Nesputani šok pričaonice

Pakao, ako nije metafora ili samo figura, je nepromišljena, brzopleta i naivna izmišljotina. Vječne muke. Kako itko normalan može nasjesti na to, vjerovati, pa se još i bojati? Peku te tamo na laganoj vatrici kroz čitavu vječnost, cijelog tvojeg zagrobnog života. Mogu li muke trajati vječno? Može li išta trajati vječno osim vječnosti? Ako to krckanje na žeravici i velike muke pečenja i traju godinu, pet, deset ili čak stotinu - iako je i to prilično upitno, jer kakva to mora biti žeravica, a da za nekoliko sati ne budeš pečen i prepečen? - ma koliko te muke trajale, one moraju jednog dana ili trena, ili koji li već mjerni sustav vrijedi u paklu, one moraju postati obična stvar, nešto na što ćeš se prije ili kasnije naviknuti, i to onda više nisu muke, već dosada, monotonija. Izgorjeti posve ne možeš, umrijeti ne možeš. Dosadna svakodnevica, svakopaklenica. Ali što ćemo s mazohistima? Zar ćemo im priuštiti vječni užitak? Kako srediti pitanje tih osoba?... Pa, ako ne postoje vječne muke, nema ni pakla. Nema li pakla - ravnoteže radi, kad je već ona, tko zna zbog čega, neminovnost - nema ni raja. Nema zla - nema dobra.


Bio sam zadovoljan, ona baš i nije. Uvjeravao sam je kako u tome nema ničeg nenormalnog, mislim, to da ona radi, a ja ne. Samo smo obrnuli uobičajene uloge sretnih supružnika i što je tu strašno? I to je jedan vid ravnopravnosti među spolovima, je li. I... Slušate li vi mene, dottore?
Samo nastavite. Samo nastavite.
Dakle, ona uzdržava obitelj, a ja domaćica. Iako možda i nije bilo baš tako, jer ona je uzdržavala obitelj i bila domaćica - zamislite mene kao domaćicu, to baš ne bi išlo, je li, ja pojma nemam o kuhanju, peglanju, pranju suđa i posuđa - a ja sam se bio posvetio onome za što sam stvoren, pisanju i čitanju. Istina, više čitanju nego pisanju, ali netko mora i čitati. Što bi bilo s poznatim statističkim podatkom da svaki pošteni čovjek pročita jednu knjigu godišnje i da je to poražavajuće, da ja nisam čitao! Čitao sam za sve one koji nemaju vremena, nemaju volje, knjige su im dosadne i sve to. To su, dakle, uglavnom bile moje knjige, mislim, ne moje vlasništvo, već pročitane i... Buuuummm! Šok! Elektrošok! Požaaar! Buuuuummm!
Što...što je bilo? Gdje...?
Ipak spavate, dottore.
Ni govora, samo sam stisnuo oči da vas bolje pratim...ja...
Svakako, svakako.
Nastavite. Slušam vas vrlo pozorno. Ništa mi nije promaklo. Samo nastavite.
Ma, nisam, ako ćemo iskreno, baš toliko toga ni pročitao. Uglavnom sam spavao i izležavao se. Ali zar je to važno? Zar mi se to može zamjeriti? Ona je solidno zarađivala, dovoljno da možemo pristojno skapavati do kraja mjeseca. Nisam se bunio, a i ona se, izgleda, bila pomirila s bolnom činjenicom da od mojega zaposlenja nema ništa. Nitko me nije htio i što se tu moglo, nego spavati i drijemati. A vi me, kažete, pratite?
Pratim, pratim. Samo vi...
Nisu me htjeli samo zato jer sam iz objektivnih razloga, kako se to lijepo kaže, samovoljno napustio nekoliko poslova. To birokratsko smeće nije se ni potrudilo da me barem pokuša shvatiti.
Koje smeće?
Birokratsko. Zar me ne slušate?
Koje birokratsko?
Kako, koje birokrat... pa valjda znate što želim reći?
Ah, da, da, shvaćam...mislim da shvaćam. Nastavite.
Istina, slao sam molbe još neko vrijeme, više da umirim Ninu, nego da uistinu nađem posao, jer sam znao da od toga nema ništa. U početku su to bile opširne biografije, s detaljima iz samog djetinjstva, kako bi se bolje razumjelo s kim se ima posla, pisao bih po dvadesetak stranica; ali uviđavši polako da to oni tamo ne čitaju i da su prezaposleni da bi se bavili potpunim psihološkim profilom potencijalnog djelatnika, molbe su mi bile sve kraće. Na kraju sam slao samo ime i prezime i adresu. Jednom su me čak bili pozvali na razgovor, za koju mi je priliku, sva sretna, Nina bila kuplia nove čarape, zelene. Ali ništa.
Odbili vas i oni?
Ne, ja sam njih odbio. Nisu ispunili uvjete. Nešto su se gospoda kao začudila kad sam im to rekao. Ako ja odgovaram vama, vi meni nikako. Razgovor je obostran, zar ne? Ninu sam uvjeravao kako ti tipovi pojma nemaju što i tko im treba. Njihovi uvjeti, njihovi kvocijenti inteligencije, njihovo ponašanje, ophođenje, ništa mi od toga nije odgovaralo i morao sam ih odbiti. A najgore od svega je što se ponavljala uvijek ista priča, svim tim provjeriteljima znanja i sposobnosti smetala je ista stvar, osim onih mojih otkaza: zašto ste bili svega dva mjeseca u vojsci? Zbog čega ste oslobođeni?
A zašto ste bili samo dva mjeseca u vojsci?
Eto, sad i vi! Kako im objasniti da je sve to bila zabuna. Izgubio sam psa, pa su me poslali doma - i to je sve. Ali oni to ionako ne bi shvatili.
Psa?
Psića. Ali polako.
Polako ste izgubili psića?
Kažem, polako, mislim, doći ćemo do psića.
A gdje je on sada?
Tko?
Pa taj psić?
Koji psić?
Vaš psić!!!
Nemam ja psića.
A zašto onda kažete da ste ga izgubili?
Izgubio sam ga, tamo, u vojsci. Želite li vi da ja pričam ili ćete me cijelo vrijeme prekidati nekakvim pitanjima o nekakvom tamo psiću?
No, dobro, pričajte.
Sve u svemu i ništa u ničemu, tamo mi je uglavnom bilo dobro. Osim što nisam ništa jeo, pa sam izgubio tridesetak suvišnih kilograma u prvih mjesec dana.
Zašto niste jeli?
Vidi sad. Pa nisam jeo jer nisam jeo. Nema tu objašnjenja. Molim, ne cjepidlačite.
U redu, samo ipak...
Što ipak?
Ništa, ništa, samo vi nastavite.
Doma sam prestao pisati nakon dva vraćena pisma s naznakom primalac nepoznat. Bio sam prilično ljut što mi nisu javili da su odselili i poslali novu adresu. Zločasti poručnik bio je uvjeren da sam zbog nedostatka bjelančevina u mozgu zaboravio vlastitu adresu. Ali bilo je i zlatnih ljudi. Odmah sam stekao odanog prijatelja u liku i karikaturi Peera Gunttera Juuhansena, koji u sebi nije imao ni kapi krvi, ni alkohola, nordijskog, već je bio čisti prljavi Balkanac. Izuzetno smo se zbližili. On je izgubio dva kilograma više od mene, zacijelo stoga što je jeo i svoje i moje obroke. Bili smo ludi jedan za drugim. Ni on se nije javljao ženi s petero dječice. Rekao je, već nakon prvog mog pojedenog obroka, da sam mu ja sve: i majka i pokojni otac - to za pokojnog oca mi nije bilo baš jasno - i sin i Duh sveti i žena (to nisam ni pokušavao biti) i djeca. Svake večeri smo u zahodu punom mokraće, gotovo do koljena, plakali jedan drugome na ramenu. A onda sam se jedne hladne noći...a kako su noći tek bile hladne, pa to je bilo za plakati, a imali smo svatko samo po jednu deku, pa sam s vremenom usavršio vlastiti način preživljavanja pod pet do šest toplih deka; pričekao bih, nesanici mojoj hvala, da svi zaspu, pokupio bih nekoliko deka s usnulih kolega patnika i pokrio se, a kako sam se budio prije službenog buđenja, u zoru bih vratio deke na njihove vlasnike, a oni bi cvokotali zubima i glavama i rukama i nogama i zgražali se kako im je noću hladno, kao da su otkriveni... A onda sam se, dakle, jedne noći probudio u plaču i prodrmao ga - spavao je na krevetu iznad mene. Slušate li?
Slušam, slušam. Vrlo zanimljivo.
Vama je ovo zanimljivo? Svašta. I tako sam se...a vidi sad ovoga! Dada, što to radiš! Baci to! Hoću reći, ostavi to! Spremi!
Daaaa...daaaaa...
Idem po sestru.
Jeste li poludjeli! Silovat će je. Vidite kako je uspaljen.
Možda ste u pravu. Pomozite mi da ga smirim, molim vas.
Dada, to ne smiješ raditi, razumiješ li? Nemoj se praviti da...
Da?
Da! To je nepristojna stvar, a ti se uz to još i nepristojno igraš s njom.
Je li vi to mene opet nešto...?
Ni govora. Vidite da spašavam što se spasiti dade - barem plahtu.
Ha, imate pravo. Ha, ha, ha...
Što je smiješno?
Ništa, ništa...sve to skupa...
Pogledajte kako se umirio. Tako, Dada. To se ne radi u društvu, osim ako ti društvo ne dopusti, a društvo u pravilu te stvari ne dopušta. Jer, ne samo da je to nepristojno, već je i ništa manje nego grijeh, a grijeh te vodi u pakao, pa će te tamo peći na laganoj žeravici i tako to. Postoje neki klubovi koji se bave tim stvarima, ali ovo nije takvo mjesto. Drugi put pođi lijepo u zahod i obavi to kako i priliči civiliziranom i moralnom i normalnom licemjernom čovjeku.
Da? Daaa?!
Da, da. Nije li tako, dottore?
Gotovo da ste u pravu.
Gotovo?! Čemu to gotovo?
Tako. Tek toliko da znate da niste u pravu.
Nisam u pravu?!
Umalo da jeste.
Tk...tko tu koga sad, je li?
Ha, ha, ha.
Naletio sam, priznajem. A da vi malo odete u...
Nismo se tako dogovorili.
Nismo se nikako dogovorili.
Nastavit ćemo večeras, a sad malo odspavajte.
Spavajte vi, ja ionako ne mogu. Razvrstavat ću rukopis, dodavati opaske, praviti bilješke...ima tu posla. Ne dobija se tek tako Nobelova.
U svakom slučaju. Doviđenja do večeras...i pripazite na kolegu.
Kolegu? Popravljate se, svaka čast. Skinuo bih kapu da je imam, ali mogu vam skinuti samo ove čarape, ionako su za pranje.
Ma, nosite se...
Hvala, ja sam se već odnio. Laku dan i mirno more, to jest, sanak pust. Ajd, vidimo se.