Probudio sam se ujutro nakon što su djeca počela juriti kroz prizemlje, ali sam ostao u krevetu dok nisu otišla iz kuće. Iako su moje aktivnosti bile uglavnom opuštajuće od kada sam na planini upoznao Aristotela, promjena vremena i mjesta su me učinile pomalo dezorijentiranim i nekako ukočenim. Kako nisam bio naviknut na pušenje marihuane, biljka je djelovala jako opuštajuće, pa sam brzo zaspao, osjećajući se sigurno u krevetu i sa sasvim jasnom slikom gdje se nalazim. S obzirom na to da sam navikao ustajati u 5 ili 6 sati, na veliku hladnoću i cjepanje drva rano ujutro, ležanje u krevetu do kad želim sam smatrao pravim luksuzom. Sunce je već bilo visoko kada sam se izvukao iz kreveta. Spustio sam se dolje i pridružio se Alexu i Mollie, koji su sjedili u dnevnoj sobi. Kuće su bile vrlo prostrane, iako su bile standardizirane. Stolice su, poput kreveta, bile napravljene od mekanog rastezljivog materijala koji se prilagođava tijelu, dovoljno čvrstog da možeš ravno sjediti, a opet dovoljno mekanog. Nešto poput vodenog kreveta, samo bez onog zvuka vode ili onog bolesnog osjećaja kao da ploviš. Alex i Mollie su izabrali nježne, pastelne boje, koje su bile lijepe, ali im je nedostajalo malo jačine terakote ili žute cigle. Alex je primjetio kako gledam zidove i rekao:
"Neobični su, zar ne? Ideju su mi dale kuće u Cat Riveru, gdje ih grade od žute cigle i gline. Stavljao sam malo žutog i crvenog pijeska u botanokemikalije od kojih proizvode pregradne ploče. Ne možeš staviti previše, jer to oslabljuje materijal. Ipak, dovoljno je za postizanje tog zemljanog efekta. Građevinski kolektiv baš nije bio oduševljen tom idejom zbog očite slabosti u strukturi, no postavili su ih u još nekoliko kuća u Crystal Brooku zbog naučne analize i probe."
Doručkovali smo slatki biljni kruh, koji je, kako je rekao Alex, svakih par tjedana pripremala jedna starija žena za cijeli blok kuća. Mollie mi je objasnila da su svi već otišli za svojim poslom: "Aristotela su zamolili za savjet oko novog dinama za bicikle, pa je iskoristio priliku za odlazak do Biciklističkog kolektiva. Mikial se otišao igrati s nekim prijateljima, a kasnije idu na sat matematike, koji organizira Učiteljski kolektiv. Blizanke su na čuvanju. Mi idemo do Astronautičkog kolektiva u gradskom kulturnom centru. Možeš ići s nama ako želiš, no nismo u nekoj velikoj žurbi. Ideš s nama?"
"Može." rekao sam i razmišljajući još trenutak dodao: "Ima li nekih bioregija koje su u potpunosti odbacile tehnologiju, nešto poput kamenog doba?"
"Postoje neke," rekla je Mollie,"recimo, u Bullawarra Desert regiji još uvijek ima nekih domorodačkih plemena koja žive kao što su oduvijek živjela. Tamo nema plodne zemlje koja bi mogla osigurati stalan boravak na jednom mjestu. Ljudi se sele s obzirom na godišnje doba, tako da ne iscrpe tlo, a žive uglavnom u šatorima. Grupa ljudi koji ne pripadaju domorodačkim plemenima je također uzela dio pustinje koji nitko ne koristi, te su počeli živjeti kao ta plemena. Žive sasvim sretno jedni kraj drugih. Čovjek bi pomislio da su nakon 1000 godina postali jedan narod, zar ne? Ali to se nije dogodilo!"
Razmišljajući o tome kako je Aristotel bio tako kritičan o anti-tehnološkom stavu ljudi iz Cat Rivera, pitao sam: "Kako to da postoji tolika razlika između ljudi iz Bullewarra Deserta i Cat Rivera?"
"Ljudi iz Cat Rivera su krenuli srednjom linijom." rekao je Alex, "Tamo koriste konje, kola i male motorizirane kamione. Kao i starinske plugove, ali i neke strojeve za poljoprivredu. Mašine svatko može vrlo jednostavno maknuti ili popraviti. Jedna mašina može služiti za motornu pilu, pumpu za vodu ili obrađivanje zemlje. Te univerzalne mašine proizvodi Strojarski kolektiv, koji osim toga, razmjenjuje i druge strojeve za hranu. Većina ljudi više voli koristiti klasične plugove, a samo stariji i manje agilni ljudi koriste strojeve. Strojevi rade na biološka goriva koja se rafiniraju iz kukuruza. Ti strojevi su mali i uz to što većina ljudi radije koristi konje, količina zagađenja je neznatna. No," dodao je, "kako možemo pobjeći tehnologiji? Bumerang, buldožer ili botanokemikalije su samo različite tehnologije različitih mjesta i vremena, a sve su na svoj način visoko razvijene. Alat određuje našu vrstu i bez njega ne bi bilo ljudske vrste. Samo dvije stvari su bitne, a to je da ne budemo zarobljeni nekom vrstom alata i da alat koji korisitimo ne šteti prirodi. Alat je po svojoj definiciji nešto što je korisno. Naravno, vjerujem da alat s jedne strane može biti opasan, a s druge koristan, ovisno o načinu upotrebe. U svakom slučaju, potrebno je puno godina za naučiti kako se od kamena izrađuje savršen vrh strijele ili cijela sjekira. Reći da u kamenom dobu ljudi nisu imali alat ili tehnologiju znači krivo prezentirati kompleksnost i vještinu njihovog života i kulture. Jesi li ikad pokušao baciti bumerang tako da ti se vrati?" pitao me.
"Ne," rekao sam, "nisam nikad. No, probao sam napraviti jedan kao mali i to nije bilo lako."
"I nisi ga isprobao?" rekao je kroz smijeh.
"Ne, ali moj prijatelj je... i... hmmm... izgubio se u visokoj travi, negdje na kraju igrališta." priznao sam uz blagi osjećaj nelagode zbog Alexovog podbadanja.
"Pretpostavljam da si u pravu." rekao sam ozbiljno, kako bih ga zaustavio u daljnjem podbadanju. "Problem nije u tehnologiji, već u njenoj upotrebi i prilagođenosti ekologiji planete, kao i željama, potrebama i načinu života ljudi neke regije."
Čudno je slušati kako su tako kritični prema svom bio-tehnološkom gradu, dok su istovremeno oduševljeni tehnološkim mogućnostima s kojima mogu raditi, a paralelno s tim su pustili prirodu da se samostalno razvija.
"Hoćemo li krenuti?" pitala je Molie.
"OK." odgovorio je Alex, a ja sam klimnuo u znak odobravanja. Krenuli smo iza Molie, kroz podrumska vrata iza kojih se nalazilo par stepenica, koje su vodile do malog parkirališta za bicikle. Tamo su se nalazila četiri ultra lagana bicikla, na samom ulazu u gradsku podzemnu mrežu cesta. Tunel iz njihove ulice se spajao sa glavnim tunelom za cijeli blok kuća, koji se spajao na glavni ulaz u Crystal Brook, što je vrlo sličan cestovni sistem kakav poznajem. Pratili smo znakove za kulturni centar i nakon tridesetak minuta našli smo se pred zgradom u kojoj se nalazio Astronautički kolektiv. Parkirali smo bicikle i krenuli za Mollie do malih vrata, koja su se nalazila na jednoj strani ogromnog ulaza u zgradu.
"Moramo imati ovako velik ulaz," objasnila je Mollie, "da bi bilo moguće iznosti velike dijelove svemirske letjelice nakon što ih unutra napravimo. Nisu teški, samo su veliki, tako da je jednostavno prebaciti ih do heliodroma kulturnog centra, bez previše blokiranja prometa na cesti. Helikopteri odnose te dijelove do lansirne rampe, gdje sastavljamo letjelicu."
Zgrada Astronautičkog kolektiva je bila ogromna i okrugla, a prostor je bio pun ogromnih strojeva i tisuća i tisuća bačvi botanokemikalija koje su bile posvuda, ponekad naslagane skoro do stropa. U zgradi nije bilo nikoga, osim jednog starog čovjeka koji je sjedio u niskoj stolici i gledao u mali ekran u dijelu zgrade koji je bio pun različitih malih naprava. Otišli smo do njega.
"Zdravo Peter," pozdravila ga je Mollie, "Ovo je Aristotelov prijatelj Tom. Stranac je u Bear Cityju, pa doveli smo ga sa sobom da mu malo pkažemo. Nadam se da ti to ne smeta?"
"Ne, ne smeta mi." odgovorio je Peter. Sjeli smo pokraj njega i onda je rekao: "Vidiš Tom, imamo botanokemijski kompjutor, telefon i televiziju. Nema što nemamo! No, nitko još nije botanokemikalije odnio u svemir. Barem ne dok nisam zajedno s nekim mladim ljudima matematičke i bioinžinjerske struke osnovao Bio-svemirski institut Bear Cityja. To je danas podružnica broj 4921 Svjetskog astronautičkog kolektiva. Nije da naš rad baš doživljavaju kao nešto ozbiljno, ali ljudi u Bear Cityju ga shvaćaju ozbiljno, što je meni sasvim dovoljno."
"Tko to plaća?" pitao sam naivno.
"U Bear Cityju nema novca." odgovorio je Peter, "Na kojoj osnovi možeš odrediti koliki je doprinos jedne osobe gradu? Naši preci su počeli graditi grad prije gotovo 1000 godina. Generacije i generacije su bile odgovorne za njegovo poboljšavanje i održavanje. Sve to smo mi nasljedili. S kojim pravom bi netko mogao reći ovo je moje ili ovo je tvoje?"
"Vjerojatno nikakvim." rekao sam, začuđen idejom vođenja grada bez novca.
"Ljudi su odustali od ideje konzumerstva i porasta ekonomije, već su se posvetili osiguravanju društvenih potreba kroz proizvodnju hrane i ostalih dobara uz što manje štete za prirodu, kao i uz što manje potrošenog vremena i energije. Samim time ljudi moraju samo povremeno raditi i to uglavnom samo ono što ih interesira. A neke ljude stvarno zanima kanalizacija ili proizvodnja mirisnih maramica. Ima toliko toga što se može raditi. Druge regije, kao recimo Green Meadows, imaju sisteme lokalne razmjene i trgovine (LETS) gdje se sistemom kredita i dugovanja razmjenjuju proizvodi i usluge. Čak i u ovom slučaju ne postoji novac. Svjetski kolektiv, kao što je recimo onaj poštarski, jednostavno razmjenjuju na taj način svoje usluge sa svim regijama u kojima žive. Ovdje u Bear Cityju nemamo nikakav formalan sistem kredita i dugovanja."
"Time smo postigli harmonično stanje društvenog anarhizma. Svaki kolektiv ima svoja distribucijska mjesta, gdje ljudi mogu jednostavno doći i uzeti što žele. Sve što se uzima i zašto se uzima ulazi u kompjutor, te tako svaki kolektiv stalno zna koji proizvodi su najpotrebniji i zašto. Jedan jako mali kompjutor je u stanju precizno zabilježiti sve ove činjenice, čime je odavno prevaziđen stari kapitalistički problem poklapnja proizvodnje i potražnje. Zašto imati komplicirano tržište kad možeš imati racionalnu organizaciju stvari nužnih za život i to od strane ljudi koji žive u gradu i za ljude koji žive u gradu? Zašto imati šefove, menađere i novac kad ljude možeš jednostavno pitati što im je potrebno, zabilježiti te podatke i pokušati im to dati?"
"Pretjerana proizvodnja, rast i pad proizvodnje bili su iracionalan proizvod iracionalnog kapitalističkog sustava. Sustav koji je okretao ljude jedne protiv drugih kako bi zaradio komade papira koji su dobijeni od drveća i na kojima su gomile birokrata u utvrdama tiskale neka čudna lica i nimalo umjetničke slike. Kako je to bilo glupo?! Najbliže tome u našem društvu je davanje igračaka i malih poklona djeci za donošenje toliko vrijednog organskog otpada. Djeca, s druge strane, to znaju cijeniti i prepoznaju logiku koja stoji iza toga, baš kao što je rani anarhistički mislioc Charles Fourire predvidio. No, u svakom slučaju, ta dječja ekonomija niti približno ne funkcionira kao ekonomija nekadašnjeg slobodnog tržišta. Količine svake vrste otpada ili tvari koje su potrebne raznim industrijama grada se objavljuju na oglasnim pločama. Nečega uvijek nedostaje, tako da niti jedno dijete nikad nije zakinuto."
"Kolektiv za proizvodnju igračaka uživa u stvaranju novih igračaka za djecu. Uostalom, proizvodnja igračaka je poput igre, zar ne? Svaki dio grada je uglavnom samoodrživ u pogledu hrane i energije, a grad kao cjelina je u potpunosti samoodrživ. Izvan naših zidina ljudi mogu pronaći netaknutu divljinu i prekrasnu šumu. Racionalna organizacija stvari, a ne ljudi nam sve to osigurava uz jako malo truda. To ostavlja puno vremena ljudima, mogu voditi ljubav u šumi koliko hoće ili, poput nas, posvetiti se svemirskom programu, koji si većina nekadašnjih država nije mogla priuštiti. Stanovništvo Bear Cityja su razigrani tehničari u skladu s prirodom!" Tu je Peter trijumflano završio svoj dugačak govor o prednostima društvenog anarhizma.
Peter je bio drag i star čovjek, pa sam vrlo lako zanemario činjenicu da mi drži lekciju. Činilo se da su on i Aristotel ista generacija, no kako se mogu složiti i komunicirati sa novim generacijama, koje su potpunije razumijele nužnost igre u aktivnostima čovječanstva. U tom trenutku se na ekranu pojavio muškarac koji se nalazio na vrhu nekog tornja na plaži ili na moru. Iza njega su se vidjeli redovi i redovi vjetrenjača koji su završavali daleko na horizontu.
"Ovdje je sve OK," viknuo je, "uskoro dolazim."
"Dobro, odlično obavljen posao!" rekao je Peter i ugasio vezu, nakon čega je zadovoljno zaključio: "E, pa to je onda to!"
"Neki od ovih držača vjetrenjača su izgledali kao da im je vrijeme da odu..." primjetio je Alex. "Sigurno nisu željeli doći previše blizu uzletištu, javit ću kolektivu." rekao je i okrenuo se prema terminalu koji se nalazio iza njega, te počeo pisati kratku poruku.
Peter se okrenuo prema meni i započeo je još jedno predavanje.
"Vjetrenjače osiguravaju električnu energiju za međuregionalnu željeznicu. Botanokemijske tvari od kojih su napravljene nagriza sol i nakon nekog vremena postaju krhke i mogle bi se slomiti. Njihovi stalci, nakon što se s njih opere sol, koriste se za popravljanje brana na rijekama ili za zaustavljanje erozije. Za razliku od kamena, koji se prije koristio za zaustavljanje erozije, ovi stupovi se s vremenom razgrade i samim time predstavljaju privremeno rješenje. S druge strane, s njima je lako rukovati i donijeti ih bilo gdje. Stari stupovi se dopreme brodovima po rijekama do mjesta gdje su potrebni, a to su uglavnom same brane na rijekama. Veći dio Bear Cityja jako je pošumljen, tako da erozija nije neki problem. Lokalnom vijeću za vode ti stupovi su od najveće koristi. Na nekim mjestima, dalje uzvodno uz rijeke, u Cat Creeku i Bullewara Desertu je zemlja uništena tijekom drugog milenija kroz neprihvatljive oblike poljoprivrede, kao i korištenje otrovnih anorganskih kemikalija. Rijeke su postale muljevite, što je ozbiljan problem. Tamo pokušavaju vratiti losose, no mulj stalno prekriva bazene u kojima se mrijeste. Zato su tamo iskoristili gotovo svaki nosač vjetrenjača do kojeg su mogli doći."
"Nisam znala da to rade tamo," rekla je Mollie, "Ah, to je tako zabavno Alex... Idemo im pomoći?"
"Može," rekao je Alex i opet se okrenuo prema terminalu, "A možda možemo organizirati neki prijevoz s njima odmah nakon lansiranja. Javit ćemo im da bi bilo super organizirati to sljedeći tjedan."
"Ah, tako sam sretna što je napokon sve gotovo!" veselo je primjetila Mollie, iako je još uvijek zvučala zainteresirano. "Nadam se da će završiti u svemiru. No, ako i ne, pretpostavljam da će Jamie, Jonathan, Starven i ostatak mlađe ekipe uspjeti u sljedećem pokušaju."
"Gdje ćemo se naći s Aristotelom?" Alex je pitao Mollie.
"U Jura Books kolektivu. Upravo su objavili kompletne radove bioreginalista, anarhističkih mislioca i aktivista drugog milenija Rittera, Mumboldta, Kropotkina, Reclusa i svih ostalih autora koje Aristotel jako voli čitati u posljednje vrijeme. Mislim da je na osnovu toga razvio tu svoju novu netolerantu radnu etiku. Čitala sam neke od njihovih radova na tečaju koji je organizirao Učiteljski kolektiv prošlo ljeto. Strašno ozbiljna literatura. Zapravo Alex," rekla je Mollie kroz smijeh, "mislim da im se Aristotel odlučio priključiti... Učiteljskom kolektivu... zadnjih dana je pun povijesnih citata."
"Ma, trebalo bi ga malo zafrkavati zbog toga," rekao je Alex i dodao: "Trebali bi krenuti."
"Peter, ideš s nama na prvomajski festival?" pitala je Mollie.
"Ne, ići ću kasnije... Imam još par stvari za napraviti ovdje. Ne želim vas zadržavati. Uostalom, nije bilo prave potrebe za vašim dolaskom danas."
"Pa, Jura kolektiv je samo blok kuća dalje, svratili smo da ti pravimo društvo." rekla je Mollie.
"Hvala Mollie, hvala Alex... Tom, bilo mi je drago upoznati te... Idite sad, vidimo se kasnije." odgovorio je Peter veselo.
Izašli smo iz zgrade i došli u centralno područje kulturnog centra. Iako su ulice bile popločene, svugdje rastu voćke, od kojih su samo marelice još uvijek bile u cvatu. Svugdje su trčala djeca obučena u kostime ili jednostavnije verzije koje su se sastojale od žutih marama i kruna ispletenih od grana vrbe. Nešto slično onome što su blizanke nosile dan prije. Knjižara je bila zatvorena, a Aristotel je stajao ispred nje i nosio pozamašnu količinu knjiga.
"Više ne objavljuju previše knjiga," rekao je Alex, "no neke jako stare stvari tiskaju na papiru proizvedenom od konoplje. U gradu ima više nego dovoljno ljudi koji je puše, što osigurava više konoplje nego je potrebno za proizvodnju papira. Jura Books kolektiv je postojao još u drugom mileniju kao izdavač i distributer anarhističkih i sindikalističkih naslova. Kolektiv se preselio ovdje prije nekih 950 godina i nastavili su sa svojim radom sve do danas. Prije par godina kolektiv se spojio sa grupom za uvezivanje knjiga i veći dio današnjeg rada je posvećen objavljivanju klasika, ali uz veliku dozu starog zanatstva."
"Pozdrav svima." pozdravio nas je Aristotel.
"Vidim da si nabavio svoje knjige." rekla je Molie.
"Da, sve sam nabavio." odgovorio je Aristotel.
"Gdje su djeca?" pitao je Alex, no nije izgledao nimalo zabrinuto.
"Već su otišla po svoje kostime. Kasno ste došli, znate..." rekao je Aristotel.
"Ma, daj tata, još jučer si govorio da me posao više ne interesira." rekla je Mollie malo oštrije.
Aristotel se nasmijao. Bio je zadovoljan time što je odgojio oštroumnu kćer, koja je gotovo uvijek bila u pravu kada bi nešto rekla.
Krenuli smo za Mollie kroz nekoliko manjih ulica, približavajući se širokoj ulici koja je bila puna ljudi. Ljudi su uglavnom bili u nekim manjim ili većim grupama i pričali su čekajući polazak prvomajske povorke.
"Mislio sam da je šuma centar grada?" pitao sam Aristotela.
"I je, a kulturni centar, kuće u centru, kao i predgrađa ga okružuju kao što Saturnov prsten okružuje taj planet. Malo ljudi živi u kulturnom centru, ljudi koji su sami žive bliže centru, dok ostali žive malo dalje od centra. Nije to neko pravilo, jednostavno je postalo uobičajeno. Možeš pronaći stvarno velike obitelji koje žive u samom centru i jednu osobu koja živi daleko u pregrađu. Neke mlađe osobe vole živjeti kraj samog zida grada kako bi im divljina bila pred samom kućom. Obitelji onih koji rade u centru, kao što su umjetnici i umjetnice, ulični performeri, konobari i konobarice u kafićima, itd., radije žive u centru, zbog blizine posla. Neke od manjih ulica koje vode od centra prema rubnim dijelovima grada su pune stambenih kuća."
Visoke zgrade bile su oslikane do razine gdje počinju solarni kolektori. Slike uglavnom prikazuju lijepe prizore iz prirode, životinje, drveće i ostalo bilje. Ispred nas se nalazila ogromna slika vučice. Slika je bila prekrasna i tako dobro naslikana da je svaka dlaka na njenom krznu izgledala stvarno, a žuti jaglaci pod njenim nogama gotovo da su sjajili i davali cijeloj slici živost.
"To je naslikala Lousie Michelle, jedna od najboljih i najomiljenijih slikarica divljeg života u Bear Cityju." rekla je Molie nakon što je primjetila kako se divim slici. Aristotel nije izgledao oduševljen slikom, pa sam ga pitao sviđaju li mu se ulične dekoracije...
"Pa, ne baš," rekao je, "te slike se pripremaju za proslavu prvog milenija našeg Projekta za obnovu divljine u bioregiji, koja se događa sljedeće godine. Sve ulice će do tada biti oslikane na ovaj način. Sve vrste insekata, cvijeća, ptica, životinja, drveća ili crva koje žive ili su živjele u regiji će biti prikazane na taj način. Masivne slike insekata i buba će zauzeti najviše mjesta."
"Ali, što je tu loše?" pitao sam Aristotela.
"Pa, puno većih originalnih djela, od kojih su neka nastala puno prije početka samog projekta, uništena su kako bi se napravilo mjesta za ova nova djela. Među tim djelima je bilo dobrih apstraktnih komada. Manja djela su pohranjena u muzeju koji je izgrađen samo zbog toga kako bi bila sačuvana, no cijeli projekt je uzaludno potrošeno vrijeme i energija. Ako netko želi vidjeti vilin-konjica, onda može otići do jezera i vidjeti ga. Gdje je uopće smisao ovakvog prikazivanja prirode? Iskreno govoreći, tu se slažem sa svojim pokojnim prijateljem Platonom koji je govorio da takva umjetnost u najboljem slučaju može biti samo jadna kopija stvarnosti. Više volim apstraktnu umjetnost, koja je nastala tijekom drugog milenija i koja je prikazivala univerzalne harmonije boja ili se bavila istraživanjem matematičkih i egzistencijalnih problema vezanih uz ograničavajuće forme. Zapravo," nastavio je, "Platon nije pretjerano volio umjetnost i smatrao je da se većine treba riješiti, osim možda par jednostavnih pjesama koje mogu poslužiti za ujedinjavanje stanovništva ili kao edukativna vrijednost za djecu."
Zastao je na trenutak kada je njegovo predavanje postalo malo strastvenije. S obzirom na to da se nisam osjećao kao netko tko može suditi o estetici, pomislio sam da je bolje pustiti ga da nastavi bez mojih komentara.
"Iako se ni najmanje ne slažem sa Platonovim idejama o društvenoj ulozi umjetnosti, u nekim stvarima ima pravo. Veći dio stvarno interesante i izazovne umjetnosti je uništen, a ohrabrivati djecu da se oblače u medvjede i paunove, paradiraju po gradskim ulicama i pjevaju bioregionalne pjesme je stvarno previše. Što je smisao uklanjanja 500 godina starog apstraktnog djela sa tvornice igračaka, koje je kasnije smješteno u muzej, potpuno izvan svog konteksta? Odmah pokraj impresionističkog djela iz drugog milenija? Grad bi trebao slaviti umjetnost svojih ljudi kroz generacije, a ne uništavati pola toga da bi se napravilo mjesta za trenutno moderan naturalistički realizam. Ne volim pretjerano naturalistički realizam, a kada je loše napravljen izgleda stvarno jadno."
"Tata," rekla je Mollie hladno, "to jednostavno nije fer. Ne bi trebao govoriti takve stvari Tomu. Stvorit će potpuno krivu sliku...", okrenula se prema meni i nastavila, "Umjetnice i umjetnici grada rade već gotovo šest godina na ovom projektu. To je velik društveni angažman koji će kuliminirati u velikoj proslavi života u regiji. Naravno, proslava obnove divljine mora uključivati sva živa bića koja žive u našoj regiji, bila ona mala ili velika. Uostalom," nastavila je i okrenula se prema svom ocu, "Alex i ja se kod kuće bavimo apstraktnom umjetnošću, kao i puno drugih ljudi. Samo što ima nešto prirodniji izgled i zato naše pregrade postaju sve popularnije, bez obzira na to što ih Građevinski kolektiv ne želi koristiti za izgradnju. Puno ljudi je još uvijek zainteresirano za odnos geometrije i forme. Samo što takve stvari želimo zadržati u kućama, a riješiti se tih ogromnih metalnih građevina koje ti toliko voliš. Iskreno govoreći, mislim da je muzej pravo mjesto za njih!"
Aristotel, iako očito bijesan zbog riječi svoje kćeri, nije imao vremena odgovoriti jer je u tom trenutku krenula prvomajska parada. Povorka je predvođena neorganiziranim grupama mladih, obučenih u gotovo prozirne haljine, a vratovi, glave, zglobovi i spolni organi su im bili prekriveni glogovim cvijećem, kao i bradavice mladih žena, čije grudi je prekrivala tanka membrana.
"Voljela bih opet biti dovoljno mlada," rekla je Mollie koja je stajala pokraj mene. "Šuma u centru, u koju obično ne idemo, je otvorena tijekom prvomajskog slavlja. Svi mladi u gradu odu tamo plesati i provesti noć zajedno. Neki parovi odu do prolaza divljeg života kako bi vodili ljubav, dok drugi pričaju sa svojim prijateljima i prijateljicama o svojim životnim planovima tijekom cijele noći. Stvarno," opet je uzdahnula, "to je bilo prekrasno. Tamo sam po prvi put vodila ljubav sa svojim prvim dečkom, Rogerom... Sada mi se to čini jako davno."
Grupe mladih i lijepih ljudi prolazile su pokraj nas, a grupe bi bile organizirane samo kada bi prolazile preko nekog od mnogih mostova koji su prelazili preko velikog broja potoka, čiji tokovi su ostavljeni iznad površine zemlje čak i na glavnim ulicama kulturnog centra. Iza mladih su došle grupe različitih kolektiva sa svojim šarenim transparentima koji su predstavljali gotovo svaku granu proizvodnje. Za mnoge od njih nisam nikada čuo ili su bile strogo ograničene na potrebe jestivog grada.
U povorci je nedostajao Astronautički kolektiv, a Aristotel, koji je očito još uvijek bio ljut na Mollie zbog onoga što je rekla, se nije mogao suzdržati da ne prokomentira tu činjenicu. Mollie je, s druge strane, bila potpuno zaokupljena povorkom, pa ga nije čula ili je mudro ignorirala njegovu provokaciju. Iznenada se iz povorke začula pjesma - u početku samo par muzičara i ljudi iz povorke, ali ubrzo su se svi priključili. Kasnije mi je Mollie rekla da je ta pjesma napisana prije više od tisuću godina, tijekom velike socijalno-ekološke revolucije:

O, krasna vizijo mnoštva, jednakosti i stabilnosti,
Majko i oče ekologije i oslobođenja, davanja i slobode,
Ti donosiš istinu i mir, umjesto mraka i rata,
Spajaš muškarce, žene i prirodu u jedno,
Još jednom u potpunoj harmoniji.

U svijetlu pokreta,
U izlasku sunca i vječnog sutra,
Ti osiguravaš sutra i djecu novog doba,
Djecu čiji su rad, sloboda i zadovoljstvo jedno.
Široka polja prepuna cvijeća, omeđena glogom,
Proljetni je sunčan dan,
Koračamo zajedno,
Stvorili smo slobodan grad, otvorenu zemlju,
Slobodnog života i stvarne demokracije.
Izgovaramo jednu riječ,
Sa usana uzdiže se crno-crveni plamen:
ANARHIJA - s kojom ljubimo naš "novi Jeruzalem".

Organska filozofija raznovrsnosti, različitosti, boja i života.
Jedinstvo različitosti pod jarkim suncem.
Svaka životinja, drvo ili biljka, u svakoj regiji Zemlje,
Povezane i pomiješane, zauvijek,
U prirodnoj ravnoteži sa čovječanstvom.

Zemlje i gradovi, u miru ujedinjeni.
Naše farme i radionice,
Slave milost prirode.
Čovječanstvo je ujedinjeno,
Ujedinjeno, u... jednu... veliku... zajednicu... SVIH!
Da bi obukli čovječanstvo, nahranili čovječanstvo.

Prvomajska pjesma je pjevana i pjevana, gubeći se i pojačavajući, ovisno o tome kako bi kolektivi propuštali dječje povorke da prođu. Djeca su bila obučena u biljke i životinje, a svaka grupa bi pjevala pjesme o životinjama koje je njihova grupa predstavljala. Ubrzo nakon parade, djeca su dotrčala sa pladnjevima na kojima se nalazila voćna salata od šumskih plodova i mali sendviči. Pladnjevi su bili ukrašeni cvijećem i zelenkastom folijom.
Napokon je sve bilo gotovo, no ulice su još uvijek bile prepune ljudi. Ljudi su se gurali kako imali što bolji pogled na ulične nastupe, koji su se iznenada počeli događati svugdje, odmah nakon same povorke. Neki od starijih ljudi, kojima to nije bilo ništa novo već su se zaputili kućama.
"Dogovorio sam se sa ljudima iz grupe za čuvanje djece u Crystal Brooku da ih dovedu kući. Imaju tulum u piđamama, tako da ostaju tamo i na spavanju. Djeca to nisu željela propustiti ni za što na svijetu." rekao je Aristotel Alexu i Mollie.
"Odlično," rekao je Alex, "tako barem ne moramo tražiti male vragove u ovoj gužvi. Ti Aristotele stvarno znaš sa djecom."
Alex i Mollie su rekli da žele otići do grada i sami provesti prvomajski praznik. Pridružio sam se Aristotelu na putu do Crystal Brooka. Obojica smo bili jako umorni, pa cijelim putem nismo progovorili niti riječi. Kada smo došli kući, otišao sam odmah u krevet i ostavio Aristotela u prizemlju kako bi na miru pregledao svoje knjige, koje su ga u potpunosti zaokupile. Tako jako je bio zadubljen u njih da je na kraju zaboravio popiti čaj od kamilice koji sam mu pripremio u jednoj od zajedničkih kuhinja.