Stavovi [Ankica Čakardić: Zašto danas nema feminističkog pokreta?]

Ankica Čakardić

Zašto danas nema
feminističkog pokreta?

[Prilog kritici feminističkog mainstreama
i nagovor na anarhofeminizam]

Ako bi biologija bila znanost o živome, antropologija znanost o čovjeku, onda bi prema istoj leksičkoj analogiji pojam ginekologija trebao podrazumijevati znanost o ženi. No, dakako, svjedočimo ipak nešto drugačijem poimanju ove znanosti. Bilo kako bilo, slična redukcija sadržaja nije promakla ni u razumijevanju pojma biologija, gdje se istraživanje antropocentrički ponajviše koncentrira oko čovjeka, a onda njemu pomoćnih vrsta, kao što to biva i slučajem u poimanju antropologije koja je nekako ovaj univerzalni ánthropos reducirala na muškarca. Pojava feminizma, u svom teorijskom i praktičkom temelju, igra nesumnjivo bitnu ulogu u dekonstrukciji tako zdravo-za-gotovo uzimanih pojmova, no, ipak, i feminizam nije ostao lišen određenih oblika redukcionizama.

Iz navodnog razloga uvažavanja različitosti u težnji, poprilično klimave, afirmacije potmodernističkog danas se nerijetko govori o "feminizmima". Tako se u nekom čudnovatom obratu dvojnost feminizma i feminističkoga pokreta u formi feminizma razlike i feminizma jednakosti rascijepila na brojne varijante pa danas govorimo o različitim predmecima feminizama: teorijski, aktivistički, mainstream, liberalni, marksistički, radikalni, lezbijski, anarho, eko, post itd. Može li se to pripisati ionako problematičnoj poziciji postmoderne koja strašno vodi brigu o uvažavnju razlike i političkoj korektnosti (koja je, uzgred, kao pojam također izrazito nejasna, kad je to politika bila korektna?), nisam baš sigurna, ali da ima veze s reduciranjem feminizma na neki od, uvjetno rečeno, prioriteta spomenutih varijanti, čini mi se ipak nešto plauzibilnijim. Uz to, mislim da ustanovljivanje spomenutih različitosti feminizama postaje posebno važnim ako se govori o eventualnom suvremenom feminističkom, ili još naglašenije jedinstvenom feminističkom, pokretu. Neosporna je činjenica da trenutno jedinstvenoga feminističkog pokreta doista nema. Tomu, dakako, ide u prilog prije svega ova činjenica različitosti koja, čini se, nikako da objedini feminizme i pokrene ih kao jedno.

U analizi problema feminističkih nijansi treba svakako spomenuti i razliku između feminističkoga i naprosto ženskoga problema. Čini se da ta distinkcija postaje sve važnijom, a i nezaobilaznom u formuliranju nekih varijanti feminizama, primjerice lezbijskoga ili ekofeminizma [1]. Nadalje, praveći razliku, primjerice, između teorijskoga i aktivističkoga feminizma tako da se gotovo isključujući jednom konceptu umanjuje važnost s obzirom na drugi, na taj se način zapravo simuliraju razlike koje opet u bitnome umanjuju mogućnost feminističkog pokreta [2]. Tako konstruirane dvojnosti ne samo da su zastarjele i nepotpune, nego i pokazuju koliko se površno može pristupati feminističkoj ideji te u kojoj mjeri lijenost i kič mogu biti pokretači pristanka na neku ideju. Naravno, uz dodatak, posebno ako je određena ideja trenutno u modi, bilo u kontekstu kulture uopće ili pak nekog drugog subkulturnog obrasca. Uzevši u kontekst i valove feminizma koji su se fokusirali na različite emancipatorske projekte, baš nekako slično kao što je i tekla priča oko različitih koncepata generacija ljudskih prava, i upotpunjujući suvremenu feminističku priču s ne-zapadnim konceptima, sve to skupa ukazuje na nespremnost ujednačenja svih feminističkih varijacija u jedno, u jedinstveni feministički pokret.

Čini se kao da upravo naglašavanje pojedinačnog problema (lezbijska prava, ne-bijele žene, klasna prava komunističkog feminizma, priroda ekofeminizma...) stvara neku vrstu ako ne kategorijalne, onda top-prioritetne stege unutar opsega neke varijacije feminizma koja zbog svoje izuzimajuće naravi u temelju onemogućava povezivanje feminizama u jedinstveni pokret. Da budem konkretnija, uzmimo za primjer, tzv. mainstream feminizam koji je određen figurom kompromisa što je pak u poziciji dvosjekloga mača - svojevrsna borba unutar sistema koja može biti korisna s jednu stranu ali istovremeni gubitak subverzije koji ne dopušta djelomično usvojene promjene s drugu stranu [3]. To je lako oprimjeriti slijedećim, orijentacija bilo koje mainstream politike u okviru postkolonijalnih i tranzicijskih zemalja znači adekvatno praćenje zahtjeva neke naddržave i njezinih strukturalnih prilagodbi, u jednom od slučaja to će nesumnjivo biti EU, u drugom MMF ili Svjetska banka, matrica je ista. To znači da će, nažalost, i mainstream feminizam kao i određena nacionalna politika omekšati u svojim početnim zahtjevima ili će ih usmjeriti tamo gdje će oni biti lakše usvojivi. Upravo kao što se trenutno i odvija u pogledu nevladinoga sektora gdje će različite civilno-ženske grupe, a i civilni sektor uopće, pratiti trendove sufinanciranja određenih donatora/stiftunga te usmjeravati svoje projekte prema onim temama/modelima koje donatori novčano pokrivaju. Time se, držim, gubi na pravu redefinicije i eventualne korekcije zahtjeva, britkoj i direktnoj subverziji postojećega modela političko-privrednoga sustava i eventualnim "kreativnim slobodama" u formuliranju istih u, navodnu, korist pristupanja nekoj od feminističkih težnji na institucionalnom tj. javno-vidljivijem nivou koji stvara kompromisne, ali, navodno, trajne pomake. Upravo su to ključni razlozi kada se neki feministički profil nazivlje mainstreamom, kada zbog prostorno-vremenske uvjetovanosti "javne politike" umjesto cjelovitoga zahvaćanja problema, pristupamo stvari na poprilično parcijalan, fragmentiran način. Ako je saborska top tema nezaposlenost, onda se koncentriramo prije svega oko formalno-pravnih problema i brojki otkuda se ide u kritiku, koja ne dozvoljava cjelovit i temeljit osvrt, već samu površinu na razini deklarativnosti. Upravo je to smjer kojim se s biti skreće na epifenomene koji simuliraju rezultate i površno zahvaćaju složenost problematike [4]. Pristupajući problemu na ovaj način, posve jasno, teško da bi se neka radikalnija ili "čišća" struja feminizma htjela naći uz bok ovome pristupu u kontekstu ostvarivanja ideje feminističkog pokreta.

Kada sam dio naslova formulirala kao "nagovor na anarhofeminizam", time sam zapravo htjela u jednome mahu obuhvatiti dvije kritike; prva je kritika nacionalnih političkih metodologija uopće, a druga je kritika mainstream feminizma koji poprima njezin metodologijski obrazac. Zanimljivo je pratiti na koje sve načine patrijarhalna društvena paradigma poravnava neke društvene skokove, upravo na taj način utječući i na sam feminizam. Time sam htjela otvorenom ostaviti tezu da zapravo nije moguće isturiti feminističku subverziju pokreta u okvir "javne stvari"; da bi ona uistinu bila feminističkom i nalik pokretu, mora ostati u mreži privatno-javne metodologije koja razdrmava sistem iz svih svojih uporišta, od akcije direktnog tipa i građanskoga neposluha do svakodevne kritike države. Tu ću, kao svojevrsan zaključak, uvesti još jednu tezu, koju također za neku drugu raspravu ostavljam otvorenom, a ta je da zbog svega navedenoga feminizam u svojoj početnoj i krajnjoj snazi može djelovati samo iz anarhofeminističkog uporišta koje postaje sve češćom metodologijom svake ozbiljne beskompromisne, ali u pravom smislu riječi, feminističke strategije.

1 Dakako, žena je polazišna pozicija svakog feminizma (ako već govorimo o feminizmu u svojim množinama) no ne i cilj. Feminizam teži dokidanju sistema u korist čovjeka uoće, ne isključivo žene i njezine pozicije; metoda feminizma se ne sastoji u zadatku zamjene uloge žene na mjesto muškarca, stvar je ipak nešto složenije naravi.

2 Na ovogodišnjem skupu Kategoricki feminizam. Nužnost feministicke teorije i prakse održanom u sklopu FemFesta (Feministickoga festivala) odvila se rasprava upravo o važnostima kako feminističke teorije, tako i feminističke prakse, smjeralo se, dakako, na njihovo jedinstvo. Moram priznati da je posebno začuđujuća bila činjenica da neke/i konstatiraju odvojenost teorije i prakse, posebice začuđujuće za kontekst feminizma, i da utvrđuju prevlast, u tom konkretnom slučaju, prakse nad teorijom.

3 Nesumnjvo, iole ozbiljnijem istraživanju promjene društvenih paradigmi bolno odzvanja metoda tzv. "promjene iznutra", rekla bi Carole Pateman na to, a u određenom smislu i Hannah Arendt, društveni ugovor diktira podjednako s "ovu i onu stranu" sistema, nema unutar i izvan.

4 O kritici društveno-državnog sustava i bratskoj nekorektnosti politike sam više pisala u tekstu Svaka konstrukcija države je bratska zajednica