Sladunjava bol napuštenog
zagrljaja
Šest i petnaest. Tek!!! Nemoguće! Sporog
li života! Prduckanje i gnjavaža, rijeka tijela, incestoid s majkom,
krv, klanje a kao da je uspavljivanje, bestežinski nož, sve... Tako
malo vremena, a tako puno prošlosti. Ali...za tako kratko vrijeme nije
bilo moguće sve ono obaviti. Obaviti. Simpatične li zamjene za ubiti.
Ipak, olakšano disanje prolazi krvotokom sivog jutra i olakšava ti misli.
Možda si sve to sanjao, zajedno s velikim divom. Ako je tako, bolje
da je tako; neka žive sve lude majke i njihovi pijani sinovi. I, zar
su ti oni nešto skrivili? Zar su ikomu išta skrivili? No, ako se doista
sve to dogodilo u tako kratkom vremenskom periodu, ma kako nemoguće
bilo, dobro si ih ubio. Svejedno je, potpuno, najpotpunije svejedno,
jesi li ih odsanjano ubio ili pak stvarno.
Vlažna toplina prožima umor nepokretnosti. Velika žuta mrlja. O, ne!
Zar opet! Mala, mala, sve si natopila. Mala! Mala spava u udobnoj mokrini.
Ne pomaže ni čaj protiv noćnog mokrenja koji si kupio od prošlog honorara.
Čim si ušao u banku, žena koja je čekala ispred tebe, histerično se
okrenula i dreknula. Jeste li vi tu po zadatku? Svi su se, a bilo je
prilično bezličnih čekača, ne bezličnih jer ih podcjenjuješ, već jer
su ti svi isti, i nikad ne znaš tko je bio u tvojoj blizini. Ne pamtiš
ljude, ni imena, ni prostore, ništa. Svi su se oni okrenuli i zagledali
u tebe i tvoju blijedu zatečenost. Kakvom, zaboga, zadatku?! Upitao
si, lagano šokiran, nepoznatu ženu, ali tako da si se obratio svima.
Zbunila se. Pa, ne znam, ima ih, ima svakakvih na zadatku. Svašta. Zašto
baš na tebe nalete svi ti normalno poludjeli ljudi? A rijetko izlaziš.
Privlačiš ih nečime, tko bi znao čime. Izišao si i vratio se pola sata
kasnije. Lude žene više nije bilo. Kad si došao na red, službenica te
je, nakon što ti je rekla iznos koji imaš na računu, prezreno upitala
zar ćeš to podići. Visina honorara se nije ni mogla drugačije nazvati,
nego To. Uvijek iste, dobre stare Gradske. Kao da iz džepa daju, što
bi se ono reklo. Da to nećeš možda ostaviti njoj ili banci na korištenje,
a? Je li? Čiji je to novac? Tko ga je zaradio, pa ma kako malo ga bilo?
Vi? Vaši rođaci? Je li? Za tebe je u tom trenutku taj sitniš bio bogatstvo,
više od bogatstva. Službenica se blago zarumenjela na tvoje primjedbe
i isplatila ti lovu, otprativši te pogledom kojim se gleda pasje govno
na putu. I daju iz džepa, to si tek puno, puno kasnije shvatio. I ostali
su te slično pogledali. Bezobrazni idiot koji se usuđuje podizati svoj
jadni honorar. Ipak se nisi ni ovoga puta bacio pod auto. Poštedio si
nedužnog vozača sudskih troškova i pritvora i šoka i bolnice i nedajbože
grižnje savjesti. Molio si Svevišnjega zajedno sa svim Njegovim suradnicima,
posebno onima zaduženim za financije, da ti To zalegne barem za čaj
protiv mokrenja, koji su ti preporučili za malu.
Upitao si imaju li čaj protiv nekontroliranog mokrenja. Bijeli mantil
poodmakle životne dobi čudno te je pogledao i kao da ne shvaća tvoju
neupućenost u farmakologiju, upitao radi li se možda o čaju protiv noćnog
mokrenja. Noćnog. Radi se o noćnom i danjem mokrenju, ali to je zacijelo
to, pošto čaj protiv danjeg mokrenja, pretpostavljam, ne postoji; pa
će, ako zaustavlja noćno, vjerojatno zaustaviti i danje, iako ti nije
jasno zašto se naglašava samo noćno. Zbunjeni mantil odslušao te je
uz blago kiselkast osmijeh svatko-se-danas-u-sve-razumije, dao ti čaj
i rekao cijenu, koja je dopustila i jednu espreso kavu luksuza. Život
na visokoj i pokrpanoj nogavici zna biti iznenađujuće lijep. Bez ikakva
samosažaljenja. Pa, to je već rečeno.
Otkad ga pije, mala piša još više i još nekontroliranije. Natopila je
sve plahte i najlonske podstavljače pod sobom, pa si počeo pomalo sumnjati
u taj čaj. Da nije to za one koji ne mogu pišati. Pa, raspast će se
štramac, gospodine bijeli! Upropastili ste mi štramac! Hoćete li mi
vi kupiti novi?
Doista gubiš osjećaj o vremenu. O prolaženju vremena. O odnosima između
događaja i drugog događaja, o razlici među njima, o trajanju samog događaja.
Možda je to dobro, nemati nikakve veze s vremenom. Manja psihička kriza,
što bi rekao vozač autobusa, ili sam autobus, ili prodavač novina u
trećoj ulici zdesna.
Ustani, zlato! Dođi da te tata presvuče.
Mmmmm... Što je?
Samo časak, dušo.
Liječnici ni uz najbolju i najgoru volju nisu uspjeli
pronaći nikakav upalni proces. I zna se što onda preostaje. Psiha. Dječja
nervoza. Ništa zabrinjavajuće. Je li pretrpjela kakav šok ili slično?
Šok, koliko znaš, nije, iako ne znaš sigurno što je to dječji šok i
kad ga ono doživi. A to drugo, to nešto slično šoku, o tomu još manje
imaš pojma. Jeste li je ostavili nekad samu u mraku, a ona se probudila?
Ne, ostavio sam je na svjetlu i ona je zaspala. Je li je netko jače
udario ili se izderao na nju. Ne. Lažeš. Dakako da lažeš. Još ćeš pustiti
tamo nekom liječniku da svali krivnju na tebe za dječje mokrenje. Ipak,
sve govori da se radi o dječjoj nervozi. Ništa opasno, ni trajno, vjerujte
mi. Vjeruješ mu, što ti drugo preostaje.
Teška li si. Uffff! Soba smrdi po javnom zahodu. Kad bi te netko doveo
s povezom preko očiju u tu nekontroliranu pišaonicu, zakleo bi se da
si u javnom zahodu. A javni zahodi znaju biti vrlo neugodna i neugledna
mjesta.
Ušao si unutra. Ispred je bio sredovječnik koji je zakopčavao šlic,
kao da je upravo obavio svoje i izišao. A onda je, kad te je ugledao,
opet ušao i izvadio ga. Bio si mu okrenut leđima i spremao se petom
desne noge, to ti je tada prilično dobro išlo, udariti ga u trbuh ili
jaja, ili gdje ga već pogodiš. Ako nešto pokuša. Ništa nije pokušao.
Zaključio je da nije tvoj tip, ili da danas nisi baš nešto od volje.
Tko zna zašto. Možda mu je kratak pogled oči u oči rekao sve. Kad si
odlazio, tužno je gledao za tvojom sočnom guzicom. Doista bi te netko,
jednog lijepog sunčanog dana, mogao silovati a da ne trepneš, da ne
prdneš. Ne pomaže uvijek peta desne noge.
Mala je na suhu. Pod njom, je već pripremljena suha
deka. Taaako, sad je sve u suhom redu, barem se čini. A onaj čaj treba
baciti, u smeće, da se netko ne oklizne.
Tko zna zašto, možda zbog klizajućeg čaja, vraćaš se noćnoj šetnji prošlosti,
koja te je počela zabavljati i smirivati. Prošlosti, za koju još uvijek
nema čvstih dokaza da ne postoji kao dio sadašnjosti, stopljena s njom.
Prošlost može biti prisutnija od sadašnjosti, stvarnija, sadašnjija.
Nema je.
Sumnjičavi i izazivački pogledi nabildanih momaka koji čekaju da ih
netko krivo pogleda, pa i ne bilo to krivo, pa da mu dokažu kako im
mišići nisu lažni ni uzaludni kako se čini. U tom uspomenskom prebiranju
nailaziš na razne članske iskaznice. Najvažnije je biti član, bilo čega.
Osjećaj pripadnosti nečemu. Sigurnost. Netko te nagazi, a ti njemu onako
kroz nekompletne zube. Pazi malo, majmune, ja sam član karate kluba
Ratnik. On ustukne i u strahu te upita koji pojas imaš. Nemam pojas.
On ohrabren krene prema tebi, a ti nastaviš započeti razgovor. Kod mene
je sve na patent! Izvadiš patent-nož i probodeš ga. Ne, ovo je prilično
glupo. A nije ni posebno zabavno. Nije uopće zabavno. Možda bi bilo
najpametnije taj pasus izbaciti. Preglupo je i nekako neknjiževno. Previše
jeftino, naivno...na razini glupog vica...
Izbaciti to!
Dovukao si se do jeftinog restorana za jeftine turiste.
Sjedila je sama za stolom i dovršavala jeftinu i gadljivu večeru. Bezimena
i bezlična. Ni ovo nije baš neka literatura, pogotovu lijepa, ali nešto
se mora pisati. Mora, doista. Meso koje si odlučio te večeri gnječiti
i prispojiti svojemu, za kratko. Tek tako, zabave radi, da ti prođe
vrijeme, da se Nina više zabrine i pobijesni. A saznat će. Pogledali
ste se. Tako to ide. Rutina. Sve je jasno. Treba obaviti posao i, ako
je moguće, ne pohranjivati ga u memoriju. Često se sve to činilo smiješnim
i glupim, kao što je i bilo, to kolekcionarstvo sjećanja na ženska međunožja
i mješavinu jeftinih parfema. A ta ista međunožja, sakupljala su vas
muškarčine, na isti način, čega niste bili svjesni, ili niste željeli
biti svjesni. To je tradicija. Tradicija koja umire. Zacijelo je tako
u svim primorskim mjestima. Ili u svim mjestima. Ali ima neki vrag u
genima koji ne može odoljeti, iako si u većini slučajeva siguran da
te ta neka žena ni najmanje ne privlači. No posao se mora obaviti. Tradicija
je tradicija. One dođu tu s predrasudama o supermuškarcu koji radi čuda,
iako vjeruješ da ni njihovi momci nisu ništa lošiji. Ali vi ste na cijeni.
Mlađi posustaju, i ne znaš je li to dobro. Za turizam svakako nije,
a za momke nisi siguran. Da im je loše, da osjećaju potrebu, vjerojatno
bi nekog vraga poduzeli. Može biti dobro jedino kao raskid s tradicionalizmom
koji se u svakom pogledu neopravdano veliča i tako zaustavlja sve novo
kao dekadentno. Ili možda nije dobro. Jer, ako one dolaze tu da bi bile
ustrijeljene, a vi ih dočekujete razapetih lukova, s uzdignutim strijelama,
što bi u tome bilo loše? Barem ljeta nisu dosadna i siva i samoubitačna
i monotona. A znaju i takva biti. Baš nikakva i ravna poput vječne bonace
na moru.
Prišao si stolu na nekoliko koraka. Još jednom ste se pogledali, kao
potvrdu da je sve dogovoreno. Čista klasika. Neprimjetno koliko si mogao,
kimnuo si glavom udesno i udaljio se. Malo je pričekala, a onda te slijedila
u mrak. Opreza nikad dovoljno, iako znaš da će se sve saznati. Uvijek
se sve sazna, ma kako se skrivalo. Za neke ti slučajeve doista nikad
nije bilo jasno kako se saznalo za njih, jer nitko, ma nitko živ ni
mrtav nije vidio. Očito netko nešto je. Bilo je tu nekih faca koje su
te dobro poznavale, a pakosne babe, možda i nisu pakosne samo zato jer
su babe, čiji prozori gledaju na restoran, one budno prate svačiji pokret,
bilo kakav mig, i ništa im ne može promaknuti. One su najveća opasnost.
Ni ti, ni tvoj pogled niste prošli neopaženo, pa će te sutra olajavati
kako si propalica i kurvar i neradnik i čudak, a čule su od pristojnog
svijeta, nije to rekao bilo tko, sve su to ljudi na svome mjestu, da
pišeš prljavštine po novinama i knjigama...i da se družiš s narkomanima,
a tko se s kime druži, takav je. Ali tebi se i te večeri baš jebalo
za njih i njihov usmrđeni mikro svijet dobra i zla, raja i pakla. Nisi
im zamjerao. To je njihova zabava, ovo je tvoja.
Stigao si do borove šumice koja je već godinama bila tvoje, i ne samo
tvoje, bojno polje. Bezlična žena te je sustigla i prišla. Prilično
zgodna, onako u mraku. Sve su zgodne u mraku i stoga je mrak sveta stvar.
Ne vidiš, ali osjećaš kožu, golotinju, mirise, jauke, jecaje... Što
li je samo vidjela u tebi? Fina, ne baš jeftina, haljina. Fini miris
svježe oprane kose. Opet klasika.
Ja sam, ajde recimo, neka bude, neka bude Ana. Dakle, ja sam Ana.
A ja sam oženjen.
Ne smeta mi. I ja sam udana. A da si oženjen, vidi se iz aviona. Navalila
je prva. Ne smeta joj. Smeta? Kao da si i očekivao da će joj bilo što
smetati, pa i to da počne prva.
Uffff, ovo je tako suhoparno, već viđeno, već čitano, dosadno. Ali,
kad je već krenulo, nek ide dalje.
Gdje ti je muž? Ispao iz aviona?
Ha, ha, ha! Ostao je kući. Ne podnosi mediteransku klimu. Svake godine
idem sama na more. Sedam dana.
Blago njemu! Zna li da se jebeš s prvim koji ti da znak, koji te pozove
u mrak...evo se čak i rimuje...znak, mrak.
Nemoj tako! Nisam ja baš laka žena. Ja...samo sam...
U redu je, ja sam lak muškarac. Nema razloga za uznemirenost, i zašto
ne bismo bili laki, i ti i ja?
Eh, lako je biti lak muškarac, teško je biti laka žena.
Odlično rečeno. Moram to zapamtiti.
Zašto moraš zapamtiti?
Da mogu zapisati.
Zašto ćeš zapisati?
Da ne moram pamtiti!
Nisi još ni provukao ruku kroz otvor haljine, a ona se već uzbradavičila.
Ta žena je očito nimfomanske vjeroispovijesti, a ako ne baš posve, ono
prilično blizu. Sva se pretvorila u neprestajući orgazam. Jedno veliko
svršavanje. Svašta! To su one superosjetljive. Čim ih dotakneš, odmah
eksplozija.
Gađenje. Nemir. Mučnina. Odmakao si se od nje kao oparen. Izbacio njenu
toplu ruku iz hlača. Došlo ti je za povratiti. Iz čista mira. Onako.
Povratio si.
Što je bilo? Jedva je izgovorila kroz katarzični hropac.
Ništa!
Što nije bilo u redu?
Sve je u redu. Ja sam lud.
Ništa mi nije jasno. Oprosti ako sam nešto...a tako smo dobro počeli...
Ništa ti nisi... Samo sam ja... Večeras sam udario kćer. Pamuk joj je
izletio iz uha. Bilo je užasno. Jedino biće koje volim. Ali, što ja
to tebi govorim!
Nije to ništa. Mora se ponekad i to. Rekla je, sad potpuno otriježnjena
od one puste naslade koja ju je bila obuzela. Kao da se prestrašila.
Ima svakakvih luđaka i manijaka, a znaju izgledati normalno dok ne dođu
u mrak.
Što ti znaš o tome? Što itko zna o tome? To je moja mala. Mojaaa!!!
Pošalji je u kurac. Da ti neće sad početi davati glupe savjete i smirivati
te? Da nije možda psiholog ili tako nešto iz te branše?
Da nisi možda psiholog?
Nisam.
Dakako da nisi! Odmah sam znao da nisi. Ti si jebena kuharica u radničkom
restoranu.
Nisam. Nemoj vrijeđati. Znam da ti je teško.
Ništa ti ne znaš! I zašto bi restoranska kuharica bila uvreda za tebe?
Za bilo koga? Zašto bi ona bila nešto gore, nešto manje vrijedno od
tebe? Pa što onda, ako nije pročitala Dostojevskoga i Tolstoja i sve
to!
Zar ti izgledam kao kuharica?
Kako izgledaju kuharice?
Smiri se. Koliko...koliko joj je godina? Kako se zove? Eeej, pa ja ne
znam ni kako se ti zoveš!
Ma tko si ti? Što si ti? Što će tebi moje ime...ime moje male? Bilo
čije ime?
Ti si baš lud! Najprije me dovedeš ovamo, a onda onda povraćaš i...
Jesam lud. Ludo lud. Najluđe lud od najluđeg. Kurvo! Droljo!
Udario si je dlanom desne ruke po licu. Još jednom, pa još jednom. Ali
nisi to bio ti, siguran si da nisi bio ti, barem onaj kojeg poznaješ...ili
si bio? Gledao si bespomoćno podivljale ruke u ritmičnom plesu udaraca.
Ništa nisi mogao. Nisi imao snage zaustaviti crveni, razdražujući vrtlog.
Nepoznata žena pala je na koljena. Jecaji na vlažnoj travi. Krv. Kleknuo
si pokraj nje. Zaplakao, naricao. Oprosti mi! Oprosti mi, molim te!
Ja sam lud, vidiš da sam lud. Ljubio si je po obrazima, vratu, čelu,
rukama... Slani okus krvi i suza. Oprosti mi! Na trenutak je žena postala,
potpuno poprimila obličje, školski prijatelj iz djetinjstva kojega nakon
udarca ljubiš i moliš za oprost. Osjetio si bol, fizičku bol u glavi,
u želucu. Pomogao si joj da se pridigne. Dobro joj je, samo lakši šok...i
nešto modrica i krvi. Dobro?! Nije joj baš dobro. Nisi znao što ćeš.
Nemoj, daj, nemoj plakati, molim te. Nikada prije nisam ovako... Ta
vražja mala...
Naglo, baš kao da bježiš, počeo si se udaljavati, dok je ona ostala
u nijemim suzama brisati krv, popravljati šminku, lice, haljinu...svu
ludost te večeri koju će teško zaboraviti. Pripalio si cigaretu, kašljao
i žurio, žurio, samo što nisi potrčao. Što dalje od svega. Doma, doma.
Što li samo stavljaju u te cigarete kad su tako govnjive? Jeftinije
im je. Više će zaraditi. Baš njih briga što ćeš ti, i svi ostali izgubljenici
koji uvlače to smeće od smeća u pluća, umjesto u pedesetoj, kao i svaki
normalni i pristojni luđak koji puši, ne brojeći cigarete, odapeti od
raka pluća ili prostate ili debelog crijeva ili srčanog udara ili moždanog
udara, već u četrdesetoj. Vrtoglavica, mučnina. Kao da ćeš opet povratiti.
Izdrži do kuće! Izgubio si se u gomili. Neće valjda krvava nimfomanka,
koja čak nije ni restoranska kuharica, dozvati policiju. Ako ih i pozove,
ne zna tko si. Može te jedino opisati, ali utješno je što si i ti, kao
i ona, potpuno bezličan. A bio je i mrak, na svjetlu te samo kratko
vidjela. Lijepo si počeo razmišljati, krasno, divno, poput kriminalca
koji je upravo opljačkao banku, pa još uz to i silovao službenicu. Gdje
su ti sad sve one tvoje krasne teorije o čovjeku, o pravu svakoga i
svega na život, na ljubav, egoistu jedan obični, kriminalče, govnaru.
Ostavio si isprebijanu ženu i pobjegao. Gnjido! Gnjidooo jebenaaa!
I tu bi dobrodošao predah, jedna prilično
velika praznina. Treba malo odmoriti od svega toga.
I tu je prazno.
...................ništa
..........................velika bijela
praznina
.......predah
.................bjelina
..........................prazno
....................................razno
............................................azno
Da te barem pošteno truju. Ali ne, prodaj, prodaj, obogati svoje bogatstvo.
I svojoj djeci će dati da puše to govno. Zar je važno! Crkavati će,
raspadati se, i u agoniji brojiti svoju pošteno zarađenu lovu. Brdo
love. Bog. Kojih li ljudskih svetaca! To su oni isti tipovi, ili njihova
braća, oni s paštetama i hrenovkama i hormonima i obojanim voćem i povrćem
i svim onim pizdarijama u koje stavljaju i ostatke bogatih rođaka, a
vi pušite, žderete, ločete, dok vam utroba ne dojavi da je nema doma
i da se nema namjeru vratiti, ne ovaj put.
Gotovo si trčao i kad si odmakao od mjesta zločina. Zločina, dakako.
Netko te je dozivao. Nisi se osvrtao. Prošao si pokraj lobotomiranog
mjesta. Još uvijek gužva iz koje se izdiže smijeh. Ubrzao si. Nitko
te nije primijetio. A i tko bi te mogao primijetiti? Nisi zabavan. Mokri
mudrac je zabavan. Podivljali znoj i drhtuće noge. Nisi siguran da će
izdržati do kuće. Do doma. Prevelik je to napor za nepokretnu, lijenu,
bijednu, ljigavu spodobu kakav si ti. Bol u grudima. Infarkt? Nije infarkt.
Jesi li se ikada upitao zašto čovjek kad ga nešto boli, stavlja ruku
ili obje na to mjesto? Upitao te je stari, dobri i dosadni prijatelj
jednog glupog dana u predvečerje tihog juga u nadolaženju. To je uvjetni
refleks. Odgovorio si. Da, ali kako je nastao?! Taj uvjetni refleks
je dokaz da je nekada davno svaki čovjek imao moć, energiju, koju danas
posjeduju rijetki iscjelitelji, energiju i moć Isusa Krista, da samoga
sebe liječi naslanjanjem ruke na bolno mjesto. K vragu! To je njemu
odmah dokaz za nešto o čemu pojma nema. Ali, dobro je da se nečim zabavlja,
nečim što nije opasno. Bolje i to, nego da ide okolo i mlati žene.
Kuća. Napokon. Soba. Najnapokonije. Mala je spavala. I ožiljak je spavao.
Nina te ništa nije pitala. Legao si pokraj nje, uzeo jednu od knjiga
iznad glave...na tom drvenom komadu, dijelu kreveta ili kako mu je stručni
naziv - nikada nije bilo manje od pet ili šest ili deset knjiga, pa
si čitao prema raspoloženju, što bi ti odgovaralo te večeri - uzeo si
knjigu, i ne znajući koju i čitao je, ne znajući što čitaš. Nije to
bilo ništa novo. Događalo se to, doživljavao si već to mnogo puta, u
mnogim noćima. Čitaš knjigu, stranicu za stranicom i istodobno si negdje
drugdje, kao da su onaj čitač i onaj drugi Ti koji razmišlja o nečemu
drugom, dvije različite osobe, spodobe. Možda i jesu u tim trenucima.
I nije to ona uobičajena rastresenost, odsutnost duhom, kako se to kaže,
to je stvarna odsutnost od samoga sebe, to su dvije različite misaone
cjeline, i ne bi tu trebalo biti ničeg čudnog. Normalno. Najnormalnije.
Nema su tu što objašnjavati, analizirati, proučavati. To je tako. Tako.
Mala još spava. Samo da se ne popiša. Zahod, ogledalo i sumorno, odvratno
lice. Još jedna od malobrojnih istina u moru podvala, prevara. Velika,
opća prevara. Prevaren od noći, od dana, od lažnog svanuća, od sunca
na umoru, od glupih i naivno pohlepnih političara, od umjetnika koji
kupuju kritike, kupuju svoje izložbe, svoje slike, poene za nešto njima
nepoznato, a misle da znaju što; prevaren od poludjelih šetača na stazi
crknutih, napuhanih pasa i usmrđene morske trave, od rođaka, od znanosti,
učitelja, medicine, književnosti, od Boga, bogova, popa, komunista,
socijalista, fašista, demokrata, kapitalista, demagoga ništavila, teoretičara
apsurda...od samosažaljenja... Nabrajanje. Opet to dosadno nabrajanje.
Ludiš. Poluđuješ. Pa što! Pa što onda!
Mala zelena beštijica hoda po rubu kade. Guraš je nadlanicom dolje i
nastavljaš s mokrenjem. Ti, zahodski Svevišnji, odlučuješ o sudbini
male hodajuće stvari, o smaku njezina svijeta. Hoda spretno. Je li to
hodanje ili puzanje? Osjeća li strah? Može li osjetiti strah? Nitko
ne zna osim nje, ma što znanstvenici govorili. Ide ka rubu, penje se,
pokušava ga osvojiti. Previše je sklisko. Neće ići. Pada leđima...da,
upravo tako, leđima, mala zelena ima leđa i to se vidi...pada leđima
u malu od bezbroj lokvica...kapi, malo većih kapi...vode, lokvu koja
je ogromno more i počinje se, pretpostavljaš, užasno mučiti u bezuspješnom
pokušaju izlaska, spasa. Pomoći joj? Ne, Veliki Zahodnjak je okrenuo
palac prema dolje. Neka crkne, izmori se. Mogu li se kukci izmoriti?
Izgleda da mogu. Sjediš na rubu kade i promatraš umiranje nepoznatog
ti stvorenja. Vrijeme prolazi. Tisuću kukčevih godina. Prestalo je koprcanje.
Odustao je. Gotovo. Ali, gle čuda čudnovato čudovitog, nisi se ni snašao
- a što se imaš snalaziti u vlastitu zahodu?! - a beštijica je opet
na nogama. Prokleti kukac. Neće baš biti kako mali gospodin hoće. Može
li kukac htjeti? Puštaš vodu, vruću vodu, heheheee, i mašeš mu ili joj,
dok on uspaničeno - može li se kukac uspaničariti? - pluta ka odvodu
i nestaje u vrtlogu Nijagare. Zbogom, mala zelena beštijo! Možda se
opet sretnemo u nekom tamnom uvrtloženom slivniku, ali u izmijenjenim
ulogama, pa me nemoj štedjeti, kao ni ja tebe.
Koja je funkcija - opet? opet?! - tih simpatičnih malih kukaca koje
možeš u svako doba zgnječiti s osobitim zadovoljstvom, koja im je funkcija
u očuvanju ravnoteže prirode koje nema? Da ti zaseru zidove, a onda
ih ti, ako ih se prije ne dočepa neki simpatični pauk, pljesneš cipelom
i tako još više zasereš zid? Da budu hrana gušterima i zmijama? Koji
će ti kurac gušteri i zmije, od kojih ti se diže ćela na glavi. Koja
je njihova funkcija? Koja je tvoja funkcija? Koja je funkcija funkcije?
Ludiš i poluđuješ, pa što onda! Ako nekome smeta, neka ne gleda. Neka
te ne sluša, neka ne čitaaa, jebemti!!!
Trebao bi napisati onaj glupi tekst, prije nego se
probudi mala i opet te počne gnjaviti nekom dječjom boljkom ili pričom.
Uzimaš notes. Bilješke. Dosta si toga ispisao, a zapravo se ništa nije
dogodilo na tom sastanku. Da je barem netko prdnuo...ili predsjednika
Društva spopala proljev, pa se usrao pred svima. To bi bilo nešto, materijal
za tekst. A ne ovako. Društvo za zaštitu i očuvanje bla, bla, bla...
Članovi. Kako samo svi ti članovi uživaju biti članovi. To je dobro
za samoreklamiranje, samoljublje i preseravanje i zalaganje za ovo i
ono, a da usput kurcem ne mrdaju da se očuvaju - ako im je već do toga
toliko stalo - stare, prirodne, najprirodnije ruševine. Zgrade na umoru.
Kulturna baština. Oni doista misle da to treba očuvati, tu prošlost,
po cijenu sadašnjosti. A što se tu doista dade uraditi? Ništa. Prastare
građevine kojima je istekao rok trajanja, jer to je samo materijal...materija...kamen
i drvo, koji se jednom moraju pretvoriti u neko drugo ili treće stanje,
u drugi oblik, oblik prašine, ma koliko nekomu bilo žao. Ako se i restauriraju,
onda to više nije to. Nema autentičnosti, pa to više nije nikakav očuvani
svjedok prošlosti, već novogradnja starog tipa. Još jedna prevara, zabluda.
Osim ako se jasno i glasno i krasno ne kaže da to nije ono prošlo, već
sadašnje koje nalikuje prošlom. To je već druga stvar. No ako se već
čovjek ne može restaurirati, zašto bi se to radilo sa starim zgradama.
Umiru. Neka umru. Zar su vrjednije od čovjeka? Vidi sad, opet odvaljena
glupost! Zašto ne bi bile vrjednije od čovjeka...vrednije, vrjednije
i vrijednije skupa.
Kakvo je stanje svijesti i podsvijesti i nesvijesti članova, uglednih
građana, entuzijasta? Tromost. Pasivno nastavljanje nasljeđa. Ako je
nasljeđe, ne znači da mora ostati takvo kakvo je. Neka se raspadne,
pa što! I članovi će se jednom raspasti. I ne pada im na pamet upitati
se, ako je i nasljeđe, je li ono ispravno u odnosu na danas, treba li
ga uistinu slijediti, i ne bi li trebalo tu nešto mijenjati, (uh, koliko
zareza!) barem neku sitnicu, nego ga jednostavno prihvaćaju kao gotovu
i neizmjenjivu stvar. Put koji su oni duuužni slijediti, bez imalo inventivnosti.
Jer to je povijest. A sveta povijest podignuta na pijedestal Apsolutnog
neusporedivo je dragocjenija i vrjednija od svakog oblika sadašnjosti.
Tako su to radili naši dobri stari djedovi i pradjedovi. Tako su oni
mislili.
I da je bilo moguće sačuvati, konzervirati, makar govno jednog koljačko
imbecilnog imperatora, bilo kojega, vrijedilo bi više i od same vrijednosti.
Samo nekakav anarhist, luđak bez ponosa na povijest i na svoje krasne
pretke će uzviknuti: Odjebimo povijest! Počnimo od Nas! Mi smo pametniji
od njih i njihovih uzrečica, poskočica, misli, običaja. Asocijalan tip
kojega treba zatvoriti. Anarhist. Nihilist. Naši stari bili su plemeniti
i mudri, nisu uništavali svijet kao ovi danas, znali su poštovati život
i njegove vrijednosti. Ma, naši stari, to smo mi, dragi moji! Nisu imali
bombu, neutrone, hladnu vodu...ili je možda topla...uran, propan, butan...nisu
imali sve te stravične elemente kojima bi mogli porušiti sve živo, pa
da bude mrtvo. A da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas sa svim tim sranjima.
I...i sad se opet tu stvar počinje komplicirati. Ima, dakako da ima
vrijednih misli koje treba slijediti, ali ne Sve, nikako Sve...i doista
se sad stvar toliko zamrsila, da ju je nemoguće rasplesti, poput duge
pletenice starice koja sjedi u hladu i mrmlja molitve sebi u bradu.
Treba se maknuti od svega ovoga...mogao bi, ne samo nekom čitatelju,
već i samome sebi ispasti zavidno glup i ograničen tip koji se pravi
da nije glup i ograničen i da je najpametniji na svijetu koji izumire,
i da ima pravo soliti pamet svemu i svačemu, a zapravo je sve puno praznina.
I sad trebaš napisati što su oni tamo bulaznili, što su zaključili.
Doista, što su zaključili? Što će ikome njihov zaključak? Komu je potreban?
Njima? Zar ne bi svaki zaključak trebao biti tek početak nečega? Jer,
ako je to zaključak koji znači kraj, koji je samomu sebi svrha, nepotreban
je bilo kome i bilo čemu, ako mu ne slijedi nešto fizičko, neka radnja.
U suprotnom je i to velika praznina.
O čemu ti to jutros? Pošteno te je uhvatilo.
Papir je u stroju. Prazna bjelina bila bi najbolji komentar o sastanku,
ali ne bi ti to objavili.
Nije dovoljno biti samo interpretator sažetka gomile primljenih informacija...tuđih
misli...pa da budeš umjetnik. Jer tu nema Tebe, osim ako Ti nisi sastavljen
od svega toga. Priznaješ da si mrtva točka, unatoč ispisanim stranicama,
izmazanim platnima, osvijetljenom celuloidu... Predmet. Arhiv u malom.
Živi arhiv. Bez sinteze nagonskog i racionalnog. Nema tu umjetnosti...ako
pretpostavimo da je umjetnost ono što jest, da je definirana, da uopće
postoji.
Što to pišeš! Nisi ti filozof. Ti si samo obični vanjski dopisnik koji
je sretan ako ugleda nešto svoje otisnuto, jer onda zna da će dobiti
milostinju. Nisi čak ni novinar, priznati i poznati i zaveden kao takav
u sve one papire; službeni, stvarni novinar. Oni barem mogu glumatati
okolo, a da i ne napišu ništa, i za to primaju plaću. A ti bez plaće
možeš samo glumatati, a to ti i nije baš nešto, osim ako nisi lud za
svojim lijepim licem iznad kojega je još ljepše ime, a ispod još krasniji
i briljantniji um. I to bi bio uspjeh, prevariti sve, tako da si zadovoljan
jer ti zavide i misle kako si zadovoljan, a ne znaju da si nezadovoljan.
Ubili bi za svoju sliku u novinama, pa i za samo ime. I ubijaju za to.
Ako ne drugog, ubit će barem sebe, pa će slika izaći u osmrtnicama.
Nije baš nešto, ali za početak i nije loše.
Pun si gluposti jutros. Prava navala. Ajde, istipkaj tu glupost. Gospoda
su se zauzela za sve to i objavite to i platite to. I odnesi to svemogućem
čovjeku. Njegovoj Milosti.
Tata! Tata!
Jebi ga, probudila se. Ali sklepat ćeš ti to već.
Evo me, zlato, dolazim.
Piški mi se. Donesi mi tutu.
Dječja nervoza. Mokraćna problematika s osvrtom na sušenje požutjelih
plahti.
Što će ti tuta? Ti si već velika cura. Ajde u zahod.
Neću.
Ali ti si...
Neću i neću! Tamo je hladno.
Ma nije hladno, normalno je, vjeruj mi. Pa toplo je, nije zimsko doba.
Donesi tutu ili ću ovdje.
Mala piški u tutu. Bolje i to nego u krevet. Maloprije ga je natopila.
Mala, koja će postati velika, ogromna, s brojem cipele četrdesetpet.
To je sad moderno. Nagledao si se tih mladih s velikim nogama. Momci
i djevojke odreda preko dva metra, sa stopalima kao tvoja dva. Imaju
problema s kralježnicom...ili kralješnicom sa š...i hodanjem i trčanjem
i sagibanjem... Komični su onako krakati. Morat će se mijenjati standardi,
ako već nisu. Primijetio si već, ako to nije slučajno, da su ti rukavi
na košulji predugi, iako ti ruke nisu kratke, naprotiv, uvijek su ti
govorili da imaš nekako predugačke ruke. A možda su se počele uvlačiti,
smanjivati...možda si se ti kompletan počeo smanjivati. Tko bi to znao.
Što je najgore...ili najbolje...sve je moguće, i ničemu se ne trebaš
čuditi. Baš ničemu. Dolazi li doba visokog čovjeka, koji više neće biti
visok, nego samo prosječno visok, a visoki će biti samo oni koji su
dosta visočiji od tog visokog koji je prosječan. Čovjek raste. Tko zna
zbog čega. Još jedna zahvalna tema za znanstvenike, koji će predano
ispitati sve moguće faktore utjecaja na rast, pa će jednog dana objaviti
da čovjek postaje visočiji zbog gustoće kiselog mlijeka ili pak zbog
prevelikog utjecaja mineralne vode na nadbubrežnu žlijezdu, koja ubrzano
luči bla...bla... Otac ti je oniži čovjek, a u vojnoj knjižici mu pod
stas piše Visok. Onda je bio visok, a sad je ispod prosjeka. Vidiš to
i na sebi. Nekada si bio više visok nego prosječan, a danas već i tvoj
prosjek dolazi u pitanje. Iako ima i određeni broj - Određeni broj?!
Dakako da je određen - iznimno niskih mladića, uvjeren si da dolazi
visoka era. Ili je ta visoka era otkad postoji čovjek. Stalno je rastao
i rastao, a da nije ni primjećivao. No visina te uistinu nikada nije
zabrinjavala. Ni opadanje kose. Kažu da niski ljudi pate od osjećaja
manje vrijednosti...jer su niži od ostalih...i da su zli i da mrze sve
živo što je visočije od njih. Svašta! Što je to najsavršenijem jadniku
na planetu Zemlji utuvilo u njegovu najpametniju glavu da vjeruje kako
je veći broj, u bilo čemu, vrjedniji od maloga? I čemu vrednovanje?
I tko je odredio što je normalna visina, a što manja ili veća? Ali izgleda
da su doista neki od onih nižih to shvatili preozbiljno, pa zbog toga
pate i žele svoj nedostatak nadomjestiti vlašću, moći...kako bi mogli
govoriti s visokih balkona svjetini koja je dolje, puno niže od njih,
i tako napokon biti veći od svih, najveći. A do vlasti se obično dolazi
upokojenjem priličnog broja visokih i niskih, pa ih zacijelo stoga drže
zlima i svakakvima. No ne možemo na to baš tako gledati, jer što ćemo
s visokim moćnicima i vlastodršcima i pakosnicima koji se izruguju niskima
- pa su možda niski iz čiste prljave pobune počeli bivati zli i pakosni
i moćni i vlastodršci. Vrag bi se tu snašao, kako bi se to uobičajeno
reklo.
Hoćeš li još pajkiti?
Neću.
Oblačiš je. Pije mlijeko.
Kiša. Topla i prekrasno sumorna. Ne odustaje. Bude to obično doba od
nekoliko dana kojima zavlada miris umiranja. Bude jasno uočljivo i uslušljivo
i unjušljivo da nešto nije u redu. Ili je to pak uobičajeno u redu,
to doba umiranja. Dani mrtvih. Pogine nekolicina mladih ljudi, a oni
stariji...i ne tako stari...redom pomru. Sve to u nekoliko dana. U kralježnicu
ti se zavuku jeza i strah, koji ne prođu sve dok Velika Smrt ne ispuni
svoj vlažni, kišnosumorni zbroj. Ti dani uđu u prosjek umiranja, koji
je, kad se promatra kroz godinu dana, sasvim normalan i Prosječan, unatoč
tvojemu otporu prema prosjeku kao jednoj od najluđih tvorevina prosječnog
čovjeka.
Skupe se tih dana svi ugrušci i trenuci asfaltne nepažnje i skliskosti,
koji donesu toliko očekivanu tugu i sprovode i osmrtnice. Bespotrebnu
tugu i sprovode i osmrtnice. Besmislene rituale. Ako je smrt neizbježna,
a znamo da jest.
Tata, ajdemo nešto crtati!
Ne može tata. Crtaj ti sama.
Neću. Crtaj i ti, pa ću i ja.
Ali tata ima drugog posla. Samo ti lijepo crtaj kućicu, a tata mora
nešto napisati. Brzo ću ja to.
Mogu li i ja malo tipkati?
Jeftini pisaći portabl stroj. Sve što si u životu od pisanja zaradio.
Tvoj ponos od neprocjenjive vrijednosti. Od objavljene priče. Dugo si
čekao, nisi čak znao ni koliko ćeš dobiti za tu priču bez interpunkcije.
A onda je jednoga dana stiglo. Bio si sretan što si Nini mogao reći
da ne pišeš za kurčevo zdravlje. Evo, vidiš, ovo je od pisanja. Pogledaj!
Ne možeš sad tipkati, dušo. Uostalom, to nije za malu djecu. Kad budeš
malo veća...
Nisam ja mala djeca! Ja sam malo veća nego mala djeca.
U redu. Ti si malo veće dijete, a sad crtaj, a tata će pisati. Ostavi
to. Pusti!
Samo dva slova.
Dobro, samo polako... Eto! Zadovoljna?
Aha. A što ćeš pisati?
Ne mogu ti sad ja to... Nećeš shvatiti.
Reci miiiii!
Pisat ću o sastanku jednog Društva za očuvanje starih zgrada i tomu
slično. Je li ti sad jasno?
Nije. Zašto moraju čuvati stare zgrade? Je li da ne dođu veeeliki lopovi,
pa ih ne odnesu?
Ma, nije baš...
A od koga onda moraju čuvati stare zgrade? Reci mi...reciii miiii! Je
li da ne dođe veliki div...veeeliki diiiiv, pa je ne odnese?
Tako nekako. Crtaj, crtaj.
Crtat ću kućicu.
Ne zaboravi zavjesice na prozorima.
Neću.
Ne zaboravi prozore.
Kako može zavjesica na prozoru bez prozora?! Baš si blesav, tata.
Jesam, zlato. Ne može, zato i kažem da ne zaboraviš. A sad se uhvati
posla. I ja ću se uhvatiti posla?
Tata!
Što je?
Kad će se mama vratiti?
Brzo.
A je li ti nju voliš?
Volim, dušo, volim.
Je li ona tebe voli?
Dakako da voli.
Hoćete li se poljubiti kad se vrati? Puno se poljubiti?
Puno, puno ćemo se poljubiti. I tebe ćemo puno poljubiti. Crtaj, sunce.
Nacrtat ću i sunce.
Nisam to misl... Da, svakako nacrtaj i sunce. |