Prekrižje u snu diva

Gospodin Mjesec zavukao se u polumrak dnevne sobe gospođe Magdalene. I stoji, ne miče. Pod stropom. Ne, nije to Mjesec iz dječjih priča, onaj kifličasti, perecasti Mjesec sa simpatičnom nosinom, koji se veselo smješka. To je okrugli, opaki Mjesec: prijatelj ubojstava, samoubojstava, pljački, silovanja, milovanja, infarkta, pucanja čira, shizofrenije, katastrofe, pasje pjesme, neobjašnjive euforije čovjeka koji pada s desetog kata, vukodlaka... Čuveni Gospodar ludila. Luna. Lunatik. Ludilo mukle svjetlosti.
Mlada mačka igra se čahurom, tko zna gdje i kada i na koga ispaljenom, na asfaltu koji odzvanja. Istog trena, ovog nepostojećeg, posljednji Gandhi leti u tri tisuće komadića, koji će biti sakupljeni i spaljeni i raspršeni u tri milijarde komadića praha diljem miroljubive Indije, prepune svetih ljudi. Politika je čudan i zanimljiv zanat zbog toga što nikad ne znaš kada će te neki fanatični lakovjernik raznijeti zajedno sa samim sobom. Ali to je cijena jeftine pohlepe. Postoji li skupa pohlepa?!
Raskošna dnevna soba ugodno je plavičasta od mjesečaste intime koja razbludno osvjetljava nožno prekrižje gospođe Magdalene. Stanje je bestežinsko. Lebdeće. Lagane presvlake celulita na gospođinim listovima istodobno sramežljivo i pohotno te gledaju, iako ti nije baš najjasnije kako ih uspijevaš vidjeti pod prekrižjem nogu. Ali čemu razmišljati o tome! Čemu razmišljati o bilo čemu! Plutaš u plavosti sobe bez razmišljanja. Kako je ponekad malo potrebno da se poštenu čovjeku digne. Ne mora čak biti ni pošten.
Primite izraze mojeg najdubljeg čestitanja u vezi smrti vašeg ne baš omiljenog supruga, a povodom vaše tuge za istim. Crnina vam dobro stoji. Pa vi ste rođena udovica! Da samo znate kako vam stojiii! Pa, bili biste ga odavno ubili, samo da navučete crninu.
Ali, mi se gotovo i ne poznajemo. Pa...niste mi se ni javljali na ulici.
Ne znam zašto. Doista ne znam zbog čega se ljudi jedni drugima ne javljaju na ulici. Još manje mi je jasno zašto bi se uopće javljali bez nekog poštenog ili nepoštenog razloga, razlogštine, razlogčine, razlogčinčine. Moje iskrene, sućutne, čestitke još jednom. Ali crnina vam...pa to je stani pa gledaj.
Muk. Samo se Mjesec čuje, što bi pjesnik rekao. Na zidu iznad gospođina prekrižja i zakrvavljenih očiju ulja, akvareli, pasteli poznatih umjetnika, u skupim, glomaznim okvirima. A da nema potpisa na svim tim slikama? Koliko bi koja vrijedila? Ona najskuplja bi možda bila najjeftinija. Kad se ne bi kupovali, kad se ne bi prodavali potpisi umjesto djela, to bi bilo nešto posve drugo, poštenije. Što bi bilo kad se ne bi baš ništa potpisivalo, ni slike, ni knjige, ni skulpture, ni drame, ni... Umjetnik, pa još s titulom, napravi nekoliko istinski vrijednih stvari - dakako, pod pretpostavkom da smo definirali što je to umjetnost i što je to vrijedna umjetnost, a nismo - i nakon toga počne raditi bezobrazna sranja, ali ih debelo potpisivati i još deblje naplaćivati. A da nema potpisa na svemu tome? Ne bi bilo zajebancije i podvala snobovima, ne bi se stvarao kult imena, tako da je najmanje važno što je napravljeno, već tko je to napravio. Ukinuti potpise, gospodo, na svemu; neka sve bude anonimno. Ne bi tada bilo povlačenja dviju crta olovkom na papiru, i tako dvadesetak puta, pa o tomu vrli poznavatelji umjetnosti naprave čitave studije, jer nitko ne može tako umjetnički povući te jebene dvije crte. Bez imena, molim. Radite bez potpisa, pa ćemo vidjeti svu tu vašu veličinu.
Vjerujete li vi, mladiću, u Boga?
Vjerujete li vi u Mjesec, gospođo?
Kakvo vam je to sad pitanje? Pitala sam vas vjerujete li u Boga, a vi tu meni o Mjesecu...
Ne znam. Možda.
Vjerujete ili ne vjerujete? Nema možda.
Još nisam na čistu s time. Mislim da nitko nije.
Mislite li da je moj Stjepan sad na sigurnom? Je li mu dobro? Uvjerena sam da nas odnekud gleda...i sluša. Osjećam to.
Ne može biti na sigurnijem, to su ipak dva metra ispod zemlje. A kako mu je, to samo on zna, ili možda ne zna. Ajde, mašimo mu, smješkajte se, da vidi kako je sve u redu, kad nas već gleda.
Oooo, Bože, pa vi mi se rugate! Tko ste zapravo vi? I kako ste ušli? O, sveta Marijo, daj mi snage...
Ne plačite, nisam mislio ništa loše, samo sam pokušao biti iskren, ili možda nisam...ili sam možda skrivao strah iza cinizma. Pa, pitali ste me za mišljenje. A ušao sam kroz prozor. I to ste me pitali, je li?
Gledaš crne čarape i pitaš se što dalje, dok divlji trnci draže kralježnicu i prijete da ti ono nabreknuće dolje dobije napadaj epilepsije, kurcolepsije. Da se raspukne. Stavljaš ruku na toplo i ucviljeno crno koljeno i čini ti se da ćeš izgubiti svijest. Je li moguće da jedno obično, čak preobično koljeno može izazvati nesvjesticu? Kako je malo potrebno...
Što to radite? Ja... Ja...
Smirujem vas.
Ali...ja vam mogu biti majka!
Možete i otac, što se mene tiče.
Ideš polako rukom ka nutrini toplog prekrižja.
Ljepši ste od sestre.
Nemam sestru. To mi je brat.
Doista?! A uvijek sam mislio da vam je sestra. Zacijelo zbog žutog neba i plave trave i crvenog mora i mrtve prirode. Jesu li vam dali sedative?
Može biti. Sve se od tih luđaka može očekivati.
Ne može biti. Ništa se od tih luđaka ne može očekivati. Oni su iznad svakog očekivanja.
U...U pravu ste. Ne može biti. Niš...ništa ne može biti. Jad...jadni moj Stjepan. Ali...št...što vi mislite o meni! Pa, ja...
Ništa. Počeo sam vjerovati.
U što? Nemojte...molim vas...jer...
Počeo sam vjerovati u vaš cijenjeni i precijenjeni i besmisleni međunožni organ, organčić, sa svim ostalim pratećim sadržajima, kako bi se to lijepo novinarski reklo. Dobro se držite za svoje godine. Lijepu predstavu ste napravili od njegova sprovoda. Bilo je vrlo uspjelo. Kritike će biti pozitivne.
Kakvu...kakvu predstavu?
Pa, rekao sam, lijepu predstavu. Ako nije predstava, zašto ste nakon svega pitali je li sve ispalo dobro? Svi prave predstave od sprovoda, ne morate se pravdati. To im je jedina prilika, nakon vjenčanja da ih svi gledaju, da budu u centru pažnje uplakanih luđaka.
O...o čemu vi to? Kakva predstava...ja sam samo htjela...samo sam htjela da to bude kako Bog zapovijeda i...
Samo ste poštivali tradiciju, točno. Zašto biste vi odstupili od lijepih običaja. Bog je tako zapovjedio i što mi tu možemo, nego napraviti cirkus.
Umukla je. Izgubila se. Napustila je ovaj trenutak i otišla tko zna kamo, možda kod Stjepana, tek na tren, da ga pita kako je sve ispalo.
Uzdaaahhh. Mjesec pokvarenjački namiguje. Crni korzet. Tijelo dvadesetogodišnjakinje. Film snova. Gospođa hvata ritam utjehe. Oooooo! Gospođa plače i jeca i stenje. Ti jecaš i stenješ i ne plačeš. Izvanzemaljski miris dopire ti do centra za ludilo, za bludilo...negdje duboko ispod kore velikog mozga, skriven zbog silna stida koji mu je unutra uvaljen.
Vi...ste, gospođo...ooo...uzimali, krali...iiihhh...ooo...od bolesnih i bespomoćnih...hhhhaaa...godinama...od ooo, Bože...od onih jadnika koji...iii su vaaam...vjerova...vjerovali...vali...uhhh...
Nnnn...nisam...mmm...tako, tako...nisam, tako mi Bo... ohogaa...ja...aaaufff...o...oni su mi sami davali...iiiuu hhh...ja... ja...mmmmph...
Nisu vam...umh...nisu vam imali što...ooo davati...uuu kurac...uh...to je bila ubožnica...ubibožnicahhh...a ne bolni...bolnica...pa to svi...svi znaju...dajte, dajteeee...sve ste...sve ste odnosili doma...aaa...a ni djece nemate...eeeh...vaš Stjepan...dok još nije bio...mmmpfff...dok još nije bio na sigurnom...bio je...bio jeee peder...sveder...uuuuh, biseksualac i...i baš me zani...o jebemtiii...kako je izgledao vaš seksualni život...aaa...to...tooo...ali oni bi umrli ovako ili onako...ooo...te stvari im...immmm nisu trebale...taaako...tako ste se opravdavali pred Bogom...mmm...pred sobom...čudovišteeee jedno kurvinskooooo... evoooo...
Dobar dan. Oprostite, gospođo Magdalena... I vi, mladiću, što vas prekidam, došla sam, mislim, ako vam nešto treba...ja... Oprostite na smetnji, navratit ću kasnije.

Tata! Ej, tata!
Mmmm... Što...što je?
Tata, probudi se, čuješ li!
Gdje je Mjesec? Ja...
Koji Mjesec, tata?
Ma, ništa. Što je? Što ti je?
Čini mi se da ću prdnuti.
Isuse! Znaš li koliko je sati!
Zašto pitaš dragoga Isusa koliko je sati?
Ne pitam dragoga Isusa, tebe pitam koliko je sati. Znaš li ti koliko je sati!
Bit će deset... Ili dvadeset... Čini mi se da ću prdnuti zaozbiljno.
Ma kojih deset, kojih dvadeset, koji prdac...i što se uopće tu...
Ali, dolazi mi za prdnuti.
Pa, prdni, boga ti!
Ne mogu.
Onda nemoj.
Ali, sve mi se čini da...
Prdni ili ne prdni, što ti se ima tu činiti i ne činiti, bar je tu stvar jednostavna. Ajd, spavaj, vidi koje je doba noći.
Koje?
Što koje?
Koje je doba noći?
O, bogovi crijevnih ispuha, pomozite! Pa, noćno, ili tako nekako. Spavaj.
Ali...
Nema ali. Spavaj. Znaš li koliko je sati!
Bit će deset ili dvad...
Dat ću ti deset i dvadeset po guzici. Sad je dosta!
Što joj je? Pun Mjesec? Isuse, pa ti si, pa ti si vlažan...i ljepljiv. Gospođa Magdalena. Kako li je samo to izvela? I zašto baš ona? To bezizražajno, hladno lice. Ipak ćeš joj oprostiti. Možda čak biti i zahvalan. To veličanstveno ovlaženje nevinosti, davne pubertetske prošlosti, nikada ne možeš ostvariti u živo, kao ni mnoge odsanjane krasote i divote. I je li to bio samo san...ili nešto između, na rubu. Ako si sve to sanjao, zašto je ljepljivost stvarna? Ili je upravo ta ljepljivost veza izmedu sna i budnosti, i još jednom ti potvrđuje da te dvije stvari nisu odvojene, barem ne onoliko koliko tvrde poznavatelji ove materije. Za one pametnije i racionalnije, to je samo reakcija na san koja se materijalizirala, i tu stavljaju točku - iako je to tek početak rečenice. Ali zar je potrebno tumačenje toga...tumačenje bilo čega? Dogodilo se i gotovo. Prolebdio si malo kroz četvrtu ili petu dimenziju, svršio u pubertetskom stilu i vratio se u takozvani i takomisleni stvarni, budni život.
Trebao bi se oprati prije nego li se to nesuđeno biće skori i pretvori u, tko zna zašto, ljudskom oku gadljive slijepljene dlake, ljudske dlake. Pokušavaš ustati. Ne ide baš. Pregazio te mali kamion zelene ili žute boje, koji si sinoć ubacio u sebe, u krvotok, u mozak. Mali zeleni kamion, koji te je odveo na bestežinsko putovanje sa sretnim svršetkom. Previše si mamuran i još pod dojmom sna. Moraš iz kreveta. Slijepit ćeš se. Daj, operi se, gomilo mlohava mesa! Bolna grimasa podbuhla lica - i ustaješ. Uspio si podignuti usnulu gromadu u propadanju. Sebe. Jesi li to Ti? Što je to Ti?
Brod. Soba-brod se ljulja. Da, kapetane! Zanosi te. Valovi su sve veći. Hvataš se za nešto čvrsto i stabilno. Samo da ti je doplutati do zahoda. Kakve li oluje! Jedra spu-štaj! Polaaako! Bez panike! Prvo žene i djeca i svi oni koji se osjećaju kao djeca!
Ogledalo. Ranojutarnji portret pregažena čovjeka. Odvratne li face! Nisi ni slutio da podočnjaci mogu biti tako pristojno uhranjeni bezrazložno izmučenom nutrinom. Hladna voda polako skida ostatke zbunjujuće polucije, koju si zaradio pošteno i savjesno u bestežinskom užitku. Ne osjećaš hladnoću. Voda je mogla biti i vrela. Svejedno. Događalo ti se to već nekoliko puta; kao da gledaš odnekud sa strane nečije tijelo pod mlazom, kao oni koji su preživjeli takozvanu kliničku smrt - samo je medicina mogla izmisliti tako glup pojam - i nakon toga pričali kako su lebdjeli iznad sebe i gledali svoje beživotno tijelo, iz kojega su bili za nekoliko trenutaka izišli. Trenutak? Koliko traje trenutak?

Tata! Tata!
Što je sad opet?
Ovo dijete noćas - ili je ovo sad jutros - nema namjeru zaspati. Na brzinu se brišeš i napola mokar, ogrnut ručnikom hitaš u sobu koja više nije brod. Bonaca je. Noge su još uvijek teške poput duše koja pritišće sve fizičko u tebi i bližoj ti okolini, kako bi to opet kazao veliki pjesnik.
Tata!
Što je, mala?
Ne mogu prdnuti.
Opet! A što ti je baš sad udarilo u tu malu glavicu da moraš prdnuti? Nemoj, ako ne možeš. Tko te sili!
Ali, dolazi mi.
Što ti dolazi?
Za prdnuti.
To si ti, dušo, zacijelo samo sanjala. Ajde, pajki.
Daj mi piti.
Donijet ću ti mlijeka, ako bude. Ako ne, može i voda, je li?
Može.
Evo ga, tata je donio mlijeko, pomuzao sam zadnje zalihe iz jadnog frižidera. Je li sad bolje?
Ne znam.
Ajde, sklopi te lijepe okice i misli na nešto lijepo, pa ćeš zaspati, a i prdnut ćeš.
Tata!
Mama!
Zašto zoveš mamu?
A zašto ti cijelo vrijeme tu meni tata, tata, tata, tataaaa?
Što?
Koji me kurac stalno zivkaš? Što ti je? Jesi li ružno sanjala? Smiri se malo.
Je li mi postojimo?
Molim?
Je li mi postojimo?
Kako to misliš? Što ti je sad to?
Pa, je li mi postojimo - sad?
Oho, nakon neuspjelog puštanja vjetra, bacili smo se na noćnu filozofiju. Ne prdim, dakle, mislim. Pa kad ćemo postojati, ako ne sad! Barem se tako čini. I pitanje ti mora glasiti postojimo li, a ne je li mi...
Ja mislim da je sve ovo san jednog ooogromnog diva. On nas sve sanja.
Odakle ti to?
Ne znam. Mislim da je tako. Mi smo u njegovu snu.
U čijem snu?
Pa rekla sam ti, u divovu snu.
Zanimijivo. Da ovo nekome pričaš... Sanja nas div u divovskom snu. Možda je mala u pravu. Nas sanja div, div postaje manji, pa njega sanja drugi div, pa opet tog diva sanja još veći div... I tako u beskonačnost. Eto o čemu se tu zapravo radi, dame i gospodo doktori.
Zaspala je. Iznenada, kao što se i probudila. Zašto mi se jebeni Mjesec okomio na dijete? Evo, uhvati se sa mnom u koštac, ako smiješ. Ne bojim te se, plimo i oseko i krvni tlaku! Dođi, navali!
Prdac.
Bravo, mala! Lijepe li i smirujuće slike usnula djeteta. Kao zaklana. Kakva li je to nakaza morala biti koja je prva izrekla tu usporedbu - pa još za dijete! Kao zaklana. O, koljaču jebeni! Kako te usnulo dijete može podsjećati na zaklano? Spavanje djeteta je - isključuješ traumatizirane, silovane, isprebijane, odbjegle... - osmijehnuto, vedro, nevino, čisto, istinito. Nema užasa na mliječnim obrazima sigurnosti. A zar je takav izraz kod nekoga tko je zaklan? A? A? I...i zašto bi netko bio zaklan??? Da nisu s vremenom izokrenuli tu duhovitu usporedbu. Čudovište je doista nekoga zaklalo, pa bi njegova mudrost mogla glasiti: Gledaj, zaklan je, a kao da spava! Ne, ni to nema smisla. Zaklan je zaklan, a spava onaj koji spava. No bez obzira na sve, smeće ljudsko, nesvjesno morbidnosti, izgovara to s osmijehom i uzdahom simpatije na njušci. I ni jedan jebeni moralist neće kazati da je to vulgarno.
A što ti radiš budan usred noći...ili jutra...ili dana, što li je već to? Trebao bi zaspati, usnuti gospođu Magdalenu koja to nije...ili neku drugu gospođu, gospođicu...ili bilo što...ili uopće ne usnuti. Nestati na par sati. Oduzeti ih životu...ili smrti. Loše si krenuo, a još nije ni svanulo. Progutaj mali zeleni kamion i pokušaj skrenuti negdje drugdje ili treće. Ako ovako nastaviš, opet bi se mogao naći na na onoj stazi prljavog šljunka, psećeg govna, praznih konzervi, pedera, šiznutih, frustriranih, prezrenih, odbačenih i samoodbačenih koji nemaju nikakva izgleda da budu dio sna Velikog spavača. Nemoj! To ne vodi nikamo, kao što ni jedan put ne vodi nikamo, ali ostali putevi su manje bolni. U tome je, izgleda, cijeli smisao besmisla - pronaći najlakši način, najmanje napornu stazu.
Upitao si jednom prijatelja iz djetinjstva, razmišlja li ikada o smislu življenja, umiranja, prolaznosti, ništavnosti, nepobjedivu vremenu koje raspada materiju...
Koji ti je kurac? Jesi li lud? - rekao je i posvetio se zgrtanju novca, uvjeren da će živjeti vječno ili barem onoliko koliko treba, a treba, treba živjeti vječno. Možda je bio u pravu. Možda bi tako i trebalo proživjeti, odživjeti ovu stanku između dviju smrti, ili dvaju života, svejedno. Ali, na žalost, ili na radost, ili ni na jedno ni na drugo, postoje još face poput tebe koje oplakuju sebe same i mole se Bogu Besmislu, nemaju hrabrosti ili kukavičluka okončati sve to.
Bijeli oblaci. Nebeski portreti. Vidiš oblik psa koji se pretvara u poznatu ti osobu. Nebeska igra metamorfoze umrlih tijela, poznatih lica. A onda se sve rasplinjuje, nestaje brzinom kojom se i pojavilo.
I možda je zgodan trenutak za jednu kratku, ali doista kratku, stanku, stanku od svega nekoliko neurotično potegnutih crta.

Prdac usnula djeteta.
Ali, ako je sve to besmisleno, pa i pisanje - što raditi? Kako živjeti dalje? Skončati? Unesrećiti stvorenja koja te, koliko god se to tebi činilo nestvarnim i površnim, ipak vole - ma što to značilo - i koja vjeruju u život, u rad, u pjesmu, plakanje, radost voljenja, mržnju, rušenje, pričanje, dobar dan i dobra večer i kako ste i kako su vaši, vjeruju u molitve Svevišnjemu koji je pravedan, u psovke, tjelesnu težinu, temperaturu, godišnja doba, Nove i Stare godine... Kako njih uvjeriti da suzama nema mjesta? Jer, ostavljaš za sobom tugu i plač, predstavu za javnost bacanja bivšeg tebe u kontejner polaganog zaborava. Javnost? Jaaavnooost?! Ljudi doista od smrti znaju napraviti happening. Bože, koji li je pizdun odvalio da je čovjek najsavršenije biće, a odmah potom da nitko nije savršen? Po čemu je savršen? Po tomu što nitko nije savršen?! A kako bi i znao tko je savršen, ako to nitko nije? Ako ne postoji kriterij savršenstva, neki savršeni model, pa bio on i od plastike.

Kamo si odlutao? Vrati se, čovječe, inače...inače... I što znači to inače? Neka ti netko objasni riječ inače...inače je nećeš više upotrebljavati.
Počinje te boljeti glava, i znaš da sve živo boli ona nepristojna stvar što tebe boli pristojna glava, isto kao što znaš da tebe boli glava baš zato jer sve živo boli ona nepristojna stvar što tebe boli glava.
Opet petljaš. Gubiš se. Bit će od onog zelenog sranja koje gutaš. Manja psihička kriza. Kakve li su tek one velike? Hipersenzibilitet. Da ti se jezik slomi dok izgovoriš. Pokušao si sve baciti, ali ne ide. Ide, ali je još gore. Gore...gore... Sam si sebi stvorio to neko tvoje veliko Loše, veliko Grozno, i kojeg vraga sad tu cmizdriš nad samim sobom, razmaženo derište jedno najobičnije. Pravo je čudo kako nisi završio u nekoj prljavoj ulici s iglom u veni, prljavom iglom. Možda te je upravo taj tvoj veliki strah, koji uporno odbijaš od sebe i ne priznaješ da postoji, možda te je baš to poštedjelo raznih heroina, kokaina i igala. Iglu ne možeš ni vidjeti.
Ne, nikako niste ovisni. To ne stvara naviku. A kako ih se onda ne mogu otresti? Pa, baš to je znak da vam pomažu te male tabletice. Vidite da ne možete bez njih. A to što vam se čini da ne možete bez njih, stvar je vaše uzburkane podsvijesti. No, no, od toga nitko nije umro. Pa to je lagano, djeci ih dajemo; ne znate vi što sve ljudi gutaju. Ako se mora, mora se; bolje i to, nego... I sad ti shvati.


Prdac. Još jedan. Sveti prdac. Neka, mala, samo ti prdi.
A ti lijepo progutaj tu stvar, kad se već mora...i pokušaj zaspati. Možda su ta gospoda doista u pravu, to kad su u pitanju i odgovoru sve te zelene i žute i crvene i - previše nabrajanja, je li - bijele tabletice. To je došlo s vremenom, nešto kao pesticidi kod biljaka. Biljke su nekada mogle rasti i davati plodove bez ikakvih dodataka proizvedenih u laboratorijima, ali danas ne ide; ako ih ne isprskaš svim mogućim pesticidima, insekticidima i ostalim cidima, nećeš pojesti jabuku. Tako je i s čovjekom, nekada je mogao rasti i ostarjeti - iako je tada nekada bio starac već kada bi prešao tridesetu, ali to je sad nešto drugo...ili možda nije - a danas mu moraš prskati organe, izvana i iznutra raznim cidima, kako bi barem izgledao zdrav, baš kao i ona velika, crvena jabuka, otrovna i mirisna, krasna i bolesna, bolesnija nego bi bila bez svih pesticida i...i sad se stvar poprilično zamrsila, gotovo je nemoguće izvući se iz svega toga, pa je najpametnije potražiti spas u novom pasusu.

Zavaljivanje na krevet, krevetac. Jedan od najugodnijih izuma bezgrešnog čovječanstva. Spasonosni uzdah, kao da si kopao, a ne ležao. Od nerada, kako bi to lijepo svi radišni ljudi rekli. Veliki protivnici općeosuđenog spavanja do podneva. Spavanja bez budilice. Još samo treba sklopiti okašca i zaspati. Neće, neće. Kad ti jednom prekinu san, gotovo je, treba ti dugo vremena za povratak - ako uopće uspiješ, a gotovo nikada ne uspiješ.
A da zaviriš malo u novine, datum nije važan. Osim redovitih tiražnih užasa, koji upravo zbog svoje tiražnosti već odavno i nisu neki užasi, nađe se i priličan broj zabavnih gluposti koje uspavljuju. Vidi sad ovo. Znanstvenici su došli do otkrića - oni uvijek nešto otkrivaju, to im je posao - da se današnji leševi sporije raspadaju od onih prijašnjih, jer jedemo hranu s mnogo konzervansa. Čime li se sve ti znanstvenici ne bave! I tko ih samo plaća za takve luposti? Konzervirani smo u vlastitoj masti. Kako zaspati od toga? Glupo jest, ali ne uspavljuje. Zamišljaš ih kako pretražuju nadgrobne ploče, pomno odabiru datume, otkopavaju grobove, otvaraju sanduke...
A da napišeš pjesmu.
Prdac. Prdac. Prdac. Tri komada.
Samo se ti, mala, oslobađaj otrova, i ne crveni se zbog toga. Radi to slobodno, iako znam da nikada nećeš. Sredit će te pristojno društvo, ono će te dresirati poput najboljeg njemačkog ovčara da radiš samo ono što se, tko zna zašto, smije raditi.
Gdje si ono stao? Kod pjesme? Možda ipak ne bi bila uzaludnija i besmislenija od jednog tipično običnog i prosječnog, uigranog radnog dana na sveopćoj traci proizvodnje plastike, gume, papira - opet nabrajanje - željeza, tupila, mrtvila, tekućih vrpci i pjesama.
Ma, jebeš pjesmu! Poezija je mrtva. I proza je na umoru, ako i ona već nije... Kome je do pisanja? Kome je do čitanja?

Ništa od spavanja, sad si siguran u to. Trebalo bi nešto brojiti. Ovce? Zvijezde? Ljude? Ljudske odore napunjene mesom? Konzerviranim mesom. Ljudske konzerve.
Broji radnike i ratnike i jadnike, koji će se uskoro sliti po umornim ulicama. Broji izgubljene i prevarene poglede koji s naporom izlaze iz izobličenih zbunjenih lica, neprepoznatljivih samima sebi. Natečene usne, oči, nosevi. Promukli glasovi. Mržnja jutra, novog jutra, budnog jutra koje im je otelo san; polusmrt koja ih opušta, odmara, a ponekad se smiluje i priušti im slike koje ih toliko uzbude, da kad iziđu iz tog maglenog svijeta i uđu u ranojutarnju običnost, ne vjeruju da su bile stvarne poput svitanja pred giljotinom.
Ponedjeljak je najgore godišnje doba. Zastrašujuće i mrgodno. Napeto iščekivanje ponedjeljka. Već u petak prisjedne ti nedjelja, koja je još uz to i sveta - jer razmišljaš o neminovnom prokletom ponedjeljku i tekućoj vrpci, koji se takvom brzinom ponavljaju, da te jednostavno mora hvatati panika. Do kada još ovako? Je li moguće da se tu ništa ne da napraviti? Je li moguće da je Zemlja ubrzala vrtnju? I ne možeš spavati, ni misliti, ni čitati, ni biti budan, ni ništa skroz i posve. Ponedjeljak poništava nedjelju. Vrijeme ide dalje, preko tvojih podočnjaka.
Većina je s vremenom postala ravnodušna. Odbacili su svaku pomisao na slobodu slobode kao iluziju, a iluzije su besmislene. Sve je to sad tako normalno: borba za odjeveni, goli život, kako bi to rekao normalni, osamsatni ojađeni čovjek. Zaboravili su na sve one filmove mladosti i energije, koji su im se svojedobno odvrtali u nekad skupocjenim šupljinama. Bilo im je zabranjeno da ih ugrabe. Možda su nekada i mislili kako je nasilan prekid sna neka vrsta zločina, uvoda u traumatsku frustraciju. Zločina koji izvršava budilica-ludilica, ili pak smežurano lice žene koja se budi ranije - nju ne treba nitko više buditi, njezin sat je odavno navijen i budi je, iznutra, točno u minutu svakoga jutra, bez zvona - žena, navijena dugogodišnjim jutrima, odavno već lišena ugodnog, usnulog bijega, koji se pretvorio u praznost i okoštalost svakog, pa i najmanjeg živca koji bi trebao reagirati na podražaj. Ali, ne, njoj se više ne bježi. I tako ona budi ružnog i smežuranog muža...ili brata...ili sina...
Pokušaj ih prebrojiti. Daj, potrudi se, nije to baš tako teško. Uzalud. Kao da brojiš zvijezde. Beskonačnost normalne prosječnosti koja proklinje ponedjeljak. Najnormalniji ponedjeljak, radni dan bez kojega bi sve bilo nekako nenormalno.
Ne, ovo je još više pogoršalo stvar. Zar si se ovime mislio uspavati? A tko ti je kriv! Imao si i ti priliku, mogao si se i ti uvaliti u tu gustu rijeku i pustiti da te nosi, nosi, nosi...sve do u ušća u Veliko more beskonačnosti.
Nema spavanja. Možda mala opet prdne.