Šutljiva lomača iskrenosti

Raspuklo svibanjsko poslijepodne. Kada je vrijeme stalo. Niske sunčeve lijene zrake pomiješane s bromazepamom, kofeinom, nikotinom i ponešto barbiturata... I nema pomoći.

...............Ne pomažu molitve, ni ............ ............... ..... ............................preklinjanja ni doktori .......... ............... ............... .......................ni žene...

............ ............... ..................Ali još uvijek nisi odlučio
...........prekinuti s tim. Kao da bi ..... ............... .... ....................................ta odluka uzdrmala svijet.
Ništa novo. Samo još jedan smiraj u sutonu popodnevnih šetača. Samo još jedno patetično sranje svibanjskog zalaska sunca. Ne vidiš kakve to ima veze s bluesom duše. U devetom danu petog mjeseca tamo neke devedesete godine, kako bi se to kalendarski reklo.
Na trenutak ti se učinilo da imaš još toga za kazati. Da pjesma nije gotova. Pjesma. Je li ............... ...............doista to sve
............... ...............što možeš
............... ...............sve što ti treba
............... ...............sve što...
Ipak je kraj. Stavi točku, točketinu. Evo je! . Točka.

Jeste li imali posla s ubojicama, dottore?
S ubojicama?! Za koga vi mene držite?
Mislim na vaše mušterije.
Mušterije?
Pacijente.
Morate li me svaki put najprije izmaltretirati i zbuniti, pa tek onda postaviti pitanje?
Nisam primijetio, ali ako je tako...
U redu je. Nemojte se ispričavati, nešto sam razdražljiv u zadnje vrijeme.
Problemi?
Nismo tu da ulazimo u moje probleme. Dakako da svatko ima nekakve probleme. Ali ovdje nije o mojima riječ. Nije mjesto ni vrijeme.
Zašto ne?
Jer ste vi na tom krevetu, a ja šetam od sobe do sobe, od kreveta do kreveta, po ravnateljevoj ideji, jer da je to sad neka najnovija i najučinkovitija metoda, i pričam s pacijentima, slušam ih, slušam i slušam i dođe mi da... I kako onda pošteni čovjek može zaspati nakon svega toga; kad dođe doma kod žene koju stalno mora slušati i slušati i govoriti kako je u pravu, kako nema razloga za zabrinutost, kako je sve to normalno, malo tjeskobe nikome nije naškodilo i sve tako. I vi se onda čudite što sam razdražljiv!
Ne čudim se. Odakle vam to? A niste ni razdražljivi, često ste pospani, pa i uspavani skroz. Da nije bolest spavanja? Čuo sam da ta bolest može...
Eto, znao sam, znao sam. Ja vam služim za zabavu, za ruglo, je li? Vi...vi niste ni ludi ni bolesni...vi...vi ste zli, opaki, bezobrazni, bezdušni, bezobzirni...
Smirite se, neću više. Doista ste razdražljivi. Bit ću dobar. Evo, uzmite dvije! Neće vam naškoditi.
Ne bih smio...ali prošli put su mi...doista su mi pomogle i...
Samo se poslužite, ima ih koliko hoćete, samo ih moram skrivati od ovog dadaista. Sreća da stalno spava.
Hvala. Mogu ja opet...vašu čašu?
Dakako! Niste trebali ni pitati.
Znate, ja ponekad eksplodiram i...skupi se čovjeku, znate to sami...
Ma, sve je u redu. Pa, ljudi smo, je li, nismo bombe...mislim to s eksplodiranjem.
Tako nekako. Žao mi je zbog onoga maloprije. Nego, što ste me ono pitali? O švercerima?
O ubojicama. Pitao sam poznajete li nekog od ubojica.
Št...što će vama ubojice?
Ne trebaju mi, ne trebaju meni ubojice...barem ne još...već sam htio znati jeste li imali kojeg pacijenta ubojicu. Kakvi su to ljudi?
Bilo je nekoliko slučajeva, nisam se puno bavio tom tematikom, ali bilo ih je nekolicina. Obični ljudi, samo što su izvršili ubojstvo. Mislim, ništa posebno. Svaki od njih je imao neki svoj razlog za to, bio on racionalan ili ne, i to je sve. Neki su pričali o tome s užitkom, dok su se drugi lomili, ponovno prolazili kroz to i, barem se tako činilo, najiskrenije se grizli i kajali. Nema pravila. Ne znam što bih vam tu još mogao reći. Svatko je ubojica za sebe. Ne može se tu ništa uopćeno...
A preventiva? Kako bi bilo kad bi se poradilo na nekoj vrsti izoliranja tih ljudi prije nego ubiju. Da ih se odvoji od potencijalne žrtve.
Kako ćete prepoznati budućeg ubojicu, dragi moj pametnjakoviću? Da niste vidoviti? A?
Vrijeđamo?
Oprostite, nisam imao namjeru... Ove tablete su doista posljednji urlik medicine, svima ću ih ubuduće propisivati, što više to bolje. Kako ćete ga prepoznati? Po čemu? Kako dokazati da je baš on budući ubojica? I kako znati koga će ubiti?
Dakako da se ne mogu svi prepoznati, ali ima ih koji su uočljivi iz daleka. Ne treba puno mozgati oko toga.
A to su?
Gledamo ih svakodnevno na ulici. Samo je pitanje tko će im biti, nekima od njih ne i prva, žrtva. Evo recimo, znamo da je taj i taj malo nezgodan kad se napije ili ubode ili se nakljuka tableta, a uz to i naoružan. To je javna tajna. A opet drugi taj i taj je manijakalni zaljubljenik brze vožnje koja je već nekoga koštala glave ili ruke ili noge ili svega skupa. I svi ti i ti, takvi i takvi, slobodno šetaju i voze i pucaju i nikome ništa. Neki su već i odležali više puta, a neki od njih ništa...izvukli se uz uvjetnu kaznu ili tako nešto. Uvjetno! Zamislite sud koji ubojici kaže Ovaj put si ubio i progledat ćemo ti kroz prste, ali ubiješ li saaamo još jednom, ne budeš li dobar dečko, stavit ćemo te u zatvor - osim ako se opet ne izvučeš uvjetno. A najveći broj njih je na slobodi upravo zahvaljujući vašoj struci, koja je utvrdila da su u trenutku ubojstva bili neuračunljivi, ili neubrojivi, kako se to sad kaže. A sad su opet ubrojivo uračunljivi, pa ih puštamo na ulice. Kao da itko uračunljiv može ubiti! Za to u svakom slučaju moraš biti neuračunljiv. I što je to uračunljivost? Znači li to da možemo računati na nekoga...ili možda da je on sposoban računati, i u toj svojoj računici razlikovati, kako se to lijepo kaže, dobro od zla? A dobro je ne ubiti, zlo je ubiti. To je najjednostavnija definicija toga. Budni ste?
Budan sam. Mislim da ne možemo tek tako prošetati ulicama i pozatvarati ljude pod optužbom da postoji mogućnost da ubiju ili osakate. A moja profesija radi samo ono što se od nje traži, procjenjuje uračunljivost ubojice u tom trenutku, mislim, kad je izvršeno ubojstvo, i nema se pravo dirati u zakone, već ih se jedino pridržavati, ma kako vam oni u nekim segmentima izgledali čudni...pa i ta uračunljivost. Dok postoje jasno određeni parametri koji je određuju, ništa se ne može niti smije mijenjati, ma kako vaše ideje bile zanimljive za razmatranje, iako su previše pojednostavljene. I, na koncu, što je s onim vašim da kažnjavanje nema smisla, da zatvaranje ne vodi ničemu. Pa vi stalno sebi skačete u usta. Sami sebe pobijate.
Nisam ni spomenuo zatvaranje, ni kažnjavanje. Ne bi to bila nikakva kazna. Samo odvojiti te ljude od onih koji će stradati od njih.
Kako? Kako to izvesti?
Ne znam. Ideja je moja, a tehničke pojedinosti prepuštam stručnjacima. Nemam pojma kako to izvesti.
Nego, susjed vam malo previše spava. Još ga nisam zatekao budna. Zamolio sam vas, zar ste zaboravili, da mu više ne dajete te tablete. Ako ih već ne želite uzimati, a morate, dajite ih pomalo meni...neću nikome reći. Ha, a i kome bih mogao reći, kad sam ja zadužen za vas.
Uzimam ih, ali ima ih toliko da ne znam što ću s njima, a dadist ih, vidjeli ste, obožava. Mislim da je postao ovisan o njima. Ponekad pomislim da su ljudi vaše struke, bez uvrede, samo trgovinski zastupnici tvornica koje proizvode te stvari. Neka vrst legalnih dilera. Najprije čovjeka navuku na to, a onda od njega naprave ovisnika, narkomana, tabletomana. Možda dobivate i proviziju. I kad čovjek odluči prekinuti i zapadne u apstinentsku krizu, za koju ga vi uvjeravate da to nije nikakva apstinentska kriza, već samo reakcija njegove uzburkane podsvijesti, dakako da mu ništa nije jasno. Legalni dileri, da.
Ne počinjimo opet, molim vas. Kakvi dileri?! kakva provizija?! Da nije tih stvari, mnogi ne bi mogli ni govoriti, ni kretati se normalno. O svim onim neracinalnim strahovima da i ne govorimo. Nemojte tako. Pa i vi ste...
Ma, jebeš tablete! Gdje smo stali?
Malo ste me uznemirili.
Zar tablete ne djeluju? Pa, maloprije ste...
Danas nešto sporije. Hoću reći, blaže, ali djeluju. Ipak ste me uznemirili. Sve ima svoje granice.
Ispričavam se što sve ima svoje granice. Najbolje da se smirimo. Evo, ja ću se prvi smiriti. O čemu smo, dakle, pričali?
Pričali ste, vi ste pričali, a ne mi...pričali ste o ubojicama.
Aha, da. Jedan takav, mlad i perspektivan, dečko koji obećava, uništio je trogodišnjem djetetu noge svojim novim ukradenim motorom. Nakon brzog izlaska iz zatvora, pobojao se za reputaciju, pa je ubrzo pregazio staricu koja je, na njegovu žalost, preživjela. Ovaj put nije čak ni išao u zatvor. Izgleda da je određena gornja granica pregaženosti koja se tolerira. A ugled mu je najviše porastao među kolegama, kad je silovao malodobnicu, i to na iznimno suptilan način. Prethodno joj je slomio ruku i nogu. Nešto u stilu Hoćeš li? Neću! Krrrc! Ode ruka. Hoćeš li sad? Neću! Krrrrc! Ode i noga. A sad? Aaaaaaaa! To jaukanje prije gubljenja svijesti shvatio je kao odobravanje i silovao ju je.
Nemoguće!
Moguće! Eno ga, šeta, slobodniji od ptičice, pun je love, nigdje ne radi, niti je ikada radio...zacijelo zbog neuračunljivosti.
Možda. Tko zna zašto je na slobodi. No ne vjerujem da je stanje tako beznadno. A sve da je i tako, rekli ste da ne znate kako biste proveli onu vašu preventivnu izolaciju. A ne znam ni ja.
Mislim da bi ipak vrijedilo pokušati. Ali kome to predložiti? Pa da me strpaju u ludnicu.
Ali...već jeste...bez uvrede...ja...
Da, da, ponekad zaboravim...zaboravim da postoji razlika, barem tako kažu, između ovog ovdje i onog tamo, vani.
Daaaaaa! Daaaaaaa!
Evo ga, napokon se probudio. Čim začuje svoj jezik, probudi se. Morat ćete ukinuti potvrdne odgovore u ovoj sobi, dottore.
Bolje da je budan. Zar ga namjeravate zauvijek uspavati? Pa on ništa drugo i ne radi nego spava. Najmanje dvadeset sati dnevno...ako ne i više. Samo spava i spava.
A što bi pošten luđak ovdje trebao raditi? U ovom ambijentu? Dadaističkom ambijentu. Uspava se. Uspavaju ga. Ali on još nešto radi. I vi ste bili tu u nekoliko navrata i nanosa, je li, kad se probudio, pa...
Daaaaa!
Vidio sam. A što tu možemo, to je nagonski, fiziološka potreba, usudio bih se kazati. Mora se čovjek...
Isprazniti? A ja? Što je sa mnom? Kad zamolim sestru za malu uslugu...zar bi joj ruka otpala? Prijeti da će me uškopiti na spavanju. Osim toga i svega osim, mislim najozbiljnije. Oženit ću je.
Već ste oženjeni.
To ovdje ne vrijedi, to je onaj vanjski, neki drugi svijet. Svijet onih normalnih, koji misle da su normalni. I svaka zakonska veza Tamo, ovdje je poništena. Ali sestrica je svaki put sve ozbiljnija u svojoj podloj nakani, ne pokazujući ni trunku razumijevanja za moju neizmjernu sestrinsku ljubav, tako da se bojim usnuti. Možda je i to jedan od razloga zašto izbjegavam ove tablete, u strahu da bih se mogao probuditi piskutava glasića. Želi me eunuhirati. A zbog čega?! Samo zato jer sam zaljubljen u nju od ušiju nadolje.
Rekli smo da nećemo više o tome. Obećali ste.
Obećao sam, ali je nepravedno. Njegovo drkanje opravdavate nagonom i fiziološkom potrebom, a ja, koji to želim raditi normalno, ispadam manijak i napasnik i svašta. Nije pošteno.
A što biste vi htjeli? Da se ovo pretvori u bordel?
Ne bih imao ništa protiv. Ionako se već priča...
Što se priča?
Pa, priča se...priča se da ovo zna nalikovati bordelu, iako ne mora značiti da je to istina. Molim, ništa osobno, ni osobito, ali priča se...
Tko priča?
Priča se. U kuloarima.
Zar ovdje postoje kuloari?
A gdje ne postoje! Zapanjuje vaša budna budnost.
Kako to mislite?
Još niste zaspali. Što je to s vama? Sad doista vjerujem da ste u problemima do guše, do štitnjače. Morat ću vam pojačati dozu.
Vi, malo malo, pa počnete po starome. Ima li tome kraja?
Ovaj put, iskreno, najiskrenije, nisam mislio ništa loše. Samo želim pomoći. To mi nalaže moja luđačka etika. Ne uzimajte mi za zlo, molim vas. Svi mi sve uzimaju za zlo. Čak me je i rođena mala zamolila da na sljedeću knjigu ne stavljam svoju sliku, jer da joj je neugodno kad je prijateljice pitaju je li moguće da joj je otac napisao onu.knjigu. A kako je moja slika na njoj, ne može lagati da je to netko drugi, samo istog imena i prezimena. Eto, zamolila me je idući put bez slike; barem to, da se ne mora sramiti i crvenjeti.
Doista vam je to rekla?
Najdoistije! Ali nisam ja kriv...ili možda jesam. Želio sam samo najbolje. Prvo što sam uradio kad je knjiga tiskana je da sam na jednom primjerku napisao posvetu maloj i zatvorio je u kuvertu, uz masnu napomenu na njoj da je ne smije otvarati prije njezine osamnaeste godine. Dakako, kuverta je bila otvorena već za pet minuta. Počela ju je čitati i već nakon prvog pasusa tužno me pogledala, samo što nije zaplakala, i rekla da zašto sam pisao tako ružne i bezobrazne riječi. I eto. Mislio sam i maštao kako će biti ponosna i napuhana kad joj tata objavi knjigu, a ona se bojala da je netko ne upita je li ona prostačka knjiga djelo njenog ludog oca. I kakav li je samo to otac? Pa on ima dijete! Obećao sam joj da na sljedećoj, ako je bude, neće biti slike, a ako ona baš želi, neću stavljati ni ime. Potpisat ćemo onog debelog pijančinu. Barem toliko mogu napraviti za nju. A i na tu sliku su me nagovorili, ma kako vam to izgledalo nemoguće, obzirom na moju narcisoidnost i ego i superego i superegoističnost. I ja sam sam se jedno vrijeme po izlasku knjige skrivao, misleći da su je svi kupili i pročitali. Sad mi je lakše, kad znam samo za rijetke slučajeve. Eto, sreća u nesreći. Spavate li?
Budan, kao i uvijek.
Kao nikad. Nešto se događa sa vama.
Što se događa sa mnom?
Ne znam, nekako ste mi nepoznati.
Sve je to normalno.
Normalno je da je sve to normalno, pa čak i obrnuto.
Ali što ste mogli i očekivati od djeteta njezine dobi!
Ništa, samo da je ne pročita prije osamnaeste. Koliko sam samo muke imao s onom Komisijom za kulturu oko nepristojnosti! Jedan od njih, profesor ili general, ne mogu se sad sjetiti, rekao je da je knjiga krajnje nekulturna, a pošto su oni tu nekakav vrag za kulturu, ne bi bilo dobro da odobre traženi novac za njeno tiskanje. Drugi je rekao da bi se to moglo glatko objaviti u nekom pornografskom časopisu, zašto ne bih pokušao, tamo će to sigurno proći. A jedan od nesuđenih recenzenata je napisao da je to rukopis u kojemu su seksualne frustracije autora daleko zanimljivije za psihijatriju nego za književnost. Eto, i vi ste došli na svoje. A znate li samo koliko je vrhunskih književnih djela zanimljivo za psihijatriju! Pa...i sama psihijatrija je zanimljiva za književnost! Bože dragi! Ne znam iz kojih su se razloga ostala trojica iz Komisije usprotivila, možda nisu ni pročitali rukopis, pa su se dogovorili da mi daju samo pola iznosa potrebnog za tiskanje, a za ostatak neka se snađem, što je u tom trenutku bilo isto kao da mi nisu ništa ni dali, i oni su toga bili svjesni. Elegantno su se izvukli. Aha, umalo sam zaboravio, jedan od one prve dvojice najkrućih, koji su se najviše opirali, među ostalim i kao razlog protiv, naveo je pesimizam u tekstu. To sam vam već, čini mi se, nešto bio spominjao, ali nema veze. Zamislite, smrt pesimizmu! Sva sreća...ili nesreća...imao sam odane prijatelje koji su u nepunih šest mjeseci prikupili ostatak novca.
Već sam vam, evo se sad i meni čini, baš kao što se i vama maloprije, rekao da je niste trebali objaviti. Barem ja tako mislim. To je trebala ostati samo vaša knjiga.
I vi ste protiv pesimizma? I za vas je to defetizam?
Ne, ne nikako, pa rekao sam vam, ne radi se tu o pesimizmu; pričali smo već o tomu...ili ste vi spavali možda dok smo pričali?
He, moguće. No, svi griješe, pa čak i ja, dragi moj dottore. Samozajeb, i što se sad tu može. Trebam li do kraja života ispaštati radi jedne društveno neprihvatljive i bezobraznističke knjige?! Trebam li ispaštati iskrenost?! Pa i kriminalci odsluže svoje. Tada me još nitko nije bio upozorio da se ne pišu iskrene knjige. Bio sam mlad i zelen - zelen od cigareta i kave.
O čemu sad pišete?
Trebalo je to biti nešto lijepo i divno i krasno i nebezobrazno i zapanjujuće neiskreno i dodvorno, tako da me proslavi. Ali svi su izgledi da sam opet počeo bivati iskren. Nisam za književnika i gotovo.
Zašto onda pišete?
Zašto vi spavate?
Ne spavam. Vidite da sam...
Ne mislim sad, nego kad vam se spava ili kad vas uspava seansa, pa vam se spava ili kad vas uspava tableta pa vam se spava...
Opet zlobni? Moram spavati. Svi spavaju.
Istina je da svi spavaju.
Htjeli ste kazati, dok svi spavaju vi pišete?
Ne, niste me najbolje razumjeli, ali nije važno. Pišem jer moram.
Ne morate!
Moram!!!
Nitko vas ne tjera.
Tjera me pisanje, dottore!
Ako je tako, onda pišite, ali nitko vas ne tjera da to objavljujete.
Moram!!!
Opet!
Jeste li to sad vi zlobni?
Nisam.
Čemu pisanje, ako nema objavljivanja? Za koji kur...čemu svi ti mjeseci rada, nerviranja, lupanja srca, kidanja papira, psovanja, sve te neprospavane noći i dani, unatoč nesanici?
Priznali ste da ste se kroz prvu knjigu iščistili.
Ništa ja nisam priznao, niti ću priznati, pa makar me mučili; to ste vi utvrdili.
I dalje tvrdim. Dakle, svrha je ispunjena. Vama dobro, a nikome loše. Objavili ste je i vidjeli da je nekima doslovce naškodila, pa u neku ruku i vama. Shvaćate?
Shvaćam. Nisam lud! Zapravo...mislim...lud sam, ali shvaćam. A tko ih je tjerao da čitaju ono što im škodi! To onda može vrijediti i za oružje, za drogu, obične tablete protiv boli, pušenje...Sve može naškoditi. Ako želiš da ti ne naškodi, nemoj to uzimati. Pored svega proizvedenog, pored svih bombi i kemijskih otrova i noževa, moja knjiga je po vama opasna. Pa ja sam doista lud!
Niste ludi.
A zašto sam ovdje?
Nemojmo opet od početka, mooolim vas.
Možemo i od kraja.
Kako?
Tako!
Kako tako?
Kako kako tako?
Kako ka... Pa vi ste opet neozbiljni! Kako li me svaki put samo uspijete navući!
Ne navlačim vas ja. Odavno ste navučeni.
Što sad to znači?
Ništa, pobjeglo mi je.
Aaaa, ne! Ne, izvolite razjasniti misao. Nećete se ovaj put izvući. Želim jednom biti na čisto sa vama.
A ja želim biti izvan ove sobe i to je sve. Ostalo me ne zanima.
Zamućujete stvar, a? Preskačete temu. Želim znati što ste mislili pod onim da sam navučen.
Ništa. Izgovorio sam to, a nisam mislio baš ništa. Čista verbalistika.
Verbalistika?!
Ništa.
Opet ništa! Uvijek ništa! Kod vas je sve ništa.
Sve je ništa, slažem se, dottore.
Smutili ste me do kraja. Zbunjen sam, a lijepo sam vam rekao u kakvu sam stanju. Zar ne možete imati malo obzira! Ako već ja vas ne razumijem, pokušajte vi barem mene.
To mi je nešto poznato. Deja vu. Nije li vrijeme za spavanje?
Odakle vam sad to? Zar sam vam ikada naredio da spavate? Tko to može kome narediti da spava?
Opet ste zbunjeni do krajnosti te riječi. Mislio sam na vaše spavanje. Predugo ste budni. Problemi, znam.
Dosta!!! Dosta mi je vašeg zajebavanja u zdrav mozak! Dosta mi je vaše odvratne face! Što je previše, puno je! Dovoljno sam trpio sve te vaše gluposti. Nosite se u kurac vi vi vaše teorije o svemu i svačemu! I ja sam samo čovjek. Zašto nitko mene ne razumije? Zašto mene ne bi netko saslušao? Zaštooo?
Da? Daaaaa? Aaaadadadaaa!
Smirite se, molim vas! Nikada vas nisam imao namjeru uvrijediti. Nisam znao da ste tako krhki. Molim vas, umirite se! Ja... A ti, Dada, mir! Miiir!
Daaa?
Mir! Ost...avi...jeb...tabl... Evo ti, na! Da ti pizda materina luda i glupa i bezvezna tako!
Daaaaaaaaaaa! Daaaaaaaaa!
Eto, jesi li sad zadovoljan? Vidiš da je doktor u kurcu.
Ali...ali, pa vi ste ga udarili nogom! Nogom ste ga... Pa to je... To je...
To je najbolje za sve nas. Htio mi je drpiti tablete, a rekli ste da mu ih više ne dajem. Pravi se lud, momak, a? Naučit ću ja tebe redadadaaa!
Kako...kako ste mogli! Zar ne osjećate nimalo sažaljenja za njega? Pa on je potpuno bepomoćan, poput djeteta.
To bi bilo loše po njegovo zdravlje. Sažaljenje ne pomaže ni zdravima. Dapače, škodi im. Svakome škodi sažaljenje. Nego, uzmite vi još dvije, nikad vam nisu bile potrebnije, to se vidi...a i čuje.
Mogao bih. Hvala. Samo mi dodajte vašu čašu...tako. Ne zamjerite za ono moje...
Kao da se nije ni dogodilo. Pa, skroz ste razjebani totalno, čovječe! Tu vašu ženu...nju bi trebalo...da se mene pita...ali nećemo sad dolijevati maslinovo ulje na vatru...
Dodajte mi čašu, molim vas.
Dodao sam vam je. Druge nemam.
Aaa, ha, stvarno! Vidite koliko sam...
Pijte! Pijte! A sad lijepo pođite u neku praznu sobu, ili vi već najbolje znate kamo, pa se naspavajte.
Ne bih želio da se ovo...ma, razumijete vi mene, je li...da ne bi u kuloarima i to... Kad bi se doznalo, bilo bi svega. Samo bi mi to još nedostajalo
Sve je u najboljem neredu. Potpuno vas razumijem, osobito u kuloarima i ostalim dijelovima zgrade. Nitko čuo, nitko vidio, a vi ostajete i dalje liječnik od renomea. Ni Dada neće zucnuti o ovome, budite sigurni. Je li, Dada? Je li? Odgovori!!!
Daaaa!
Nemojte ga više... Ja sad idem malo... Nemojte ga više...
Sve je pod nadzorom. Samo vi idite u...
Tablete su grom...tko bi to...ku noć...
Ku noć, dottore! Iako je teški dan, ali svejedno.

A što si se ti skupio? Nije bilo baš tako jako. Sto puta sam ti rekao da mi ih ne uzimaš pred njim. Jesi li ti lud, što li?
Daaaa...daaaa.
Nisi ti lud, vjeruj mi, samo si malo nenormalan, što je potpuno normalno.
Da?
Da. Evo ti četiri komada, ali da nisi nikome pisnuo!
Daaaa.
Ne trebaš mi zahvaljivati i...imaš svoju čašu, majmune jedan idiotistički i idiomistički! Ta čaša je za doktora. Ajd, spavaj!

Ne, čekaj! Čekaj, Dada! Nisam ti rekao što sam sinoć vidio. Slušaš li ti mene? Dobro. Gledao sam sinoć nebo i najprije vidio nešto jako svijetleće, kao da je zvijezda, ali nekako velika i presjajna, da bi se zatim svjetlo brzo, gotovo u sekundi smanjilo, pa je izgledalo da se udaljava, ili pak izgara, gasi se. Možda je to ono, kad kažu da se zvijezda ugasila, super nova, ma ne mislim da je nešto novo, pa super novo, nego sam čuo da to tako nekako zovu, a možda je i jedna riječ - supernova, eto to. Nikada prije to nisam vidio. A odmah nakon toga - zamisli, sve u jednu večer - vidio sam sitno bijelo svjetlo kako se brzo, brzo kreće. To je satelit. Rekli su mi ako tako nešto vidim, da je to satelit. Izgubio sam ga iz vida. Nastavio sam gledati, onda svjetlo nestane, pa se opet pojavi, pa opet nestane, kao avion, a nije avion, nije ni NLO; kretalo se pravcem, onako pravilnim, samo što se gasilo i palilo, ali u dosta većim razmacima nego avion. Ne znam. Onda je padala zvijezda, i zaželio sam zdravlje svima koje znam i ne znam. I, nakon svega, ne znam je li mi se to učinilo, vidio sam sitnu žutu svjetlost kako skače, skakuta ili tako nekako. Što ti misliš o svemu tome, Dada? Što se to sinoć događalo?
Daaa.
Slažem se. Mislim da si u pravu. Ali, sva ta svjetla...