Važan pomak unatrag

Masa... Histerija mase, jača od svih morskih valova, ruši sve pred sobom i oblikuje kamenje do sljedeće oluje. A zakaže kad je najpotrebnije. Masa. Kad je onako masovno vode na klanje. Ide mirno, svjesna kraja, umjesto da svojom razornom snagom razbije nekolicinu nauoružanih pratilaca...koji prijete da će ih pobiti, čitavu kolonu, ako mirno ne dođu do mjesta gdje će ih pobiti.
Koliko li se samo pameti i mudrosti izgubi u moru bespomoćne mase! Plangtoni individualnosti se stapaju u bezbroj svjetlucanja na pučini.

Molim?
Ništa, ništa...svašta.
Spomenuli ste masu?
Nisam, pričinilo vam se, dottore.
Ipak ste nešto rekli. Ma, spomenuli ste, nisam gluh...
Nisam ni rekao da ste gluhi. Pustimo sad to...tu masu koju nisam ni spomenuo, a vi ste čuli da sam je spomenuo i tako to.
Želite me zbuniti? Opet se rugate sa mnom? Ja jesam malo rastresen u zadnje vrijeme, ali ne morate zato...
Nemojte se ljutiti na mene, dottore. Možda sam se šalio na svoj račun, tko zna? Nego, doista mi djelujete nekako izgubljeno i nesvijesno u zadnje vrijeme. Da nisu žene u pitanju? Ljubavnica? Izvanmaterična neplanirana trudnoća? A?
Dajte, što ste me se najranije uhvatili! Pustimo sad to, što je da je. Hoćemo li pričati ili nećemo?
Nisam baš od neke priče danas, ali ako se mora...
Koliko vam još puta moram reći da se ne mora. Ovdje se ništa ne mora, ništa na silu.
A kad ste mi zaprijetili da ćete me svezati za krevet i lijek ubaciti u mene injekcijom, ako ne progutam dvije žute tabletice?! Što je to? Na milu?! A?! A?!
U iznimnim prilikama prisiljeni smo poduzimati i takve mjere. To mi za vaše dobro...ili tako nekako...doista sam nekako smušen ovih dana. Ne znam što mi je.
A da za promjenu ispitujete malo ovog dadaista. On daje puno jednostavnije i jednosložnije odgovore. Možda bi vam to dovelo misli u red.
Vi me opet zafrkavate, a vidite da nisam baš...i...i siguran sam da ste spomenuli nekakvu masu i to...
Pa sve da sam i spomenuo tu prokletu masu i ubrzanje i silu težu, vjerujte mi na riječ, kao što mi obično ne vjerujete, to nema nikakve veze s mojom pričom.
Kojom...kojom pričom? Nisam znao da pišete priču o masi i...
Dajte se malo smirite, dottore. Progutajte jednu moju žutu, ako ih Dada već nije...da pogledam...aha, nije...progutajte jednu žutu i vidjet ćete da pomažu. A ovaj Dada, nikad mu dosta. Eto, on vam je jamstvo kvalitete. Mogao bi ih i reklamirati na televiziji.
Neka, neka, hvala. Imam ja svoje, koje samo u izuzetnim prilikama, razumije se, uzmem. Samo u krajnjoj nuždi. Možda bih doista trebao...
A što mojima nedostaje! Pa vi ste mi ih dali! Evo, ima još, samo se poslužite. Ma, slobodno. Vidi se da ste u neredu. Uostalom, kakva je razlika između mojih žutih i vaših zelenih. Da vidim vaše! Zelene, je li. Znao sam. Po izgledu pogodim kakve čovjek uzima, koje boje. Uzmite dvije, dobro će vam doći. Bit će vam bolje. Zapravo, neće vam biti bolje, ali ćete misliti da vam je bolje, a i to je nešto.
Ne smijemo tako gledati na to. Vi imate negativan stav prema svemu i to je loše.
Zašto bi to bilo loše? Zašto netko ne smije imati negativan stav prema svemu, pa i svačemu? Čak mislim da je to pozitivno.
Mogu li se poslužiti vašom čašom? Ne mogu ih progutati ovako na suho. Ima ljudi koji to kao od šale, samo ubace u usta, izduže vrat poput guske i progutaju.
Samo izvolite, ako se ne gadite ili bojite da se ne zarazite negativnim stavovima.
He, he, he. Ne gadim se. Po prirodi nisam gadljiv.
Možda vas malo uspavaju, omame, ali ja sam ionako navikao da zaspete usred seanse, ili kako se ovi naši razgovori zovu.
Ja?! Kad se to dogodilo?! Ajd, molim vas, kažite mi, navedite točno dan, datum i sat, kada sam ja to zaspao usred seanse.
Ne uzbuđujte se, samo se šalim. To se dogodi obično pri kraju...mislim, ne zaspete u cijelosti, samo vam se malo prispe, onda je kraj, je li...i to...
To je već nešto drugo. Mislite li da je lako slušati, koncentrirano slušati, to iscrpi, uspava... Evo, već djeluje. Ovo su...aha... Nisam znao da ovako brzo djeluju.
Pa, rekao sam, vi ste mi ih dali, odnosno moja sestra.
Imate i sestru? Niste mi pričali o njoj. Pričajte mi malo o sestri.
Mislio sam na vašu sestru.
Nemam ja sestru. Da to nisu opet oni vaši mali prljavi trikovi?
Govorim o sestri koja ovdje radi. Sestra po zanimanju. Ona koja je luda za mnom. Oženit ću je.
Aaaahaaa, tooo. Ha,ha,ha...ove tablete...haaahahaaa... Kontracep... koncentracija popusti, he, he, he...
Znam da ste smušeni od tableta, a i sami po sebi, je li, kao što smo već rekli, ali pitao bih vas nešto ozbiljno, ako ste u stanju odgovoriti. Može?
Pa zbog toga i jesam tu, da me vi nešto pitate, je li. Dakako da sam u stanju...u potpunom sam stanju... izvanrednom stanju. Shoot!!!
Molim?
Kažem Shoot! Pucajte! Tako kažu u američkim filmovima.
Za...zašto bih pucao? U koga? Iz čega?...
Ma ne da pucate, već da ispucate ono što vas tišti! Pitajte!
Aha, to. Mogu, dakle? Eto, često mi se dogodi da osjetim nostalgiju prema nekim teškim trenucima iz života. Budu to ponekad čak i najteži, najmučniji trenuci koje sam proživio. Ti nostalgični bljeskovi dogode se kroz neko čudno zadovoljstvo. Kao da ih se sa radošću sjećam. Čak kao da ih priželjkujem da se vrate.
I?
Što i? Pa, je li to normalno? To da gotovo uživam u vizualiziranju teških trenutaka.
Dakako da je normalno!
Što god vas pitam, sve je normalno. Pa zašto sam ja uopće ovdje?
Normalno je da ste ovdje.
Normalno je da sam nenormalan, iako je sve što kažem normalno???
Bilo bi nenormalno da ste normalni.
Kako?
Htio sam reći, oprostite, ove tablete doista djeluju. Pravi grom. Kako ja to nisam znao. Uvijek ja posljednji saznam.
Rekao sam vam, a niste vjerovali. Pogledajte samo kako Dada blaženo spava. Zna on zašto mi ih krade. Nije on lud. Nego, što ste ono htjeli reći? Ono...normalan i nenormalan.
Htio sam reći da ne znači ako ste ovdje, da ste nenormalni. I sama definicija normalnosti je sumnjiva.
Koja je definicija normalnosti?
Mislim da i ne postoji. Bilo bi glupo da postoji, iako sam gotovo siguran da postoji.
Odlično! Te su mi definicije najdraže. Rastezljive su, iako nepostojeće. Uvijek se mogu prilagođavati trenutnom raspoloženju društva, sustava na vlasti, modi ili bilo komu i čemu. To su prave i mudre definicije, a ne one postojeće i utvrđene...iako se i one u određenim trenucima povijesti...
I meni se čini da je tako. Izgleda da se počinjemo nalaziti.
Da, nalazimo se. Mi se nalazimo... Samo, tu nešto nedostaje. Ne postoje takve rečenice.
Kakve rečenice?
Mi se nalazimo. Moramo znati gdje se nalazimo...ako se već nalazimo.
Nije to To!
To je upravo To!
Ne slažem se. Ne mogu se složiti s nečime s čime...evo su mi kapci naglo otežali, ali izdržat ću. Idemo raditi! Što se čeka?
Vi ovdje radite, ja sam samo materijal. Jeste li sigurni da nećete zaspati...iz objektivnih razloga?
Ni u snu! Samo vi pričajte.
Ako je tako, onda... Nego, odakle bih trebao? Može li ono s poštom, ljeto, sparina i to?
Može. Sve može. Što god poželite, može.
Može li sladoled?
Može. I to može. Znate, vi ste strašan čovjek. Počinjete mi se sviđati, unatoč mojoj podsvijesnoj mržnji i gadljivosti prema vama, za koje i ne znam da postoje. Izvolite...samo naprijed!
Hvala, iako nisam kucao... Dakle, dok su svi pošteni ljudi toga ljeta, unatoč upozorenjima ozonskih stručnjaka da ultraljubičaste zrake izazivaju rak kože, pluća, želuca i svega, hvatali kaki boju, pržeći se i znojeći na užeglom kamenju, ja sam hvatao blijedosivu, pod utjecajem kombinacije neonske rasvjete i depresivno plave boje zidova moje samice, koju su neki neupućeni nazivali poštom. S vremenom sam počeo proučavati rad za šalterom, usporedo propadanja i vidne atrofije mojih ionako miniranih živaca; i došao do zaključka da čovjek prosječne inteligencije i više manje prosječne, da tako kažem, emocionalne snage, mora biti presretan ako uspije izdržati pet godina u takvom okružju - a i takvi su pomalo sumnjivi - a onda, s laganim oduzećem lijeve strane zavidno omlitavljela tijela, ukočene vilice, izbori invalidsku mirovinu, ode kući i u miru blaženome umre. Sve sam mogao raditi - sve sam i radio: konobar, izbacivač, uredski štakor, fotoreporter, novinarčić-izvjestitelj nogometne Ž lige, fotograf, prodavač građevinskog materijala, žigolo...i svašta još u iznimno kratkim vremenskim intervalima - konobar sam bio dva dana - sve sam to probao, ali da ću raditi za šalterom, to ni u najružnijem snu. Čak ni u vašem snu. Iako znam da postoje i takvi koji sanjaju tu vrstu posla i pojebali bi se, popušili bilo kome i bilo čemu, samo da se dočepaju šaltera. Nikada nisam bio tako blijed. Izbjegavao sam znance, jer bi me svaki, baš svaki od njih, kad god bi me sreli, nakon duljeg vremena, pitali je li mi dobro, da nisam slučajno bio u bolnici, kako to oni nisu znali i sve tako. Blijed, siv, propao. Ni sanjao dakle nisam da...
Ne spavam! Ma, budite sigurni...
Nisam ni rekao da spavate. Da vas nisam probudio?
Ni govora! Nikako! Samo nastavite.
Svejedno, spavali vi ili ne, ja ću ovo odpričati, da ne moram drugi put. Stanke. Najviše su me ubijale stanke. Imao sam zakonsko pravo na njih, ali nikada ih nisam mogao pošteno iskoristiti. Previše je ljudi bilo u toj maloj prostoriji, a da bi ih se tek tako moglo izbaciti i reći da si ogladnio i ožednio i da si umoran i da te puste barem pola zakonskog sata, samo petnaest minuta da ih ne gledaš i ne slušaš i ne smješkaš im se servilno i profesionalno. Talijani su bili najgori. Čekali su u redovima pred telefonskim kabinama i nisu me ni pokušavali čuti kad bih rekao Pauza. Nitko ni makac. Onda bih nešto glasnije: Sinjori e sinjore, una pauza! Nitko ništa. Pauza! Diječi ore, jebemti! Prego! Ništa. Pauzaaa!!! Jebem vam Italiju! Da su me barem pogledali, osvrnuli se. Pokušavao sam i na fin način. Kari sinjori e bele sinjore, una bela pauzeta! Ništa. Njente. Ostajao sam raditi, proklinjući sve pošte na svijetu, proklinjući Italiju, špagete, pizzu, Ninu, sunce, more, ljeto. Poštar je lokao pivo na bačve, i ništa ga nije uzbuđivalo. Većina pisama i razglednica nikada nije stigla na odredište. To su ionako samo glupi ljetni pozdravi, držao je on i nije se uzbuđivao ni kada mu je područni inspektor pronašao u jednom sandučiću stotinjak razglednica od prošle godine. Jedino se uzbudio onoga dana kad je upao u poštu krvav, uvjeravajući me kako mu je, dok je savjesno raznosio poštu puteljkom uz plažu punu toplesa, pred motor izletjelo stablo. Pomalo uvrijeđeno, zbog moje sumnjičavosti, uvjeravao me je da je tako i nikako drugačije. Kad je išao, stablo je bilo na mjestu, sa strane, ali kad se vraćao, stajalo je nasred puta. A tko se mogao nadati da su za tako kratko vrijeme neki napušeni manijaci presadili stoljetno stablo nasred puta, koji je još uz to i asfaltiran. Sva sreća, uspio je spasiti zalihe piva koje je usput kupio. Dottore! Dottoreee!!!
Da? Ja... Što vas muči? Ja...
Imam blagi osjećaj da ste malo prispali.
Ni govora! Možda vam se činilo da spavam...istina, one vaše tablete su me malo ošamutile, ali da sam zaspao... Slušao sam pozorno svaku vašu riječ...i ono o neboderu.
Neboderu?!
Da, da.
Daaaaaa, daaaaaa, daaaaaa...
Evo ga, probudio se. Što je, Dada?
Daaaa, daaa.
U zahod? Pa to obavi kao svaki normalan čovjek, to smo već rekli, zar ne.
Pa vi razumijete što on...
Nije baš da razumijem, ali nagađam. S vremenom, kad se čovjek navikne na njega, počne neke stvari shvaćati.
Bitan pomak naprijed!
Čiji?
Njegov! Vaš! Naš!
Što se tu pomaklo naprijed?
Sve. Ovo je uspjeh. Može ga se razumjeti. O, Bože, može ga se razumjeti. Uspjeli smo! Uspjeli smo!
Što ste uspjeli? Što smo uspjeli? Nije mi baš...
Zar ne vidite?! Napredujemo. Moguće ga je razumjeti neke stvari. To je samo početak. Tko zna, možda uđem u medicinske časopise kao...je li... Znao sam da će moja metoda prije ili poslije upaliti. Znao sam.
Dada!!! Što to radiš? Jesam li ti rekao da ideš u zahod, majmune jedan dadistički! Tebe treba obeskurčiti!
Sestroooo!
To si, dakle, htio! Sestru. Dottore, nemojte je zvati, molim vas, pa da vidimo što će onda ovaj manijak. Svinjo!
Zašto mi govorite da sam svinja? Ja vama ništa nisam...
Ne govorim vama. Njemu govorim. Ostavi to, Dada! Ovo ti je posljednje upozorenje u zrak, a onda nastupam.
Da?
Da!
Ništa, sestro! Oprostite što sam vas zvao. Lažna uzbuna. Vratite se vi, slobodno.
Čekaaaaj! Ljubaviiii! Ostani! Ostani! Rastrgni me, siluj me, radi od mojeg krhkog tjelešca što god hoćeš. Upotrijebi maštu.
Mrš, beštijo! Uškopit ću te jednog dana!
Može li noći?
Sad je dosta! Idite, molim vas, i skuhajte mi jaču kavu. Nešto mi se prispavalo. A vi doista ne mislite tu ženu pustiti na miru. Već sam rekao, a i sami znate, s kakvim se sve ljudima ovdje susreće i koliko je žrtve i odricanja tu potrebno, a vi i dalje po starome. Pustite jednom tu jadnu ženu na miru.
Nemoćan sam. Nemoćan i zaljubljen. To je jače od mene.
Daaa, daaaa.
I on je zaljubljen. To je valjda zbog napretka u liječenju. Svaka vam čast! Imate metodu i po, metodetinu, metodičetinu.
Ali, doista je izgledalo da ga razumijete.
Razumio sam ga, uistinu. Pa, rekao sam mu da ode u zahod, a to što on nije poslušao...
Znači, ipak ima napretka?
Bez uvrede, karo dottore, ali ima vraga, a ne napretka. Nije mu potrebno ni ovo da-da, da bi se shvatilo neke njegove namjere. Pa to i vi, čak i vi znate. Za to ne treba govor. I mimika dosta govori, kad su ovakve stvari u pitanju. To vi zacijelo dobro znate.
Da...da, dakako da znam. Bio sam mamuran...i još sam...pa sam, u velikoj želji da tom čovjeku pomognem, donio brzoplet zaključak, iako bi mi bilo drago...
Može vam i ovako biti drago. Mislim da njemu i ne treba neka osobita pomoć liječnika, koliko zgodne medicinske sestrične. Je li, Dada? Ti bi nešto povalio?
Da? Da!
Vidite, sve je jasno.
Ne bih se složio. Nego, prilično je kasno, i ako mi ne zamjerite, popio bih kavu i...i molio bih vas, da ono...znate, ono moje...onu moju zabludu...pa bio sam pospan...molio bih vas da ono nikome ne spominjete.
Ma, kao da se nije ni dogodilo. To će ostati naša vječna javna tajna. Samo idite. Sve je u redu. Ja ću pripaziti na dadaista i njegovu posteljinu. Dobar je on, samo treba strpljenja i dobar udarac nogom.
Ne pratim vas baš...one tablete...idem ja.
Ne trebate me pratiti. Ako ja vas trebam pratiti, samo kažite.
Nisam mislio na to praćenje. Ma vi mene stalno... Ajd!
Ajd!