Simfonija izgubljene rijeke

Zbunjeni četrdesetogodišnjak koji misli da je još uvijek tridesetogodišnjak, izgleda kao pedesetogodišnjak, osjeća se kao šezdesetogodišnjak...

Odvrni radio. Noćni program. Jutarnji program. Neka voditeljeva glupost ili pak glazba mogli bi ti pomoći. Važno je da bude tupost. Tupost koja će ti sklopiti oči, koja će te baciti u tupi bezdan tupog sadržja. Malo glazbe, one ozbiljne, koja se loše čuje ako na sebi nemaš frak... Ženskast glas nekog doktora uvjerava te da je penis nastao od klitorisa, a ne, kako se do sada vjerovalo (Tko je to vjerovao? Tko je uopće o tomu razmišljao, da bi mogao vjerovati? Zar ima i takvih?), da je klitoris nastao zakržljavanjem penisa. Dakle, kurac nije kurac, a to smo mislili, nego narasli, produženi klitoris, pa sad znanstveno dokazano možeš kazati prvome koga sretneš da se goni u tvoj krasni produženi klitoris, da ti je pun klitoris svega i sve tako, klitoris po klitoris. Otkriće i pol. Kako li je samo došao do toga? Jadnik. Ili možda sretnik? Koliko neprospavanih noći. A sve to za kurac. Za klitoris. Ali ljudi moraju raditi neki klitoris u životu. Ali...što će mu sve to? Što će ikomu to simpatično otkriće? Dame i gospodo, drago nam je da ste se odazvali u tako velikom broju na simpozij “Od kurca do klitorisa i natrag”. I što sad? Što dalje s tim revolucionarnim otkrićem? Ma, glup si ti za sve te genitalno-znanstvene stvari. Pa to još na radiju, pa u rane sate... A, doktore moj dragi...
Moraš malo odspavati. Moraš! Barem pola sata. Sutra, točnije danas, imaš posla. Istina, nije to onaj pravi posao - što je to pravi posao? - za koji si morao točno tad i tad zaspati, da bi se mogao točno tad i tad probuditi i odmamurlati ono što neki nazivaju poštenim radom, a da ne padneš u depresiju i očaj i histeriju i kako li se to već zove. To je taj rad koji je stvorio čovjeka. To je ono što su ti prigovarali kad bi se vratio doma već u osam ujutro i svečano izjavio da si dao otkaz jer ti je puna kapa svega. To je doživotna sigurnost, nakon koje mirne savjesti odeš u zasluženu mirovinu, odavno već zaboravivši se ponašati slobodno - slobodno u granicama prihvatljivog. I kad dođeš doma nakon tisućljeća robovanja nasilnom ustajanju, brzom oblačenju, žurbi, strahu da ne zakasniš, što će reći šef, što će reći podšef, podpodšef, ne znaš gdje si to bio, kamo ti je ići, što ti je raditi. Plačeš, jer osjećaš da ti je mjesto tamo, na traci, da te nitko nije smio skidati s nje, da si daleko pobjegao, pobjegli su te od negdašnjih ideja i zanosa kako će jednog dana sve biti dobro, kako će biti krasno i lijepo, kako ćeš nešto uraditi, napraviti karijeru uspješna čovjeka. Ništa od svega, slijepio si se s trakom i sad te, sad, kada više ni ulicom pošteno ne znaš hodati, sad te puštaju doma. Osjećaš se prevareno. Usrano.
A baš to je bila stalna tema rasprava. Nina ti je stalno nešto dokazivala i bila je u pravu. Svi su bili u pravu. Možda si doista nitko i ništa, najlijeniji čudak kojeg poznaje, nula, beskorisni izmet. Ni sama ne zna kako je sve ove godine izdržala s tobom. Možda nisi trebao čitati sve one knjige lijenih tipova kojima si vjerovao. Upao si u loše društvo i sad nema natrag. Kad jednom prođeš kroz vrata ravnih linija i udeš u svijet ludih, prezrenih, samoprezrenih, prevarenih samomučenika, povratka nema. I jedno ti postane kristalno porculanski jasno - ne traži ni od koga razumijevanje. Prihvati sva pljuvanja, ma koliko se u početku činila bolnima, i mirno, rupčićem ili bilo čime, briši lice i hodaj dalje. Ali hodaj! Jer ti nju i sve njih razumiješ do korijena, i ne pada ti na pamet uvlačiti ih s one strane vrata, ali oni svim snagama nastoje ubiti tebe, a da su pri tome uvjereni kako to rade za tvoje dobro, kako te žele unormaliti. A samo si bio iskren. Rekao si da ćeš se zaposliti jer moraš raditi, ali da ne očekuju da zbog toga budeš sretan. Onda je počela paljba. Istina, ton nije bio povišen kao u mnoštvu prijašnjih slučajeva. Naprotiv, govorila je mirno i ubojito.
Ti si skroz lud! Baš lud. Mislila sam da ćeš se s godinama promijeniti, ali vidim da si beznadan sučaj. Neću ti više ništa govoriti - to bi svaki put rekla, ali nije baš bila od riječi - Šetaj, ne radi! Ljenčari! Ali sjetit ćeš se ti mojih riječi, no bit će kasno. Promijenit ćeš mišljenje, ali bit će ti kasno, vjeruj mi.
Kasno? Za što? A mišljenje neću promijeniti, jer Ja sam to Mišljenje, pa doista ne vidim kamo sve ovo vodi i...
Misliš li na budućnost? Misliš li ti uopće? - eto ga sad! - Umjetnost. Koga je briga za tu tvoju umjetnost! Što si dobio onim jebenim izložbama? Ha, kaži mi! Samo troškovi i meni gnjavaža i dugovi. A tvoju veliku knjigu da i ne spominjem.
U redu, slažem se, sve je tako kako kažeš, a sad, molim te, umukni!
Neću i neću! I što tebi zapravo fali, a! Šetaš, jedeš, spavaš do podne...
Rekao sam da ću raditi, ali da zbog toga neću biti baš najsretniji i što u tomu ima loše?
Aaaaa, ne, nećeš ti nikada raditi. Predugo te poznajem. Gospodin je nervozan, gospodin spava, pazi kako hodaš po kući da ga ne probudiš, boli ga glava, boli ga ovo, boli ga ono, radio je - zamisli - radio je čitave noći. Boli ga kurac!!! Eto što ga boli za sve nas. Ti bi bio dobar jedino za proizvodnju prirodnog gnojiva. Da jedeš i sereš, jer ništa drugo i ne radiš, a i onda bi te, bojim se, speklo. Gospodin umjetnik. Ma zamisli. Čak je i tvoja stara, koja te je toliko razmazila, priznala da mi se divi kako mogu na kraj s takvim. E oslobodi ga vojske, nije za nju, ne podnosi uniformu, ne podnosi oružje, ne podnosi nadređene jer su glupi sadisti i idioti, a samo je gospodin umjetnik pametan i plemenit; ne može ni u ured jer su i tamo svi idioti praznog pogleda; ne može na visinu zbog straha - kakva je to samo prilika bila, tri dana sam plakala i povraćala od glavobolje, a ti kao da se ništa nije dogodilo. Ne može mi gospodin ni po kući pomoći. Pa, jebemti, kakav si ti to čovjek? Nikad te neću razumjeti. Završit ćeš, ako se meni nešto dogodi pod stare dane, u nekom staračkom domu ubožnici, kao posljednji bijednik.
Zašto posljednji? Zar ih neće biti još?
Evo, opet on. Pa tebe doista treba...treba te...o, Božeeeee... Bit ćeš gori od onog starog što je završio dva fakulteta - on je barem to, a ti ni jedan - i govori sedam jezika, pa da se ne bi morao ustajati svakog jutra, pa još uz to i raditi, namjesti se pred katedralom kad dođu turisti i tumači im, a onda pruži ruku kao najjadniji prosjak (Kako joj objasniti da prosjaci nisu najjadniji? Da joj dovedeš nekog budista? Ne, ni to ne bi pomoglo.). Sam je, a kad se razboli, nitko ne zna da je bolestan. Dođe ga sestra tu i tamo posjetiti, da vidi je li živ. Jednoga dana će ga naći ukočena kao one starce po stanovima. Samo, ti si oženjen i imaš dijete, a to nikako nije bilo za tebe. Trebao si ostati sam i živjeti od jadnih honorara za one pizdarije koje ti ponekad objave. Imao bi za kavu i cigarete. A to je tebi dovoljno, je li? A tko bi gospodinu umjetniku kupovao banane, dobru ribu, odjeću, a? Što sve ljudi rade jer moraju! Misliš li da je njima lako, da među njima nema umjetnika?
Pa ja to i govorim. Rekao sam da ću ra...
Radit ćeš. Koliko dugo? Dva dana, dva mjeseca, a onda ćeš jednog dana doći ranije s posla i kazati da ti je dosta svega, neka se nose oni i njihov ured. Je li tako?
Nije baš.
Nije baš?! Kako nije? Nikada ti nećeš raditi. Šetaj svojom plažom, tamo među onim čudacima i bolesnicima, možeš im ruku dati, ali budi siguran, ovo ti sad najozbiljnije govorim, bit ćeš gol i bos. Ja i mala ćemo se oblačiti, a ti nećeš ni hlača imati. Hodaj odrpan, a jedi kruha...samog kruha, ionako ti ne bi škodilo da skineš koji kilogram; samo se gojiš kao pravi prasac.
Nije ni to najgore, to s kruhom. Ali, radit ću, boga ti, koliko ti još puta to moram kazati!
Baš me zanima kako to namjeravaš izvesti. To bih voljela vidjeti.
Znam da bi. Lijepo, fino, kulturno, kao i svi normalni i radišni ljudi, eto kako ću izvesti. Prisiljen sam. Ne želim da me mala proklinje kad odraste, da ništa nisam uradio za nju, da joj nisam osigurao uvjete za budućnost, kako se to lijepo i normalno kaže.
Sve me je nešto strah da će tako biti.
Strah, nestrah, kako hoćeš, a sad te doista molim, dok sam još raspoložen za brisanje ispljuvaka s lica, da prestanemo s ovim.
Evo, sad se on još i ljuti!
Ne ljutim se, samo te molim da prekinemo. Ne daj mi jesti, ne daj mi hlače, ništa mi ne daj, samo me pusti na miru.
Otišli ste na spavanje. Čak te je i poljubila za laku noć. Tko bi to sve razumio!

Novi uspjeli prdac male budi te iz pospanog razmišljanja koje ti je stvorilo onaj toliko poznati neugodni bijes u utrobi, za koji ponekad pomisliš da će te natjerati da nekome, bilo kome, polomiš sve kosti, onako iz čista nemira.
Pet i četrdeset. Sklupčan u majčinoj utrobi toplog kreveta, zaštićen od svega: od pogleda, od dodira, od telefonske zvonjave, od vraga, od slučajnih i neslučajnih užurbanih prolaznika zagušljivom ulicom, od sama sebe. Usnuti... Usnutiiiii... Jedini način za bijeg od svega, bijeg u nadrealističke slike besprostornosti i bezvremenosti. Bijeg. Ali nikako ne ide, ne polazi ti za očnim kapcima. No, sada bi, čini se, ionako bilo glupo, suvišno, da zaspeš. Ne gutaju ti se više ni zeleni, ni crveni kamioni. Samo te nokautiraju, otežaju ti ionako već teške pokrete, a sna nema. Ni prva, ni posljednja noć - i jutro - provedeno otvorenih očiju. A i što će ti sve te omamljujuće boje i bojice? Što one tu mogu popraviti? Možda i mogu. Lažno? Pa neka je i lažno, ako je to uistinu lažno. Bolje i ugodna, pospana i omamljena laž, nego dobro vidljiva, suluda i neshvatljiva, nepotrebna istina; ako je to istina.
Morao bi onaj glupi tekst predati u Gradske. No to bi mogao oko deset ili kasnije. Skuhaj kavu, napiši pjesmu, uradi nešto. Možda ti bude lakše, samomučeniče patetični.
Dvije velike šalice vodnjikave kave izlijevaju se u presahlu i okamenjenu nutrinu i magla se polako razilazi. Buka još jednog prevarenog radnog dana najavljuje početak koncerta u kojemu su svi instrumenti, svaka ispušna cijev, svaka psovka, svaki koračaj, svaki umorni treptaj oka, usklađeni do savršenstva. Svaki ton upada u milimetarski točno određenom vremenu. Nema odstupanja. Koncert identičan onom prošlojutarnjem ...onom sutrašnjem.
Mala prdi rafalno. Nikada je nećeš uspjeti uvjeriti da to radi i kada je budna, u Društvu, da je to normalno, jer u suprotnom je licemjerje, općeprihvaćeno i štetno u svakom pogledu. Ni ti to nikada nisi uspio, iako si pokušao izboriti pravo javnom prđenju. Nije ti uspjelo. Ništa ti nije uspjelo. Sam si sebe odgurnuo s trake, još ne znaš je li to bilo svjesno, ili je tako moralo biti, a to zna biti vrlo bolno, barem u početku, čak toliko da preraste u groznicu, koja traje i traje i nikad joj kraja. I onda ti preostanu jedino vrata svetogrđa i ljudogrđa, izopćenosti. Ne, nećeš joj savjetovati ništa što bi poremetilo višetisućljetni ritam normalnosti događanja. Manje je bolno, gotovo se i ne osjeti. Potrebno je dodati još samo jedan ton toj svetoj i nesavladivoj simfoniji jutra, stopiti se s ostalim tonovima i sve će proteći glatko i neosjetno; tako da i ne primijetiš kada dođe kraj i budeš siguran da je cijela ta dugogodišnja iscrpljujuća egzekucija imala neki svoj Božji smisao. Ne baca te u groznicu i grč. Važno je ne opirati se, prepustiti se.
I to je Civilizacija. Demokracija. Bogati Zapad. Siromšni Istok. Još siromašniji Jug. Sve je ista igra. I ne može biti drugačija. I nema tu ničeg negativnog, to je jednostavno tako ili nikako. To mora biti tako. Igra koju je stvorio Čovjek od prapočetka, samo su se oblici mijenjali; još davno prije visokih vjerodostojnika, vjerskih visokodostojnika, dostojnih visokovjernika... Još prije Isusa Krista koji je shvatio Sve, a njega malo tko, iako svi kažu da jesu.
Čovjek, najveći paradoks univerzuma, do groteske.

Pet i četrdesetpet. Očajnički krik s neprobuđene ulice. Odmah uz tvoje obitavalište, uz ono nešto što se zove dom. Ne vidiš nikoga. Čuju se samo psovke mlade žene, koje su nešto novo u harmoniji jutarnjeg koncerta. Uklapaju se polako. Sve se uklapa u bunovno i ubrzano jutro. Škripa kočnica. Automobil se zaustavlja protiv svoje volje. Žena izlazi. Muškarac iznutra je drži za ruku i želi je uvući unutra. Ona viče, jauče. Ne miješaj se. Neka život ide svojim tijekom. Tako mora biti. Mora li tako biti? Umiješaš li se, neće više morati tako biti nego nekako drugačije. Ipak se ne miješaš. Previše si mamuran da bi utjecao na nečiju sudbinu.
A da ipak napišeš tu pjesmu? Da, ali pod uvjetom da je nitko ne pročita. Ali čemu onda prenošenje na papir? A tko je rekao da ćeš je zapisati! Napisat ćeš je bez olovke, samim sobom u samome sebi. Ti sam postat ćeš pjesma. Pjesma koju i nije baš nemoguće pročitati, ako ti se čovjek, ili nečovjek, ili pas, ili konj ili bilo tko ili što približi dovoljno da ti se može pažljivo zagledati u lice, u svaku pukotinu, u oči, u uzdah, u zadah...razumjet će pjesmu, pročitati je bez muke. Ne treba nikakav papir, nikakva olovka. Sve može biti jasno i bez toga, no siguran si da nikoga ne zanima tvoja tjelesna pjesma. A i zašto bi? Ne, nije to samosažaljenje, mazohizam. To je činjenica. I mazohizam je činjenica, dakako. Ali ne ta, to je nešto drugo. Nikome ne trebaš ni ti, ni tvoja pjesma, kao što ni tebi ne treba ničija želučana škrabotina nenapisana.
To je kao da napišeš posthumno pjesmu. Tko to može? Napisati pjesmu posthumno. Nitko živ. A samo žive budale pišu pjesme. Posthumno?! Da se čovjek nasmije. Što sve ne prolazi neispavanim mozgom. Fenomen nespavanja. Ispituju ga psihohozi...i zatvorski mučitelji. Ti si ga na svoj način spoznao. Usnuli trenuci kroz koje prolaze najljepše i najoriginalnije i najčudnije stranice knjige koju nikada nećeš napisati, jer ti je tijelo obamrlo; a kad se ponovno vratiš među žive, pokušaš sve to vratiti kroz budnost, ali ne ide. Proza koja ostaje u tebi. I baš zbog toga nikada nećeš napisati savršenu knjigu, jer ona se može samo odsanjati, jer ona spava duboko u tebi - dok prolazi svim onim, još nepostojećim bojama; putuje polumračnim tunelima podsvijesti.

Kiša. Jedno od najljepših godišnjih i dnevnih doba. Uživaš u svome skrovištu, slušajući je kako pada, ili pak iziđeš na praznu ulicu, a ako i naletiš na nekoga poznatog, praviš se da ga ne vidiš od kišobrana. Kišobran je krasna stvar. Ljudobran, gnjidobran, svebran. Štiti te od pogleda. Ne vidiš nikoga i ništa, samo svoje dvije noge kako gackaju mokrinom asfalta, i ne pokušavajući preskakati lokve. Čemu ih preskakati?
Postoji li znanstveno objašnjenje zašto ljudi preskaču lokve? Da ne smoče cipele? Možda. Ali...uvijek to ali...ali što će biti cipelama ako se malo smoče? Što će biti glavi ako okisne?
Pa što onda ako si mizantrop! Iako te neki uvjeravaju da je obrnuto. Dovoljno si ih volio, potrošio si sve zalihe ljubavi na njih i sad je gotovo. Gotovo je jer više nemaš pojma što je ljubav... Prije si to znao, pa si se tako i ponašao, ljubavno. Zapravo ih i ne mrziš. Samo ih ne želiš sretati i zašto bi ti netko na tomu zamjerao. Spopadne te mučnina. Samo pokušavaš biti praktičan, izbjegavaš mučninu. Jedino ovu malu prdežinku još podnosiš. Ne vidiš razloga zašto bi ih volio...ni zašto bi ih mrzio. Kao da su ti nekada davno, možda dok si još bio fetus, nanijeli neizbrisivu bol. Ne optužuješ ih, ali držiš se podalje. To ne znači da i gubavcu ne bi dao ruku - barem tako misliš, a kad bi došlo do toga, tek bi onda vidio jesi li u pravu - i pomogao mu da ustane s vlažnih stepenica na koje ga je odgurnuo neki zdravi stub društva. Stub od bukovine. Mučnina postaje sve mučnija i prikazuje ti ne tako davni događaj.
Najpaklenijeg ljeta u životu bio si odlučio... Uffff, dosadna li i naporna poglavlja! Ali što se tu može, ima ih u svim knjigama... Dakle, toga ljeta si bio odlučio Nini i svima ostalima dokazati i pokazati da možeš raditi i zaraditi. Prihvatio si posao usred ljeta, na sveopće iznenađenje i nevjericu ukućana. Čak su se i kladili, ozbiljno, za novac, koliko ćeš izdržati. Trebalo je promijeniti dva autobusa do tamo, a za povratak na večer prijevoza nije bilo, pa si se snalazio svakako; uglavnom stopiranjem a nikada prije toga nisi to radio, bilo ti je neugodno, a nisi ni dolazio u situacije koje bi te nagnale na to. Toga ljeta postavio si bez sumnje svjetski rekord u stopiranju i psovkama za onima koji te nisu htjeli ukrcati, a samo zato jer si izgledao poput najjeftinije plaćenog ubojice. Kako im objasniti da izgled vara, da si ti možda skupo plaćeni ubojica.
Tog popodneva vozio si se onim drugim, dakle već blizu cilja, autobusom oko tri sata popodne, na ubitačan posao. Ljudi su teško disali, slijepljeni za same sebe i svoj umor i bijes. Ali baš tog trena bio si nekako najbliži Budhi - hvatala su te ponekad ta stanja, nevezano s proteklim događajima, nevezano s bilo čime, jednostavno te hvatalo - i mirno si stajao u stražnjem dijelu, baš kao Budha pod stablom, gledajući razgolićene kupače uz cestu, ne misleći ni o čemu. Ili si samo mislio da ne misliš ni o čemu. Naprijed, tik do ulaza, ili izlaza, svejdeno, sjedio je običan, najobičniji običnik, mršav do kostiju, poput upravo oslobođena logoraša, držeći dvije plastične vrećice s hranom u rukama. Zadrijemao je. A onda - bufff, pafff! Malo oštriji zavoj i običnik se opružio po autobusnom dnu. Sadržaji obiju vrećica su se prosuli po stepenicama ulazu-izlazu. Ostali pošteni i umorni putnici, bilo ih je dvadesetak, i dalje su zadihano i nezainteresirano blenuli u vlastite brige i planove, uz tek poneki bezvoljni komentar da je običnik vjerojatno pijan poput majčice Zemlje. Ali čovjek se nije micao. Leži stisnutih očiju. Nitko ništa. Potrčao si, cijelom duljinom autobusa vječnosti (jeste li primijetili koliko se puta samo do ove stranice spominje riječ vječnost u raznim oblicima; to postaje, priznali vi ili ne, prilično dosadno), podigao lagašnog čovjeka okrvavljene glave - bio je udario o nekakav rub nečega, vidjelo se to po rani - koji je tek tada počeo dolaziti k svijesti. Izvadio si rupčić i brisao mu čelo, pitajući ga kako se osjeća. Rekao je da mu je dobro i kao da mu je bilo nelagodno, kao da je uradio nešto što nije smio. Ponadao si se da će još netko priskočiti, da si im ti dao onaj prvi signal koji je često potreban da pokrene masu; barem jedno od njih, ali ne, nijemo su promatrali, a neki se s užitkom smješkali kao da si im unio malo zabave u umornu i znojnu monotoniju putovanja. Pridržavao si iscrpljenog i izrađenog čovjeka, koji čak nije bio ni pijan, nego samo umoran - a da je i bio, pa što onda! - jednom rukom, dok si drugom pokušavao skupiti konzerve i kruh i rajčice s poda i nespretno ih, uz sve jače drmusanje autobusa, potrpati u vrećice. Ali, dok bi jedno ugurao, drugo bi ispalo i otkotrljalo se dalje od tebe - i to im je bilo smiješno - (a jeste li priomijetili koliko samo ovih povlaka ima, a tek smo na početku romana) a ako bi malo popustio pridržavati običnika, ispadao je i on, sve dok nisi vozaču povikao gotovo na samo uho: Stani, majmune!!! Za divno čudo, majmun je ostao bez riječi. Nije te čak pokušao ni udariti, nije posegnuo ni za najobičnijim francuskim ključem da ti razbije tu tikvu bezobrazničku i neodgojenu, da ti pizda materina. Ništa. Potrpao si, još uvijek bez ičije pomoći, stvari u vrećice i dao znak glavom vozaču, koji te nije ubio, da može krenuti. Ostatak puta brisao si krv sa čela umorna i gladna čovjeka, koja je polako prestajala teči, a na njezinu izvorištu se ukazivati crvenkasti rez. Izašli ste. Pomogao si mu da se spusti, držeći ga za lakat i upitavši ga može li dalje sam. Može. Zastao je, kao da se želi zahvaliti, ali mu je i to nekako neugodno, ali tebi se žurilo na posao. I nije to bilo ono “Daj, vratit će ti se!˝- ne, ispravno je “Daj da bi dao!˝
Obična kolegica te je upitala što ti se dogodilo, jer tek si se tada počeo tresti i zacijelo problijedio. Ništa joj nisi odgovorio. Otišao si u zahod i zaplakao, a bio si uvjeren da si zaboravio kako to izgleda. Drhtao si i plakao. To je boljelo, boljelo i prijalo istodobno. Na brzinu si se umio i izišao. Ušao. Običnoj kolegici bilo je jasno da nešto nije u redu, ali se nije usuđivala pitati, ugledavši te onako mokrog i nateklog. Bilo je to teško za nju, za njezinu najnormalniju bolesnu radoznalost.
Ništa osobito, rekao je jedan tvoj prijatelj. Ti sve to uzimaš preozbiljno. Marginalije. Život. Sitnice. Sitnice???

Mučnina ne prestaje. Kiša je prekrasna. Čini ti se da češ opet zaplakati, previše si se približio ondašnjem događaju. Zaurlati u praskozorje, poput ljutita psa. Oooo, uključite te vaše jebene naprave i isključite me...
ISKLJUČITE MEEEEEE...IZ SISTEMA!!!
Bog?! Tko mu je dao pravo da se proglasi Bogom? Da napiše zapovijedi; da bude Glavni; da postavi hijerarhiju kojom samoga sebe poništava. Jer Bog ne bi smio biti diktator - ako već onima dolje ugrađuje mozak, pa u taj mozak još i emocije. Bog bi trebao biti sloboda svega i svačega. Apsolutna iskrenost, s isključenim mehanizmom za destrukciju. Oprosti mi, Bože!
Razmišljanje maloga Ivice, naivnog kakav već jest, o Bogu.
Ništa. Samo želučani bijes. Što ti je ovo trebalo? Onaj običnik i sve to. Samo bijes. Smiri se! Misli na nešto lijepo, što bi rekao psihijatar. Zar doista nema ničeg lijepog o čemu bi mogao misliti? Ili ti ne znaš što je lijepo. Ovog trena nema. Misli na usnulo dijete. Pogledaj kako je lijepa i nevina i čista. Istina je, ali ne pomaže. Gdje ste sad, gospođo Magdalena? Gdje je vaša uzbuđujuća tuga prekriženih nogu i odebljalih celulitiziranih listova? O, sveta polucijo, jedino u tebe vjerujem!
Široka, smeđa mrlja na jastuku. Tek si je sad primijetio. Što je to? Odakle je iscurilo? Opipavaš nos, lijevo uho, desno: ništa što bi objasnilo taj, po svemu sudeći, gnoj koji je iscurio tokom noći iz tebe, iz tvoje glave na jastuk. Da nije kroz usta? Možda je počela napokon curiti sva gadljivost i prljavština koju si nakupio poštenim i vrijednim radom i neradom. No, gnoj je izletio, a to je najvažnije. Gnoj duše, gnoj društva...