je nisam vidjela, a tu smo, vrata do vrata. Ovaj ubrzani tempo, pa nitko nikoga ne vidi. Navratit ću na kavu ovih dana, da se malo ispričamo.
Samo dođi. Malo je nervozna ovih dana, ali smirit će se. To nju tako uhvati. Ma, znaš ti nju. A koga ne uhvati, je li.
Tata, kad ćeš se vratiti?
Prije nego što misliš. Nacrtaj mi nešto lijepo, dok se vratim.
Hoće, hoće. Crtat ćemo skupa, je li, dušo?
Skupa ćemo crtati djevojčice. Dobra teta Sanja.
Ajd, vidimo se.
Pripazi na taj zub. Doista, ako hoćeš, znam dobrog zubara...
Ne, neka, hvala, ne treba...nemam sad vremena za to. Vratit ću se brzo. Imaš tamo sok i još nešto, ne znam što, pa ako zatreba, uzmi. Evo ti ključ.

Sanja je krasna cura. Šteta što će se udati, izrađati djecu, omlohavljeti; ostariti...umrijeti...

Hodaš teško i umorno. Treba li to više i spominjati dragom čitatelju. Čitavog života hodaš teško i umorno i što u tomu ima zanimljivog. Na stubama stara dobra sklerotična žena u pokidanom kombineu. Mete pred vratima. Dobro jutro, gospodine. Dobro jutro, gospođo. Ma...ma, čekaj malo! Stani! Jesi li ti... Pa ti si onaj majmun, ona stoka koja... Luđačeeee! Sjeća li te se to ona od maloprije, kad si išao zaklati majkojebača i majku? Potvrđuju li njezine psovke da se ono doista zbilo u onako kratkom vremenskom periodu? Znači li to da nisi odsanjao lebdeće klanje? Ili se i ona bila zatekla u malom snu Velikog diva? Preklopili vam se snovi?

Udaljuješ se prema izlazu zgrade, koji je istodobno ulaz za mladog, nedavno doseljenog, invalida kojemu pomažeš da uvede kolica unutra. Majka, ili teta, ili dobra vila, koja se pokušala ugurati između kolica, zahvaljuje ti. Kako si pažljiv i brižan, suosjećajan s njegovim invaliditetom! Kako su svi ljudi pažljivi prema invalidima. Priređuju čak i dobrotvorne priredbe za pomoć tim osobama. Invalidima. I reklamirajući tako same sebe, nikada nisu - ili jesu i to im je drago - pomislili da su upravo podjelom na invalide i one koji to nisu, tim ljudima, invalidima, nanijeli ogromnu nepravdu, opizdili im u glavu, njima i Društvu, da su oni invalidi jer im nedostaje noga ili ruka, a da svi ostali humanisti i renesansisti nisu. Pa onda ne bi trebalo čuditi ono ključno pitanje Što je to Ja? Ako mi otkinu ruke i noge, je li moj trup i glava Ja, ili su to pak noge i ruke? Je li samo glava Ja? Samo mozak? Samo misli? Čini ti se da ovo i nije baš tvoja izvorna misao, da si je čuo u nekom filmu, ali kao da je to važno, kao da se više zna što je izvorno, a što neizvorno i račvasto i ljevkasto, u ovom kaotičnom skladu dubinski površnih ideja koje vladaju.
Pozdravljaš invalida i njegovu pratilju i napokon izlaziš.
Klecajući hod. Žena s ožiljkom od noža, skalpela, na vratu. I dijete u naručju. Nekada ste se poznavali, pričali, šalili, smijali se. Sad ste stranci. Opet vrijeme. Vjeruješ da ni toj vidno napaćenoj ženi, baš kao ni tebi, nije jasno kako to da se više ne poznajete. Kao da je život podijeljen u nekoliko života, koje počinješ živjeti svaki put ispočetka. Četiri ili pet zasebnih fragmenata koje povezuje, osim tvojeg imena, tek nekoliko maglovitih niti. Djetinjstvo, dječaštvo, momaštvo, poluzrelost, zrelost... A ipak, unatoč strogoj odvojenosti tih nekoliko života, često dolazi do njihova miješanja i stapanja, što te ponekad (opet jebeni ponekad) ushićuje, a ponekad (evo i drugog) rastužuje, dajući ti do znanja da su svi ti životi dio jednog, neraskidivog vremenskog tkiva, sluzavog i rastezljivog: da ona prva, najprva, početna točka prvog života s lakoćom može dodirnuti najkrajniju, zadnju točku posljednjeg života. Zbunjujuće?! Zbunjujuće.

Mamurni spoj kože, gume i ljepila nosi olovno tijelo izlizanim pločama kamena prošlosti - Stari rimski trag jedva se nazire u lokvi pjegavog i podmuklog Sunca, koje se pokazalo, bacilo sjene, samo za djelić sekunde. Teret je sve nepodnošljiviji. Sve brojniji glasovi slijevaju se u zagušljivu melodiju od koje teku litre i litre bezrazložno strahovnog znoja. Inspirativna tema za nadobudnog psihijatra, koji će te nakon kraćeg razgovora, za dulji nema vremena, uvjeravati kako si samo malo prenaglašeno senzibilan, previše osjećaš kako vizualnu, tako i slušnu, pa čak i njušnu perspektivu. Sve ti se to čini većim, bližim, pa čak i na neki način opasnim. A najbolji lijek je rad i samo rad, uz neizbježnu tonu medikamenata od kojih gubiš svaku volju za radom. Kako mu objasniti, da su bogovi, na stotine, na tisuće bogova, krivi za sve?! Da nitko nije kriv. Da krivnja ne postoji.

Vrata Velike Moći, napokon. Milijarde stepenica do susreta s jednim od bogova. Nemaš hrabrosti skresati mu u besprijekornu svetu facu da si ateist, da ne vjeruješ u njega - ne samo u njega - i da nema nikakva izgleda kod tebe. Penješ se, a grozničavi unutarnji grč kao da se sprema urliknuti Dosta!!! Kao da će prsnuti i poprskati zidove, ili se možda ukočiti, stati. Čuješ svaki otkucaj srca, svaku kaplju krvi koja prolazi infarktuoznim organom. Rad i samo rad. Izlaz iz muskularne tamnice. Cipele su tu, raskvašene i udobne i prozračne. I nadimanje grudnog koša, koji barem donekle pokušava uspostaviti smireni ritam protoka kisika i svega ostalog kroz Tebe, s rukama i nogama; Tebe, neinvalidnog. Stigao si. Predvorje raja...ili pakla, svejedno.
Tražiš gospodina tog i tog boga. Sad je bio tu, vratit će se svaki tren. Tu je on. (uvijek, ma gdje bilo i kad bilo, uvijek je neki On tu i sad je bio tu i mora se svaki tren vratiti) Ali kako to, zaboga, izgledate? Je li vam loše? Jeste li bolesni?
U redu je. Zub, analgetici, antibiotici...
Aha. Pričekajte tu, sad bi on morao, svakog trenutka. On je, dakle, u nedostupnom i nevidljivom Tu, kao i svi ostali bogovi vječnosti.
Slika je mirna i monotona. Stotinu puta viđena i uvijek jednako, dosadno, zamarujuća. Bezvremeni trenuci olovnog tijela polako, ali sigurno, odustaju od rasprskavanja, Velikog Praska. Stvar je odgođena do daljnjega. Stvaranje novih mikrosvjetova. Mirnom slikom proleti tek poneki božji ili vražji sluga, i ne primjećujući krvna zrnca u ubrzanoj utrci ka Velikom Izlazu. A i ovog Veliko, Velike i Veliki, pa još velikim slovom, čini se da je i toga malo previše, ali jebi ga, ionako se bliži kraj.
Velike (evo ga opet, a tek si se osvrnuo na to) metarske, crnobijele požutjele fotografije vise tu od postanka svijeta. Neukusne i deprimantne, baš kao i one u hodniku mesokoljačkog poduzeća iz kojeg si pobjegao i po tko zna koji put šokirao Ninu. Nikada se na to neće moći naviknuti. Čudno. Fotografije na kojima su zaklane životinje, obješene na kukama, jer fotografije na hodnicima moraju oslikavati djelatnost poduzeća, pa bilo to i klanje. Kako bi ružno bilo da su na njima nekakvi blesavi cvjetovi, ružne planine i potoci. Pa nismo mi turistička agencija, jeste li vi normalni! Nitko to nikada nije ni pokušao razjasniti velikom bogu Mesa i klanja, jer to je normalno, jer je On rekao da je normalno, taj hodnički horror u, sva sreća, crnobijelom.
A da mu ipak pljuneš u lice? Dosta ti je i njega i svih onih profesionalno odbojnih i profesionalno servilnih. Dokaži se, dokaži se. Pa, dokazueš se već godinama. Što još trebaš uraditi da bi Vijeće Najpametnijih zaključilo da je došao svečani trenutak kad možeš ući u njihove redove...jasno, za početak, u niži rang, kao novi član koji je tek prošao inicijaciju. Ali i to bi bilo dovoljno. Samo da nisi Nitko i Nigdje. Možda bi to bio onaj pravi lijek, rad i samo rad, pa još i kolektivni. Osjećao bi druge kako osjećaju tebe, a to zna biti prilično ugodno i samodopadno. Baš kao onda kad si upao u sobu jednog od tih bogova, koji je tada bio zadužen za smijeh običnika, a što mu i nije baš polazilo za duhom, i samouvjereno, gotovo prijeteći, rekao povišenim tonom, da ti te stvari radiš puno bolje od ostalih kojima objavljuje, a ti mu uporno šalješ i šalješ. Čita li on uopće to, ili samo pogleda ime ispod teksta, pa ako je to taj i taj, objavit će ga, a ako je neki pitajboga tko, to bacamo u koš. Zbunio si ga, trgnuo, pomaknuo s uspavljujuće crte. Sporazumjeli ste se. Počeo ti je objavljivati gotovo sve što bi mu donio na stol. Nakon samo dva mjeseca rekao je da je napravio zvijezdu od tebe, što je bilo pretjerano i daleko od istine, ali išlo je. Išlo je mjesecima. Jednom ti je objavio čak i sliku među nekoliko tvojih tekstova, nabacanih bez ikakva reda i smisla, tako da nije bilo jasno tko je na slici, ni zašto. Čak se većina onih koji te poznaju čudila što tu radi tvoja faca i bili su uvjereni da ti se te novine izruguju, jer ista ta većina, a nisi se čudio, nije pooojma imala da pišeš te stvari. Bilo je neugodno i nelagodno, jer nikome od njih nisi ni pokušavao objasniti o čemu se radi. Samo su se smijuckali kad bi te vidjeli. Ali prošlo je. No, s vremenom su počeli shvaćati o čemu se radi i bio si uvjeren da je To upravo To Ono. Osjećali su te. Znali su te. Bilo ti je milo što im je milo kad ti se javljaju na ulici. Iako je bilo i onih koji su te čudno, ispod oka, kako bi se to reklo, gledali. Kao da si im nešto skrivio. A možda i jesi, samo nisi znao što. Pomislio si da ti se Sveta Vrata napokon otvaraju i da te više ništa ne može vratiti natrag. Čak i oni najskeptičniji, među kojima je bila i neizbježna Nina, nazivali su te samo čudakom, bez onog najlijeniji. Iz još jednih, manjih i lokalnijih, novina tražili su tvoje tekstove, koje si nevjerojatnom lakoćom izbacivao iz pisaćeg stroja. Nitko ne bi povjerovao, a nikome nisi ni govorio - neka misle da se mučiš, da radiš po čitave noći - da možeš tako lako, zabavljajući se, napisati te stvari, a da budu dobre. Radio si. Nešto se događalo i bilo je ugodno podnošljivo. Ali jednog dana, giljotiniran je tvoj humoristični bog, zajedno s njegovom stranicom i to, kako je on rekao, radi neke tvoje vulgarnosti, koju je on hrabro pustio. Opet vulgarnost. Uvijek vulgarnost. A moral je moral i što se tu može. Nakon toga je opet sve krenulo nizbrdo, opet si bio lijenčina i nitko i ništa.

Ne znaš koliko je vremena prošlo. Slika je ostala ista, ona od maloprije. Otežale i krhke i snažne i mišićave noge pretvaraju se u bol koja svojom nepodnošljivošću poništava sve postojeće i postaje jedno i jedino što se događa - Sve jednog trenutka.
Oprostite, ali vi mi doista djelujete loše. Blijedi ste i... Dajte, sjednite. Donijet ću vam ćašu vode. Evo, sad će on.
Ne, ne, sve je u redu. Samo me malo zub muči, kao što rekoh, je li...svi ti pusti analgetici i...
Barem sjednite. Evo, tu...samo izvolite, tu ionako nitko ne sjedi (he, he, he, da tu ionako nitko ne sjedi).
Nova slika, nova perspektiva...pseća, lavlja, kozja, ovčja...ne mijenja gotovo ništa. Svaka kaplja znoja je kamen u moru odrona s bolesne planine. Poetičnog li izričaja. Ali moraš nekako razbiti čekanje. Pitaš se što se krije pod neupadljivim, gotovo nevidljivim pokrovom tog bića, koje nikako, barem u tom trenu, ne možeš zamisliti spareno s bilo kime, bilo čime; a baš te stvari te zabavljaju u dugim čekanjima, da zamišljaš prisutne kako se sparuju...osim s tim električnim pisaćim strojem, čija tipkovnica je nakalemljena na ne naročito nježne i profinjene prste, kakve si navikao gledati u filmovima. Postoji li u njenom životu neka Centralna stvar? Ili je to baš taj električni pisaći stroj, a sve ostalo oko nje - djeca, muž, majka, otac, rođaci, prijatelji - samo opterećuje ovo njeno tiktakajuće opterećenje protiv kojega s užitkom i nasladom ratuje. Nema tako važne i orgazmičke stvari kao što je brzo i ispravno otipkan tekst i pohvala gospodina Njega Svevišnjega; nema te ljubavi, riječi, pokreta, užitka, kojima bi se dalo žrtvovati brzinu otkucaja prstiju zajedno s neodoljivo opojnim mirisom A4 papira s otisnutim zaglavljem Gradskih novina.
Je li vam bolje?
Ma, u redu je.

Aaa, evo ga! Šefe, ovaj čovjek vas čeka.
Tu si! Kako to izgledaš? Jesi li bolestan?
Malo me zub...ništa osobito.
Da vidimo...mmmm...mmmmm... Ovo će trebati malo skratiti. Predugo je. Pa, rekao sam ti da...znaš da to treba ukratko.
Mislio sam...
Onda telefon. Uvijek telefon. Kad napokon uspiješ dočekati gospodina koji je evo sad tu bio, tu je on negdje...kad ga napokon uspiješ dočekati, onda počinju zvoniti telefoni i prekidati se vaš razgovor i uvijek tako i nema smisla još i to ovdje opisivati.
U redu je, ja ću to srediti. A što si mi to još donio?
Pa, nešto kao socijalna fotografija...znate već...problemi beskućnika...gladni starci i tako...
Zgodno. Ali ipak je malo precrno, pomalo defetistički, ne misliš li i ti tako? Vidjet ćemo što s time, neka sad stoji tu, stavit ćemo to u stol, pa ću još malo bolje pogledati.
Bog gleda odrpanog starca kako prebire po kontejneru za otpatke, po svojoj egzistenciji, budućnosti, zasluženoj starosti nakon odrađene mladosti. I ne vidi ga, ne zna da on Postoji. Ne, bog gleda samo fotografiju, dvodimenzionalnu popunu za praznu stranicu, nek se nađe, za popuniti neku rupu, a gladni starac je ionako u nekom drugom svijetu, drugoj stvarnosti.
Vidjet ćemo. Nego, ono o honorarima, rekli su mi da si nazivao. Malo ti je? Pa imam njih trideset, i nitko se nije žalio, ne vidim zašto bi ti...
Nisi u stanju izustiti čak ni E, vidiš, ja se žalim! Malo mi je. Plati ili se jebi!
Pa, mislio sam...da bi...ovaj...obzirom na troškove... Ja, doista...
Ti si doista jedna velika pizda, koja nema muda niti pošteno odgovoriti, pošteno pljunuti u lice tako ti beznačajnu osobu u životu prema kojoj osjećaš strahopoštovanje, samo zato jer si tako glupo odgojen. Još mu se i nasmiješi kiselo i dodvorno, mekušče najmekši, maši repicom i dahči, cvili. Sve, samo da bog ne pomisli kako si imalo drzak i kako ti nije stalo do tog posla koji bi mnogi prihvatili i za puno manje novca. Koliko manje može još biti? Jedino ništa, nula.
Povećat ćemo. Ma, he, he, povećat ćemo mi to. Samo ti nastavi. Sve će ti se to jednoga dana isplatiti, vjeruj mi, a rekao sam ti da postoji mogućnost i da te zaposlimo za stalno. Treba samo raditi.
Laži i laži. Znaš da ti laže, da te vuče za nos, da će te nastaviti vući za nos, no ipak mu izrazom lica i pogledom daješ do znanja da mu vjeruješ i da je to tako i nikako drugačije, i da si obična pizda i da si slina na podu i da si... Jebi ga.
A on te gleda u oči i ne vidi te, baš kao ni odrpanca na fotografiji. Ne vidi ni krvne sudove pred raspuknućem, ni tvoju rizičnu grupu za stres i infarkt. Čak ni ne zna da si tu. Vidi samo sitne otiske olova koji se sutra moraju pojaviti na tankom papiru i zadovoljiti Veliku Opću Glad. Ne zna ni da postojiš. Ti kao Ti, već samo tvoji nebitni tekstovi i poneka fotografija. I ti sam postaješ skeptičan u tom pogledu. On je bog, koji opet ima svog boga, i ništa drugo mu nije važno. Bogovima su se od postanka čovjeka i bogova prinosile žrtve. Pa kako onda možeš i očekivati da te vidi, da te osjeti.
Ajde, ajde, samo ti pođi i napiši nešto, naći ćeš ti već što, može i fotografija, ali nemoj sve baš crno. Znaš već, je li. Bit će bolje, budi siguran. Ajde, ajde...
Šefe, telefon!

Riješio te se. Zvuk tipkanja ostaje iza tebe, gubi se u nadolazećoj strci, zbrci, jurnjavi hodnikom, glumatanju, telefoniranju, velikom grču tiskanja slova, velikih i važnih, koja će danas uzletjeti u velikom sjaju i ljepoti, da ih već sutra, poput, leptira, ne bi bilo...nestat će u pepelu, zgažena od onih novih, nadolazećih... Samo za jedan dan.

Prema dolje je nešto lakše. Netko te pozdravlja. Ne pozdravljaš toga nekoga niti bilo koga. Ma kakvo pozdravljanje, odzdravljanje, javljanje! Ma kakvi dobri dani i dobre večeri i loša jutra! Više nemaš snage za glumu. Nek se nose s njihovom uljudnošću. Sebičan si do kraja. Najsebičniji. Ti to bar priznaješ. Želiš se u trenu prebaciti iz tog ubrzanog i uznemirujućeg ambijenta u nešto drugo, u tako poznatu ti tišinu sela i zaseoka, koja nikada nisi ni vidio, ali si ih omirisao, osjetio njihov zov tako snažno u onim zbunjujuće upečatljivim snovima koji tresu čovjeka tako istinito u kasnijem budnu stanju, da ne može dočekati večer, pun nestrpljenja, samo da opet zaspi i pobjegne tamo, u smiraj malih kućica, veselih seljaka, potočića, gusaka, pataka i tihog jezera. Možda je to onaj mir prošlosti za kojim čezneš. Nezamisliva čistoća koja je, po tebi, nekada postojala, a ti bio tu u nekom prijašnjem životu. Iako, kažu, te i takve čistoće nikada nije bilo. Ali tako dobro poznaješ ta mala i tiha sela, svaku njihovu ulicu, svaku kuću kičasto obojanu...da si siguran u njihovo postojanje, negdje, možda i ne tako daleko, i da bi ih prepoznao kad bi te netko doveo do njih. Možda ih jednom i potražiš. Ne, nisu to samo snovi.
Jedan kat ispod i isti sivi hodnik, ukrašen sivim fotografijama. Želimo ovim putem zahvaliti gospodinu doktoru povodom smrti našeg dragog i nikad prežaljenog djeda. Tu je gužva i ljudi predaju i plaćaju tekstove takva i slična sadržaja. Zahvaljuju na smrti bližnjih. I to je dio velike sprovodne predstave, da im se imena pojave u novinama, velike uokvirene glave pokojnika, prigodni tekst zahvale dragom doktoru...pa mi poznajemo toga doktora, što, niste znali, pa mi smo s njime ovako, naš je djed umro kod njega, fin čovjek, ne naš djed, mislim na doktora...ma i naš djed je bio fini čovjek, ali... Ili čak kičeni stihovi od kojih te mora spopasti smijeh. Što sve ljudi ne rade da ih se vidi, da ih se pročita... Je li uspio sprovod? A, što kažu ljudi? I ne bi te začudilo, da jednog dana u onim radijskim emisijama za čestitanja vjenčanja, rođendana, godišnjica, mjesečnica i raznih prigoda, a što je zapravo samo nešto veselija slika jedne mrtve zahvalnice, da se u tim emisijama pojave Zahvale dragom doktoru povodom smrti našeg dragog djeda, pjesmom Vrati se, ili pak Želimo našem dragom pokojniku sretnu godišnjicu smrti, ili da se ne ide tako daleko, Ovim putem želimo zahvaliti svima koji su sudjelovali u tužnoj povorci ispraćaja našeg pokojnog i nikad prežaljenog djeda pjesmom Sve su moje potonule lađe.
Ma, dobro, ovo je prejeftino, ali mora se malo i toga uvaliti. Isprika autora. Hvala. Molim.

Držiš se zida. Četverokutna dubina okružena stubama rado bi te povukla dolje, progutala. Vrag, ili neki drugi vrag, ti je opet na ramenu i šapuće Skoči! Skoči! Pokaži im svima da sve tvoje tlapnje nisu samo prazne riječi, da misliš ozbiljno. Skoči, pizdunu jedan! Osjećaš svaku spuštajuću stepenicu kroz znoj koji sladunjavo prijeti i vuče te prema hladnom grotlu. Možda netko u tom trenu i prolazi pokraj tebe i čudno te gleda, možda nema nikoga, možda si doista samo korak, koračić od ludila...ili te konačne smrti.
Tek nekoliko koraka do tla, onog stvarnog, čvrstog, i vrag je otišao. I ovaj put si mu se narugao...ili on tebi. Svejedno, dolje si. Opet kiša. Lagana i sitna. Da odeš do zubara? Kad je bal, nek je bal. Kišobran?! Tvoj omiljeni sigurnosni ljudobran. Tek sad primjećuješ da ga nemaš. Kako si ga samo mogao zaboraviti! A da nije ostao gore, kod gospodina boga? Ne možeš se sjetiti. Jesi li ga imao kad si otišao od doma? Jesi li ušao u zgradu s njime? Ne, bio si već pokisao, kad si ušao gore. Imaš li ti uopće kišobran? Potpuno si izgubljen u zagušljivoj mješavini tople vlažnosti znoja i kiše. Ususret ti, brzim i raskvašenim koracima, ide poznata mokra figura. Još jedan bog bogova iz zgrade koju si upravo napustio. Ubrzao si korak, sagnuvši glavu i naletio na njega. Oborio ga. Odletio mu je kišobran na jednu, a torbica s ramena na drugu stranu. He, he, eto ti na, padaj silo i nepravdo, he, he. Oprostite, nisam vas vidio! Jeste li se puno...je li vam dobro? Dajte ruku...taaako... Evo ga! Nije se dobro osovio, kako se to kaže, i bio bi opet pao, pa se čvrsto uhvatio za rukav tvoje jakne, kližući prema natrag. Komična scena koja te je malo osvježila. Čak ti se malo rukava otrglo, ali isplati se. Ni riječ nije progovorio za čitave te epizode, samo te je mrsko pogledao. Pokupio je torbicu i kišobran, još te jednom, još mrže, mrskije, pogledao i uputio se prema ulazu u zgradu. Neka mu! Pošteno si ga srušio. Bog, kojemu si prije nekoliko dana donio tekst, nešto dulji od uobičajenog i malo slobodnije napisan, a on je rekao da je to zapravo bilješka - ni tada niti ikada kasnije nisi doznao razliku između bilješke i novinskog teksta - i da je preduga. Treba to skratiti. Uvijek sve treba skratiti. Ni jedan od bogova nikada neće kazati da tekst ne treba skratiti, ili nedajbože, da bi ga se moglo čak i produžiti. Ne znaš što ti je bilo toga dana, ali usudio si mu se čak i usprotiviti, kazavši da nije predugo, i to s takvom samouvjerenosti, da si i samoga sebe iznenadio, i da je to zapravo nešto bliže prozi nego tipičnom novinskom izvješću, ali je dobro. Krleža je umro, odgovorio je s vidnim podsmijehom, a još ne vidim tko bi ga mogao zamijeniti. Ja, budi siguran - čak si mu dao i Ti - ako me u međuvremenu ne pregazi kakav sumanuti automobil. Zablenuo se u tebe, a onda se nasmijao, jer si to i izgovorio kroz polusmijeh, što je on shvatio kao šalu, iako ti nisi baš tako mislio. Nisi mislio ni da ćeš zamijeniti Krležu, niti bilo koga. Ako si išta manje želio u tom pisanju ili fotografiranju ili bilo čemu što si radio, bilo je zamijeniti nekoga, postati drugi taj i taj. Evo, dobili smo drugog tog i tog. Njegov nasljednik, napokon. Bilo je duha i ponešto cinizma u tom tekstu i doista si bio siguran da je to dobro urađeno i da je šteta ne objaviti ga. No, tvoj je zadatak - zadatak je jedna od riječi koje si najviše mrzio - bio pisati o malim stvarima, sitnim mjesnim događajima, događajčićima. Tko, gdje, kada, kako, što...ili kako to već ide. Samo kratke crtice i gotovo. Velike stvari su za velike novinare, a tvoje je da ih zaobilaziš, iako ti to nije baš na taj način rečeno. Na odlasku si mu još jednom, po tko zna koji put, pokušao izmoliti novinarsku iskaznicu, da možeš lakše na sve te jebene događaje, u tvornice, na sastanke Društava za zaštitu svega i svačega, da ti nitko ne stvara probleme, a najviše problema su ti stvarali stražari na porti te zgrade i nisu te puštali unutra bez iskaznice, pa su svaki put telefonirali bogu kod kojega ideš. Ne može se to tek tako, gospodine! Nemate iskaznicu, molim lijepo! Ali on je samo odmahnuo glavom, kao vidi ti njega, pa što on misli tko je, i rekao da se ne brineš, reći će on već stražarima da te puštaju. Nikad im nije rekao. A onaj podulji tekst je već sutradan bio objavljen. Govno jedno napuhano. Kako je samo pao, ostao bez zraka, možda si mu nešto i slomio, barem prst, nikad se ne zna, treba čovjek vjerovati. A kiša je, jebi ga, bilo je slučajno, ne može ti ništa...ni u kojem slučaju ti ne može ništa, prestani se već jednom bojati tih faca, pa vidio si kako ih obaraš, kako je malo potrebno da padnu na mokro tlo, tebi pred noge. Neka, svaka ti čast, ovo je bio potez za svaku pohvalu. Samo tako nastavi.

Prije no što nastaviš dalje, kišnim ulicama, dobro bi došla jedna kraća bjelina, ili pak opet neki crtežić simpatične glave s očima i ustima i ušima.

Kvaš! Kvaš! Gledaš u vrhove natopljenih cipela, koje su u ovom slučaju tu tek reda radi, jer i noge su potpuno mokre, pa ti se čini da bi bilo lakše hodati bos, kad cipele ionako ne služe svrsi. A rekli su da je prava koža, ne propušta vodu, to vam jamčimo. Jeftine? Pa zar nije bolje da su jeftine? A to ne znači da nisu kvalitetne.
A lijeva strana obraza solidno otiče, osjećaš to po zategnutosti. Zubar sad nema smisla. Samo će ti kazati da je to previše upaljeno, da uzimaš antibiotike, da se javiš za petnaestak dana, kad ti splasne oteklina, i što si čekao do sada, zašto to nisi prije sredio. Boli. Opet boli. A bilo se malo smirilo, čak i potpuno prošlo dok si gledao velikog novinara kako pada. I...o, neee...koga to vidiš! Pa to je debeli majkojebač s povezom oko vrata. Ugledao te je. Majko mojaaa! Evo ga. Stoko jedna! Dabogda krepao do sutra. Ubit ću te! Zaklat ću te, pizda ti materina! Vidi, pogledaj ovu ranu. Pokazuje ti crvenu rupu na vratu, odmotavši prethodno bijelu gazu. Jasno se vidi rez, ubod. Pokušavaš ubrzati korake, projuriti pokraj njega. Vadi odnekud onaj kuhinjski nož za klanje. Ne zamahuje njime, već samo pripriječuje, onako kako se to radi malom djetetu. Dobit ćeš ti svoje. A tlo je tako mučno klizavo, da ne možeš ni maknuti. Praviš sve veće korake, ali kao da ideš po onim putujućim stepenicama u robnim kućama, samo u obrnutom smjeru. Pogled se muti. Oslanjaš se o mokri zid...utrčavaš u nešto sa strane...neku kuću, kafić, hodnik...
Izvolite?
Molim?
Kažem, izvolite. Želite nešto?
Niš...ništa... Čašu vode, ako je moguće...
Može, može. Je li vam dobro? Evo, sjednite tu...ma samo sjednite, sad ću vam donijeti vodu.
Hvala...baš ste...
Gužva. Zadimljena glazba. Zujanje, zujanje, zujanjeeee. Glazba tupog udarca. Bol. Zategnutost lica. Čaša vode. Piješ, pokušavaš piti vodu desnom stranom, invalidno, groteskno. Slijeva ti se niz vrat. Ionako si mokar. Kad je mokro, nek je mokro. I nije to zujanje. Poslušaj malo bolje. Ne, nije zujanje, ali prisutno je i neugodno. Zujanje sitnog djetinjstva, dvogodišnje dijete se rukama i nogama prebacuje preko malog, jedva dvadesetak centimetara visokog, zidića; zujanje školskih dana, hulahopki, pireva, sprovoda, zujanje tuge, mučnine...zvuk padanja nečega ili nekoga u onu jamu bez dna, udaranje o njene nepravilne rubove... Što su to pravilni rubovi? Nova čaša vode, znoj, hladni, topli, zvuci, zvuci razgovora, pričanja, čavrljanja uz kavu, kavicu, kraću, dužu, konjak, pivo...
Eeeej, vidi ga! Di si ti, jebemti! Ovamo dođi, sjedni kod pravih ljudi. Di se skrivaš? Nigdje te nema.
Ej, kako ste, društvo?
Što si tako otekao? Daj, popij jedan konjak i pivo, odmah će ti to biti lakše, vjeruj mi. Je li tako, Ivane?
Je, nema do konjaka. Konobar, daj ovamo još jednu turu i našem prijatelju konjak i pivo.
Dragi su to ljudi. Prijatelji iz djetinjstva. Čitav život ste skupa, od samog rođenja, kako bi se to reklo, ali ne možeš jutros, ne možeš ni sa kime...nekako si nikakav i...
A znaš li ti, prijatelju moj stari, o čemu smo mi raspravljali? Baš si stigao kao naručen. Evo, reci ti nama, pametan si čovjek, tko može biti toliko glup da proglasi bilo koji dan, zbog bilo koga, dan žalosti u čitavoj zemlji? Dakle, toga dana, dana žalosti, ma tko da je umro, čitava jedna zemlja mora, moooraaa, biti tužna dok ne prođu dvadesetčetiri sata, a onda veselje, pirovanje, sodome i gomore, svašta. Tko mi može narediti da tugujem? Ima li tu imalo razuma, dragi moj? U redu, čovjek je umro, pa tko će ga žaliti, ionako će ga žaliti, bio dan žalosti ili ne; a oni kojima se baš jebe što je taj netko umro, neće ga žaliti i gotovo...jebemti... Ma pogledaj ti, prijatelju moj, kakve su to pizdarije. Tko može natjerati čitav jedan narod, jednu zemlju, da toga i toga dana bude žalosna? Žalost se ne može proglasiti, ona je spontana. Evo, dokaži ti to našem Ivanu. A on meni kako nisam u pravu i kako je red proglasiti te dane žalosti kad netko viđen, neki ugledni kurac odapne.
Pa, red je! Zna se što je red. Evo, reci mu da nije u pravu. Ti dani žalosti, toga ima u svakoj zemlji, nemoj ti meni solit pamet. Ljudi smo, nismo neki tamo pećinski majmuni, je li tako?
Ne znam... Malo me boli zub i...i bio sam do Gradskih, pa...
Ma, Ivane, ti si glup ko kurac! A što su oni, svi ti koji umru, pa je dan žalosti, što su oni veći i bolji od mene i tebe i svih nas? Ajd, molim te, reci ti meni, što su oni...
Momci, moram doma, mala mi je sama...ostavio sam je Sanji...pa ćemo drugi put o tome...a i zub me...vidiš kako sam napuhan...pa...
Samo čas, molim te! Daj, približi se, ne mora svatko slušat. Čuj, da nemaš slučajno dvadeset tisuća maraka? Samo do subote, ja bih to tebi sigurno...samo do subote...
A, budalo pijana, pa što ti misliš tko je on! Jesi li ti skroz lud, a? On je pošten čovjek, nema ništa...pusti ga na miru... Ajde ti...ja ću ovo platiti... Eeeej, pa nisi ni okusio! Popij, popustit će ti zub. Tako je meni bilo, pa mi je odmah sve to prošlo...
Hvala, momci, ali stvarno nemam vremena...ajd, vidimo se...javite se jednom, pa ćemo u kino.
Volio si te momke. Nisu bili posebno pokvareni. Za školskih dana stalno ste visili po kinima. Sve filmove, bez obzira kakvi su, odgledali ste i po nekoliko puta. Bježali ste iz škole, samo da stignete na predstavu. Društvo ti još uvijek zamjera vezu s njima. Nisu oni za tebe, vidi kako su prljavi, pijani, napušeni...što će ljudi kazati. Dobri su to momci. Ostali su isti, oni od prije nekoliko godina, od djetinjstva. Velika djeca.

Teturaš iz tog zujanja. Izlaziš u mokrinu. Jutro je još uvijek. Nema ni debelog usmrđenog majkojebača. Osvrnuo si se za svaki slučaj još nekoliko puta, ne bi li izletio odnekud s nožem u ruci. Dobro je. Mirnije, laganije, čak je i zujanje nestalo. Ideš doma. Preskačeš lokvice, ne da se ne smočiš, već da preskočiš svaki mogući susret bilo s kime ili čime. Preskakanje te čak i zabavlja. Hop! Hop! Lijepe li kišice! Dobro je. Opet je dobro.

Sklerotična starica sjedi, s padnutom glavom na grudima. U nesvijesti je. Dozivaš je, drmaš, pljuskaš. Ništa. Kucaš. Nitko se ne javlja. Vrata su otključana. Otvaraš ih. Hvataš staricu pod pazuha, unosiš je unutra. Starac spava na kauču. Televizor je uključen. Glasan. Ne budiš ga. Ulaziš u zapuh spavaće sobe, koja se nije zračila još od Isusova govora na Maslinskoj gori. Unosiš negdašnju ženu, stavljaš njenu lakoću na krevet. Čini ti se da dolazi k sebi...ili k nekomu drugomu. Izlaziš tiho, da ne probudiš starca. Hu, samo ti je još ovo trebalo! Kad dođeš gore, pozvat ćeš Hitnu, tko će tu tražiti telefon. Imaju li oni uopće telefon?

Evo meeee!
Tata moj dragi! Vidi što smo nacrtale!
Bravo, zlato moje!
Što si tako natekao? Boli li te to? Sanja lagano dodiruje oteklinu. Uzimaš li doista antibiotike? Koji te je vrag tjerao po ovoj kiši. Mogao si dati nekome da odnese...mogla sam i ja odnijeti tekst... Vidi kako je to grubo! Imam ti ja antibiotike, ako ti...
Ma, sve je u redu, Sanjo. Hvala ti puno. Što bih ja da mi nije tebe! Kad se udaš, kako to kažu, kupit ću ti veliki dar.
Puuuuno velikiiii!
Tako je, dušo. Ajd, idemo unutra. Hoćeš li ti na kavu?
Ne, nemam vremena, još ću malo učiti, a onda moram na faks. Ajd, bog! I ako ti nešto zatreba...

Puno ti hvala. Krasna cura. Sviđa ti se u svakom pogledu, stari pokvarenjače. He, he.

Vidi, kako je lijepa djevojčica, tata!
Aha, najljepša do sada. Nikad ljepšu nisi nacrtala.
Pomogla mi je teta Sanja, ali samo malo.
Dakako, samo malo, a to si ti nacrtala. Znam ja kako ti crtaš.
Kako?
Najbolje od svih djevojčica na svijetu. Jesi li gladna?
Nisam. Najela sam se kod tete Sanje.
Dobro, dušo. Ajde, malo se igraj lutkama.

Ločeš litru hladne vode, koja odnosi put utrobe tonu tableta protiv boli. Pogledajte! Flota! Zar nije divna? Frank Sinatra izgovara veselo u patriotskom mjuziklu. Veličanje vojske, militarističkog duha. Gasi to, smjesta! Klik! Okrećeš broj Hitne. Govoriš im o komu i čemu se radi. Nisu iznenađeni. Doći će, kažu, čim uhvate vremena. Ali starica je u nesvijesti. Dođite što prije, možda i umire, baš sada dok mi razgovaramo. Doći će, kažu, doći će, neka se smiriš, to nju često hvata, vjeruju da nije tako strašno kako sa tebi učinilo. Ma, nije mi se ništa učinilo. Ona umire. Oboje umiru. Neka netko nešto uradi. Pa, možete valjda nekog vraga uraditi, barem im olakšati muke. Oni se muče, grozno se muče. Znaju, sve to oni znaju i neka se ti smiriš, dolaze oni odmah.
Gledaš malu i ulijevaš kavu u pepeljaru. Jebemti zubobolju, jebemti kavu! Kuhaš novu. Zvonce na vratima.
Otvaraš. Tip u pidžami. Ej, kako si?
Oprostite, tko ste vi? Ja...
Pa je li moguće da si me zaboravio. Žuti, Žuti iz škole!
Žuti?!
Promijenili smo se, a? Ostarili pomalo. Nego, neću te zadržavati, samo mi daj, molim te, ako imaš neku staru majicu i hlače. Ne, neću ulaziti, mokre su mi noge. Samo ti donesi neke prnje.
Dao si mu ne tako staru košulju i hlače. Presvlači se tu, pred vratima. Daje ti pidžamu.
Evo, ako možeš, ovo baci u smeće.
Ali...kako to...?
Kako to da sam u pidžami?! Bolje da ne znaš. Hvala ti na ovome, vratit ću ti čim budem mogao.
Ne trebaš vraćati.
I...kad smo već kod toga, imaš li nešto sitna, za autobus i cigarete...i...ma znaš već...
Evo, imam samo ovo...ne znam je li malo...ali danas nemam više dok se Nina ne vrati i...
To je više nego dosta. Hvala ti. Nikad ti ovo neću zaboraviti. Vratit ću ti ja to sve. Ajde, zbogom i pozdravi ženu. Imaš li djece?
Imam jednu malu.
Pozdravi i nju. Vidimo se. Booog!

Nitko to neće povjerovati. A i zašto bi?