Uspavljujuća trauma hulahopki

Je li istina da i vi muškarci dobijate one stvari jednom mjesečno? Čula sam da vam se tada ona stvar krivi i da vas jako boli. Dani školski, nezaboravni i presudni. Učitelji. Dobročinitelji. Mučitelji. Zahodski zadimljeni dani, u vonju mokraće i pubertetskog sjemena na ispisanim zidovima. Ženski zahodi u zvuku izbacivanja žute tekućine koja isparava.
Otvorenost iskustvenih vrata. Ha, ha, zar nikad nisi vidio žensku kako piša? Dođi. Ma, dođi! Čega se bojiš? Dođi i zatvori vrata.
Dobro je. Dobro je. Gadljivo. Najgadljivijeeebemtiii!!! Izbacuješ iz sebe sve što imaš, sve što se skupilo. Istodobno povraćaš i svršavaš. Plava kecelja puna bljuvotina, gornjih i donjih. Žut u licu i duši, pripaljuješ cigaretu. Dim i smrad izlaze kroz rešetkastu osunčanost praznine.

Ne, dottore, ne bih više o toj paklenoj pošti. Možda nekom drugom nezgodom, ali danas ne bih. Bilo je to samo još jedno blesavo ljeto koje sam unaprijed prekrižio, iako, kad se sjetim...ne, to je druga i duga, vrlo duga priča. Ništa. Novca sam imao kao nikad do tada, ali nisam imao kada ni kavu popiti, pa je ta moja nehotična štednja prilično popravila kućni budžet, a Nina je bila sretna i presretna. A ja sam samo čekao da to prođe, da odslužim ljetnu kaznu i da se vratim svojem starom dobrom životu. Tek sam tada shvatio koliko vrijedi sve to.
Rad?
Kakav rad, dottore?! Nerad! Pošteni nerad nema cijene. Čitanje i pisanje, ako tako hoćete. No napokon sam se ponadao da ću kupiti drvenog konjića.
Drvenog konjića?!
Neostvarena želja iz djetinjstva. Bio je preskup za moje starce koji su tada bili mladi starci. Uza sav njihov blesavo pošten rad, nisu mi ga mogli kupiti. I sad, kad je napokon osvanuo veliki trenutak, jer novca je, rekoh već, bilo, Nina je bila žestoko protiv toga. Što će ljudi na to reći? Pa kazat ćemo da smo ga kupili maloj. Ali, svejedno se bojala da bi netko mogao ući baš u trenutku dok ga jašem; a osim toga, mala bi bila ljubomorna, pa bismo trebali kupiti dva, jer je postojala mogućnost da se posvađamo oko redoslijeda jahanja. Ali to je muška igračka, malu to ne bi privlačilo, ona ima bebice i krpice. A i kako bi to bilo za vidjeti, tridesetogodišnjeg devedesetkilaša na malom drvenom konjiću. Pa to bi se sve raspalo. Još je svašta izmišljala i drobila mi danonoćno, samo da ga ne kupimo. Nije mi bilo jasno, a nije mi ni sad, što je u tome loše ako tridesetogodišnjak jaše drvenog konjića...i što bi tu bilo nezgodno...i zašto bih se morao skrivati i paziti da netko na naleti... Zašto bi mala bila ljubomorna na tatinu igračku? Na kraju sam popustio, ali me je sve to pogodilo poput metka u lijevu nogu. Odmah sam napisao raspravu o utjecaju drvenog konjića na razvoj dječje psihe s dalekosežnim posljedicama i ponudio ga Glasu ludih, časopisu koji se upravo bio negdje osnivao, ne znam, ne mogu se sad sjetiti točno gdje.
U nekoj bolnici?
Zašto u bolnici?!
Pa, mislio sam, obzirom na naslov...
Glas ludih?
Da. Ovaj...nisam mislio ništa loše...
Rekli ste da nitko u ovoj bolnici ili ludnici nije lud. Ili nisam u pravu?
U pravu ste. Nego, mislio sam da nije neki duhovit...ma, razumijete me, je li?
Neki duhoviti luđak u nekoj bolnici-ludnici u kojoj nema luđaka ni za lijek, došao je na ideju pokrenuti časopis nezgodna naslova. Tako ste mislili? To?
Preozbiljno ste shvatili. Kažem da ništa loše nisam...
Spava li se vama?
Ne. Što je sad to? Odakle vam to da mi se spava? To vi mene opet, je li? Vraćate mi za onaj lapsus.
Koji lapsus? Što vam vraćam?
Ne pravite se ludi!
Nema potrebe, kad sam službeno priznato lud.
Doista sam stekao dojam da vi mene želite sluditi.
Očito ste previše dojmljivi, ili kako se to kaže - dojmoprimljivi. Kako vas priznati luđak, kojemu je priznato da luđaci ne postoje, može sluditi? Vi ste nešto suprotno od svega toga, koliko sam shvatio. I kako sad...
Dosta! Dosta, molim vas! Nemojmo opet. Nemojmo više.
Što?
Znate vi što!!!
Nemojte odmah tako!
A kako? Kako čovjek može s vama? Kakooooo? Jeb...!
Daaaaaaaa!
Evo ste ga probudili.
Neka sam! Ionako samo apava.
Daaa?
Što se derete na naaas!!! Vi se ne smijete derati ni izdirati ni drati na nas! Zar ste zaboravili? Ja i Dada možemo vikati koliko hoćemo, sve dok nam ne uštrcaju uspavanku u venu, ali vi nikako. Ni...ka...ko! Ili se smirite, ili neće biti dobro!
A kad ste nepopravljivi. Ne...po...pra...vlji...vi! Nemogući ste, čovječe! Nemogući.
Daaa?
Ne govori tebi, Dada. Samo nastavi spavati i sanjati kako spavaš i sanjaš. Moguć sam, dottore. Ovdje sam. Moguć sam, dakle, jesam.
Možda ste i duhovitiji od ostalih...
Kojih ostalih?
Ostalih! Njih, nas, svih. Zabavni i sve to, ali često, prečesto prelazite granicu.
Poput švercera.
Švercera?
Prelazim granicu.
Mislim da vi i jeste jedan veliki švercer.
Jesam, možda sam i bio, ali jednog nelijepog dana su me ulovili i sad otplaćujem društvu i prirodi dug za sve prošvercano.
Niste vi ulovljeni. Nikad vas neće uloviti.
A ovo? Što je ovo? Gdje sam sad, a?
Ovo najmanje znači da ste ulovljeni. Pa, i ovdje se vrlo dobro snalazite.Varam li se?
To vi najbolje znate. Pa, plaćaju vas za ovo. Možete valjda pretrpjeti malo tuđih mozgovnih egzibicija za poštenu plaću. I ja bih na vašem mjestu. A tko ne bi! Mi pričamo, pričamo i samo pričamo, a vi slušate, slušate i na kraju se samo pravite da slušate, jer tko će znati kad ga slušate, a kad se samo pravite i kažete ono po svoju Da, da, samo vi nastavite, slušam vas.
Ne pojednostavljujte. Opet pojednostavljujete stvari. Nemate pravu sliku stvari. Ne možete vi to znati, vi, koji uvijek sve znadete.
Prava slika stvari ne postoji.
Postoji!
Ne postoji. Svatko ima svoju sliku i tako je vidi. Barem to biste trebali znati kao čovjek od struke.
Ne mislimo istim smjerom. Opet griješite.
Rođen sam da bih griješio...i...i što bi to bilo kad bismo svi mislili istim smjerom, cestom, putem i puteljkom... Što bi to bilo?
Nisam na to mislio. Opet griješite.
Kad sam grješnik. Takvi su standardi i što se tu može.
Koji standardi?
Bezgrešni.
Daaaaa, daaaaa.

Ovo su možda najdosadnije stranice. Ništa se na njima ne događa, ali treba i to nekako pregrmiti. Bolje i ništa, nego nešto, pa loše. Ili, ako baš ne možete izdržati, preskočito ovo.

A do kada mislite njega ovdje držati? Dok ne odapne?
Vidite da nastojimo oko njega, da pokušavamo nešto uraditi za njega.
A što to? Nisam baš primijetio.
Primjećujete samo ono što vam odgovara.
Ako vi tako kažete... Ne, ostavi to, čuješ li!
Ne dajite mu više te tablete.
Tko mu ih daje! Vidite da mu ne dam. Hoćete li vi dvije? Samo uzmite. Evo vam i čaša...i voda...
Ne, hvala, uzeo sam par kutija dolje, u ljekarni.
Iste ovakve?
Iste.
Počašćen sam. Dapače, polaskan što uzimamo iste.
Često nas optužuju da ih olako dajemo, a da su previše štetne. I vi to često govorite, samo na drugi način, ako sam dobro shvatio.
Sve su to samo moje šale, znate vi dobro.
Kad ste vi u pitanju, ništa ne znam.
Zato ste tu da saznate. Pitajte.
O čemu?
O čemu hoćete. O tabletama. Ja, vidite, mislim da je to najnormalnije za ove i ovakve uvjete.
Što?
Tablete, lijekovi za ubrizgavanje, medikamenti... Takvo je stanje. Zrak, voda, sve. Već sam vam o tome govorio, ili je to bilo negdje drugdje...možda u nekoj drugoj knjizi, u nekom drugom tekstu, drugom pasusu.
Kojem pasusu?
Ne znam kojem. Da znam, rekao bih vam. Tko će se sjetiti gdje je što smješteno. Samo sam htio reći da su te tablete isto što i pesticidi za bolesne biljke. Takvo je vrijeme došlo, da se sad ne ponavljam, a stalno se nešto ponavljam.
Sve vi to previše pojednostavljujete.
Zašto bih komplicirao?!
Ne radi se o tomu. Olako postavljate sve te vaše teorije.
Ako ništa drugo, zabavno je. Probajte i vi. Evo, recimo, dlakavost.
Dlakavost?
Aha, dlakavost, iako me još neke stvari bune oko toga, ali raščistit ću ja i to. Ako sudimo po dlakavosti, onda je bijelac u čuvenoj evoluciji još uvijek između majmuna i obojenog. Dobro, nisu svi bijelci dlakavi, ali većina ih je previše obdarena time, tako da pati isto kao i oni koji nemaju ni jedne dlake na grudima...pa se briju, ne bi li im iznikle...na rukama, nogama i sve tako. I, da ne duljimo, ako su majmuni tijekom evolucije postajali ljudi, što je najobičnija glupost, jer u tom slučaju danas ne bi bilo majmuna; ali uzmimo da je tako, onda bi bijelcu ipak pripalo mjesto između majmuna i obojenog, i po tom kriteriju, kriteriju dlakavosti, bijelac je manje čovjek od obojenog. No, jebi ga, ima jedna stvar koja sve to pobija, a to je prilična sličnost totalno skroz crnog čovjeka s majmunom. Mislim na usne, nos, duge ekstremitete, pa način kretanja...molim, molim, ovo nema nikakve veze s Ku Klux Klanom, niti s bilo kakvim klanovima i nacistima. To je samo jedno jednostavno razmišljanje, čisto zabave radi. I tu nastaje dvojba koja me zbunjuje, pa sam privremeno odložio tu zanimljivu temu za neke bolje dane. Možda jednog dana ili sata nešto i smislim, ali sad sam, kao što i sami znate, u manjoj krizi. Spavate?
Ne spavam. Popio sam jaku kavu prije dolaska ovamo, da ne bih slučajno upao u napast...je li...pa sad možemo pričati do jutra ako to želite.
O čemu?
Što god želite.
Onako, nesređeno? Prvo što me udari?
Može. Pustimo sad poštu.
Koju poštu?
Vašu poštu! Ne glumite zaboravnost!
Neću. Zaboravimo zaboravnost. Dakle, onako s reda i perko reda? Zbrda, pa opet zbrda...bez dola.
Može. Može bilo kako, samo nemojte opet...
Neću. Neću više nikako opet... Smirite se.
Miran sam.
Sva djeca su za Dan žena, glupog li dana, učiteljici poklanjala normalne stvari, vazice, cvijeće, čokolade i slično, samo sam ja morao, s vidnim podsmijehom ostalih, uručivati smotak u kojemu su bile hulahopke. I tako svake godine. Kakvo je to bilo mučenje! Kakva nelagoda! Ali mojoj staroj se to nije moglo dokazati, jer je bila sigurna da je to puno praktičniji poklon za ženu, od nekakvih glupih vazica i buketa cvijeća. Kao da je to bilo važno! Zar nisam i ja mogao donijeti glupi poklon i ostati neprimijećen u moru plavih kecelja...običan, a ne još dugo vremena skrivati pogled od učiteljice, svaki put se zarumenjevši, kao da sam uradio nešto strašno, nešto od čega se treba stidjeti, kao da mi je učiteljica vidjela pišu. Eto, tako sam se nekako osjećao. Posramljeno do kosti. Možda sam zbog toga kasnije postao alergičan na hulahopke i držao ih neženstvenima, čak odbojnima. Ta odbojnost još traje.
Zanimljivo.
Dakako da je zanimljivo. Za psihijatriju, ali nikako za književnost, lijepu književnost. Reklama. Sve je u reklami.
Kojoj reklami?! O čemu vi sad to? Zar niste rekli da vam hulahopke...
Pa, jeste li mi rekli da mogu onako, nepovezano...bez ikava reda, što mi prvo padne...
Da, da, oprostite.
Neka vam Svevišnji oprosti, ja nisam toliko moćan. Dakle, reklama i...i kako ću, kad me prekidate! Sve je u reklami. Ona određuje društvene vrijednosti, postavlja hijerarhijske ljestvice u svemu. A kao što znamo, reklama se plaća. Dakle, lova. Sve je u lovi. Dok sam bio mladi, zeleni idealist, bio sam daleko od takve vrste razmišljanja, sve mi je izgledalo nekako normalno, nekako pravedno, knjige, slike, sve je to u mojoj glavi teklo kako mora teći, nisu postojale nikakve prljave igre. Na moju veliku žalost, iskustvo me je otrijeznilo. Ako imaš love, možeš sebi kupiti status, ništa manje nego status najpoznatijeg umjetnika, i što je još žalosnije, masa će te obožavati, jer je reklama napravila svoje. Kupiš ljude u medijima ma, ne mora to uvijek biti klasično, novčano kupovanje...ponekad je potrebno samo popušiti pravoj osobi na pravome mjestu. Dakle, kupiš medijske ljude, ne moraju to biti čak ni neki puno jaki novinari, ponekad više može neko malo piskaralo, samo ubaci tekst i sliku...jedan put, pa drugi, pa treći...i tako stalno. Uvijek nešto o tebi ili s tobom, ili tvoje. Stalno se vrtiš po glavama običnika, a da oni to i ne primijete, već te jednostavno jednog dana ne mogu više odagnati iz mozga i jasno im je da si ti netko vrijedan, poznata faca, veličanstveni umjetnik...jer tako ljudi pišu, govore, prikazuju te...a kad je tako, onda si doista popularan i oni te obožavaju. Pa, ne bi bez razloga svaki drugi dan čitali o tebi i gledali tvoje slike, što tamo, što onamo, što svagdje. Uhhh, ovo je bilo bez daha, a puno zareza i trotočkica...
Ima tu istine, no ipak vjerujem da prave vrijednosti s vremenom, unatoč svemu, isplivaju na površinu i nitko ih ne može pobiti.
Mislite, nakon umjetnikove smrti? Ne, i to je reklama. I sama smrt je velika reklama, samo treba odabrati pravo vrijeme i način za nju. Treba pogoditi umrijeti. Smrću se kupuje slava. Primjera ima bezbroj. Da neki umjetnici nisu umrli u pravo vrijeme, još bi bili mrtvi. A o tomu što su prave vrijednosti i postoje li one uopće - čini mi se da se ponavljam - ne bih sada. Za takvu vrstu rasprave nisam spreman. Dugo sam vjerovao da je dovoljno napraviti, ajd neka bude, pravu stvar, pa da je moćnici podupru, prihvate i pošteno vrednuju. Iako sam s vremenom počeo uviđati što se događa, nisam želio vjerovati. Postajao sam apatičan i razočaran i izgubljen, jer sam mislio da je barem umjetnost...ma što to bilo...i sve oko nje čista stvar, da je tu sve već određeno, črvsto. No, progledavši - ili oslijepivši - vidio sam besmisao svega.
Kada ste prvi put osjetili besmisao?
Nisam baš sigiran. Mislim da je toga bilo još u najranijem djetinjstvu. Škola. Škola mi je često djelovala bez ikakva smisla. Nisam tada sebi ni pokušavao razjasniti razlog, ni povod, ni bilo što. Ja, ja sam se u toj školi osjećao besmisleno...kao Ništa u Ničemu...tako nekako. Profesorima je išla na živce moja ravnodušnost, dok su mi zabijali jedinice. Očito sam im kvario zadovoljstvo. Ništa, ni jedne grimase, ni trunke žaljenja. Samo sam ih prazno gledao. Samom sebi sam bio besmislen, baš kao i njihov bijes na moje neznanje. Ništa. Praznina. Jedina moja reakcija dogodila se već u prvom razredu. Pisali smo prvi test, dakle, prvi dani škole, a mala debeljuškasta profesorica mi je prišla i crvenom olovkom mi stavila nekakav minus, što li, na test, šapnuvši mi da prepisujem. A nisam prepisivao. Nikada nisam prepisivao. Nije mi bilo briga. Ako sam nešto znao, to bih napisao, ako ne, ostavio bih prazno, bijelo. To me ni najmanje nije zabrinjavalo. Ali toga dana, toga školskog sata, ne znam što mi je bilo, poslao sam debeljuškastu profesoricu u tri pizde materine, zgužvao test i gađao je u glavu. Nastala je strka. Uzbuna. Direktor. Ravnatelj. Panika. Vika. Galama. Trebao sam biti izbačen, ali su moji roditelji potegli nekakve veze, pa sam ostao. No, sve četiri godine, debeljuškasta mi je pošteno naplaćivala moju reakciju. Jedino me je ona znala ponekad dovesti do ludila, ali više nisam reagirao, susprezao bih se, a ovi ostali, kao da i nisu postojali. I nije to, da mi se sad tako čini, iz ove vremenske perspektive, već su mi neki od profesora to i potvrdili kad smo proslavljali neku godišnjicu mature, ne znam koju, jer sam bio samo na toj, a na ostale nisam išao, iako su me redovito pozivali.
Jednom sam trebao napisati sastavak o knjizi Tihi don, a znate li samo koliko je debela ta knjiga, preko tisuću stranica, a dosadna, da popizdiš. Svaki učenik je imao za sastaviti drugu knjigu, tako da nije bilo moguće prepisati od nekoga, a i pitanje je bih li prepisao. Meni je profesor namjerno odredio Tihi don, da me malo namuči, jer je znao da ne volim čitati te dosadne pisce. Svaka čast tom tipu Šolohovu, možda je bio dobar čovjek, ali nisam ga mogao. Bio mi je dosadan. Čak sam bio nabavio knjigu i pokušao je čitati. Došao sam do četrdesete ili pedesete stranice i odustao. Nisam mogao više. Nisam htio više.
I onda je došao taj sunčani dan. Profesor je išao od klupe do klupe, hvalivši usput uspjele radove onih ambicioznih i preplašenih, koji su bili uvjereni da rade ispravno (možda su i radili, tko će znati).
Evo sad jedna zagrada, malo za promjenu od svih onih crtica i točkica, čisto da čitatelj malo odmori oči.
Došao je, dakle, red na mene, a na mojem listu je bio naslov Tihi don - i ništa više ispod toga. Praznina. Pocrvenio je, popizdio je, zamahnuo je rukom iznad moje glave kao da će me udariti, a onda ju je spustio, sjetivši se da po zakonu ne smije udarati učenike. Pa što je ovo! Izderao se. To je sve što znam o toj knjizi. Odgovorio sam mu mirno. Izjurio je iz razreda. Opet sam trebao letjeti iz škole, i opet su me zajebali moji roditelji s njihovim vezama. Opet sam ostao. Nisam ponavljao ni jednu godinu. Ne znam kako sam uopće završio tu glupu školu. No, najbesmislenije sam se osjećao kad mi se dogodilo ono s onom Parižankom, znate već, pričao sam vam, onoj s loncem medu nogama. Čak mi je bila i pisala nekoliko puta, poslala mi je razglednicu Pariza noću, Pariza danju, Pariza u predvečerje. Nije mi bilo jasno zašto mi se uopće javlja, nakon te prilično neuspjele veze. Ja sam njoj u kuverti poslao fotografiju velikog lonca, od dvadeset litara, što ona, vjerujem, nije razumjela. Tada nisam ni znao da nekim ženama te stvari nisu najvažnije. Je li moguće?!
Moguće je. Mnoge žene...
Ma, ne pitam to! Pitam se, je li moguće da ste budni. Nikako se ne mogu naviknuti.
Opet počinjete!
Odavno sam započeo. Mislim da ću uskoro i završiti.
U kojem smislu?
U smislu smisla...ili besmisla...ili ne znam kojemu. Pa koliko to smislova ima?!
Podosta, čini se.
Stalno vam se nešto čini. Vama se ne bi smjelo ništa činiti, trebali biste biti sigurni u sve i sva. Takav vam je zanat.
Upravo tu griješite. Neki moji kolege koji su bili sigurni u sve i sva, odavno su demantirani u praksi.
Bravo, dottore, popravljate se! A već sam mislio da ste bezizgledni. Pročitao sam u novinama da se u Rusiji rodila djevojčica, progovorila tri riječi i umrla. Čudno. Jeste li čitali možda o tome?
Ne. Ali kakve to ima veze...
Pričamo bez veze, je li?
Tako je...he...he...
Zašto mi onda svaki put upadate u to moje bez veze? Da vam se ne spava? Sigurno vam se spava. One tablete su jake i...
Ne, ni govora! To ja onako, refleksno.
Obuzdajte reflekse, molim, i pustite me da bulaznim.
Samo izvolite.
Ponekad mi se (a koliko li je tek ovoga Ponekad) učini da vi to namjerno. Ili zaspete, ili mi upadate u tijek svijesti. I još kažete da nije namjerno?
Ni slučajno, vjerujte mi.
Vjerujem, što mi drugo preostaje. Isto bi mi bilo i da vam ne vjerujem. I to nije bilo ono najčudnije, jer je u te tri riječi rekla da će biti krvi, vatre i pitajbogačegajoš, za točno tri godine. I pitam se sad kako je mogla sve to napričati u samo tri riječi, ako samo za kazati Za tri godine trebaju tri riječi. Čudna djeca se rađaju, pa uminu, a još čudniji novinari se rađaju i kao da nikada ne umiru.
Novine kao novine. Ne treba vas to čuditi.
Ipak me čudi. Nego, nadam se da mi nećete uzeti za zlo, ali dogodilo se nešto obrnuto.
Obrnuto?
Počelo mi se spavati, a vi ste budni. Izgleda da vaša budnost djeluje uspavljujuće na mene, kao uostalom i moja na vas.
Jednom sam malo prispao, jer sam bio umoran, i sad mi to stalno prigovarate, nabacujete mi na nos.
Ne nabacujem vam, a mislim da i nije bilo baš samo jednom. No nije važno, jer mi se nakon dugo vremena opet spava. Izgleda da se stanje poboljšava, dragi dottore.
To me veseli.
Veseli me što vas veseli, ali ja bih sad doista spavao. Molim da upozorite sestru ili brata ili tko li je već u službi, da pripazi na Dadaa, da ne uradi neku glupost kad se probudi...ako se ikad više probudi.
Uredit ću, sve je pod kontrolom nekontroliranih. Spavate li? Spav... Spavate.