Ludilo malog uspavanog psića

Miris vrelog, pečenog, prepečenog volka upravo skinutog s vatre. Razbijanje njegove tvrde kućice kamenom, kamenčinom. Meso je ukusno, malo tvrdo, ali prija, stvara prekrasan ugođaj u suhim ustima. Gorčasto pri kraju - taj dio smo zvali guzicom, volkovom guzicom, čija gorčina je najslađi komadić. Ni pečeni komad pluća neke nepoznate životinje nije bio ništa manje ukusniji, prava svečanost za usta nakon iscrpljujućeg kupanja i izgorene kože na leđima koja se gule; glave pune osušene morske soli i pospanosti. Dali bi nam čak i malo vina, nakon čega bismo sretno umorni zaspali na deki u hladu. Predvečer bismo se vratili doma karom, kako bismo i došli rano ujutro.
Jedne subote - jedine - si prenočio kod njih. Vas dvojica u maloj sobi. Svaki na svome otomanu. Ujutro ste morali popiti bijelu kavu prije polaska. Čim ste stigli, pojurili ste u vašu uobičajenu, svakonedjeljnu, malu uvalu, okruženu s nekoliko velikih škojeva, ali su matere ili tko li je to već bio, vikale za vama da ne ulazite u more naglo, puna želuca - ili prazna - ne sjećaš se više. Misliš da se ipak radilo o punom želucu. Nedjeljna vruća ljeta dvojice sretnih dječaka.

Možemo li ?
A što?
Nastaviti s pričom .
A, da! A što ćete mi pričati?
Vi meni pričate, ono o vojsci, probudili ste vašeg prijatelja, onog Juuhansena, ili kako li se već zvao...
A, tooo! Pa što odmah ne kažete! A gdje mi je sestra?
Vaša sestra?
Ne moja sestra. Vaša sestra, ali moja sestra .
Moja? Aaahahaha...sestra, da. Nema je, tek sutra radi. Nego, da krenemo s pričom, nemam baš puno vremena, moram još otići...nije važno...
Može. Kažete, probudio sam...probudio...da, da, probudio sam Guntera; nego, je li to ono kad sam izgubio psića i to?
Upravo to. Može li?
Sve za znanost. - Pođi sa mnom kod dežurnoga, zamolio sam ga kroz plač i jecaj i naricanje. Što ti se događa, stari moj? I bili smo najstariji u cijeloj toj zgradurini, ili kako li se već ti vojni objekti i subjekti zovu. Pođi sa mnom, sad mi je zbilja dosta. Došli smo kod dežurnoga. Ja sam plakao. Vojniče, što se dogodilo, rekao je pospani dežurni poručnik ili admiral - nikada nisam naučio činove, previše ih je za moj mozak - očinski, gotovo djedovski, iako je bio mlađi od mene čitavo jedno malo stoljeće. Ukrali su mi psa! Ukrali su mi psaaaa! Kakvog psa, vojniče?Smeđeg, kudravog. Daj, smiri se, vojniče! Kako ću se smiriti, kad su mi ukrali psa? General je upitno pogledao mog vjernog prijatelja, a ovaj njega usklično, pa je rekao poručniče, kako će se smiriti kad su mu...ali, ali, ti nisi imao psa! Doista, primijeti kontrageneral, odakle vojniku pas?! Čekaj, pogledat ću ovdje, tu sve piše i... Ne, nema ništa o životinjama, ne spominju čak ni pse. Iako ih ne spominju, siguran sam da vojnik ne smije držati životinje. Čuješ li, reče moj odani, vojnik, ne smije...ali ti nisi imao... Oooo, zar i ti, brate budalo! Plakao sam poput uniformiranog djeteta koje je izgubilo voljenog psića. Hoću svog psa! Zovite moju mamuuuuuu! Hoćemo, hoćemo, a ti ga, vojniče, sad odvedi u stacionar...ili ne, ja ću vas obojicu odvesti...
Ma, vidi ga!
Daaa-daaa-daaa!
Što hoće?
Moje tablete. Dam mu ponekad koju. Sviđa mu se boja.
Ne smijete mu ih davati, ima on svoje, ne bi smio miješati...
A kad ih voli. Držim ih podalje, da ne prekorači dopuštenu dozu. Sve je pod kontrolom, vjerujte mi, dottore. Evo ti, Dada. Ne, ne, samo dvije, a sad spavaj. Vidiš da doktor i ja imamo ozbiljne razgovore.
Ne biste smjeli...
Što će mu biti od dvije tabletice? Nemojte kazati da mi zamjerate, ja to da ga oraspoložim...i uspavam.
U redu, ali nemojte više.
A kad navali. Ne mogu mu odoljeti, kao malo dijete je. Vidite kako je sad sretan.
Ipak nemojte.
Neću.
Hoćemo li?
Što?
Nastaviti s pričom.
A što ćete mi pri...ah, da, oprostite. Stacionar, je li? Stacionar.
Tamo su bili vrlo ljubazni. Dali su mi šest tableta da...
Da, da, daaaa, daaaa.
Ne može više od dvije i dosta. Čuo si doktora. Spavaj, Dada! Spavaj, ubit ću te, tako mi Manitua!
Morate li tako s njim?
A kako bih? Ajde, recite vi meni, molim vas, kako ću!
Ma, dobro, nećemo se sad opet prepirati, samo mislim da nije u redu da tako s njim...
Znači, trebam ga pustiti da mi poždere sve tablete, pa kad umre, onda ćete me okriviti da sam ga eutanazirao.
Dobro, dobro, nećemo sad... Ajde, nastavite vi s pričom.
Ufff, evo sam se uznemirio! Gdje sam ono stao? Dakle, dali su mi šest tableta da odmah progutam, a mome odanom Guntteru četiri, nije mu bilo baš pravo, i poslali nas natrag, obečavši da će pod hitno pozvati moju staru. Spavao sam točno trideset i devet sati. Budili su me na smjene. Gunttera su uspjeli probuditi već nakon dvadeset i sedam sati, ali sa mnom je išlo malo teže. Kad sam otvorio oči, ugledao sam nekoliko faca nada mnom. Skočio sam. Pokraj kreveta je stajao Guntter, do njega onaj admiralisimus, do admiralisimusa nepoznati čovjek u bijelom, a do njega sredovječna uplakana žena. Gospođo, zar su i vama ukrali psa? Rekao sam i zaplakao. O, Bože moj! O, Bože moj! Jecala je žena, a onda odlučila izgubiti svijest; bila bi se srušila na mene da je nisu pridržali onaj poručnik i bijeli čovjek. Uvijek ću im biti zahvalan na tomu, možda su mi spasili život, jer bi žena bila pala, kako mi se tada činilo, taman meni na glavu, a bila je prilično teška. Onda se Guntter suznih očiju nagnuo nad krevet i šapnuo da mi je to majka, pozvali su je hitno i ona je došla hitno preporučeno. Šteta, mislim, stare, tko je da je, pa bila ona i nečija majka. I psića. Uputili su me u bolnicu i kao pratnju mi dodijelili, a koga bi drugog, mog odanog Gunttera. Njemu su dali nekakve papire i objasnili mu kako će najlakše pronaći bolnicu, kad se iskrcamo iz vlaka.
Što je bilo s majkom?
Kojom majkom? Čijom majkom?
Pa, vašom majkom! Rekli ste da je bila došla, da su je pozvali. Što je bilo nakon što se osvijestila? Nju ste preskočili.
Nisam ja nikoga preskočio. I da sam htio, nisam mogao, bio sam kompletno umrtvljen od onih tableta, drven.
Ne pitam to, nego što je bilo s njom. Preskačete događaje. Iz kreveta ste odmah uskočili u bolnicu. Vratite se malo natrag. Dakle, majka.
Opet vi s preskakanjem i uskakanjem! Ako niste zadovoljni kako pričam, obratite se nekome drugom, evo vam Dada, pa neka vam on ispriča ostatak. Meni nikako nije jasno što vi zapravo hoćete od mene. Najprije me gnjavite da vam pričam sve te gluposti, a onda se odjednom raspitujete o mojoj majci. Što ja znam što je bilo s njom! Nemam pojma kad se i je li se osvijestila. I...i još tvrdite da sam izravno iz kreveta uskočio u bolnicu. Pa, čovječe dragi, nismo u crtanom filmu, kako mislite da sam mogao tek tako...
Nisam to mislio kad sam rekao da ste uskočili, već da ste prekinuli tijek priče i... Ma, nastavite odakle hoćete, pričajte što god hoćete, samo se smirite.
A kako ću nastaviti, kako ću se smiriti, kad me prekidate! Sad nemam pojma više ni o čemu sam pričao, gdje sam stao...ništa više ne znam...potpuno ste me smeli...
Ajde, smirite se, pa ćemo nastaviti. Samo polaaako. Poslali su vas u bolnicu i...
Dakako da su me poslali u bolnicu, zar mislite da sam toliko skrenuo da ne znam gdje se nalazim, još ćete me optužiti...ne optužiti, mislim, dijagnosticirati kako sam i pamćenje izgubio, još ćete me i protiv toga početi kljukati tabletama.
Ma, nisam mislio na ovu bolnicu, nego ste pričali da su vas u vojsci, dok ste bili u vojsci, razumijete li vi mene, tamo su vas poslali u bolnicu, a majku ćemo za sada zaboraviti.
Majka se nikada ne zaboravlja. Je li tako učite svoje mušterije, da zaboravljaju rođene majke, a? Daleko ćemo tako stići! Pa ovo prelazi svaku granicu dobrog neukusa.
Uffff! Ajmo ispočetka! Pričali ste mi kako vas je Guntter vodio u bolnicu. Je li tako ili nije?
Evo, da malo dođem k sebi. Dobro, smirimo se.
Ja sam miran. Čekam da se vi smirite.
Opet vi meni! Pa, čovječe, pustite me da se koncentriram na bitno, koje je u biti nebitno, ali vama je bitno, pa neka vam bude.
Progutajte jednu tabletu .
Neću! Gutajte vi to smeće! Dobro mi je i ovako. Hoćete li da vam, dakle, nastavim pričati ili pođite doma, odspavajte malo, pa se vratite, ili ne morate, što se mene tiče.
Evo, dobro je, ja sam spreman za slušanje, a vi nastavite kad vi budete spremni. Slušam vas bez upadica.
Tako je već bolje. Rekao sam vam da je mušterija uvijek u pravu. Bolnica, dakle. Dok smo bauljali gradom, tražeći tu velebnu zgradu, ljudi su nas čudno zagledali, kao da smo dva luđaka. Ili možda nisu vjerovali da netko, osim dobrog starog Gandija, može biti tako mršav i hodati. Manje od deset sati lutanja, zahvaljujući Guntterovoj snalažljivosti u prostoru i vremenu, trebalo nam je da pronađemo bolnicu. Sva sreća da smo u grad stigli već u zoru, prvim vlakom, pa je bolnica još radila. Došli smo tik pred kraj radnog vremena. I što će bolnicama radno vrijeme? To će ostati vječna tajna, koju će pacijenti nositi u grob. Još sat vremena nam je trebalo da se snađemo po svim tim pustim hodnicima, da nađemo Odjel psihijatrije, iako nismo pooojma imali zašto su nas poslali baš na taj odjel. Čekao sam, dok je Guntter predao papire jednoj zgodnoj sestri. Zašto se tako palim na sestre? Jesam li incestuozan?
Niste i...
Pa, rekli ste da me nećete prekidati!
A kad me već pitate...
Ne pitam vas ništa. Sebe pitam, onako bez veze. Nakon pola sata su me pozvali preko malog zvučnika i Guntter je rekao da su me pozvali preko zvučnika. Ušli smo zajedno. Kako se zoveš? Guntter mu je rekao svoje i moje ime, za svaki slučaj, jer nije bilo jasno kome je pitanje namijenjeno. Ti si simulant! Izderao se krupni bijeli čovjek. Ne, ja sam pisac, očito ste pogrešno obaviješteni. Izgubio sam psića. Ja ipak mislim da si ti simulant i glumiš onim naivcima gore nekakvo ludilo, kako bi te otpustili iz vojske. Rasplakao sam se. Čuješ li ti ovo! Rekao sam Guntteru. Smiri se! Opet se izderao bijeli čovjek i pružio mi tri tablete. Mogu li i ja dobiti jednu? Upitao je uplašeni Guntter. Dobio je dvije. A sad mi lijepo reci... Ali bilo je kasno, spavao sam na Guntterovu ramenu, a on uspravno, širom otvorenih usta i hrkao. Probudio sam se u nepoznatoj prostoriji, u udobnu krevetu. Peer Guntter Juuhansen je ležao u krevetu do moga i drhtao u groznici subotom ujutro, znojeći se kao da je pretrčao tri tisuće dvjesto i četrnaest metara. Što ti je, Guntteru, prijatelju moj? Zašto se tako treseš? Umiri bar vilicu, popucat će ti zubi. Moramo pronaći tvoga psa! Moramooo! Hoćemo, smiri se. Pronaći ćemo ga, čim nas puste odavde. Ne vjerujem da je daleko odlutao. Pronaći će on mene po njuhu, ništa ti ne brini. Sve će biti u redu. Napravit ćemo mu i malu lijepu kućicu. I tada je netko ili nešto prišlo našim krevetima i dalo Guntteru i meni po nekoliko tableta da progutamo u toj nečijoj ili nekoj nazočnosti. Opet smo zaspali i...i je li se to i vama spava, dottore? Uspavala vas priča?
Ne, ne, samo...ja...
A možda vi i dolazite kod mene na pričice da bi vas uspavale, možda patite od teške nesanice, pa vam bude dosadno, pa vas ja lijepo uspavam.
Ne, imam ja svoje tablete. Kad ne mogu zaspati, progutam dvije i...
I zaspete?
Ne baš. Ne djeluju mi, možda bih trebao promijeniti neke druge.
Hoćete li probati ove, vidite kako Dada odmah zaspe.
Ne, neka, neka, lako ćemo za to, nego gdje smo stali? U autobusu.
Ah, da, u autobusu...i...ma, kakvom autobusu...
Bilo bi najbolje da načinimo jednu stanku, stančicu. Otiđite vi lijepo doma, ili posjetite nekog drugog pacijenta ili rodbinu, ili pacijenta koji vam je rodbina ili...svejedno.
Dobro, nastavit ćemo drugi put. Idem ja. Samo vas molim, nemojte tog jadnika zlostavljati...i ne dajite mu vaše tablete. Mogu li vam vjerovati?
Povjerenje prije i poslije svega. Samo vi idite. Sretnooo! Sve najbolje!