Dadaizirana užeglost plave tromosti

Stari Josip vuče se putem pomoću dva štapa. Lijeva noga mu je malo savijena i njome ne dotiče tlo. Baš kao stari, izudarani, mačak nakon naporne veljače.
Stari Josip je umro nedugo nakon što se vukao putem pomoću dva štapa. Činilo se da je vječan i da nikada neće umrijeti. Ima tako ljudi za koje, tko zna zašto, nikada ne bi pomislio da će umrijeti, dok za neke gotovo znaš, siguran si, da će im se dogoditi nešto prije vremena. Stari Josip je bio od onih koji ne umiru. Malo te ipak pogodilo.

Ako ne možeš pobijediti protivnika, barem ga porazi! Bila je to, među ostalima, jedna od velikih misli mojega odanog Gunttera. A zašto ja sve ovo moram vama pričati?
Ne morate, ali je poželjno.
Poželjno?! Za koga? Za što?
Za vas, uglavnom.
Za mene? Ako je tako, onda, molim...nastavimo, iako ne vjerujem baš u sve to... Ali...ne čini li vam se da ovdje nešto zaudara gore nego u državi Danskoj?
Da, čini se da...
Dada!!! Budi se! Nešto je trulo u državi Dadadanskoj.
Daaa ?
Opet si to uradio, a? Srami se! I, znaj, nema više mojih lijepih tabletica. Aha.
Daaaaaa...daaaaaa...
Što si se sad uscendrao! Pripazi malo, tako mu Tzare. Te stvari se također obavljaju u zahodu...ili u prirodi, ali pošto mi nismo u prirodi... Pa ti si sve te zahodske potrepštine odlučio obavaljati na licu mjesta!
Sestro! Sestro!
Aaaaa, moja vaša sestra; moja prekrasna vaša sestra. Hoćete li joj vi kazati veselu vijest da sam se zaljubio ili da joj to ja šapnem na ono prekrasno ušeso bez resice?
Uozbiljite se, molim vas. Nemojte je sad opet izazivati.
Ali, moram je...ufff, koji smrad...moram je izazivati, jer je moja ljubav prema njoj beskrajna i nikad se neće ugasiti.
Da, doktore?
Draga, draga, dragaaa!
Ovaj se gospodin uneredio, pa, molim vas...
Ne ja, glupačo! Dadaist se usrao. Ne ja!
On mene opet, doktore. Kao da ja ne znam tko se...
Uozbiljite se, ovo više nema nikakva smisla.
Zar nešto ima ikakva smisla? Ali ona je doista krenula prema meni i morao sam se braniti. Ona me voli, čak toliko da se ponadala da će imati priliku promijeniti me i tako upoznati moju malenkost.
Stoko bezobrazna! Doktore, ako on ovako nastavi, ja više neću...
Doista ste pretjerali. Pustite tu ženu više na miru. Zar ne vidite kakav joj je posao?
Ništa loše nisam mislio. Ja nju najozbiljnije namjeravam uzeti za ženu...ili muža, svejedno. Uživaj, Dada. Nego, kad smo već kod malenkosti, napomenite mi da vam nešto ispričam u vezi toga. Možda je i to važno za mene. Ali tek kad gospođa sestra ode. Neugodno mi je.
Vama neugodno?
Čudno?
Čudno. Hoćemo li?
Moramo li?
Već sam vam rekao da ne moramo.
Onda možemo kad ne moramo, jer da moramo, tada bi... A gdje sam ono bio stao?
U bolnici ste.
Znam da sam u bolnici. Zašto mi to stalno ponavljate? Nisam još...
Ne to. Završili ste u bolnici i...
Dakako da sam završio u bolnici, kad su me silom tu doveli.
Vi i vaš prijatelj Guntter, govorim o vašoj priči.
Ne pišem ja takve priče, o bolnicama.
Pričali ste mi o tome. Znam da se prenemažete, pa ako ne želite, poštovat ću vašu volju. Nisam danas raspoložen za sve te vaše...
Ha, oprostit ćete mi, zaljubljen sam. Može, može... Dakle, ležali smo u bolnici moj odani i ja petnaest ili dvadesetpet ili nijevažnokoliko dana. Vidite kako sam se odmah sjetio, a! Što kažete na memoriju? Dakle, spavanje uglavnom. Tablete i spavanje. Baš kao i ovdje. Onda su mi jednog vizitnog jutra došli i rekli da idem kući, da nisam sposoban i što se tu može. Guntteru ništa nisu rekli, jer je nestao preko noći. Sve su pretražili i ništa. Zalutao je nekamo, tražeći mojeg izgubljenog psića. Dobri stari Guntter. Po mene su došle, pošto ih je netko iz bolnice zacijelo obavijestio - ja nisam, toga se dobro sjećam - jer kako bi drugačije znale da izlazim, moja stara i Nina. Plakale su, a ja sam ih tješio da će se psić već vratiti, ili će ga Guntter pronaći. One su na te moje umirujuće riječi još urnebesnije zaplakale i povele me kući. A tek kad sam staroj rekao da me neodoljivo podsjeća na sredovječnu ženu koja je nada mnom plakala u stacionaru, jer je i ona, koliko se sjećam, bila izgubila psića. Tada su već počele urlikati, tako da mi ništa nije bilo jasno.

Kuća, sweet dom. Prilično brzo sam se oporavljao. Nina je, kao i do tada, radila, a ja čitao i pisao. A onda sam jednog veselog dana primio pismo koje me je toliko obradovalo i uzbudilo, da nisam mogao ni čitati ni pisati tri dana. Moj Guntter osobno, bez glave i brade, ali pisanom riječi. Dragi moj i jedini prijatelju, često se u stankama izmedu traženja tvog milog psića prepuštam maštanjima o nama dvojici. Zamišljam da smo u vikendici moje punice, koju sam prethodno utopio. Pobjegli smo od svega. Dakako, tu je i tvoj psić - mislim, nije sad tu, nego kad maštam. On je opružen na kamenu pred vikendicom, sunča se i glođe sočnu bizonovu kost. Ulazimo u brodić. Cigareta ti se gasi po tko zna koji put, baš kao i moje lijevo i tvoje desno plućno krilo. Pogled ti je šarmantno degeneričan. Lijevo oko besciljno koluta i nikako ne uspijeva uhvatiti ritam kolutanja desnoga. Maestralnim potezom vadiš obje zubne proteze i pereš ih u moru, ribajući ih četkom za čišćenje broda. Zanesen poslom, usljed duge nagnutosti, ostaješ skvrčen i veslom moram ispravljati tvoj corpus. Mozak ti je djevičanski čist, netaknut. To je mozak zdravog trogodišnjaka bez mane; mozak naprednog trogodišnjaka. Meni polako pjena izlazi iz usta. Brišeš me spužvom koju si pronašao na dnu brodića. A onda složno zapjevamo: Plooooviiii maaalaaaaa baaarkaaaa. Na ovo barkaaaa, guši me napadaj uznapredovale bronhijalne astme za koju zlobnici, da bi me utješili, tvrde da je to samo obični karcinom i ništa više, a ja umišljam nekakvu astmu. Uzimaš respirator i panično me tučeš njime po glavi. Oprosti, ali ukočila mi se ruga, ba ne možu dajle. PS. Podraga sa tvojiž psaićem je szve geža, ali angašnjirao zam kneke doble lude koji zu mi obeđali pomož. Pudi bozdravljen. Tvoj Gnutt...Guntt...u gurac.
Evo, dottore, to je to pisamce koje čuvam kao nešto najdragocjenije i uvijek ga nosim sa sobom. Čitam ga kad god sam neraspoložen. Hoćete li pogledati? Ne? Dobro, vaša volja. Uglavnom, to bi bilo to, što se tiče toga... Evo ga! Jebemu, evo ga!
Koga?
Sjetio sam se. Kako sam to mogao zaboraviti! Prešutio sam vam nehotice, vjerujte.
Što ste mi prešutjeli?
Da sam ipak bio dobio posao. To sam bio zaboravio.
Kakav posao?
Ne sjećam se o kakvu se poslu radilo, ali mislim da mi je uglavnom odgovarao. Primili su me neki dobri ljudi koji nisu provjeravali vojno stanje moje psihe. Jesam li vam možda to već pričao?
Mislim da niste.
Mislite? A bilješke? Pa, vodite bilješke, je li? Ili samo nešto crtkarate po tom vašem notesu? Pišete telefonske brojeve ljubavnica, zapisujete položaje koji su im najdraži?
Pišem, pišem, ali ima toga puno i...je li...da sad ne kopam po tome...razumijete, je li? Ja...
Svakako, svakako. Kopanje je teško, pogotovu ako čovjek nema kondicije.
I, što je bilo to s vašim zaposlenjem? Da ne duljimo...
Vama se nekamo žuri?
Ne, samo tako kažem.
Eto, bio sam primljen, i kao što rekoh, odgovaralo mi je. Ne znam što, ali sigurno nije bilo teško. I sve je teklo kao po svinjskoj masti. Namjeravao sam, ako mi tako nastavi goditi taj posao, ostati možda i više od mjesec dana. No, ubrzo su uvedena nekakva dežurstva izvan radnog vremena, a to mi se baš nije sviđalo. Za sve, bez iznimke. Rekli su da se nikada ne zna kada će neprijatelj udariti. To su kazali smrknuti i ozbiljni ljudi, zaduženi za mir u slučaju rata, ili tako nekako su sebe nazivali. Imali su čak i službene iskaznice s potpisom i pečatom. Onda mi dajte oružje! Što ću ja goloruk, ako Oni dođu? Vikati? Karate sam napustio već nakon prvog treninga, jer im se nije sviđao moj stil, pa sam morao spremiti nož natrag u džep. To je malo nezgodno, rekli su ozbiljni ljudi, odakle nam oružje? Pa kako ću ih svladati bez oružja, ako dođu, ako napadnu? Ma, nema tu nikakva svladavanja neprijatelja, to je samo dežurstvo - da ne upadne neprijatelj. Nitko neće upasti, budite sigurni. Ali, čemu onda dežurstvo? Pa, rekli smo vam, da netko ne upadne. Bilo kako bilo, ja bez oružja neću dežurati. Osim toga, ja i ne smijem baratati oružjem, piše mi u otpusnici iz vojske. Ne znam zašto, navodno zbog onog psića kojega sam bio izgubio. A oni paf, otkaz. Tko nije za vojsku, nije ni za borbu. I kako da takvoj osobi povjerimo oružje. Pa, vi ga i nemate! Što se to vas tiče? Ionako ga ne smijete imati u rukama. I eto, opet ta nesretna vojska. Čudna li svijeta!
Daaa...daaa...aaaa...
Pogledajte ga kako uživa. Je li ti sestra oprala i pišu, Dada? Dobro ti je, je li?
Daaaa...daaaa...
Opet vi.
Nikad ozbiljan luđak od mene. U pravu ste. Ali što se tu može. Kakav sam, takav sam, nikakav sam svakakav. Apropo piše, sad bih vam mogao ispričati ono o malenkosti.
Kojoj malenskosti?
Mojoj malenkosti! Ali neka najprije sestra napusti prostoriju. Neugodno mi je.
Ne razumijem, ali ako želite...
Ništa ja ne želim. Vi ste rekli da je to poželjno za mene i moje stanje koje je nikakvo.
Samo izvolite.
Bilo je to prilično davno, u ljudskim relacijama s prosječnim trajanjem života. Upoznao sam jednu malu, sitnu Parižanku, vrlo lijepu, onako minijaturno, mislim, ali doista lijepu. A, da stvar bude tragičnija, s njom sam prvi put u životu išao raditi one nepristojne kretnje nekamo u grmlje pokraj mora. Ona se nije bunila, bila je nekoliko godina starija od mene, ali sam ja ionako izgledao nekoliko godina stariji od nje. I, tako, skinuli smo se, ja navalio, ona pomogla da sve te stvari legnu na svoje mjesto - ali ništa. Nema trenja, nema ničega. U nekoliko navrata sam provjeravao je li stvar na pravom mjestu. A kao da sam ga u lonac od pet litara stavio. Nakon debelog sata upiranja i upiranja u prazno, potpuno iznemogao, lipsao sam na nju i na solidno lošem engleskom, od kojeg je ona poznavala tek nekoliko riječi, rekao da vrlo sorry, ali no finish. Ona je natuknula nešto što se moglo protumačiti da nije važno, nema veze. Sutra smo ponovili, i kad sam već pomislio da ću život provesti u celibatu, jer čitav taj napor nema smisla, ipak se nakako dogodio finish, moj, a ona je dahtala više zbog moje težine na njoj, nego od užitka. Kad sam je otpratio u hotel i vratio se doma, u svoju sobu, ozbiljno sam se zamislio nad svojom budućom seksualnom karijerom; jer, tu nešto nije bilo kako treba: ili je moja nepristojna stvar bila preprepremala, ili njezina preprevelika - a tako mala ženska. Kakve li su tek u onih krupnih, mislio sam razočarano. No, na sreću, pokazalo se da je Parižankicu ipak Bog, ili njegov ministar za te stvari, malo puno i previše obdario, čime je nije osobito usrećio, u što sam se uvjerio već kod sljedećeg seksualnog poznanstva, odahnuvši i sebe, to jest tu nepristojnu stvar, svrstavši u nekakav zadovoljavajući prosjek, nadodavši još dva centimetra.
Zanimljivo, vrlo zanimljivo.
Je li?
Da. Jer, da ste kojim nesretnim slučajem naletjeli nakon Parižanke na sljedeću ženu s priličnom...s priličnim kapacitetom, moglo je biti prilično kobno po vaš daljnji spolni život.
To znam i bez vas.
No, dobro, dobro, te stvari smo svi, više ili manje, prošli. To je najnormalnije sazrijevanje. Nego, zanima me što je bilo s vašim prijateljem?
Kojim prijateljem? Nemam ja prijatelja, svi su me zajebali, svi su me izdali...i što je to, tko je to prijatelj?
Mislio sam na Gunttera, onog iz vojske.
Aaaa, tooo! Guntter. Pronašla ga je vojna policija u nekoj kanti za smeće. Tu se skrivao, a mnogi su ga bili već upoznali i donosili mu hranu. Netko ga je izdao. Vratili su ga među vojsku. Bilo mu je teško. Nazivao me je kad god je mogao, a ja sam mu obećavao da ću ga posjetiti, pa ćemo se pošteno napričati i najesti i napiti. Nikad ga nisam posjetio, jer mi Nina nije dopuštala, navodno iz zdravstvenih razloga, da bi susret s njim mogao samo pogoršati moje stanje, koje se tek bilo počelo popravljati. Tako su ona i stara i liječnik govorili, a ja nisam ni najmanje osjećao to poboljšanje. U našim razgovorima, psića nismo spominjali, da se ne rastužimo. Zbog njegova krhka zdravlja, nekoliko puta su ga puštali na kućnu njegu, da njeguje bolesnu ženu i petero djece, ali ni to mu nije pomagalo. Čak je bio i on svojega psića izgubio jedne večeri i počeo plakati da mu dovedu mamu. No ni to mu nije pomoglo. Optužili su ga da je simulant i da kopira jednog istinskog luđaka kojega su otpustili. Umalo nije i u zatvoru završio. Unatoč svemu, uspio je odležati čitav vojni rok. Po njegovu izlasku, ostali smo u kontaktu, telefonskom, uglavnom. Nekoliko puta smo se i sreli, ali to više nije bio moj odani Guntter, niti sam ja bio onaj ja iz vojske. Gotovo da i nismo imali o čemu pričati. Guntter je nastavio pisati prvorazredne kazališne komade, a ja prozu. Njegov komad “Pronađite psa!” nakon pet godina napokon je postavljen na scenu i doživio je zavidan neuspjeh. Moja knjiga “Kako jebati ježa, a ne ubosti se”, kojoj sam pod pritiskom izdavača morao promijeniti naslov u “Ježevi priobalnog područja”, tiskana je nakon šest godina i doživjela još zavidniji neuspjeh. Kritika nije bila oštra, nije uopće reagirala i to mi se dopalo. Neki koji su je čak i pročitali, pokušali su samoubojstvo, pa su je prodavači, navodno za opće dobro - pa što ako se netko objesi! kao da je propast svijeta! - morali povući iz prodaje, a osim toga, kako su mi neki poznavatelji prilika rekli, smetala je pristojnim gradskim ljudima jer je bila nepristojna i pesimistična. A pristojno društvo u propadanju ne podnosi nepristojne knjige o društvu u propadanju.
Ne čudim se.
Ni ja.
Čemu?
Što čemu?
Čemu se ne čudite?
Ne čudim se što se vi ne čudite...i čemu se zapravo to vi ne čudite?
Ne čudim se što su ljudi tako mislili o vašoj knjizi. Previše je vulgarna, ali to nije ono najgore. Još više je deprimirajuća i, da se tako izrazim, suicidarna.
I to je loše?!
Dakako da je loše, ako tjera ljude da se bacaju kroz prozore, da se vješaju i slično, je li.
To samo govori o snazi djela koje malo tko doista razumije, iako nije ni pisano da se razumije, mislim, nije primarno pisana da se razumije, hoću reći, tko je ušao ušao je. Ipak, neke je potresla, a to je dobar znak.
Ovisno s koje se strane promatra.
Oho!
Što vam sad to znači?
Ništa, samo oho.
Ako uzmemo da je vaša knjiga uspjela nekoga deprimirati i ponukati ga da počne ozbiljno razmišljati o samoubojstvu, onda doista možemo kazati da ona ima veliku snagu; ali, s druge strane, suočimo li se s tužnom istinom da su ljudi doista pokušali, pod dojmom knjige, napustiti ovaj svijet, e, onda je to već problem, i tako gledajući - zdravorazumski, dakle - tada je bolje da je ne čitaju.
Čudnih li ljudi! Ja sam se najprije htio ubiti - to je bilo prvi put, to nema veze s onim mojim neuspjelim usponom do spasonosne jame - dakle, najprije sam se htio ubiti, pa sam se predomislio i napisao knjigu.
Da, to je vama bilo nešto poput unutarnjeg pročišćenja, katarza, i po meni, najpozitivnija stvar svega toga bila bi da je niste ni objavili, da ste je ostavili kao dokument kroz koji ste se suočili sa samim sobom i kroz to uspjeli preboljeti neke traume.
Baš ste pametni. Uživam vas slušati. Je li vam to već netko rekao?
Ne rugajte mi se.
Ne rugam. Najozbiljnije mislim. Ako ikada završim ovu knjigu koju mi ona vaša sestra, a moja ljubav, uporno opstruira i destruira, dat ću vam je da mi napišete recenziju - pozitivnu i objektivnu, dakako. Pružit ću vam tu čast. Dakle, počastit ću vas.
Dobro, dobro, vidim da sa vama nikad kraja u tim vašim...ne znam ni sam više kako bih ih nazvao... No, možemo li nastaviti?
Za vas, uvijek. Samo mi napomenite gdje smo sada.
Izlazak iz vojske, knjiga i to...
A, da...dakle...kao što već rekoh...gdje sam ono...aha, kao što već rekoh, prepustio sam se okrutnoj sudbini i spavao do podne, kad bi Nina radila do podne, a ostalih dana morao sam ustajati oko devet, jer me je mala budila. Oblačio bih je i spremao joj mlijeko. Ništa gore od ustajanja u devet, za jednog solidno nepoznatog umjetnika. Pokušavao sam Ninu nagovoriti da isposluje kod šefa stalni poslijepodnevni rad, kako bih ja mogao svaki dan spavati barem do podne i tako izbjeći mamurluk i razdražIjivost koji me pogađaju tako rano ujutro. A znala je da mi je preporučen miran život bez uzbuđenja. Nakon što me je samo neka dobra vila spasila od vaze koju je bacila prema mojoj dragocjenoj glavi, rekla je da devet sati ujutro i nije baš tako rano za nekoga tko ne radi ništa po čitav dan. Sreća da nikada nije doznala za moj telefonski poziv njenom šefu u kojemu sam ga pokušao uvjeriti da joj je neophodan rad isključivo popodne, jer ima teško bolesnog muža kojemu treba jutarnja njega, a popodne dolazi posebna medicinska sestra koja ga njeguje. Šef je rekao da će vidjeti što može uraditi i preporučio mi da preporučim supruzi da sve to napiše u tri primjerka i preda njemu osobno, a on će već dalje to... Ona o tomu nikada ništa nije saznala, osim što je jednog dana, kada se vratila, rekla da je bio šef u nekakvoj kontroli i raspitivao se o zdravlju njezina muža, pa me je pitala odakle se mi poznajemo. Rekao sam da je to sigurno neka zabuna i da kaže šefu neka gleda svoja posla, a ne da se dira u tuđe privatne živote.
Nije me pogodila toliko ona vaza koja me nije pogodila, već me je uvrijedilo ono da ništa ne radim po čitav dan. Ja? Ja ne radim ništa?! Aha, dakle, opet smo počeli. Najvažnije je raditi od sedam do tri i svi će te poštovati, a mi neka krepamo. A zna li ona - dakako da ne zna - koliko znači dobar san jednom vrhunskom piscu kakav sam ja...a možda ima i još neki, iako sumnjam. Samo se zlobno nasmijala i prosiktala da vidi da mi san pomaže jedino u apetitu i zašto sam jučer ujutro pojeo naribanu mrkvu koja je bila namijenjena maloj, koju je ona najranije naribala. Kao da sam ja znao da tako sitna djeca smiju jesti mrkvu. Mislio sam da je to za mene i čemu sad oko toga dizati galamu - mrkva više ili manje, a bila je i neukusna, nekako bljutava. Nije baš pokazala razumijevanje za moju prirodno urođenu smušenost genija, pa je prosula nekoliko zavidno maštovitih psovki, zaprijetivši mi najodlučnije da će me zaposliti. I, vidi vraga, jednoga kobnog dana se vratila s posla izuzetno totalno vesela. Juhuuuu, razdragano je vikala već s vrata, dok sam pio svoju jutarnju kavu, vesele vijestiiii. Što se dogodilo? Počeo Treći svjetski? Samo ti izvaljuj, počinješ raditi. Raditi!!! Što??? Malo je nedostajalo da izgubim ono malo svijesti, jer još kava nije bila počela djelovati. Kakav posao? Zašto posao? Što će meni posao? Pa ja sam zdrav! Kad sam u onom poduzeću polagao nekakav glupi test inteligencije, psiholog je rekao da sam izuzetno uspješno riješio taj listić, ali da... i tako dalje; a ja sam mu odgovorio da i to potvrđuje pravilo da tu rade sami glupani. Radit ćeš u jednoj maloj simpatičnoj pošti. Posao nikakav. Vidjet ćeš, bit će ti dobro. Ali, dolazi ljeto, vrućine, ozonske rupetine su sve šire, a do tamo moram promijeniti dva autobusa, pa još dva natrag. To su četiri dnevno. Dovoljno da me ubije, da ne moram više ništa raditi; samo to putovanje će me ubiti. Ma nije to baš tako daleko. Ako zakasniš na onaj drugi, pošto sljedeći kreće tek za dva sata, možeš pješice, sve obalom. Zlobno se smiješila. Nema ni četrdeset minuta hoda do tamo, brzog hoda. Vidjet ćeš, bit će to sve u redu. Ali, meni je sve u redu ovako, ne treba mi nekakvo drugačije sve u redu, i imam blagi osjećaj da neću izdržati, ne mogu ja to. Znaš da ne podnosim vrućinu, a još manje vrućinu u autobusu. Ne, hvala najljepše, ali nije to za mene. Ovo ti je jedinstvena i posljednja prilika. A da je preskočimo i pričekamo da zahladi? Da, da zahladi, a hladnoća ti smeta više od vrućine, je li, kralju lijenosti. Evo ti bolji dani! Opet je bacila onu vazu s prekrasnim karanfilima na mene, Spasili su me moji izvrsni refleksi. Pristao sam, uz kiseli osmijeh, uz napomenu da će ona biti kriva ako me jednoga dana donesu iz nekog usmrđenog autobusa i izraze joj sućut. Ako je jednom umjetniku mojega kalibra suđeno da krepa u nekom uzavrelom autobusu, neka joj bude. Neka barem ona... i šira društvena zajednica...budu zadovoljni. Spavate li, sinjor dottore?
Mo...molim? Ja? Ne, ne, samo vi nastavite. Dakle, bili ste u bolnici i...
I čini se da je nikada neću ni napustiti!
Što? Kako? Zašto je ne biste napustili? Zašto biste je napustili? Zar vam je ovdje loše? Ja...ovaj...sigurno vi sad...
U redu je, sve me je ovo malo zamorilo, a vi mi djelujete nekako posr... pospano, pa bi bilo najbolje da za danas završimo. A ja ću se uhvatiti slaganja ovih papirića. Vidite li koliko toga ima. Pa to je brdo umjetnosti, lijepe književnosti u čitavoj svojoj ružnoći.
Kako hoćete. Što se mene tiče...
Znam da se vas ništa ne tiče, no ipak pođite malo odspavati, koristit će vam.
Kad ste navalili...ja...ja doista...doista sam zbunjen i nekako se loše...nešto mi je čudno...da nije ono vino... Ajd, onda se vidimo i pozdravite...mislim, vidimo se...
Dakako, ja se neću micati odavde. Samo vi odspavajte, dottore, a ja ću malo pokušati raditi, kao što smo već rekli, je li...