|
|
|
|
Razgovor s autorom knjige Evazija Ispričati će nam nekoliko priča, pohvalit se s nekoliko stvari: autor je jednog od najreproduciranijih fanzina ikad, moguće je ga vidjeti na pozornici nekih prestižnih koncerata i događaja, članak o njegovoj priči o beznačajnom kriminalu i skitničkim putovanjima objavljen je u Book Magazinu, pregovara o snimanju filma temeljenog na svojoj knjizi. Ovaj priznati umjetnik izveo je najveću prijevaru dosada - od svoje priče o krađama i stopiranju stvorio je antikulturalni fenomen. Njegova knjiga, Evazija, prodana do danas u više od 25.000 primjeraka, potakla je veliki broj mladih da daju otkaz, uskoče na teretni vlak i odu iz svog grada zauvijek. Neki bi se ovime pohvalili, no ne i naš sugovornik. Zapravo, nikad ga niti nećete čuti da išta govori, pošto nitko uistinu ni ne zna tko je on. Uz njegove tekstove uvijek je stajao potpis "anoniman" i do nedavno on je bio samo to. No, nakon nekoliko godina misterije, "Mack" - jedino ime koje ćete uspijeti izvući iz njega - pristao je dati intervju. Slijedi razgovor sa tim tajanstvenim mladićem...
Istina je da nisam "anoniman" kako bi izbjegnuo svoje autorstvo. Radi se o tome da nitko nikad nije pitao. Imam prijatelje koji su pročitali Evaziju, koji me znaju, a ipak ne znaju da sam ja autor. Jednostavno me nikad nisu pitali. Ja bi rado predstavljao knjigu, davao intervjue, međutim nitko me ne zove da tako nešto činim. Stav o meni kao o underground osamljeniku nema nikakve osnove. Ne osjećam nikakvu odbojnost prema kontaktu s čitateljstvom, moje kontakt informacije nalaze se na zadnjoj strani svakog od 25.000 prodanih primjeraka. Napravio sam dvije turneje kojima sam predstavljao knjigu i isto tako čitao sam je pred više od tisuću ljudi na pojedinim događajima. Osnovni cilj Evazije u smislu "anonimnog autora" bila je mogućnost da "on može biti bilo tko". Mislim da je to u većini knjige i ostalo tako. Kad se pojavim na forumima, još uvijek spadam u kategoriju vrlo tajanstvenih pisaca, velikim dijelom izvan društvenih krugova i većinom još uvijek anonimnih.
Sva buka oko Evazije može se stišati samim razumijevanjem što Evazija jest: osobna pripovijest. Dakle, nije revolucionarni program. Nema nikakvog preobraćenja u Evaziji. Ona je osobni iskaz (svojevoljno odabranog) života tada dvadesetogodišnjeg nezaposlenog straight edge vegana. Ona je u biti, priča jedne osobe koja je razvila kritiku današnje kulture, odgovarajući način djelovanja i koja se toga pridržava. Razumjevajući to, Evazija, izuzmemo li ikakav značaj van književnosti, nudi smjernice (jednu ili više njih) osobi koja želi raditi manje a živjeti više. Za umjetnika to znači više vremena za bavljenje umjetnošću. Za aktivista, više vremena za aktivizam. Sami znamo da je bilo kakva vrst aktivizma potrebna unatoč dnevnom poslu. Da bi to funkcioniralo, trebali bi raditi prekovremeno. Da li se itko žali zbog sve dehumaniziranijih poslova, sve dužeg radnog vremena, kako bi bogati bili još bogatiji, a ostali dobili samo mrvice?
Da bi postigli više - bilo putem aktivizma ili nečeg drugog - moramo smanjiti rad, a ako je moguće - eliminirati ga. Stoga, želim da "evazijske taktike" služe kao početna točka, kao temelj na kojem ljudi mogu graditi život radeći ono što ih uistinu pokreće - od skatebordinga do terorizma. Neplaćanje špeceraja jest početak. Pri tome se često pozivam na razgovor koji sam vodio sa prijateljem. Rekao mi je da su vojnike prilikom regrutiranja u Zapatistinu vojsku naučili dvije stvari. Prvo: kako da naprave tortilje. I drugo: kako da pucaju. Najprije moramo jesti, sve ostalo dolazi kasnije. Evazija je tortilja. Da bi naučili pucati, predlažem katalog Paladin Press-a. Ili njihov kontejner iza knjižara - prepun je knjiga!
Oh Bože...članak u Book Magazinu...uvijek sam se pitao da li ga je itko uopće vidio. Ako sam na nešto u svom životu ponosan onda je to objava priče o putovanju kroz zemlju/knjizi vodiču/zločinu u magazinu s milijunskom nakladom. A "pismo uredniku" u narednom broju bilo je urnebesno. Urednik mi je kasnije ispričao kako je Book Magazin primio mnogo ljutih odjava pretplata nakon objave mog članka... Ako ništa drugo, pisanje Evazije, značilo je da sam postao osoba s kojom svaki punk klinac na planeti želi podijeliti najnoviju prijevaru. U posljednje vrijeme čuo sam neke dosta dobre. Baš ovaj tjedan jedan je klinac sa mnom podijelio priču o besplatnom putovanju avionom koja ima dosta dalekosežne posljedice. Zbog toga dotoka znanja i stjecanja nekoliko novih prijatelja, život je postao "lakši". Još nisam siguran da li je to dar ili kletva. Vidio sam mnogo mladih koji su se zakačili na to.
Kao prvo, smatram da bih bio napadan da nisam napomenuo da je postojao Iggy "Scam" prije mene, i Aaron "Cometbus" prije njega, te da možemo slijediti korijene Evazije sve do Abbie Hoffmana. Memoari varalice/odmetnika/lutalice kao literatura jesu bezvremenski. Putovanje se nastavlja što mi je jako važno. Ali nisam se nikad, niti se sada identificiram s "kulturom putnika". Nikad nisam bio dio anarho/krust/pseudo-aktivističkog kulta s kojim me mnogi poistovjećuju. Kad mi netko dođe sa dreadlocksima, palestinkom i bocom pive jednostavno bježim od njega. To je jednostavno osnovni osjećaj da ta scena nema ništa zajedničko s mojim životom. Govorim u ime svakog punkera putnika kojeg sam upoznao kad kažem da je kultura putovanja fokusirana na "druženje". Nešto vezano uz moje ranije pisanje, nešto što mi je i dalje bitno, jest da sam većinu svojih putovanja bio sam. Naglasak je bio na iskustvu. I dalje se odlučujem za samostalno putovanje barem u pola slučajeva. Ali za mnoge od klinaca koje sada susrećem...to je društvena scena. Skakanje na vlakove, putovanja od jednog skvota do drugog. Sjajno, mislim, ali... ja zapravo ne odlazim u skvotove, niti jedem na "Hrana, a ne oružje" akcijama, niti idem na "radikalne" skupove i događanja. Podržavam takve stvari, ali me one ne potiču. Dakle, ne krećem se baš u krugovima koje opisuješ. Ne sumnjam da je možda nekolicina klinaca koji su pročitali Evaziju modelirala svoj život prema njoj. Da li je to pozitivno? Kopanje po kontejneru smanjuje potrošnju, pa se glede toga osjećam sjajno. Sviđa mi se ideja da ljudi možda koriste prečac kako bi ostvarili svoje snove pomoću male "relokacije dobara", kao što je to učinio klinac u Louisvilleu, koji mi je ispričao da obožava muziku, i nakon što je pročitao Evaziju, ušao je u jednu trgovinu glazbene opreme i izašao s gitarom! Mogu reći da gotovo da i nisam imao loš dan od kad sam dao otkaz na mom posljednjem poslu prije 8 godina i mislim da bi za većinu ljudi bilo bolje da naprave to isto. Primio sam nekoliko pisma u kojima se javljaju čitatelji koji imaju bolju taktiku za krađu pive. Loše jednostavno nadomještaš boljim.
Apsolutno. Najveći holokaust u povijesti čovječanstva dešava se upravo sada i uzrokovan je konzumiranjem životinjskih proizvoda. Smatram da dugujem žrtvama eksploatacije, životinjama, svoj glas protivljenja. Ne samo da je "sustav" direktno odgovoran za njihove smrti, nego je i kultura ta koja to tolerira. Ako zvati to pogrešnim neke vrijeđa, tad ljudi trebaju razmisliti zašto netko osjeća da je to potrebno. 99% patnje na ovom planetu nestalo bi ukidanjem životinjske agrikulture i biomedicinskih istraživanja. Živim za dan kad jedenje mesa, pijenje mlijeka i nošenje kože neće biti "izbor". Mentalitet superiorne rase zlostavljača životinja u svim svojim oblicima (mesojed, proizvođač mlijeka i sl.), nije samo sličan Nacizmu nego se u potpunosti podudara s njim. Uskoro ćemo na klaonice gledati kao što sad gledamo na plinske komore, na pijenje mlijeka s istim prezirom kao i na silovanje. Nametljivost masovnih koljača životinja prevelika je da bi se tolerirala. Nema ničeg svrsishodljivog u jedenju životinja ili pijenju njihova mlijeka. Do onda kad postanemo svjesni horora unutar ove "hrane", do tada će svi koji nastavljaju s ovime biti prijezira vrijedni u mojim očima. Ako mislimo zvati ubijanje životinja "izborom", tad budimo dosljedni i isto tako zovimo "izborom" kad se karte preokrenu - i svi takvi bezosjećajni sadisti budu izmesareni naživo. Nasilje hrani nasilje. Straight edge je osobni izbor. Uistinu nisam zainteresiran za raspravu o glavnim značajkama trovanja jer me nije briga, lakše mi je jednostavno ignorirati takve ljude. Želio bih da bude jasno da nisam arogantan, da nema ničeg što bi moglo obogatiti društvo nekog tko odabere pijanstvo ili drogiranje. To ukazuje na značajno pomakanje kreativnosti, na pokoran-robovski mentalitet što se meni ne dopada.
Nakon što je knjiga objavljena bio sam na dvije turneje s bendovima, dvije biciklističke ture, vozio ukradeni auto (gotovo bio uhvaćen nekoliko puta), družio se u backstageu na koncertu Blink 182 obučen u dostavljača pice. Puno sam pisao za sljedeću Evaziju... gotovo je završena. 50.000 riječi o mome životu u ormaru s metlama u kampusu prestižnog sveučilišta. Iskaz dnevne komedije neimaštine u jednoj od najbogatijih zajednica u državi. Sunce, pijesak, surfanje, besplatna hrana i lijepo oblačenje svaki put kako bi izbjegao posljednju stvar - zatvor. Ovaj put nastavljam s kratkim pričama do prave istinske sage sa svim bitnim elementima Evazije - neimanje mjesta za spavanje, jedenje smeća... Biti će epska. Također sam trenutno u "ugovornim pregovorima" ili nešto slično, sa NYC filmskim producentom o pravima za snimanje filma na temelju Evazije. To može ili ne mora uspijeti. Moji zahtjevi su prilično nerazumni. U skoroj budućnosti: nova kuća blizu plaže, i nadam se nikad više korištenje ključa za otključavanje lisičina kojeg imam zaljepljenog za remen.
John Zerzan je kritičar civilizacije i tehnologije,
te jedan od vodećih teoretičara anarhoprimitivizma, smjera unutar anarhističkog
pokreta koji smatra kako su primitivna društva iz predpovijesti bila ono
što današnji anarhisti smatraju poželjnim društvenim uređenjem. Ipak,
i sam je često meta kritike koja dolazi iz anarhističkog pokreta, što
ga čini kontraverznim, no zanimljivim autorom kojega smo imali prilike
vidjeti u Zagrebu.
Civilizacija počiva na dvije vrlo bazične društvene
institucije, a koje smo naučeni pretpostavljati i uzmati naprosto kao
takve - riječ je o podjeli rada ili specijalizaciji i pripitomljavanju.
Tako podjela rada odvaja ljude i vodi u neravnopravnost, te podijeljeno,
odnosno klasno društvo. Unutar toga, specijalizacija stvara stručnjake
koji imaju moć nad onima koji posjeduju odrežene vještine, upotrebaljavali
ih oni na pozitivan ili negativan način.
Povratak u primitivna društva ili pak izlazak iz civilizacije može biti uklanjanje ove dvije fundamentalne društvene institucije. Koliko god se to činilo teškim, sve manje od toga jednostavno ne bi bilo dovoljno.
Primitivna društva, dakle ona koja prethode pripitomljavanju
ili ga nikad nisu prihvatila, predstavljaju bazična anarhistička društva.
Društva bez ratova, s puno slobodnog vremena, ravnopravnom raspodjelom,
znatnom autonomijom žena i u suživotu s prirodom - rekao bih da je to
dobra inspiracija za sve nas.
Teorija može postojati bez prakse, no u tom slučaju nema neku vrijednost. No, ljudi rade na realnim alternativama visokoj tehnologiji i otuđenoj budućnosti na različite načine. Osoba se povezuje sa zemljom kroz ono što raste ili je raslo odmah pokraj nas. Danas, u globaliziranom svijetu hrana (neukusna i bez neke nutricionističke vrijednosti) prelazi ogromne udaljenosti kako bi došla do nas. To je iracionalno.
Postao sam anarhist nakon iskustva rada i organizacije u nezavisnom radničkom sindikatu, gdje sam iskusio kako velike i birokratizirane institucije degradiraju pojedinca. Svakako je praksa, više od teorije, vodila do anarhističkih zaključaka.
Može se reći kako postoje dva 'glavna' anarhizma - tradicionalni ljevičarski, koji zastupa proizvodnju i samoorganizaciju proizvodnje, te onaj primitivistički, koji vidi tvornice, masovnu proizvodnju i masovnu kulturu kao problem.
Chomsky je ljevičar uplašen i samom pomisli
na kritiku tehnološkog društva i njegovog razvoja. Progresivan je i suprotstavlja
se svakoj kritici civilizacije i moderniteta. |
Financijska
kriza Peti Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu Slobodarska
knjižnica Glasovi
otpora
Gradnja
po mjeri
Robert
Posavec Ankica
Čakardić:
|
