Robert Marić

Praznine

 

Incestuozni gnjev bijelih gaćica

 

Koja je funkcija muhe u atmosferi ljudskog razumijevanja? Da zasere zidove? Da zuji i grize i nervira? Da je pretvoriš u mrlju na zidu? Da je pojede pauk; da pauka pojede gušter; da guštera pojede mačka; da mačku pojede...

Ne možeš više ni šetati svojom stazom smiraja. Oblijeću je čudni, novopridošli tipovi. Odakle se samo stvaraju? Čudni. Ali na neki novi, čudan način čudni; nisu to oni čudaci otprije. Još će te neki od njih i silovati ili ubiti. Ne možeš više ovako. Ne možeš nikako. Moraš nekako.
Neoprani majkojebač. Svaki put te napadne i vrijeđa. Kaže da bi tebe i sve takve trebalo zatvoriti, strijeljati, povješati, da pišeš sve same gadarije, da ti je knjiga bolesna kao i ti. On! On, gadarija osobno to tebi! I baš svaki put naletiš na njega ili pijanu mu staru koja te proklinje i proklinje, a što je najžalosnije - ili najveselije - izgleda da joj kletve idu za jezikom. A kako i ne bi, kad je tako uporna. A on psuje i pljuje za tobom. I tko je sad tu bolestan? Ti, koji pišeš bolesne knjige i više ili manje pokušavaš zdravo odživjeti to do kraja, kad si već tu, ili oni? Opijaju se do besvijesti i redovito obavljaju takozvani incest. A ti se u njihov incest ne miješaš, to je njihova stvar.
Bijes. Bijes. Osveta. Opsesija osvete. Moraš nešto uraditi. Moraš sve to privesti kraju.
Ne, ne smiješ se spustiti na njihovu razinu, kako bi se to popularno malograđanski reklo. Bježi! Bježi u neki drugi dan, u nešto ugodnije, toplije, ljepšeg mirisa. Ušao si u autobus, pokisao, uznemiren, paničan, depresivan, što se, kažu, nikad po izgledu ne bi reklo, je vi ste tako smiren čovjek, blago vama. Ugledao si je, u stražnjem dijelu autobusa. Bijela mini suknja, ne pretjerano kratka. Viđao si je već i prije, ali ne na ovaj način. Namještala je noge i samo za tren su se ukazale bijele, besprijekorno čiste gaćice. Mršava, kovrčave kose, nešto većeg nosa. Ali ima nešto fatalno u njoj, fatalno u tom napetom trenutku, možda samo tada i nikada više. Pogledala te je nezainteresirano, a onda se učinilo da će zaspati, glave naslonjene na osunčani kasnopopodnevni prozor užeglog autobusa. A ti si zaboravio sve; gledao je, okretao glavu da ne budeš previše upadljiv, opet je gledao, pa malo kroz prozor, pa opet nju... Ima neki opojni vrag u njoj. Ima li nekoga? Je li udana? Ima li djecu? Nije važno. Ništa nije važno. Čitavog dana mislio si na nju. Želudac je plesao izluđujući ples radosti i tuge, omamljen nekom gluposti koja se otapala u njemu. Želucu.
To je bilo lijepo.
Nivo divljaka. Jesu li oni divljaci? Ako jesu, zašto jesu? I što je to divljak? I mora li divljak nužno biti nešto negativno? I što je to negativno? Mora li negativno biti nešto negativno? Je li to spuštanje na nekakav niževrijedni nivo? Možda je i podizanje. Postoje li uopće svi ti nivoi? Razine? Postoje li doista Raskoljnikovljeve dvije vrste ljudi: oni koji imaju pravo ubiti u svrhu nekakvih viših ciljeva - što su to viši ciljevi? - i oni drugi, koji imaju pravo biti ubijeni sjekirom od onih prvih, jer žive isključivo od kisika i hrane i vode, bez ikakve duhovnosti? Što je to duhovnost? Što je to plemenitost, pamet...? Je li to vrjednije od onog drugog?
Ipak, moraš ih ignorirati. To je jedino razumno rješenje. Zašto bi te pogađale riječi takvih osoba - i bilo kakvih osoba - za koje si oduvijek držao da su one jednostavno takve i da drugačije ne mogu biti? Da je to zlo, ako je to zlo, koje je u njima njihovo normalno stanje i da nema ni najmanjeg razloga za uzbuđenje, a još manje za njihovu osudu. Znao si otići još dalje i uvjeriti sebe kako te ne bi pogađali ni pravi, fizički udarci. Doista si se ponekad tako osjećao, iako nikada nisi bio u prilici uvjeriti se u to.
Koji ti je jutros vrag? Na nespavanje si naviknut, pa to ne bi trebao biti razlog uznemirenosti. Obuzdaj se. Uskladi ponašanje sa svojim smirujućim teorijama. Lezi pokraj slatke usnulosti, čitaj, sanjaj budan, bježi iz toga, možeš ti to. To su ipak samo riječi jednog običnog, svakodnevnog, prljavog i alkoholiziranog incestoida.
Nisi posegnuo u oramarić za kemikalijama, jasno ti je da očajnički pokušaji tih spojeva ne bi umrtvili svu zahuktalost nadražaja i podražaja i neizdržaja u sivobijelim mislima. Mislima koje su duša, duh, veselje, radost, ratovi, pokolji, uzburkanost valova na pustinjski praznoj morskoj pučini. Dekom pokrivaš glavu. Sebe. Pokušavaš umrijeti nakratko, ali...ali, ali...tko je smislio taj ali, jednu od rijetkih istina ili čega već...ali umjesto smiraja, drhtanje, znoj se sve brže slijeva niz tvoju budućnost. Možda bi ipak trebalo zaustaviti tog gadljivca i izudarati ga do krvi, do besvijesti, do kome, razbiti mu jaja. Možda bi to bio najnormalniji odgovor na njegove riječi. To i jest najnormalniji, općeprihvaćeni odgovor na uvredu - ako već vjeruješ da uvreda postoji. Udarci, udarci. Grozio si se udaranja. Ponekad bi se naivno dječje upitao kako onaj koji udara ne osjeća vlastite udarce na sebi, istu onu bol koju osjeća izudarani. Zabole li ga bilo kada svi ti udarci, sve te suze. Kad ti je bilo pet ili šest godina, udario si bez naročitog razloga svog dobrog školskog ili predškolskog prijatelja, a onda si zaplakao zajedno s njime i počeo ga ljubiti po licu, po suzama, po glavi... Plakao si i kad je on prestao, pa je on tebe umirivao i govorio da nije to ništa, nema veze, sve je dobro.
To je zakon. Fizička uvreda kao odgovor na verbalnu. I tu si imao svoju teoriju koja je dovodila uvredu pod znak pitanja i pretvarala je u izgovorenu besmislicu. Trebalo bi biti smiješno i neshvatljivo nečije histerično reagiranje na teške riječi, koje su kroz povijest razvitka čovjekove naravi postale teške, jer su u suprotnom nevidljive, neslušljive.
Nema lakih i teških riječi. One su samo sredstvo komuniciranja koje olakšava fizičko postojanje i ništa više. Nikakva težina. Samo sporazumijevanje; da možeš kazati u dućanu koliko ti kruha treba, da možeš izgovoriti svoju oznaku pod kojom si zaveden u vrlo, vrlo važnim spisima; oznaka kojom se neki ponose, a neki stide, koju su poistovijetili s osobom koja je nosi. Oznaka postaje osoba - i obrnuto. Ponos. Još jedna u nizu urođenih...ne, ne urođenih, usađenih gluposti koja reagira na uvredu, a zapravo ne služi ničemu, osim izazivanju probavnih i cirkulatornih tegoba...ili smrti. Čak smrti. Ponos ubija. Suvišan i beskoristan dio poput slijepog crijeva. Ali ne možeš ga odstraniti. Možeš, ali to se ne radi.
No sad ti je jasno da popuštaš, da nemaš snage potvrditi sve to. Nije to baš tako jednostavno kako si zamišljao u svojim komfornim teorijama. Odgoj, škola, Crkva, Bog, bogovi... Ne možeš prijeći tek tako preko svega što ti ta spodoba, taj neuspjeli pobačaj izgovara, i to glasno, uživajući pri tom u samome sebi, u tvojemu bijesu. Nina je govorila, pusti ga, vidiš da ne zna za sebe. Pijan je. Aaaa, ne! Zna on vrlo dobro za sebe i tebe i sve ostale. Pijanstvo ga samo čini odvažnijim da istrese iz sebe svu otrov koja mu se nakuplja, tko zna zbog koga ili čega. Nitko ti nikada tako nešto nije izgovorio. Nisi naviknut na to. Možda su baš zbog toga i nastale sve one flegmatične teorije - jer nitko do tada nije dotaknuo u tebi ono što si ti u svojim komotnim mislima poništavao. Još jedan dokaz da treba biti oprezan pri postavljanju takvih, olakih, teorija. One su ipak za znanstvenike. Ne može se tek tako tvrditi to je tako i tako, a da nisi sve to probao. A o onim riječima koje ne znače ništa da i ne govorimo. I to ti, ti koji pišeš...i upravo riječima pokušavaš dati daleko veći značaj od pukog sporazumijevanja. Samome sebi odgrizaš jezik.
Nemir na vrhuncu. Čini se da će svršiti u tebi, u utrobi ti, da će te raspuknuti. Mučnina tjera na uzaludni, suhi kašalj. Da barem možeš povratiti sve to iz sebe. Glatka nutrina zahodske školjke bolno te gleda, kao da te žali, suosjeća s tvojim bespomoćnim želucem. Samo kašalj.
Veliki kuhinjski nož koji nikada nisi podnosio. Nina ga je zbog tvoje izričite želje - ili je to bila naredba - stalno morala sklanjati s vidokruga; znao si da si ubojica, baš kao i svako biće; znao si da si i žrtva. Zbog čega proizvode takve noževe? To nije kuhinjski nož, on ne služi za rezanje. To je nož za klanje. Pa to se vidi. Ogroman je, oštar, preoštar, s uskim vrhom.


Radnička rijeka gotovo je presušila. Tek poneka zaostala, usnula kapljica juri ka odredištu. Svi su na svojim mjestima. Rade i čekaju. Čekaju ono Nešto, ne znajući što. Čekaju da sve to završi, pa da se upute dosadnom, umornom i gustom rijekom svojim kućama, svojim domovima, gdje će opet nešto raditi, ili odmarati i čekati ono Nešto koje se nikada neće dogoditi, uvjereni kako su izvan domašaja tekuće vrpce, ne znajući da postoji i kućna tekuća vrpca.
Ulica.Veliko hodalište, pritisnuto niskim, prljavim zračnim tlakom i južnim vjetrom punim gnjilosti, koju je nemoguće sprati s kože, ispljunuti.
Stara, sklerotična i umrla susjeda moli te da joj pokažeš gdje stanuje. Blijeda koža visi u pokidanoj spavačici, staroj preko tisuću godina i tri mjeseca.
Smiluj se! Smiluj se starosti i nemoći. Smiluj se sklerozi vjekova uzaludnosti.
Čemu milost? Što je to milost? Odgurni je od sebe! Daj, ne boj se, slobodno je odgurni, vidjet ćeš kako je to lako. Probaj! Mrš u kurac, stara! Umri! Vrijeme ti je. Kako te nije sram kad vidiš sve one mlade osmrtnice po stupovima i novinama!
Proklinje dan kad si se rodio, ne znajući da si se odavno već prokleo. Samoga sebe. Ne htijući, ali tako se dogodilo. Ostarit ćeš i ti, kurvin sine, neradniče, bezobrazniče. Vidjet ćeš kako je to... Stoko jedna neodgojena!
I baš kao u vicu, a možda je od toga i nastao onaj vic, prije nekoliko dana, sklerotični, jedvahodajući staričin muž se bio vratio sa svoje redovne jutarnje šetnje od dvadeset metara i sedamdesetčetiri centimetra ispred kuće, po zapišanoj travici; i pošto je, što je najnormalnije, zaboravio ključ, pokucao je na vrata. Otvorila je i upitala ga tko je on, a on u čudu odgovorio protupitanjem tko je ona i što radi u njegovu stanu. Nesporazum su izgladili susjedi, koji su ih, istina nakon podužeg prepiranja dvoje staraca, ipak uspjeli uvjeriti da su oni još uvijek muž i žena. Djece nemaju, pa se sve češće pojavljuju lešinarski sračunati, nikad prije viđeni daljnji rođaci, ne bi li od neizbježno skore smrti staraca ugrabili stan...ili barem hladnjak...ili barem neki komad namještaja...
I neka sad opet tu negdje dođe do male stanke, malog odmora u kojemu je moguće nešto nacrtati, oči, nos i usta...ili bilo što...

Krećeš se prema naprijed. Glupe li rečenice! Zar se netko kreće prema natrag?! Netko možda i ne, ali ima nešto, ima više toga nešto što se kreće prema natrag. Rak ide prema natrag, kad ga čovjek gleda. Inače ide naprijed, ali čovjek o tomu pooojma nema.
Ne hodaš. Ne osjećaš noge, ni ruke, ni trup. Imaš samo oči, opkoljene nejasnošću koja lebdi ka staroj, izgriženoj četverokatnici. Ti si oči. Ti si pogled...i ništa više. Nema ni onog poznatog jutarnjeg umora i teškog disanja. Stari šepavac ti maše da staneš, da ti ima nešto reći. Kad god te sretne, počne pričati o ušima, gnjidama, žoharima za vrijeme rata, u njegovo doba, prije stotinjak godina. Priča tako i gleda te kako hiniš zgražanje kroz polusmijeh odobravanja, dok ti se utroba prevrće. Sve ti to ispriča, siguran, unatoč tvojemu polusmijehu, da te je pošteno zgadio, i ode osmijehnut. I baš svaki put. Ali sad ga samo prelijećeš. Nema ga. Razočarano i začuđeno te gleda. Upropastio si mu dan, jer ti nije uspio upropastiti dan.
Četverokatnica, stara i zapuštena i neugledna i ruševna. Ulaziš. Penješ se bez ikakva napora. Kucaš. Vrata se otvaraju. Ne osjeća se više onaj posebni miris, za koji si držao da je posmrtni. Kad im je umro djed, taj miris se pojavio istoga dana i trajao nekoliko godina. Odlazio si kod njih, kao dijete, nekoliko puta. I našao si se tu baš u trenu kad je umro djed. Možda je to bio miris nečeg drugog, ali ti si bio siguran da je to smrtni zadah koji je ostao za starcem. Dio njega, koji se rasplinjavao godinama.
Na vratima je majkojebačeva majka. Raščupana, podbuhla i mamurna zemaljska neman.
Zbunjeno te gleda. Što je?
Ništa. Baš ništa. Zabadaš kuhinjski nož namijenjen za klanje u mesnate grudi pospane izbezumljenosti. Čudno. Često si se pitao kako je to probosti nekoga. Tehnički. Je li teško. Treba li dosta snage za ubod, za probod. Zadrže li rebra nož, ili pak prođe kroz sve što mu je na putu, bez puno muke. A nikada nisi došao u priliku upitati nekog stručnog, nekog kriminalista, forenzičara...ili pak samog ubojicu. Ali ni sad nisi doznao odgovor. Ne možeš ocijeniti koliko si snage unio u udarac...i je li nož prošao između rebara ili ih je probio. Jauk. Pogled nevjerice, krkljanje. Ruši se na pod...a gdje bi drugdje. Pokraj nogu ti je. Odmičeš lijevu nogu, da ti krv ne isprlja cipelu. Ubiti čovjeka. Ništa naročito - tehnički. A onda trbuh, brada, pidžama, smrad. Majkojebač osobno i zbunjeno i šokirano. Udarac u vrat, stručno i rutinski. Kao da te stvari radiš svakodnevo po osam sati, a ponekad i prekovremeno. I opet ništa nisi osjetio. A tako te je to zanimalo. Ruka, čiju težinu još uvijek ne osjećaš, obavila je posao sama. Bez tebe. Bez svjesnog upravljanja centra u mozgu, centra za ubadanje. Podsvijest ili nadsvijest ili nešto treće preuzelo je kontrolu nad nožem koji nije kuhinjski. Ni riječi, ni jauka. Samo smrad. Pere li se ikad to čudovište? Sporo, presporo, kao u ponovljenoj televizijskoj snimci, ruši se na objekt incesta. I sad, ovako izbuljenih očiju, djeluje još gadljivije nego dok je bio živ i podao i nikakav. Ili je samo mislio da je živ i podao i nikakav. Ili si ti mislio da je živ i podao i nikakav.
Istom onom lakoćom i nezapuhanošću, kao i kad si dolazio, bez olovnih nogu, spuštaš se dolje. Spušta li se netko gore?! Moguće. Izlaziš. Bez noža u ruci. Gdje li je? Ne znaš gdje si ga bacio i jesi li ga bacio ili je sam nekamo odplutao. Nestao je, dok si napuštao dva usmrđena trupla. Zaklani, a kao da spavaju...i sanjaju teške sne.
Ulica je ostala ista, ona od maloprije. Ništa se nije promijenilo. A što bi se trebalo promijeniti?! Kapljice kiše? Čak ni savjest ne osjećaš, a za koju si držao da si čvrsto, pretjerano čvrsto vezan. Ništa lakše od ubiti. I to baš ti da izgovoriš! Ti, koji si se zgražao svakog ubijanja. I životinja. I cvijeća. Pokušavaš se okriviti za ubojstvo, za zločin. Ne ide ti. Naprežeš se, kao na zahodu, ali ne izlazi. Nije to zločin, već normalan slijed događanja. Kako radikalan zaokret razmišljanja uzrokovan lakim i bezbolnim klanjem.
Kafić.
Što ćeš ti ovako rano tu?
Otkad ti radiš ovdje?
Radim, radim.
Vidim da radiš, pizdo jedna. Pitao sam te otkad!
Što ti je? Što si nervozan? Dugo sam već tu, nekoliko mjeseci. Čula sam da rijetko izlaziš, samo kad kiši ili tako nekako su mi rekli.
Daj mi kavu. Tko ti je nadrobio te gluposti? Duplu. Daj mi duplu, veliku i laganu.
U redu, smiri se. Što ti je glava tako natečena?
Antibiotici i analgetici. Boli me zub. Jesi li sad zadovoljna? Daj mi više tu kavu. Duplu!
Dobro, dobro. Bože!
Nisam ti ja Bog.
Nekad si mi bio. Je li to krv?
Gdje?
Na rukavu. Što ti se dogodilo? Jesi li se udario?
Meni ništa. Zaklao sam dvije nakaze.
Koje nakaze?
Majkojebača i majku.
Zašto njih? Nisu mi bili baš simpatični, ali...
Postaješ dosadna. To je jednostavno netko morao uraditi. Osim toga, vrijeđali su me.
Tebe?!
Moje pisanje...i mene.. i sve to skupa... Prestani me ispitivati, jer ću te...
Zaklati?
Glupačo! Nikada me nisi ni pokušavala shvatiti.
A tko tebe može shvatiti? Tvoje pisanje? Pa ti se barem nisi na to obazirao. A čini mi se da i pišeš tako da bi te vrijeđali. Kao da izazivaš ljude. I što onda drugo možeš očekivati, nego da te vrijeđaju. Jesi li se zapitao vrijeđaš li ti njih svojim pisanjem?
Prestani! Evo ti, je li dovoljno?
Uzmi to, ja častim.
Ne treba.
Jesi li prijavio?
Što?
Pa...ono...to s tim nakazama...
Prijavit ću kad dođem doma. I što se to tebe tiče! Ajd.
Navrati.
Neću.

Tek sada počinješ osjećati svu tu silnu težinu gomile mesa koju nosiš na sebi. Još ni traga krivnji, sažaljenju, ili bilo čemu što bi probudilo barem nelagodu pri pomisli na zaklane koji kao da spavaju. Ništa. Ravnina. Najravnija ravnina.
Suhi prijatelj i društvo. Kako je? Bodete se? Ha, ha, ne. Nema više bođenja. Preskupo je. Sve je preskupo, otišlo u pičku materinu. Uzimamo sve živo smeće, tablete i ostala sranja, sve što nabavimo. Ne znaš je li bolje poginuti od metka ili od igle. Ma, jebeš, na isto mu dođe. Ne valja. Vidimo se. Može biti. Ne viđam te. Ni ja tebe. Ja sam ti uvijek tu okolo. I ja sam tu negdje. Ajd. Ajd.
Stara sklerotičarka pred zgradom još uvijek ne uspijeva shvatiti gdje se nalazi i kamo bi se trebala zaputiti. Šteta što si izgubio nož, mogao si tri muhe s tri poteza.
Gospodine, molim vas...
Mrš u kurac!
Proklinje ti rod i porod. Prepoznala je ona tebe, nakazo bezobrazna, ti si onaj od maloprije, ostarit ćeš i ti, pa ćeš vidjeti... Zna ona dobro tko si, aha, prijavit će ona tebe. Vidjet ćeš ti kad ti dođu, pokupit će oni tebe, aha... Bog će te kazniti, luđače jedan... Pu! Pu! Eto ti na!


Vrela voda teče jakim mlazom po rukama i postaje crvena, pa blago crvenkasta, tek s naznakama negdašnjeg, maloprijašnjeg crvenila, a zatim toplina opet postaje bezbojno zamućena parom koju ne osjećaš. Ništa ne osjećaš.
Mala spava snom pravednika koji ponekad prdne. Dobro je. Mučnina i bijes i osvetništvo su nestali. Tko bi rekao da se tako lako liječe te neurotske stvari. Ubodeš i prođe. Divota. Grozota.
Halo!
Ja sam. Zaželjela sam te se. Mogu li doći?
Znaš li koje je doba! Koji ti je najranije! Pa znaš da u ovo doba spavam. Što te je snašlo? Da te nije opet prebio onaj slatki doktor?
Jesam li te probudila?
Nisi.
Pričat ću ti kad dođem.
Ne dolazi!
A kako to da si budan? Imaš društvo?
Ne, samo ne mogu spavati. Ubio sam dvoje.
Ubio? To mi baš ne nalikuje na tebe. Koga si ubio?
Nije vrijedno spomena. Neki smrdljivci.
Tek tako?
Nije to tek tako! Pusti me sad, mokar sam, tuširam se...vidi, sve sam oko sebe smočio... Moram se odmoriti, a imam i posla, neki glupi tekst. Javi se sutra...ili prekosutra...ili nikad...

Mlaka voda miluje kožu. Ugoda.
Demonstracije, pobune, revolucije - ništa od toga ne donosi rješenje. Sve opet ide dalje. Svaka revolucija rađa kontrarevoluciju, koja opet sebe proglašava revolucijom, i sve tako u krug...u circus, što bi rekli Englezi.
Nijedan bogataš neće pomoći siromahu i to je dobro. Dugo si razmišIjao o tomu što će mu tri, ako već ima dvije milijarde dolara, i još se zbog toga nervira, ne spava, ide redovito na posao, dobija aritmiju srca, lupanje srca. A stvar je u igri. Čovjek se igra. Lova tu nije toliko važna. Lova kao bogatstvo. On, da pokupi sve novce ovoga svijeta, i da sve, do zadnjeg centivosa bude njegovo, ubio bi se istog trena, baš kao što se ubije kad izgubi svu tu pustu lovu. Eto, to ti je bogataš, i nikad od njega ne očekuj da ti udijeli. Pokvarit ćeš mu igru.
Tuširanje završeno, ali ostao je slijepljen smrad onih tjelesa. Je li moguće da se nikada nisu prali? Barem noge.

Halo?
Da?
Želim prijaviti dva leša. Zaklani su, a kao da spavaju. Kako tko?! Pa, ja! Tko bi drugi! Leže pred ulazom. Lako ćete ih naći. Pokupite ih, da ne smrde onim ljudima tamo okolo. Strašno zaudaraju. Ne, ne treba vam moje ime. Samo vi njih odnesite. Koje sam vjere? Što će vam to? Čemu vam to služi? Možda za statistiku? Koliko osoba ove ili one vjere godišnje zakolju usmrđene nakaze. Ne, nemam vjere. Jasno da sam siguran! Zašto bih je morao imati? Ne, nisam ni komunist! Ni anarhist! Sigurno. Najsigurnije! Hoćete napismeno? E, znam da biste htjeli. Ne, ništa po definiciji. Što je tu sad vama čudno? Ne, u redu sam, nikad bolje. Neću doći na te vaše glupe razgovore. O čemu bismo razgovarali? O kiši? O ozonskim rupetinama?


Najbolje da malo prilegneš, a onda ćeš pokušati napisati onaj glupi tekst. A možeš i sutra. A ona glupača? Kako to da je konobarica? Kako to da je živa? Zar nije pokojna? Ništa više ne znaš. Pišeš da bi te vrijeđali. Svašta. Kako je mala krasna. Nekako je narasla ovo...od maloprije.

 

Prošlo poglavlje

 

Sljedeće poglavlje

 

 

na prvu stranicu