Crystal Brook

U grad smo došli vrlo brzo. Kraj stepenica je dolazio gotovo do gradskih zidina, pred mala zaobljena vrata koja su izgledala kao vrata iz nekog ilustriranog izdanja Alice u zemlji čudesa.
"Pa, Tom Thumb," rekao je Jack okrenuvši se prema meni s širokim osmjehom na licu, "neću vas pratiti kroz tu zečju rupu, kasnim, kasnim... No, siguran sam da ćemo se uskoro opet vidjeti." Okrenuo se i krenuo zemljanim putem koji je okruživao zeleno - bijele gradske zidove.
Na zidu je bilo tisuće i tisuće rupa i izbočina iz kojih su čim smo došli provirile glave golubova. Prvih par je prestrašeno odletjelo, a onda je krenulo cijelo jato za njima, prvo zajedno, uzdižući se spiralno, a zatim su se razletjeli u različitim smjerovima.
Aristotel je otvorio mala vrata pa sam krenuo za njim. Spustili smo se nekoliko stepenica, sve do početka tunela. Na samom ulazu u tunel su se nalazili bicikli, velik izbor različitih bicikala. Aristotel mi je rekao da izaberem jednog. Nisu bili hladni na dodir i doimali su se jako mekano, nimalo slično metalu. Aristotel je primjetio moje iznenađenje i rekao:
"Napravljeni su od botanokemijskih proizvoda! Sjećaš se što sam ti govorio o Fordovom biološkom automobilu? Udarac u brzini većoj od 20 km/h i oni se jednostavno raspadnu. U usporedbi s metalom, ovaj materijal je vrlo mekan, pa u slučaju sudara nema ozljeda. Ove sigurnosne kacige," dodao mi je jednu, "su stvarno pravo otkriće botanokemije. Vjeruj mi, neće se samo stisnuti poput spužve." rekao je, stavljajući jednu na glavu. "Volim bicikliranje i jednostavnu simetriju cijele stvari," dodao je sa smiješkom i izabrao jedan ultra lagani model. Nisam bio pretjerano uvjeren u Aristotelovu priču o 20 km/h i raspadanju, pa sam izabrao nešto solidniji model, nešto poput brdskog bicikla.
"Da li su ovi bicikli svima besplatno na raspolaganju?" pitao sam.
"Vlasništvo je prilično uspješno prestalo postojati, barem što se tiče javnih i zajedničkih dobara. Bicikle je jednostavno i lako proizvesti. Alat i rezervni bicikli su raspoređeni na svakih 500 metara, pa kada ti se učini da će se bike raspasti, jednostavno ga staviš u veliku crvenu kutiju koja se tamo nalazi i netko iz biciklističkog kolektiva će doći i pokupiti ga. Oni će ga popraviti ili analizom otkriti gdje su moguće grešeke. Naravno, ekipa u biciklističkom kolektivu je potpuno luda za biciklima, pa stalno proizvode nove vrste i tipove bicikala. U gradu postoji nekih stotinjak vrsta bicikala, uglavnom klasičnog stila i vrlo izdržljivih, pa se kvarovi rijetko događaju."
Vozili smo sporo, a Aristotel mi je pokazivao što sadrži raširena podzemna biciklistička mreža. Biciklističke ceste su bile izgrađene ispod aleja solarnih kolektora i osvjetljene prirodnim svjetlom koje je dolazilo iz otvora na svakoj strani tunela. Ti otvori očito služe i za drenažu, gdje se oborinske vode sljevaju niz zidove do kanala na podu koji su zaštićeni ogradama. Mali izlazi su postavljeni svakih dvadesetak metara i vode do domova i zgrada na površini. Na zidovima tunela, gdje god postoji udubljenje ili izbočina, sve je prekriveno bijelo - smeđim, pomalo kremastim gljivama.
"Jesu li ove gljive jestive?" pitao sam.
"Naravno," odgovorio je Aristotel,"i odličnog su okusa!"
Na trenutak smo zastali kako bi Aristotel pokupio nekoliko gljiva u svoju bijelu torbicu koju je izvadio iz svog malog ruksaka.
"Rastu samo u ovom dijelu grada, gdje se biciklistički tuneli spajaju sa mrežom prirodnih pećina. Navodno ove gljive oduvijek ovdje rastu."
Gljiva je bilo sve manje, a njihovo mjesto su sada zauzimali lišajevi i paprat, sjajeći na suncu koje je prodiralo iz otvora iznad njih. Naš tunel se uskoro spojio s većim tunelom. Iako je bio jednosmjeran, promet je bio jak, pa smo pričekali kako bi mogli proći.
"Kuda idemo?" pitao sam.
"Na drugu stranu grada, posjetiti moje unuke. Obećao sam da ću doći. Nadam se da ti to ne smeta." brzo je odgovorio, jer smo počeli pedalirati i uključili se na brzu cestu.
Do tog trenutka sam se već naučio na svoj bicikil i pomalo sam žalio što nisam izabrao lakši model, jer smo sada jurili kroz tunel. Sistem tunela je bio stvarno raširen, tuneli su se granali u svim smjerovima. Iako bi bilo puno bolje biciklirati vani, sunčeva svjetlost koja je dopirala sa strane i vrlo dobro osvjetljenje koje je proizovdio dinamo na biciklu je činilo vožnju sasvim ugodnom, no na trenutke je bilo malo jezovito. Povremeno se nekoliko cesta susretne na kružnim tokovima iznad zemlje, koji su pošumljeni, a oko kojih se nalazi biciklistička staza, odlagalište bicikala i klupe za odmor. Velik broj cesta se susretao na tim kružnim tokovima, a bilo je pristojno voziti polako i pristojno. Puno ljudi se zasutavljalo kako bi pozdravili susjede i prijatelje i prijateljice. Za razliku od lude i manične gužve mog svijeta, ovdje nije izgledalo kao da se bilo kome bilo gdje žuri. Iako ti kružni tokovi ispod sebe imaju prolaze kroz koje se može brzo proći, malo tko ih je koristio. Ljudi su izgledali smireno i zdravo, u odjeći svijetlih boja i koristili su svaku priliku za razgovor, a oni koji poznaju Aristotela su s čuđenjem reagirali na njegovu užurbanost. Samo bi projurio i rekao "Zdravo", nasmiješio se ili klimnuo.
Začuđena lica su otkrivala i to kako se pitaju tko sam ja, pošto su moje traperice i kožna jakna odjeća koja se tu ne nosi već jako dugo. Bilo mi je malo neugodno zbog toga i postao sam svjestan svoje čudne pojave pa mi je postalo drago što se Aristotelu toliko žuri vidjeti svoju obitelj. Jutro je bilo neočekivano toplo za rano proljeće, pa se odjeća ljudi na cesti najčešće sastojala od kratkih hlača, majica, kratkih suknji i sl., a imala čudno sjajan izgled. Aristotel mi je kasnije objasnio kako se materijal za odjeću dobija od biljnog mliječnog proteina. Takva odjeća, sunce i kretanje ljudi u svim smjerovima me podsjetilo na crteže u pijesku zapadno australskih domorodaca, o čemu sam nedavno pročitao knjigu.
Iako su biciklističke ceste prolazile ispod svih rijeka i manjih tokova, poneki mali i brzi potoci su imali dno napravljeno od materijala sličnog staklu, što je stvaralo čudnu igru svijetla i sjena po podu i zidovima. Ceste su imale brzu i sporu traku. Sporu traku su uglavnom koristili tricikli s teretnim prikolicama, na kojima su se nalazili razni tereti - od komposta do kolača, raznih materijala i proizvoda. Postoji i posebna vrsta koja prevozi deset bicikala na duplom nosaču. S jednog od njih se viorio crveno - crni transparent na kojem je bijelim slovima bilo ispisano "Biciklistički kolektiv, podružnica br. 514". Aristotel je mahnuo biciklisti i pokazao mi da ga pratim u sporu traku.
"Zdravo Rudolf." rekao mu je Aristotel.
"Ne mogu stati," odgovorio je Rudolf, "idem na vožnju od tjedan dana sa podružnicama 517 i 19, a definitivno ne želim zakasniti," doviknuo je zapuhano i brzo nastavio pedalirati.
"Još uvijek sam formalno član Biciklističkog kolektiva," rekao mi je Aristotel. "Sve najvažnije servise i indrustriju predstavljaju kolektivi organizirani na svjetskoj razini. Dok je naša susjedna bioregija svjetski centar Kolektiva šumarstva, Bear City je svjetski centar biciklizma." Aristotel je izgledao vrlo ponosan zbog te činjenice, gotovo zaboravljajući da se nalazi nasred brze ceste.
"Ne bi trebali stajati ovdje," rekao je, "Idemo!"
Brzi putevi su postajali sve manji, postalo je očito kako se sada nalazimo na drugoj strani grada. Svaka kuća je imala svoj ulaz iz tunela, kao i parkiralište za bicikle, međutim, Aristotel je rekao da ćemo mi izaći na zajednički izlaz i tamo ostaviti bicikle. Tada mi je kratko pokazao susjedstvo oko Crystal Brooka, jer njegova obitelj ne živi daleko, tako da smo imali vremena. Izašli smo na izlazu za Crystal Brook i nakon nekih 500 metara izašli smo van na travnato područje koje se nalazilo oko malih umjetnih jezera. U nekima jezerima je rasla vodena leća i drugo vodeno bilje, dok su druga bila potpuno bez vegetacije i njihova mirna površina je blještala od sunca. Smjestili smo bicikle na parkiralište koje je bilo puno i stali gledajući dolinu, koja je većim dijelom bila pokrivena gustom šumom.
"Ovo je rub jednog od prolaza divljeg života, od kojih većina prati potoke. Tlo u šumi prekriveno je mrežom cijevi koje raspršuju tekući otpad iz kućanstava po šumi dva ili tri puta dnevno. Drveće raste puno brže i voda se potpuno čista vraća do potoka kroz tlo i kamenje, što je prirodna filtracija, iako većina ode kroz korijenje u drveće. Kruti otpad služi kao hrana za ribe u jezerima. Dokle god ribnjaci nisu dublji od 2 metra, sunce dopire do dna, a stvara se i dovoljna količina zraka. Sasvim je sigurno jesti ribu, što nekolicina ljudi radi, ali veći dio ribe se procesuira u riblju emulziju i koristi kao gnojivo za povrće. Vodena leća se može jesti, pretvarati u plin ili služi kao hrana za kokoši."
Zastao je na trenutak kako bi gledao plavo - sivu čaplju koja je iznenada uzletjela s jednog od jezera iza nas i klizila niz dolinu u svoj svojoj raskoši, koju su pjesnici oduvijek opisivali. Na vrhu brežuljka se nalazilo sletište na kojem je stajao mali helikopter.
"Helikoptere koristimo u nuždi. Svako susjedstvo ima jedan ili dva helikoptera, pa je ljude moguće brzo prebaciti do bolnice ili nešto slično. Veći dio grada je sastavljen od laganih materijala što je bilo vrlo praktično za Građevinski kolektiv, koji također koristi te helikoptere. Velike količine materijala za izgradnju moguće je dovesti potocima ili laganom željeznicom do heliodroma. No, u posljednje vrijeme se ne gradi puno u gradu. Pogotovo ne oko Crystal Brooka."
Hodali smo stazom do prvih kuća. Nekoliko malih šafrana još uvijek je cvalo. Male kuće su bile poredane u duge nizove, dvije gore, dvije dolje, kao što je to bilo moderno u Londonu tijekom 19. stoljeća. Neke su bile duple, očito za veća kućanstva. Gredice s povrćem i cvijećem su rasle u zajedničkim vrtovima i vrtovima kućanstava. Djeca su se vozila uokolo na malim triciklima, od kojih su neka imala prikolice natovarene korama krompira ili cvijetovima potočarki.
"Postoji nepisano pravilo u Bear Cityju da sve što se uzgaja mora biti jestivo ili botanokemijski iskoristivo na neki način. To uključuje uzgajanje mnogih vrsta koje nisu uobičajene za ovu regiju. Zbog velikog broja rijeka koje mogu odnijeti sjeme, u prošlosti je postojala opasnost od ugrožavanja domaćih vrsta... Stalno učimo..." poučio me Aristotel. Pokazao je rukom na hrpu kora od krompira i rekao: "Vidiš ovo, to se uglavnom korisiti za proizvodnju prirodnih zavoja za bolnice ili krompirovih šalica i tanjura koje koristimo za piknike i veće festivale. Djeca dobiju male poklone ili igračke kao nagradu za dostavljanje kora u bolnice ili lokalne kooperative za preradu povrća. Popis stvari koje su potrebne nađe se svako jutro na oglasnoj ploči. Djeca uživaju tražeći stvari po gradu i nikada ne nedostaje djece koja su voljna sakupljati organske materijale potrebne za funkcioniranje grada. Upravo je sezona mladog krumpira, a ovaj tjedan je prvomajski festival. Sakupiti puno kora od krompira je važan doprinos unutar društvenog angažmana i velikodušno se nagrađuje. Taj posao je zdrav i privlačan, a djeca uče puno o gradu, uče imena raznih biljaka od kojih je Bear City izgrađen, te o kojoj proizvodnji ovisi."
Troje male djece, dvije djevojčice i dječak, dotrčalo je do nas iz jednog vrta.
"Zdravo djede!" rekla je djevojčica i zagrlila Aristotela.
Djevojčice su se vjerojatno igrale kraj rijeke, jer su imale ispletene krune od cvijeća oko glave i maslačke zataknute iza malih ušiju. Dječak je bio par godina stariji i pomalo se držao po strani, no bio je očito uzbuđen što vidi djeda. Svo troje djece ga je izgrlilo.
"Djeco, ovo je moj prijatelj Tom, a Tome, ovo su Voltarine, Emma i Mikial. Tom će neko vrijeme ostati s nama." objasnio je Aristotel.
Sjeli smo za stol koji je bio zaklonjen tendom, dok su djevojčice trčale prema kući uzvikujući "Mama, tata, mama, tata, došao je djed!" i to nekoliko puta na sav glas. Roditelji su ubrzo izašli pozdraviti nas:
"Zdravo Aristotele," rekli su, "Tko je tvoj mladi prijatelj?"
Aristotel je ustao govoreći: "Ovo je Tom, a Tome, ovo je moja kćer Mollie i njen prijatelj Alexander."
"Idemo samo nakratko pogledati da li je čaj gotov," rekao je Alexander i okrenuo se prema meni, "Hoćeš mi pomoći oko toga Tom?"
Shvatio sam da Aristotel i Mollie žele malo vremena za razgovor, pa sam prihvatio taj poziv.
"Kuhinja se nalazi nedaleko..." rekao mi je Alexander i pozvao me za sobom.
Prošli smo pokraj tri kuće prije nego što smo stigli do ugla kratke ulice, gdje smo ušli u bijelu okruglu zgradu kakve sam vidio na uglu svake ulice u Crystal Brooku. Te zgrade su bile građene tako da se uvijek četiri kuće nađu jedna pokraj druge i između njih se nalazilo drveće na kojem su rasle kruške, jabuke, marelice ili šipak. Tu je bilo i mjesto za druženje s prirodnim stolicama oko kojih su rasle jagode, začinsko bilje, ljekovito bilje ili bilje za čajeve, ukratko, sve što se koristilo u kuhinji. U alejama solarnih kolektora izgledalo je kao da kolektori stoje u redu poput islamskih vjernika u molitvi, koji se klanjaju prema suncu kad god se sunce pomakne ovisno o dobu dana.
Alexander mi se na prvi pogled učinio plašlijivim, pomalo zadubljenim u knjige i neambicioznim, no zapravo je bio vrlo inteligentan, osjećajan i sasvim ugodan domaćin, koji je vrlo brzo shvatio da sam potpun stranac u Bear Cityju. Nastavio mi je pokazivati i objašnjavati neke praktične stvari vezane uz njihov život.
"Iako svatko ima svoju malu kuhinju u kući, rijetko tko je koristi. One uzaludno troše dragocjenu energiju. Zajedničke prostorije i uređaji su znato bolje od onih koje služe samo jednom kućanstvu. Imamo četiri vrste kuhala - na plin, solarnu i električnu energiju i drva. Plin dobijamo iz jezera i služi kao dobar dodatak kada ima malo električne energije. Solarno kuhalo možemo korisiti samo tijekom ljeta, kada ima dovoljno sunca. Kuhalo na drva koristimo samo kada ima mrtvog drveća ili kada obrezujemo voćke, što sve dolazi iz najužeg susjedstva."
"Od kuda dolazi električna energija?" pitao sam.
"Iz raznih izvora: mikro hidroelektrana na potocima, iz aleja solarnih kolektora, ali i iz vjetrenjača koje se nalaze na obali."
"Na obali?"
"Da, iako je grad u većoj mjeri samoodrživ na osnovu onoga što se nalazi unutar njegovih zidova. Dugačka neplodna obala koja se nalazi odmah iza ovih planina je prekrivena vjetrenjačama, sve do mora. Na tim vjetrenjačama u nešto zaštićenijim djelovima mora sada rastu koralji koji se prije nisu imali za što uhvatiti, dok dalje na moru raste jedna vrsta morske trave. Cijeli projekt je stvorio vrijednu osnovu za stvaranje različitih eko sustava. Puno novih blokova vjetrenjača je izgrađeno nakon što je Aristotel facilitirao u sukobu između regija Bear Cityja i Cat Rivera oko broja medvjeda, jelena, lisica, vukova i velikih mačaka koje su prelazile iz naše regije u njihovu i ometale njihov poljoprivredni način život, koji ne ostavlja puno prostora za medvjede i vukove. Aristotel je postigao dogovor oko toga da se električna željeznica proširi do Cat Creeka, unatoč tome što oni radije koriste konje i kola. Naime, strah u toj regiji nije bio vezan toliko uz mogućnost napada divljih životinja na ljude dok rade na poljima, već je više bio vezan uz putovanja tijekom noći, kada bi išli posjetiti svoje obitelji u susjednim ili udaljenim selima. Taj problem je uspješno riješen proširenjem željeznice. S druge strane, stvorena je i svijest o tome da odlaganje viškova povrća i žitarica u blizini kuća privlači medvjede, što je uzrokovalo nekim promjenama i na tom planu. Aristotel je pomogao postizanje konsenzusa između ove dvije bioregije i time je zaslužio veliko poštovanje u zajednici, no to je bilo prije 30 godina pa mlađe generacije nisu puno čule o njemu."
Iz lonca punog sada već kipuće vode počela je izlaziti para.
"Tko vodi brigu o kuhinjama?" pitao sam.
"Uglavnom stariji ljudi koji se ne mogu kretati daleko. Oni se većinom brinu i o vrtovima. Naravno, ako netko napravi veći nered u kuhinji, to nitko neće počistiti za njima. Naše posuđe za jelo napravljeno je od biljnog materijala koji se može kompostirati, što smanjuje potrebu za pranjem suđa, peru se jedino lonci i kuhinje. Većina ljudi nema problema s pranjem jednog ili dva lonca. Odjeća se također može proizvoditi od materijala koji se kasnije kompostira. Svečana haljina može postati rajčica kroz šest mjeseci, a pelene mogu ići direktno u jezera... ribe ih obožavaju. Time se smanjuje potreba za pranjem odjeće, no bez obzira na to, u svakom bloku kuća postoji zajednička praonica. Centre za brigu o djeci vode članovi i članice kolektiva za čuvanje djece, koji se stalno izmjenjuju, a lokalne mreže međusobne pomoći brinu o djeci dan i noć, ako je to potrebno. Kućanski poslovi, u onom klasičnom smislu te riječi, su gotovo potpuno nestali."
Pomislio sam na male kuhinje svakog kućanstva, natrpane gomilom elemenata i na količinu rada koji se stalno ponavlja. Zamisli samo koliko bi vremena i energije bilo ušteđeno kada bi svi otišli po vruću vodu za čaj u zajedničku kuhinju, umjesto da svatko za sebe grije vodu?
"Vrlo, vrlo praktično..." promrmljao sam za sebe.
"Kamilicu ili crni čaj?" pitao je Alexander.
Osjetio sam potrebu za malo stimulacije pa sam izabrao crni čaj.
"Ostali će kamilicu, a za djecu imamo sojin milk-shake od jagoda." rekao je Alexander, pokazujući na spremište puno mlijeka. Stavio je šalice na pladanj sličan slikarskoj paleti za boje, koji je imao rupe u koje se smjeste šalice, tako se ništa ne prolije.
Kada smo se vratili do kuće, Aristotel i Mollie su imali problema s djecom koja su postavljala pitanja o svemu. Čak ni shake od jagoda nije pomogao da se smire. U jednom trenutku Mollie je odustala i rekla:
"OK, s obzirom da je prvomajski festival sutra, možete se igrati sa svojim novim kostimima ako želite," dodajući s nešto ozbiljnijim tonom, "ali samo ako ne idete do rijeke i držite se obližnjih parkova."
Djeca su odjurila u kuću i brzo izjurila van u svojim krasnim kostimima. Blizanke su bile prerušene u par paunova, a Mikial u malog medvjeda. Pitali su Aristotela što misli o njihovim kostimima... A on je na mudar način, baš kao i svaki djed odgovorio da su to najbolji kostimi koje je ikad vidio.
"Sad kad smo djedu pokazali kostime, možemo li se ići igrati van?!" uzviknula su djeca u isti glas.
"Možete." rekla je Mollie, a djeca su odjurila u smjeru rijeke.
Ispijali smo čajeve u tišini, sretni zbog malo mira.
"Mislim da susjedi nisu nahranili kokoši. Trebalo bi otići i donijeti im nešto iz kuhinjskog otpada." rekla je Mollie.
"Neka, ja ću otići," rekao je Alex, "stvarno su nemarni kad god ih dobiju." Okrenuo se prema meni i dodao: "Odgovornost za njih se rotira. Kada povrće počne izbijati iz zemlje, premjestimo ih na drugi komad zemlje, jer kokoši grebu zemlju, jedu insekte i daju prirodno gnojivo. Upravo su počele davati jaja. Mogao bih uzeti nekoliko dok sam tamo. Što mislite?"
"Jutros smo već jeli guščja jaja.", rekao je Aristotel u naše ime. Sagnuo se i podigao svoj rukask, "ali imam nekoliko pećinskih gljiva koje sam pokupio jutros u Steppingtonu.", te otvorio svoju torbu kako bi ih pokazao Alexu i Mollie.
"Mmmm, njam," rekla je Mollie, "možemo ih spremiti sa špinatom, ima ga kod Roxy u vrtu. Možeš li ga donijeti Alex dok si u kuhinji?"
"Dakle, misliš li da bi smo se trebali preseliti u Cat Creek," rekla je Mollie svom ocu, brzo dodajući, "sad kad je majka mrtva, a Alex i ja smo tako zasićeni Bear Cityjem. Ah, a to bi bilo tako dobro za djecu."
Aristotel, koji je izgledao kao da još uvijek nije siguran koliko je to dobra ideja, je rekao: "A što je sa svemirskim programom na kojem ste tako dugo radili? Posljednje dvije godine ste toliko rada uložili u stjecanje članstva u Svjetskoj astronautičkoj federaciji i kolektivu za održavanje satelita. Samo zamisli to slanje letjelice u svemir koja je sastavljena od biljnih ekstrakata. To doslovno znači slanje hrane i života u svemir. Po onome što do sada znamo, probna raketa nikada neće istrunuti u svemiru, što znači da bi netko od nje za tisuću godina mogao napraviti obrok. Ne misliš li da je to divna ideja?"
"Ah, tata!" rekla je uz smiješak, "Samo ti nastavi. To je sve sranje. Vjerujem da će raketa biti samo hrpa prašine prije nego napusti naš solarni sustav. To je tek proba. Iako naše botanokemikalije mogu izdržati zagijavanje od poletanja i prvih 30 minuta misije, naša daljnja predviđanja nisu tako obećavajuća." zastala je i nastavila u obrambenom tonu: "U ovom trenutku samo govorimo svim bioregijama u svijetu: Hej, gledajte, možete se odmaknuti od metala i keramike, čak i u svemiru. Sve što pošaljemo u svemir tehnički može biti u stanju podržavanja neke vrste biološkog života."
"Pa, drago mi je što još uvijek vjeruješ u sve to." rekao je Aristotel s očitim olakšanjem, jer je to značilo da želja za preseljenjm u Cat Creek nije plod depresije.
"No, nije to baš istina." rekla je namještajući se u stolici. "Znaš, tata, cijeli tim je premoren. Kompjuter će analizirati sve mogućnosti. Naravno, ostati ćemo ovdje do poletanja koje će biti sljedeći tjedan, a ekipa popravlja posljednjih par problema na lansirnoj rampi. No, svima nam je dosta, ne samo Alexu i meni. Vrijeme je za smjenu generacija, neki novi, mladi ljudi bi trebali preuzeti projekt, a već ih ima nekoliko. Dobri stari Peter, iako je odlučio definitivno otići u mirovinu, još uvijek je tamo kako bi bili sigurni da nema nekim kompjuterskih pogrešaka i kako bi pomogao mlađima u snalaženju. I tata, stvarno nam je dosta Bear Cityja. Oboje smo matematičari i tehničari, međutim ne želimo provesti cijeli život u ovom bio-tehnološkom eksperimentu. On može savršeno funkcionirati kao svoj eko sustav, biti u potpunosti izgrađen od prirodnih, organskih materijala, kao i potpuno integriran u ekologiju ove regije, međutim, u svakom slučaju je riječ o umjetnoj tvorevini, a ne prirodnoj. Čovjek se svega prije ili kasnije zasiti," zaključila je, "a bilo bi krasno izgubiti taj osjećaj kako smo samo dio bio-mašine."
"Počinješ zvučati kao Jack." primjetio je Aristotel u polušali, iako je dobrim dijelom zazvučao ozbiljno.
"Pa što i ako počinjem zvučati kao on? Ti bi ga malo češće morao slušati."
Aristotel mi se po prvi put od kada sam ga upoznao, unatoč svojim godinama, učinio starim. Rekao je umornim glasom: "Jack je danas u gradu i ide u Cat Creek tijekom ljeta. Zašto ne odete s njim i pogledate kako stvari stoje prije nego se definitivno odlučite na odlazak? Moja glavna briga su djeca. Iako je Mikial pomalo spor, blizanke puno obećaju. Obje su otišle prošle godine na predavanje "Uvod u brojeve", koje je organizirao Učiteljski kolektiv."
Napravio je kratku pauzu.
"Ono što želim reći je da si ti imala puno koristi zbog svog poznavanja matematike. Jedino što će djeca naučiti u Cat Riveru je već 500 godina zastarjelu priču o revoluciji, prije nego postanu pastiri ili poljoprivrednici u nekom malom, izoliranom selu, gdje će im puniti glave budalastim hipi besmislicama o astrologiji, obožavanju Zemlje ili magiji. Svatko normalan u Cat River regiji dolazi ovdje studirati znanost, medicinu ili tehnologiju."
"Tata, to stvarno nije fer reći i ti to znaš." rekla mu je Mollie.
"Ah, znam da nije fer." odgovorio je Aristotel. "Cat Creek je krasno mjesto i svi ga volimo. Samo što stvarno strastveno brinem o vrijednosti znanja, svakog znanja i mislim da sva djeca, uključujući i moju unučad, moraju imati pristup tom znanju."
"Gledaj," rekla je Molie nestrpljivo, "vjerojatno će im biti dosta matematike o kojoj stalno slušaju od Alexa i mene. Vjerojatno će raditi nešto drugo u svakom slučaju... uostalom, tko može znati što će raditi? Sigurna sam da im Cat Creek neće naškoditi. Mikialu bi čak mogao biti od velike pomoći, jer on je puno prizemljeniji od blizanki i mrzi život u gradu."
"Slušaj, tata," zaključila je, "ne želimo otići i živjeti ovdje u divljini. To u potpunosti poražava funkciju Bear Cityja, koji bi trebao biti 100% samoodrživ grad u kojem žive svi stanovnici bioregije i time ostavljaju sve ostalo da se samo po sebi razvija u potpunom miru. U Cat Riveru stvari rade drugačije. Imaju nešto prirodne divljine, no nisu prisiljeni živjeti u 1000 godina staroj rođendanskoj torti."
Aristotel je, izgledajući još uvijek vrlo umorno, rekao:
"Izgledaš vrlo odlučna u tome da odete i izgleda da ćete otići što god ja rekao, a već sam rekao i previše."
Iznenada me opet primjetio i vrlo sretan što postoji neka treća, neutralna osoba, rekao mi: "Trava je uvijek zelenija na drugoj strani brda. Puno mladih dolazi iz Cat Rivera u Bear City na studij, a jednako toliko ljudi odlazi tamo kako bi se opuštali. Preseljenje ljudi u oba smjera je podjednako i ne predstavlja nikakav problem. Samo što sve to izgleda pomalo besmisleno. Zašto ljudi jednostavno ne ostanu kod kuće i kada im se ukaže prilika za putovanjem, onda u potpunosti iskoriste tu priliku?"
"Nemoj ga slušati," rekla je Mollie veselo, "Cat River i Bear City se nalaze vrlo blizu. Tamo je način rada drugačiji, ali svi mi živimo u istom dijelu svijeta i razumijemo probleme s kojima se susrećemo. Bear City je samo jedan mali dio široke regionalne mreže. Salt Marsh, Green Meadows, Stag Falls, Bullawara Desert, Cat River i mi djelimo isti riječni sistem i imamo regularne međuregionalne sastanke o vodama, kao i mnoga druga kulturna, politička, industrijska i sl. okupljanja, koja se stalno događaju."
U tom trenutku se Alexander vratio sa četiri tanjura punih pećinskih gljiva, špinata i graha. Počeli smo jesti, a ja sam bio sretan kada se vratio, jer nisam htio biti iskorišten kao katalizator daljnje rasprave između mudrog oca i njegove inteligentne i neovisne kćeri. Nakon što smo završili s jelom, Alex je donio malo marihuane i rekao: "Jedan prijatelj eksperimentira sa novim vrstama konoplje u alejama solarnih kolektora, prvenstveno zbog vlakana, no uzgojio je i nekoliko vrsta koje su dobre za pušenje, pa mi je da malo dok sam kuhao. Jako je dobra. Hoćemo li zapaliti?"
Aristotel, Mollie i ja smo pristali, jer dobro bi nam došlo nešto opuštajuće. Pušili smo marihuanu u maloj drvenoj luli, izrađenoj od trešnjinog drveta. Prošlu noć se nisam baš naspavao, jer sam s Jackom ostao dugo budan, a marihuana je još pojačala moj umor. Sigurno sam zadrijemao na stolici, a onda me iznenada probudio Alexov glas: "Najbolje je da Toma odvedemo u krevet."
Alex me odveo do jedne od spavaćih soba. Kuća je izgledala čisto i nenatrpano, a krevet toplo i udobno. Mala tropska riba jarkih boja je počela energično plivati uokolo, osjećajući naše sjene i pokrete. Alex mi je objasnio da "Većina ljudi oslikava zidove u kojima je voda, no u ovom bloku kuća smo pokušali staviti različite vrste šarenih riba u njih. Lijepe su, ali problem nastaje kad uginu, što je loše za filtere, tako da cijela stvar baš nije bila uspješna. Moći gledati ribu čak i u mraku je vrlo umirujuće. Nećeš imati nikakvih problema sa spavanjem." zaključio je.
Odmah sam utonuo u san, što pod utjecajem marihuane, što prirodno smiren umirujućim svjetlom gotovo savršenog proljetnog popodneva.