Lobotomirana obala jednostavnosti

I am sailing... I am sailing...
Otploviti u blaženost prokletstva. Ubiti vrijeme. Pobacati satove. Pokidati kazaljke. Razbiti ogledala i sve što se zrcali. Zatvoriti se u četvrtu dimenziju, bez dana i noći
Klinička smrt. Kažu da su vidjeli sebe pod sobom, da su lebdjeli pod stropom, jurili raznobojnim tunelima. Ali to još uvijek nije dokaz da je to Smrt. Konačna smrt, ako takva postoji. Bili su spojeni na aparate koji su pokazivali da im je mozak mrtav. A kako biti siguran da im nije nedostajala još samo jedna žičica, još neizumljena, koja bi kazivala suprotno. Tko će te uvjeriti da je mozak doista bio mrtav? Nesavršeni stroj nesavršenog čovjeka? Ništa u svemu tome ne dokazuje da tako izgleda smrt.

Ej, ej, probuuudi se! Tata, budi se!
Mmmm... Što je sad? Zar sam... Spavao sam?
Spavao si. Hrkao.
Nikad ne hrčem.
Hrčeš.
A što ti je sad?
Ne mogu podrignuti.
Ne podriguj. Tko te tjera!
Muka mi je.
I meni. Udahni duboko, zadrži zrak u plućima i nagni se. Ne tako. Ovako, gledaj. Eto, tako. Je li sad bolje?
Ne znam, boli me ovdje.
Je li?
I ovdje.
Oho, i gdje još?
Hoću li ja umrijeti od svega ovoga?
Nećeš ti, nego ja.
Kako?
Ma, šalim se, nitko neće umrijeti ni od čega. Ajd, poljubac. Taaaako.

Smeđe, sasušene mrlje na jastuku. Čemu ih analizirati? Mogu biti od bilo čega, zar je to važno, sad kad su već tu, kad je nešto iscurilo.

Tata!
Moliiim!
Zašto si tako oznojan?
Jesam li?! Bit će da mi je toplo.
Ali, nije toplo!
Onda sam zacijelo sanjao da mi je toplo.
Možeš li se znojiti, ako sanjaš da ti je toplo?
Ne znam, vjerojatno možeš. A sad...
Opet mi je muka. A ako sanjaš da si mrtav? Jesi li onda mrtav?
Nisi, dakako da nisi.
Kako to, znojiti se možeš, umrijeti ne možeš?
Ne znam, dušo. Ako bi ti još malo odspavala, bilo bi dobro, pa ćemo o tomu nekom drugom zgodom.
Ne mogu prdnuti.
O, prdac mu svemirski, pa prdiš čitavo vrijeme u snu, pa ti to, zlato, i ne znaš.
Što ne znam?
To, da prdiš. Eto, vidiš da možeš, ali u snu. Pokušaj zaspati, pa ćeš i prdnuti i podrignuti i sve što ne možeš ovako budna.
A zašto ja to nisam sanjala?
Možda si i sanjala, ali se ne sjećaš, a možda i nisi sanjala. Ne moramo baš sve sanjati, a ne moramo baš uvijek ni prditi, ni podrigivati, a možemo ponakad sanjati da prdimo, a ne prditi, ili čak... Isuse, što sam ja sad sve tu zamrsio. Mala, da budem iskren, spizdila si me noćas...ili jutros, ali nije važno. Uhhhhhh.
Sve mi se čini...
Ma što ti se čini? Možda ti se samo čini da ti se čini i...i što sam ja to skrivio, pa me ovako kažnjavaju? Karmo moja jadna.
Tko te kažnjava? Karma jadna? Što je to karma jadna?
Ne znam, nemam pojma.
A kako onda znaš da te kažnjava karma jadna?
Nisam rekao da me kažnjava karma jadna.
A tko te onda kažnjava, ako ne karma jadna?
Gestapo!
Gepstapo?
Ne Gepstapo, već Gestapo, bez onog prvog p, ali nije važno.
A tko je taj Geps...Gesta...taj...taj...
Nebeski Gestapo, tko bi drugi!
Ne ljuti se, tata moj najdraži.
Ne ljutim se. Kako se ja mogu na tebe ljutiti. Pa ti si moje malo zlato najdraže i najljepše. A sad lijepo...
A zašto te kažnjava taj tvoj Nebeski?
Eto ga sad. A, kažnjava me...ne znam, to se i sam često pitam. Bit će da nisam bio dobar.
Jesam li ja dobra? Hoće li mene taj Nebeski...?
Neeeće! Ti si najbolja djevojčica od svih djevojčica.
I najdobrija?
I najdobrija, svakako! Nema dobrije od tebe.
Onaj veliki div što nas sanja, je li on jači i veći od Nebeskog?
Koji div?
Onaj što nas sanja! Onaj veeeliki.
Ah, taj. Jači je, puno je jači od Nebeskog.
Može li ga on pobijediti?
Može. Nema tog diva koga naš veliki div ne bi mogao pobijediti.
Zašto ga onda ne pobijedi, pa te više neće mučiti?
Ne znam, to bi trebalo pitati diva.
Ja ću zamoliti našega diva da ubije Nebeskog, pa te više neće mučiti.
Hvala ti, zlato.

Zaspala. Iz čista mira, kao i uvijek. Dječja usnulost. Kako samo dijete može zaspati. U kakvim sve položajima. Ali...zašto ti se mala učinila većom i starijom kad si se vratio? Kako to da je sad opet mala kao i prije nego si krenuo ubiti ono dvoje? Bit će ti se pričinilo, od umora i nenaspavanosti.
Simpatičnih li slika. Ta djeca. Trebalo bi to snimiti, a i to ti je bilo teško. Zaspala bi za večerom, na pola obroka, ili na kauču, u pola razgovora. Počela bi nešto pričati, a onda je odjednom više ne čuješ. Pogledaš, a ona spava u komično slatkom položaju kakav se ne može namjestiti ni uz najbolju volju i napor u budnu stanju. Tvoj mali prdac. A mislio si da je nećeš toliko voljeti - više od svega...ili možda samo nju i voliš. Kad ti je Nina radosno i svečano i ponosno izjavila da je u drugom stanju, ona poznata knedla u grlu samo što te nije ugušila. Urlao si histerično, tvrdeći da ni u kojem slučaju nisi još spreman za ulogu oca, da ne znaš hoćeš li ikada biti. To je doista bilo nešto novo u tvom ravnom življenju. Taj mali crv od dva kilograma. Nedonošče iz inkubatora, čiji je daljnji opstanak na ovom glupom svijetu punih mjesec dana bio upitan. Svakodnevno telefoniranje i panično raspitivanje o dobivenim ili izgubljenim gramima. Tek kad ste je donijeli doma, uvjerili ste se da je to dijete izgladnjelo. Nisu se baš razbacivali mlijekom tamo. Slatki mali prdac. Zašto se pristojni ljudi uvrijede kad netko prdne pred njima. Kako možeš odgoditi za kasnije, kad ti baš tada dođe da prdneš - i prdneš. To je zdravo, normalno i bezopasno. Čemu toliko skanjivanja oko toga? Dakako, kad sitno dijete prdne, ti isti zlatni ljudi mu plješću i smiju mu se. Kad nekoga pošalje u pizdu materinu, i to im je simpatično, pa mu i tu znaju pljeskati. Da im se posere na glavu, oni bi mu pljeskali. Ali kad malo podraste, tada mu brane sve ono za što su mu prije pljeskali. Pa kako dijete, dijete-čovjek, može biti na čistu, što valja, a što ne?
Što bi ti isti ljudi mislili i govorili o tebi kad bi se jednog dana pojavio u najfrekventnijoj ulici, u najfrekventnije vrijeme u suknji. Rekli bi da si lud, da si peder, transvestit, vidi ga, do nekidan je bio normalan, i odjednom je pukao, tko će znati zašto se to ljudima događa, a miran, povučen, tih, pametan. A zašto si lud ako nosiš suknju umjesto hlača? Da im ideš objašnjavati kako je potpuno svejedno nosiš li suknju ili hlače ili bilo što, ne bi imalo smisla. I nadalje bi bili uvjereni da si iz čista mira pukao. Dakako, nikada nećeš odjenuti suknju, jer ti je posve ugodno i u hlačama; jer si u hlačama odrastao, jer si tako dresiran od rođenja. Čemu se izlagati nelagodi, da bi nekome nešto pokušao protumačiti, a istodobno znaš da neće shvatiti. Možeš ih zamisliti kako se smiju i urlaju za tobom Pederu, pederu! Pa im ti dokazuj. Ma, nisam, ljudi, majke mi! Nisam peder, samo sam ovim činom htio pokazati kako je svejedno što nosimo, kako se oblačimo...ili možda nije svejedno... Ne, čemu komplicirati stvar, čemu drmati temelje odavno već postavljene i čvrsto ukopane, tako čvrsto da im ni jedan potres ne može ništa.
Naivna li i dosadna razmišljanja, nerazrađena, nesređena, kazat će pametni čitatelj.
Pa što onda! Neka ne čita dalje. Evo mu opet stanka, praznost. Evo mu ništa. Neka bude

........................................................................prazno
.................................................................................prazno

................................................prazno
..........................................................prazno
....................................................................ništa
............................................................................bjelina
......................................................................................praznooooo

Eto, ništa, pa što!
Prazno...razno...azno...zno...no...o...i nema ničega.

Ali ovo ide dalje, hoće naprijed i pisac je tu nemoćan.

Ljubiš rumene obraze nevinosti. Dijete. Moraš ga pripremiti za život, za budućnost. Zar ovo sada nije život? Zašto na djecu gledaju kao na djecu, a ne kao na Ljude? Ljude koji upravo sada, ovog trenutka, sudjeluju u svemu tome što se zove život. Pripremati dijete za budući život, na štetu njega samoga. Na njegovu traumu do smrti; traumu, polako i sračunato stvaranu stoljećima, da se ne bi aktivirao onaj veliki, uspavani dio mozga, onaj mrtvi dio iz kojega bi moglo tko zna što iskočiti i odagnati Veliki strah koji ga je toliko dugo uspio držati pokornog, pokunjenog, zbunjenog, isprepadanog i pristojnog.
Previše ste vezali dijete za sebe. Ljubav. U redu. Ali ipak pretjerujete. Pedagogija, psihologija, psihijatrija, pedijatrija... Odvojite to dijete od sebe. Osamostalite ga. Odbacite ga. Kao da sve one okrutnosti i sadizam prema djeci ne znače ništa, jer to je čeličenje, priprema za ono što nadolazi, za ono što ga očekuje. Zašto bi mu nešto nadolazilo? Zašto bi ga očekivale teškoće? Može li to nekako drugačije, tako da ga očekuju lakoće? Tko mu stvara sve te teškoće? Tko mu zagorčava život? Djeca? Odrasla djeca?
Djeca. Kao da još nisu živa. Živaaaa!!! Kao da je pred tobom bukovina, pa udaraj sa svih strana, da bi iz te sirove bukovine nastalo čudo, faj superotporni čovjek. Otporno govno! Treba ih naučiti, istrenirati, izdresirati, da ih ne pogađaju neke stvari i neki ljudi. Treba ih naučiti da oni pogađaju druge, da nikada ne pružaju ruku gubavcu, da ga zaobiđu, zgaze, jer baš taj gubavac može i njih povući dolje, to mu je jedini način da se podigne.
Pad. Skok. Gore. Dolje. Zna se, zna se što je pad, a što skok. Dogmatski se zna. To su oni čuveni temelji nenapisanog. Pad je uvijek loše, što, dijete moje drago, nije istina i ne vjeruj im. Neka padaju i uspinju se svi oni koji tako misle i umiru zbog toga. Pusti ih s njihovim uspjesima i neuspjesima. Toga nema, mala moja, u našem snu velikog diva. Možda jedino kao igra koja se lako može pretvoriti u ruski rulet.
Dragi gospodine, ipak moraju postojati neke norme koje ograničavaju emocije i ne daju im van. To je socijalizacija. U suprotnom, vaše dijete može postati depresivno, ili, nedajbože, nešto još gore. Znamo mi takve osobe koje ostanu bez oslonca kad narastu, kad se formiraju. Formiraju za što??? Vjerujte nam, potrebno je malo okrutnosti, malo suza, par radikalnih poteza, a to će se kasnije isplatiti, budite sigurni.
Isplatiti?! Dakle, možeš ga i na križ razapeti...jer će ti se isplatiti. Kakva investicija! Bit će poslušno. Nosit će čak i papuče u zubima, dok ti budeš bezbrižno zavaljen u fotelji, gledao TV i izdavao naredbe - a sve to da ga ne zaboli kasnije kad odraste, da može i on svoje dijete istrenirati bez suza. Donesi! Na! Dođi! Socijalizacija ili ništa. Muerte.
Steći će samopouzdanje. Sigurnost u svakom pogledu. Moći će se ophrvati s nedaćama koje nosi život. Lakše će preboljeti neke stvari. Ono mora (ono?!) shvatiti da će prije ili kasnije ostati bez vas i vaše zaštite. Nemojte tu griješiti. To doista može skupo koštati. Koštati? Isplatiti? Kakva se to jebena trgovačka terminologija upotrebljava za djecu koja su ljudi? Istina je da poznaješ dobar broj osoba koje su se osamostalile, točnije, koji gotovo nisu ni znali da imaju oca i majku...ili samo oca...ili samo, pogodili ste, majku. Nitko ih nikada nije ni pokušao poljubiti ili pomaziti, niti se zapitati kako im je. A i njihovi su obrazi bili slatki i krasni i pelijepi. Rođeni su samo radi normalnosti života u braku, da institucija svetoga braka ne bude oskrnavljena. Ali nemaš dojam da su sretni, još manje stabilni, izuzevši trenutke kad su čvrsto oslonjeni o šank. A čini se da su još manje sretni njihovi čvrsti roditelji, koji uzalud pokušavaju izvući nešto novca od svoje samostalne i na vrijeme odbačene djece koja napokon nešto zarađuju, opet se ne upitavši na koji način. Dakako, na to, kao i na bilo što, ne gledaš uopćeno. Nijansi ima barem dva milijuna.
Mala bi te uistinu ponekad dovodila do ludila svojim normalnim, dječjim, ponašanjem. Izbjegavao si svako nasilje, koliko god je to bilo moguće...ili si samo mislio da ga izbjegavaš. Nisi joj govorio ni nemoj ovo, nemoj ono, a da joj prethodno nisi objasnio radi čega se ne smije razbiti ovo i ono, osim u iznimnim slučajevima. A slučajeva je bilo. Zapravo, čini ti se, da se oni jednostavno s vremena na vrijeme moraju dogoditi. Da ti trenuci čak obogaćuju svu onu pravocrtnost. I tu je, izgleda, podli Mjesec umiješao svoje svjetlosne prste.
Najgori, najpotresniji takav slučaj zbio se dok si telefonski razgovarao s jednim od urednika Gradskih.
Na diraj telefon! Vidiš da razgovaram... Ma, piz...ma, udarit ću te, majke mi... Ne, ne govorim vama...samo trenutak. Gleda te u oči, zlobno - da, zlobno, najzlobnije - se smješkajući i ne ispuštajući slušalicu. Poziv na udarac. Kako drugačije to protumačiti. Nekoliko puta je već tako nešto uradila i dobila udarac, ne jaki udarac, više onako neka zna da je to udarac, kazna. Mali sadist, mazohist, oboje? Ili je samo u pitanju igra koju odrasli ne shvaćaju, a i oni su je igrali kad su bili mali. Najprije te pozove, gotovo preklinje da je udariš, a onda uživa, gledajući te kako se grizeš zbog toga...i čeka da je počneš ljubiti i maziti, moliti da ti oprosti, da si bio grub prema njoj, malo prenagao, ali ni njoj to nije trebalo, na takav način... Sve unaprijed zna. Tko je tako okrutan u obitelji? Na koga li je potegla? Ne hvata je često, ali kad je uhvati... Čiji su geni prevagnuli? Konkurencija je prilično velika. I ti si unutra.
Posljednji put ti govorim, ne čačkaj mi po slušalici! Čuješ li me!!! Morao sam prekinuti razgovor zbog tebe. Čuješ li!
Ništa. Samo slatko-zlobni pogled. Gledaš je bijesno. Ona kristalno jasno vidi blisku budućnost udarca. U očima joj se pojavljuje, tek u blagim naznakama, užas pred očekivanim, pred nadolazećim. Udarac. Čini se da je to ovoga puta ipak bilo neodmjereno jako...i ne po guzici, već po licu. Dlan ti je počeo oticati. Snaga udarca te je iznenadila. Šokirala. Napuhana ruka. Nikada u životu ti se dlan nije tako napuhao. Maloj je izletio komadić vate iz uha. Tek to te je prenulo i skrenulo pažnju s ruke koja je rasla. Plač. Urlik. Jebeš urednika, neka čeka, ionako ih je previše u odnosu na one koji rade za njih i umjesto njih. Nek se nosi on i tekst. I za koji kurac te je morao baš sad nazvati? Sve je on kriv, pizda jedna najobičnija.
Jučer je u prostorijama Društva za zaštitu... Osuđeno je neodgovorno ponašanje pojedinaca koji zapišavaju starine... ne, koji uništavaju vrijednosti kulturne baštine... Potrebno je hitno poduzeti korake za sanaciju bla...bla...bla...naglasio je predsjednik Društva gospodin magistar taj i taj, jer da ga nismo spomenuli, grdno bi se uvrijedio, on i njegova taština...i nadodao kako je potreban angažman šire društvene zajednice kao i svih ostalih...bla...bla...sra...sra...
Ionako ti tu glupost neće objaviti. Ako i objave, skratit će je i oglupiti još više, a platit će ti s prvim lanjskim snijegom, u iznosu jedne espresso kave. Znate, naš list je u nezavidnom materijalnom položaju, pa ako ponekad s malim zakašnjenjem...malo zakašnjenje od nekoliko mjeseci, a kao da sam ja u zavidnom položaju...s malim zakašnjenjem dobijete honorar, a uz to vam se učini da je malen, nije to naša krivnja, jer... Ma vi to razumijete. Što ja tu vama, je li, pametan ste vi čovjek. Samo tako nastavite, pa jednog dana, kad se ukaže prilika, mogu vam sigurno obećati, bit ćete prvi primljeni za stalno i...ser...ser...prc... Da, pametan i gladan. Što gluplje i sirovije, to bolje. Sigurniji si da će objaviti. Ako se u tekstu potkrade imalo duše, duha, bogovi ga bace u koš, ili pak bez imalo takta izvade dušu, duh, nemilosrdno i sterilno kako samo oni to znaju, skrate stvar do besmisla i takvu puste u stroj. Nema tu velike filozofije, mladiću, fakta, samo fakta, ništa drugo nije potrebno. Zacijelo tako mora biti, ako je već tako.
Na mekanom, svilenom, licu pojavljlije se čudan duguljasti ožiljak, ružičasti ožiljak koji raste, otiče. O, mala moja! Zadržavaš suze, dok ona urliće i gura te od sebe. Pokušavaš je obgrliti, stisnuti uza se, poljubiti taj prokleti ožiljak, kleknuti, uraditi bilo što - vratiti film unatrag. Napokon popušta. Pruža ruke prema tebi. Grliš je, ljubiš. Ožiljak se polako povlači, barem onaj vanjski. Ali što joj je to trebalo? Pa, znala je što će se dogoditi, vidjela je da si nervozan. Ipak, tu nešto nije kako treba.
Beštijo! Manijačeee! Izdire se histerično Nina. Pa, vidjela si, sama je tražila. I što je ti nisi prihvatila kad si vidjela da razgovaram? Bila ti je u krilu, luđače! Kako sam mogla? Ako je tražila, ne moraš je ubiti. Pogledaj, divljače jedan! Koža, koja joj je urođeno preosjetljiva, polako se vraća u normalu. Napuhanosti nestaje. Ostaje samo mokri ružičasti obraz. Oprosti, molim te! Tata...
Pobjednički zagrljaj i poljubac. Plače ti se. Osjećaš se jadno, jadnije nego onog dana kad si se oženio. Mala je postigla svoj cilj. Sve bi nekako lakše prebolio da nije bilo onog ožiljka...i pamuka. Scena komadića pamuka koji leti iz bolesna uha nikako da se makne. Što joj je to trebalo? A što je tebi to trebalo? Zašto nisi pustio jebeni telefon i jebenog urednika? Ali ni to ne bi pomoglo. Izmislila bi ona već nešto. Do toga je moralo doći. Taj trenutak je tražio taj događaj. Zna ona svoj posao. Ima takta. Ipak, slomljen si.
Stoko huliganska!
Pusti me na miru, ženo! Vidjela si da je izazivala. Sad je ionako gotovo. Evo, vidiš da joj nije ništa, je li tako, sunce?
Ništa nije gotovo! Zašto je nisi po guzi, nego odmah po licu. Mogao si je osakatiti, ubiti. Majmune! Ti i tvoje humanističko pisanje. Humanistički razgovori. Kad te čovjek sluša, predložio bi te za sveca s odličjem za posebne zasluge na području pravednosti i dobrote. A ovamo ubijaš jadnu djecu. Jednog ćeš je dana doista ubiti...ili mene, kad te uhvati, sveti umjetniče.
Tebe ću ubiti sigurno, ne umukneš li, pizdo jedna!
Oho, sad bi malo mene. Ajd sad malo mene.
Ma, nosi se!

Prigrlio si malu i čvrsto je stisnuo uza se. Baš kao da ste oboje znali da je to trebalo obaviti...i obavili ste. Sad ste zadovoljni. Barem se tako čini. Nina podiže prilično tešku stolicu i kreće prema tebi. Mala izlijeće iz zagrljaja, brzinom čovjeka koji je napokon ugledao javni zahod na razdaljini od stotinjak metara i stisnutih nogu pokušava doći do njega, a da se ne usere. To znaju biti nezgodne situacije, to, kad te snađe usred grada, a nemaš kamo. Često ti se to događalo, a u pomanjkanju upravo tih svetih ustanova, javnih zahoda, uletio bi u prvi kafić, naručio kavu i odjurio u zahod. Toaletni papir si stalno nosio u džepu, jer po tim kafićima uglavnom ga nije bilo, jer kafići, po mišljenju njihovih vlasnika i ne služe za sranje.
I taman kad si pomislio Zbogom usrani svijete, nisi mi mnogo dao, a ja tebi još manje, stolica se spustila pokraj tvojih nogu. Nina plače i sjedi na nesuđenom ubojitu predmetu koji te je trebao osloboditi teške svakodnevice i nesanice.
Sve je to previše za tvoje slabašne i tanašne živce. Otišao si u sobu i odjenuo druge hlače, one nepokrpane. Nina je plakala. Izišao si u toplu noć, kako bi to pjesnik lijepo... Uputio si se blesavom obalom, a šetači su blesavo šetali i blesavo blenuli u tuđe blesavosti i haljine i cipele i noge i guzice i frizure i vizure...i u blesavo usmrđeno more. Neki su ti se javljali. Nekima si odzdravljao, ali trudio si se, kao i svaki puta, ostati neprimjetan, nevidljiv. Sve promatrati iz skrovišta. Ti si skrovište.
Iznenađujuć broj osamljenih faćkalica. Iz godine u godinu si se pitao što je uzrok tako naglom porastu osamljenih žena koje vape za društvom, zabavom, seksom. Nisi pronašao odgovor. Osim nekolicine, uglavnom te nisu ni primjećivale. Kao da je tuga, pomiješana s bijesom virila iz tebe i bila vidljiva na dva metra i šezdeset i tri centimetra. Pokušao si razmišljati o čemu razmišljaju svi ti šetači. Tek toliko da ne razmišljaš ni o čemu, da se izgubiš. Uglavnom su svi po posljednjoj modi, Proljeće-ljeto to i to. Zajebancija s modom je otišla toliko daleko da nekog tipa kreatora nazivaju Kraljem nabora. Isuse! Postati kralj nabora - i biti pun love! Pederski kralj nabora pun love.
Face se sporo izmjenjuju...kao da prolaze kroz tebe, a ti sebi postavio bolesno pitanje: koga od njih jebati, a koga ubiti.
Mladac s urođenom lobotomijom oduševljeno promatra svjetlucanje plangtona u daljini, na pučini, a zatim diže pogled k nebu. To je sreća. To je vrhunac vrhunaca. Nirvana. On je samim rođenjem postao ono za što su nekima potrebni deseci godina odricanja i mudrovanja. Mudrac. Brdo je za njega brdo, more je more, a plangtoni samo mala svjetla, ugodna za odmor očiju, za odmor pogleda. Najjednostavnija jednostavnost. Bit svega. Smiješak ne silazi s usana, nema trauma, nema čekaonica, psihijatara i njihovih tableta...nema ničega, sve je tu. Savršenstvo bez mode i nabora. Istina Bogova. Osmijeh Mona Lise prema njegovu je sranje. Osmijeh Mona Lise - uz dužno poštovanje Leonardu - i jest sranje. Tko sve nije nasjeo na tu razvikanu pizdariju. Prazna i bezizražajna, malo punačka, žena. Djeluje čak pomalo glupasto, tupasto, i nikad ti neće biti jasno čemu sva ta buka oko nje. Zagonetni osmijeh.
Pratiš božanskog lobotomca, gledaš plangtone, zatim nebo. Mali medvjed, Veliki medvjed, razne svemirske beštije i beštijice. Beskonačnost. Dok ne pogledaš gore, osjećaš se barem donekle sigurnim, statičnim, ali sve te daleke svjetlucavosti koje izmjenjuju mjesta, izluđuju te...od silne vrtnje. Kao da se bojiš - zašto bi se toga bojao?! - da napukla kugla na kojoj stojiš ne počne ubrzavati kretanje, svoju kosu vrtnju, a ti ćeš pri tome izgubiti ravnotežu. Pasti. Odletjeti u besprostornost tame i svjetla.
I dok si tako gledao gore - opet malo mijenjamo vrijeme u prošlo - okliznuo si se, ne na koru banane, što bi nekako bilo normalno, okliznuo si se na čaj. Čaj! Nagazio na mokru vrećicu čaja. Odakle se samo stvorilo to čudo tehnologije? Poznato ti je da ljudi znaju u šetnji žderati svašta, ali tko je bio tako komodan da pije čaj i šeta? Ne, netko je išao baciti smeće u more, kako i pristoji kulturno-civilizirano-evoluiranom biću, a vrećica popijena čaja je ispala i ostala na obali. Ali što je to smeće? Što je to hrana? Kuhaš čaj u filter-vrećici. I tu najmanje ima čaja, jer uz to kuhaš još i papir, pa ljepilo, pa konopčić, pa onu limenu kopčicu... I oni to nazivaju čajem! Doista, što je to smeće? Kako ćeš to doznati ako popiješ takav čaj, nakon što si s užitkom pojeo obilan obrok hrenovki, kobasica i tristo vrsta salame, za čije sastojke nikada nećeš, a ne bi baš ni želio, doznati, jer ih tada nikada ne bi ni primirisao.
Izgubio si ravnotežu i pomislio da ćeš pasti. Neuravnotežen si, to je istina, ali da si i na čaj osjetljiv... Instinktivno ili možda namjerno i zlobno, uhvatio si se za svetog lobotomca koji je uz blaženi osmijeh, poput klade pao u more...među vesele plangtone. U plićak. Mudrac je samo njemu svojstvenom elegancijom izišao iz mora, bez ičije pomoći, iako su neki hrabri momci već bili priskočili da mu pomognu, a usput i da operu noge, te opet usput fasciniraju svoje drage cure i curice. Ti nisi imao koga impresionirati, pa nisi ni skakao. A i da jesi, isto bi bilo. Ultraneprimjetno si se izvukao iz kruga okupljene gomile radoznalih šetača i nastavio šetnju, kao da se ništa nije dogodilo. I nije se ništa dogodilo. Nastavio si bez cilja. Važno je bilo jedino da prođe što više vremena, da Nina popizdi, da se zabrine, da postane ljubomorna, ljutita ili bilo što. Važno je da se kod nje izrode negativne emocije, da je dotuku, rasplaču, rastuže...ubiju. Čule su se glasne psovke nepravilno izgovorene, a onda opći smijeh čitavog šetališta. Izgleda da lobotomac i nije baš toliki mudrac za kojeg si ga držao. Razočarao te. No u svakom slučaju, veći je od svjetine koja mu se smijala. Njihov smijeh je to potvrđivao. Nastavio si šetnju i razmišljanje. Sranje je život. Ne život je sranje, u onom prenesenom smislu. Sranje je doista život. Znanstvenici su - opet - zaključili kad bi čovjek srao svakih pola sata, živio bi dvjestotinjak godina. Ali što će ti dvjesto godina, kad sve možeš lijepo i kristalno mutno vidjeti već u svojoj tridesetoj...ili se možda varaš...svjesno.
Opojni smrad usranog mora dražio ti je ostatke sluzokože, ono malo što nije uspio uništiti nikotin. Prijeteljev prijatelj ti je pomalo histerikus i u čudu pričao o danu kad ga je oborila depresija, iako on baš nije tip koji lako zapada u ta stanja, i došao kod prijatelja da mu pomogne, da ga malo razvedri, a on mu je, zamisli, dao tvoju knjigu da je čita. Kad ju je pročitao, rekao je izbečenih očiju, došlo mu je da skoči s prijateljeva balkona. Ogavna knjiga. Užasna. Jezivo istinita. Ostavi se toga. Iziđi iz toga filma, za tvoje dobro. Složio si se da je knjiga možda jeziva. Ali film. Kako izići iz filma u koji su te tako duboko uvalili redatelj i scenarist, ma tko oni bili! Nije on jedini koji tako misli. Prodano je par komada. Uspjeh. Bolje je tako. Bit će manje tužnih. Ipak si se morao nasmijati, zamišljajući svojeg dragog prijatelja koji mu je dao tvoju knjigu da se smiri. To samo on može i zato ga voliš. To su rijetki ljudi.
Trinaestogodišnji Cigančić proveo dvije godine u zloglasnom zatvoru za odrasle. Birokratska greška, kažu. Nitko se nije sjetio, ili se nije htio ni želio sjetiti ili priznati da je tog jadnika tamo strpao birokrat fašističke vjeroispovijesti.