Slijepa igra duhovne kanibalistike

Kako se hraniti bez klanja, bez nanošenja boli...ne samo životinjama. I biljkama. Kako jesti, a da čak ni biljkama ne zadaješ bol i patnju i plač? Dobra, stara naivna...a možda i nije...ideja, još iz onih hladnih uniformiranih dana, kada je hladnoća boljela do suza, a ideje navirale u sve gušćim rojevima, stvarajući obrambeni štit protiv sulude hladnoće u sivozelenoj uniformi. Plodovi. Plodovi su rješenje, govorio si im. Treba jesti samo plodove i ništa više. Plodove biljki. To nikoga ne boli. Ili...ili bi možda i sve te plodove trebalo pustiti da ostare, da umru, otpadnu sa stabla, sa stabljike...i onako mrtve ih pojesti. Eto, tek to bi bilo konačno rješenje.

Čudnu nostalgiju davnih teških trenutaka, tek da bi se popunila praznina između dvaju zavijanja sirene, razbila je ogromna žarkocrvena lopta iza brda, koja se polako pomicala prema istoku, a na radiju su rekli da je to predznak nečeg lošeg, katastrofe. Prijatelj te je uvjeravao da je to samo polarna svjetlost i ništa više, i da nema veze s katastrofama. Možda i nije bila katastrofa, ali poginulo je nešto više...vidi ovo, nešto više, kao da o šljivama govoriš...nešto više od dvjesto tisuća ljudi...

Ali sve to se dogodilo u dalekoj budućnosti, desetogodišnjoj razdaljini od bjeline papira koja slijedi.

Bjelina papira bolno udara u natekli pogled i još uvijek ti govori da bi to, ta bijela praznina, bila najbolji prikaz onog sastanka Društva za zaštitu i očuvanje i bla, bla, blaaaa. Bijela praznina konačne spoznaje; svi tekstovi, sve duše, svi napeti čmarovi postojanja, svi zakoni velikog svetog Društva i normi i dogmi...a ti si, za vrijeme onog velikog crvenog i budućeg svjetla katastrofe srao svakih pet minuta. Strah može biti najbolji laksativ...do koljena. Ali, treba se vratiti bijelom papiru, kad se već o njemu radi.
Ne dopuštaš smeću od cigarete da se ugasi i brzo pripaljuješ novu na nju, gušeći se i kašljući i pljujući. Kao da pušiš cigaretu do dva metra i tridesetosam centimetara. Sad bi Nina dosađivala kako si popizdio, kako ćeš ubrzo krepati ako tako nastaviš, a svijet neće čak ni reda radi moći kazati kako je umro pošteni jadnik, hranitelj obitelji. Previše čita one glupe ženske časopise, koji upozoravaju da pušenje izaziva rak i infarkt i još punu vreću bolesti. Ako se ne krećeš - poželjna je gimnastika i trčanje - a pripaljuješ jednu na drugu, izljubi sve svoje, jer ti si mrtav čovjek. U pitanju su dani. Ako si davatelj, darovatelj, kako li, dobrovoljne krvi, ako ne jebeš samo jednu ženu cijeloga života, ako si peder, ako ideš nepouzdanu zubaru, ako se fiksaš prljavim iglama, ako...eto ti AIDS-a dok izgovoriš prezervativ. Rizična si grupa u svakom slučaju. Svi spadaju u nekakve jebene rizične grupe. Zdrav život?! Ima li što zdravije i normalnije od pedesetogodišnjaka kojega je strefio infarkt miokarda! Ili te pojede rak u četrdesetoj. A rak jede i u tridesetoj...i u dvadesetoj...u prvoj...u nultoj. Rođeni smo bolesni. A to, da se moglo možda i bez toga, sad je prekasno. Te stvari trebale su se početi rješavati prije mnogo, mnoooogo godina. A ovako, sve bolesti i preuranjena umiranja su samo normalan slijed događanja.
Prestrašeni naivci redovno čitaju ono što im serviraju sadisti s područja medicine i ostalih znanosti o štetnom utjecaju štetnosti na štetnost, svaki put precizno navodeći simptome zbog kojih biste se trebali zabrinuti i što prije obratiti vašem liječniku. I nema...neeemaaa...tog dragog čitatelja koji nema barem dva od nevedenih simptoma i koji najprije mahne nehajno rukom, kao Što to oni meni tu sviraju, ali ga već nakon pola sata počne hvatati lagana panika, paničica, koja će do večeri postati paničetina. Okupat će se, navući čisto rublje...i brzo svome liječniku, koji će mu kazati da se uzalud brine i da doista nema nikakvih pokazatelja koji bi upućivali na to. A ako ne odu liječniku, zapadnu u testamentoznu letargiju i čekaju. Čekaju, jer svi ti stručni ljudi su im dokazali da je Gotovo. U Americi godišnje samo od infarkta umre petsto tisuća ljudi. A što je to za jednu onoliku Ameriku! I bez obzira što nisi u Americi, napisali su da čekaš. Daleko humanije...ako se uzme da je humanost ono, ona humanost koja ima ono značenje...daleko bi im, dakle, humanije bilo da ništa ne pišu i da te puste da živiš normalno, koliko je to moguće, poboljevaš normalno, umreš najnormalnije u bilo kojoj godini starosti ili mladosti, ovisno s koje se strane gleda. A povrh svega toga, ili ispod svega, nadobudni kvaziotpadnici te uvjeravaju da ne možeš mijenjati svijet... Kako se sad ovo uklapa u medicinu i istraživanja?... Kao da ga ti imaš namjeru mijenjati! Masa mijenja svijet. Vladari ga mijenjaju, a ti možeš jedino zaključiti kako bi bilo uzaludno pokušati ih spriječiti da to rade, uzviknuti Stop! Dosta je bilo! Ostanimo na ovome, pa kako bude! Ne srljajte u napredak!
Glupi ženski časopisi. I baš u svakom broju recepti, tajni recepti, kako brzo i bez muke smršaviti, kako izgubiti dvadeset kilograma za pet dana, kako skinuti masne naslage celulita za samo pet minuta, posebne vježbe, dijetalna ishrana, u svakom slučaju ne zaboravite na prehranu, izbjegavajte masnoće i to i to i ono... A pri kraju časopisa, baš u svakom broju, na nekoliko strana razni recepti za masna pečenja i kolače i nadjeve i podljeve. I to čitaju. Iz tjedna u tjedan!

Sunce tatino...
Crtam zavjesice.
Bravo. Uključi radio, molim te.
Ne mogu. Crtam zavjesice.
U kurac i zavjesice!
Zašto psuješ i ljutiš se?
Ne ljutim se. Tata se samo šalio. Samo ti crtaj zavjesice.

Možda je od svega najgore...ili najbolje...uzrok tvojim patnjama, to što previše Osjećaš samoga sebe. Nije to egoizam, ni narcis, nešto treće je u pitanju i odgovoru. Okrenut si potpuno ka vlastitoj nutrini. Ne ulaziš u društveni kontekst koji ne postoji, koji nije institucija, već bi trebao biti samo skup individua koje se mogu razići kad žele, a ne da su Oni društvo, čvrsto slijepljeno napetim koncima koji stežu i guše. Teško izvodivo. Premalo je individua, tako se bar čini, u odnosu na ogromnu mesnu štrucu, masu koja hoda i zarađuje i zadovoljna je i nezadovoljna, baš onako kako joj to odgovara. Omogućeno joj je da samu sebe zateže onim nevidljivim, ali neraskidivim, nitima, vjerujući da je tako dobro, da drugačije ne može, da je stanje neizmjenljivo. To je Društvo. Prejednostavno i opet...i opet...uvijek i stalno...prenaivno, da bi bilo primljeno u Društvu. O čemu ti, čovječe, pričaš?

Tata, gledaj! Je li dobro?

Što...? Dobro je, jako dobro.
Što ću sad?
Sad jednu djevojčicu.
Kakvu bi ti želio?
Pa, kakve su djevojčice?!
Svakakve!
Nacrtaj jednu svakakvu!
Ne može to...ha, ha...svakakvu. Mora biti Nekakva.
Nacrtaj onda nekakvu.
Kakvu nekakvu?
Kakvu ti želiš.
S kikama?
Odlično. S kikama, ali da nalikuje na te. Hoću jednu djevojčicu, tako lijepu kao ti, pa joj još nadodaj kike...da ne bude baš lijepa kao ti.
Nacrtat ću jednu takvu...jednu ovakvu, kao ja. Najprije ću kike.
Najprije lice pa tek onda...
Ja ću najprije kike.

Glupi tekst o sastanku Dnuštva je ipak gotov. Za svega desetak minuta. Bez ispravaka, bez pravljenja skice...što će ti skica za tako kratak i glup tekst...što napisao da napisao, dobro je. Možda ga i odneseš. Mala ozbiljno i pospano crta. Najmirnija je kad je mamurna, dok još ne zna što se događa, dok se još ne razbudi potpuno. Kao i ti, kao i svatko. Pa zašto bi one jadnike drugi jadnici strijeljali u zoru? Zacijelo iz istih razloga. Nemaju još pojma gdje su i što su i tko su. Ili nije tako, već ti se samo čini. Uvjerio si se na sebi, kroz ona rijetka jutra koja si ugledao, rijetki jutarnji trenuci koje nisi odspavao i izgubljeno blenuo oko sebe, osjećajući blagu euforiju ispijanja kave i poželivši da ti gutljaji potraju što duže; a kad bi se napokon probudio, gotovo da se nisi sjećao kako si dospio tamo gdje si dospio. Zora je vrlo zahvalno doba za svaki oblik umiranja.

Evo, vidi kike!
Dobro je, ali gdje su joj cipele? Nećeš je valjda ostaviti bosu, da se prehladi?
Ne znam crtati cipele.
Kako ne znaš! Evo, ovako. Vidiš, ništa lakše.
Lako je tebi, kad znaš.
Nauči i ti, pa će i tebi biti lako kad znaš.
Neću sad.
Dobro, onda sutra ili neki drugi dan, nije važno. A da mi nacrtaš mamu? Bez cipela.
Ne crta mi se više. Jedino kad bi i ti...
Tata je umoran, zlato - kojeg vraga se djeci uvijek govori u trećem licu? - Nije spavao. Ajde, ti pokušaj nacrtati mamu, a tata će malo prileći, malo će se odmoriti.
I ja ću s tobom.
Dođi.

Opet ste u krevetu. Vas dvoje. Sebično Sve u zaštićenosti od bezbroj kapi koje su sve veće i sve jače i sve brže padaju, tamo negdje daleko vani. Vi ste centar svijeta. Svatko je centar svijeta, nasuprot one normalne i poštovane: Pa nisi ti centar svijeta! Ne okreće se Sve oko tebe.
Ma, ti se malo okreni, pa ćeš vidjeti da je tako! I to spada pod Društvo. Čovjek slijepljen za drugog čovjeka...i tako u beskraj. Svakodnevno shvaćanje Društva. Tu je Orwell imao pravo. I Nina je imala pravo kad je zalupila vratima. I ona zlovoljna službenica u banci je u pravu, kad te prezrivo gleda i samo što te ne pljune u lijevo oko. Pu! Hhhhhrač, pu! Tko ti je kriv kad radiš obrnuto! Za one koji plaćaju dobro, pišeš malo, a za one koji plaćaju loše ili uopće ne plaćaju, pišeš puno. Možda si trebao otići vani, u neku bogatu zemlju, i naprednu, i bez problema, još dok si mogao, dok si bio mlađi. Tamo možeš biti i najzadnji od najzadnjih na ljestvici uspjeha...uspjeha???...ali kad se nakon stotinu godina vratiš pun love, svi mogući jebivjetri, veći od tebe, koji su te držali za najzadnjijeg od najzadnjih, sjate se oko tvoje napuhanosti, puni poštovanja, osobito za šankom. No nikad ti se nije sviđala ta mogućnost teškog rada, žrtvovanje dragocjenog vremena samo da bi mogao biti napuhan i svi te gledati s poštovanjem u nadi da ćeš im platiti piće ili im se uopće obratiti, bez obzira jesi li ti tamo negdje u nekakvoj imaginarnoj prekrasnoj udaljenosti ugledni umjetnik ili neugledni čistač pred bolnicom. Podnošljivije je malo i jadno, ali da možeš leći kad hoćeš i ustati kad spavanje prirodno završi, a ne da ti budilica određuje što ćeš i kada i kako raditi. To je tvoj glavni grijeh na koji se svi ostali nadovezuju i čine tvoju sliku neprihvatljivom i što se tu može. Baš kao što je neprihvatljivo i tvoje druženje s neprihvatljivim tipovima. Lijenčina. Probisvijet, koji je u napadu bijesa ili mirnoće i jasnosti i glasnosti rekao tamo gdje nije trebalo i kada nije trebalo, a nikada i nigdje nije trebalo, da će kupiti lutku za jebanje, bez krvi, bez iznutrica, bez govna, bez govora. Koji je rekao da žene ne zaslužuju toliki napor oko njih. Čitav taj znoj i umor za jedno polusvjesno ištrcavanje bolesti svjetske povijesti. Čudak, koji je glasno rekao da svi bježe od iskrenosti, da je laž osnova normalnog življenja, pravilo igre koje ne podnosi odstupanja. Gluma. Svi iskreni su u ludnicama ili zatvorima ili pod zemljom. Iskrenost je nemoralna i nenormalna. Frustracije nisu javne, pa i ne postoje. Nikada on neće njemu priznati da bi rado pojebao njegovu ženu i sestru i kćer i majku i punicu i pudlicu i da često Griješi, misleći na njih, onako sve skupa, kako orgijaju. To je opet To. Iskrenost, najveći društveni zločin, a ako je društveni, onda je zločin uopće, pravi zločin koji se kažnjava. Ludilo. Luna. Lunatik.
Ako priđeš nepoznatoj ženi u kafiću ili autobusu ili paklu, i najpristojnije je zamoliš da izvedete nekoliko bludnih radnji u nekoliko položaja, to je nezamislivo, bezobrazno, manijakalno. Udarit će te kišobranom ili suncobranom ili šakom ili će vikati upomoć, neka netko pozove policiju. Ali ako pristojno priđeš i ponudiš joj piće, pa razgovor o tužnom djetinjstvu, pa odlazak u kino, pa je otpratiš doma, pa se sutra nađete i pojebete, onda je to skroz totalno u redu. Takva su pravila.
Moćnici su ugledali nepristojne riječi u rukopisu i odbili dati lovu za tiskanje. To je nekulturno. A da si opisao eksploziju nuklearne bombe, pa ne bila ona čak ni nuklearna, i raspadanje tijela, detalj po detalj, komad po komad, mišić po mišić, ne bi ni trepnuli. Još bi te pohvalili. To nema veze s nekulturom. Mladiću, ipak moraju postojati neke granice pristojnosti. Gdje bismo dogurali kad bismo tek tako... Slažeš se. Gdje biste dogurali, kad biste počeli obrtati vrijednosti naglavce. Još jedna apsolutnost.
Simpatični mladić upitao te je jesi li bio napušen dok si pisao onu priču koju su ti, još se čudiš kako, objavili u jednom časopisu. Kako ga uvjeriti da tu stvar nisi nikada ni probao i da to nema nikakve veze s napušenošću, iako priča djeluje napušeno.

Tata!
Mala, pa ti ne spavaš!
Bojiš li se ti lifta?
Lifta? Bojim.
Bojiš? A zašto?
Jer se bojim.
A zašto?

Vječno Zašto, na koje nema odgovora. Dječje zašto. Zašto je ovo crno? Jer je to netko obojao. A zašto je obojao? Jer mu se tako sviđalo. Zašto mu se sviđalo? Valjda voli crno. Zašto voli crno? To mu je najdraža boja...iako neki kažu da crno nije boja. Zašto mu je to najdraža boja? Zašto crno nije boja? Zašto u beskonačnost bez odgovora.

Pa, kad sam bio mali, tako kao ti, otac me je odveo u tvornicu u kojoj je radio i ušli smo u neku sivu zgradu, pa u lift. To mi je bio prvi put. Kad smo se počeli uspinjali, želudac mi je radio uuuuu - gore, a kad smo se spuštali, uuuuu - dolje. Plakao sam.
Ha, ha, ha, uuuu gore...uuuu dolje...he, he, he.
Da, želudac mi je bio čas u grlu, a čas skroz dolje. Spuštao se i podizao. Lift prema gore, a moj želudac prema dolje, lift se spušta, a moj želudac ostao visoko, u grlu. I što se ti meni rugaš, rugalice mala?
Dragi, dragi moj tata blesavi. Aaaaaaaa, nemoj me škakljati! I ja ću tebe. Evo, na, aaaaahahaa...dooo...staaa.
Aha! Jesi li vidjela kako prolaze rugalice.
Kako?
Ništa, tata se šali.
Dobri moj, draaagi tatice!
Eeeej! Rekli smo da nema više škakljanja! Koga ti...

Znanstvenici su objavili da prosječni Balkanac godišnje pojede oko kilogram govna, a zapadnjak tek petinu, i moguće je da je to razlog što zapadnjak češće obolijeva od raka i drugih bolesti.
Odakle im to?! Ti znaš da si svoje odavno već pojeo, ali nisu pojasnili kako to ljudi doslovce jedu govna. Kroz hranu? Vodu? Televizor? Ili su jednostavno proveli anketu, pitajući ljude telefonski, ili na ulici. Zamisli samo da ti neki zbunjeni mladić bez love pokuca na vrata, pa još rano ujutro, i pita te koliko si jučer govna pojeo. Što bi mu odgovorio? Ništa. Nazvao bi policiju? Udario ga nogom u guzicu? Ne znaš. Kako bi znao. Ali, oni su to najozbiljnije...najozbiljnije objavili...doslovce tako. A nije bilo u nekoj šaljivoj rubrici. Ozbiljno. Najozbiljnije.

Mala, tata će morati otići zakratko. Brzo ću se vratiti.
Taaaataaaa!
Moram. Moram odnijeti ono što sam istipkao. Znaš, ono o Društvu za zaštitu starih zgrada i baštine i bašte i vrtova i parkova.
Neeemoooj, taticeee! Pokisnut ćeš!
Imam kišobran. Ti ćeš kod tete Sanje. Ona je dobra, je li? Je li dobra ili nije?
Dobra je.
Eto vidiš. A ja ću to brzo srediti.
A hoćeš li mi dati da tipkam malo, kad se vratiš?
Svakako. Cijelu stranicu. Koliko god budeš htjela. Dok te prstići ne zabole.

Moraš nešto postići. Da te znaju. Tvoje ime. Ako je moguće, i tvoju facu. Da ti što češće gledaju sliku. Da kažu, ovaj je uspio u životu. Iz praktičnih razloga. Da te puštaju preko reda kod zubara, kod liječnika, kod odvjetnika, kod svega i svačega. Imaš prednost. Čak te i časte pićem, jelom...pa i ženom. Eno vam je u krevetu, samo se poslužite. Ma, o čemu govorite, kakvi rogovi, kakva neugodnost, samo vi navalite! Mi vas vrlo cijenimo, skupljamo vaše tekstove, veliki smo obožavatelji vašeg rada i vas. Izvolite, nemojte se ustručavati! No, no.