|
|
|
|
[autor nepoznat] Jeste li ikada pomislili čemu služe priručnici za samopomoć? Obično je riječ o navikama uspješnih ljudi, mršavljenju, načinima stjecanja bogatstva, upravljanja, kontrole i slično, dakle, konceptima koji čine suvremeni svijet takvim kakav jest, a sve to je prikazano kao pravi put prema uspjehu u životu. Evaziju djelomično možemo gledati kao priručnik za samopomoć. Međutim, ovaj priručnik nam govori kako ne biti sve ono što dominantan sustav vrijednosti i sustav uopće promiču kao poželjno i prihvatljivo. Knjiga je pisana u obliku priče, iako zapravo (auto?)biografski, pa izostaje suhoparan oblik priručnika koji niže savjete i korake koje bi trebalo poduzeti u životu kako bi živjeli kvalitetnije. Savjeti i trikovi za preživljavanje dolaze kroz razvoj priče. Naravno, postavlja se pitanje znače li životni
izbori i pristup koji autor nudi uistinu kvalitetniji život, odnosno,
gdje su granice između izbora (kada je to stvarno slobodan izbor), nužde
(kada smo prisiljeni nešto izabrati) i koliko sve to vodi prema društvenoj
promjeni, a koliko je cijeli ovaj pristup odraz zapadnjačkog individualizma
(u negativnom, kapitalističkom smislu). Naravno, posve je jasno da je ovdje riječ o životu ovisnom o sustavu koji proizvodi ogromne viškove pa je zato recikliranje tih viškova i izbjegavanje (što je ujedno i naziv knjige) moguće. Kao da pokušavaš izbjegavati kapi kiše za vrijeme pljuska i tako ostati suh. Zbog činjenice da je nemoguće živjeti u urbanim sredinama i ne biti dio sustava (jer i otpad je njegov proizvod), ovaj pristup na neki način pobija sam sebe. S druge strane, kako je riječ o autoru iz SAD-a, ovakva kritika izrazito razvijenog kapitalističkog sustava i načina života zapravo govori o stanju u kojem se društvo nalazi, o ekonomskim uvjetima i odnosima, te pokušaju da se ne bude dio tog sustava, koji sve više prestaje biti samo realnost SAD-a u ovom obliku. To prepoznaju i mainstream mediji kod nas, pa je tako prilog unutar Dnevnika prije par mjeseci obradio upravo ovu temu, jer je ovaj koncept iznenadio novinarku koja je sasvim slučajno upoznala neke od aktera cijele priče. Ne moram napomenuti koliko sam bio iznenađen određenim oduševljenjem same novniarke da postoji radikalna kritika kapitalizma i u SAD-u, simbolu liberalnog kapitalizma. Evazija je zanimljivo i zabavno štivo, nezahtjevno za čitanje, a ponuditi će vam i par ideja kako ne igrati uvijek po pravilima i pri tome se dobro zabaviti, jer ne treba zaboraviti da unatoč činjenici kako možda sve ovo i nisu prijedlozi za neku dugoročnu društvenu promjenu, živimo u svijetu koji nije prilagođen našem svakodenvnom življenju, pa zato ne treba zazirati od nekih prijedloga koji će nam to življenje barem malo olakšati, ako ga već neće promjeniti. Knjigu možete pronaći u našoj knjižari ili je naručiti putem webshopa.
Cherie Meatrix
[urednica]: Kako spojiti feminizam i pornografiju? Jednostavno, pronađete feministkinje koje se njom bave. Upravo to je knjiga, odnosno, zbirka eseja "Priče iz klitorisa - Pornografija s ženskog gledišta". Iako se može činiti kako feminizam i pornografija nisu spojivi, ova knjiga dokazuje suprotno, čime se feminizam ograđuje od tog konzervativno-moralističkog opisa koji ga često prati. Također, kroz knjigu se provlači nekoliko važnih teza - jedna od njih je da pornografija nije nužno namjenjena muškarcima, već da je i žene mogu konzumirati (jer naprosto je riječ o proizvodu). Ipak, sasvim je jasno naznačeno gdje počinje iskorištavanje, odnosno koliko je to ponekad nejasno, te kada pornografija prestaje biti prihvatljiva. Kako je riječ o ženama koje pišu iz osobnog iskustva, u knjizi nema teorijskog izmotavanja i izbjegavanja očitog, već se na otvoren i razumljiv način govori o pitanju čije samo spominjanje izaziva zgražanje dežurnih moralističkih "higijeničara", iz koje god političke pozadine dolazili. Tekstove je prikupila udruga
Feministkinje protiv cenzure, a uredila Cherie Matrix, u pokušaju da se
otkrije rodna ravnopravnost, koja ne znači neprakticiranje seksa i to
u svim njegovim oblicima i uz razne dodatke. Od domaćoj javnosti poznatijih autorica, treba izdvojiti Annie Sprinkle, porno-zvijezdu i performericu koja je prije par godina gostovala na Eurokazu, a koja u tekstu "Najboje tek dolazi", iznosi svoj stav o pornografiji, negativnim i pozitivnim stranama, ali i seksualnoj edukaciji, prvenstveno žena. "Priče iz klitorisa" će vas isprovocirati, ali i inspirirati, pogotovo kada je riječ o društvenom, političkom i odnosu prema seksualnosti, onome što mislite da znate o njoj ili tek čitanjem ovakvog štiva otkrivate. Knjigu možete naručiti i iz našeg webshopa...
Rainer Werner
Fassbinder: Anarhija u Bavarskoj Dramski opus jednog od najvažnijih europskih filmskih redatelja, iako Rainer Werner Fassbinder nije bio "samo" to, na hrvatskom ne postoji izuzme li se prijevod "Gorkih suza Petre von Kant". Nepravda prema manje poznatom ali zato ne i manje vrijednom dijelu Fassbinderove ostavštine na ovim prostorima nedavno je barem donekle ispravljena objavljivanjem mini-antologije njegovih manje poznatih dramskih tekstova u Biblioteci "Mali DAF" Zorana Sente. Zbirka "Anarhija u Bavarskoj" dobila je naslov po jednoj od četiri drame uvrštene u nevelik format koji je tek zametak krajnje heterogene ali izuzetno zanimljive biblioteke. Izbor drama iz ranije Fassbinderove faze, jer je u životu osim nevjerojatnog broja filmova uspio napisati i petnaestak drama te potpisati više od trideset kazališnih režija, nije nimalo čudan izdavački potez jer se i sam autor slagao s kritičarima koji su njegove radove opisivali kao "bastardne forme ili križance između filma i kazališta". S obzirom da je filmove snimao kao komorne drame dok je u kazalištu pokušavao slijediti filmski prosede, tiskani tekstovi poslužit će i zainteresiranim ljubiteljima dramske literature i poznavateljima filma. Raznorodnost dramskih tekstova u mini antologiji "Anarhija u Bavarskoj" kazališni redatelj Ivica Buljan smatra svojevrsnom "ružom vjetrova" Fassbinderovih dramatičarskih interesa. Kontroverznost i filmskog i kazališnog Fassbinderovog djelovanja leži između ostaloga i u opiranju trendovima. "Južnjak", komad koji otvara ovu zbirku, jedan je od najboljih primjera toga jer je napisan kao parafraza pučkog kazališta i to u doba kad je njemački teatar bio izuzetno angažiran. S druge strane, naslovna "Anarhija u Bavarskoj" ipak pokazuje i drugo Fassbinderovo lice, koje osluškuje bilo vremena. Prema citatnosti i avangardnim postupcima koji prizivaju Brechta i Living Theatre, Ivica Buljan taj dio Fassbinderovog dramskog opusa povezuje s Pasolinijem. To nije slučajno, jer je Pasolini još jedan primjer autora kojeg se uglavnom prepoznaje po filmskom stvaranju. No, kao i kod Almodovara i Bergmana, i kod njih zaslužena filmska slava ipak baca sjenu na ne manje važan ostatak opusa iz kojeg se danas možda i jasnije čita autorska poetika. S vremenskom distancom, čitanje Fassbinderovih drama, koje nisu baš sasvim vjerne svojim filmskim inačicama, danas bi se moglo pokazati produktivnim ne samo u teatrološkom ili filmološkom smislu, nego i kao konkretan repertoarni prijedlog. Pritom produkcijska ograničenja, smatra Buljan, ne bi trebala predstavljati problem, jer je i sam Fassbinder prošao gotovo sve vrste rada u kazalištu - od vlastite amaterske trupe do velikih kazališnih kuća. Hoće li se i koliko uprave hrvatskih kazališta zainteresirati za ranije drame Rainera Wernera Fassbindera u prijevodu Vlatke Šimunović, tek ćemo vidjeti. Kako pomalo sumnjamo u mogućnost da na domaćim pozornicama vidimo "Anarhiju u Bavarskoj", prije vjerujemo da bi mini-antologija istog naslova mogla nekog novog ambicioznog i nadarenog klinca natjerati na okupljanje vlastite grupe. Fassbinderu bi to možda bilo i draže.
Donatien Alphonse
Francois Negativan primjer ponekad je jači i jasniji od pozitivnog. De Sade je primjer što sve može značiti pisanje, umjetničko pisanje unutar čitave naše civilizacije, i kako pisac može nadići različite metapozicije; naročito kritičke. Metapozicije koje govore i sude o pisanju, o književnosti. Nema ključa za de Sadea koji bi ujedno važio i za sve ostale pisce. Pisati i govoriti o de Sadeu uvijek je izazov, za kritičara, ali i za bilo koga drugog. Svojim negativnim primjerom marquis de Sade otvara nam pozitivnu stranu jednog problema - problema pisca uopće. Biti pisac u punom smislu riječi, zaista znači izdići se iznad raznoraznih vrsta govora koji arbitriraju unutar simboličnog univerzuma određene epohe. Rečeno nešto modernije: biti pisac - pokazuje nam Sadeov negativan primjer - znači biti iznad ili ispod trendsettera, znači osvojiti jednu poziciju koja je zaista filozofske naravi, koja je obuhvatna i teži cjelini. U ime užitka, otkrivši nam vlastite užase bez najmanjeg okolišanja de Sade otkriva jednu specifičnu razinu pisanja u kojoj pisanje nije tek dijete većih i starijih diskursa, niti sluškinja "mudrijih" govora u društvu, nego je svijet za sebe, filozofska zagonetka, modus življenja. Pravo pisanje ima autonomiju, vlastite razloge postojanja, ono je obuhvatno i ne može biti dirigirano s nekog vanjskog mjesta. Govoreći čisto političkim jezikom, Annie Le Brun, u pogovoru je ispravno naglasila da je marquis de Sade otvorio pitanje tijela, kao kamen spoticanja unutar velikih političkih filozofija. Ostavio je otvoreno pitanje tijela i potreba tijela u odnosu na velike političke apstrakcije kao što su marksizam, ili liberalna demokracija - kasnije se pokazalo. Jer Sade prije svega razobličuje moralna društva. S te razine, s razine tijela, shvaćene onako
radikalno kao što ju je shvatio de Sade, svaki je politički govor nepotpun,
ili bolje reći licemjeran. Sade je otkrio Ťnišeť unutar morala, niše u
kojima tijelo iznalazi načine da prevari zakon i prastare tabue te da
se iživi, naravno uvijek na izopačen način - jer takva je priroda prijestupa,
prelaženja granice. Istina svakog političkog govora pada na istini tijela,
koja govori uvijek nešto drugo. U ovom slučaju de Sade je na psihološkoj
strani - ako uspostavimo opreku psihološko - političko. Zabluda je de Sadeova što je uporno govorio o nekakvom oslobađanju ili prirodi, kad je to oslobađanje jednako prirodno kao i niz tabua koje smo naslijedili tijekom povijesti, ali i pretpovijesti. Njegova istina je istina morala, koji je doduše uvijek moralan, ali nikad ne toliko da bi izbrisao istinu ljudskog tijela - jer je kao i sve ostalo i moral krojen prema mjeri ljudskog tijela. Tekstura književnih djela marquisa de Sadea teška je i mračna, ali kad se strasti ohlade njegovo djelo možemo sagledati i sa svjetlije strane, kao primjer izdvojene pozicije pisca. Rade Jarak / Knjigomat
Noam Chomsky:
Politika bez moći Od 2002. godine, kada se pojavio prvi prijevod političkih tekstova Noama Chomskog kod nas, kao da je to "probilo led" i od tada je objavljeno desetak drugih naslova, mahom njegovih eseja, razgovora i predavanja na temu američke međunarodne politike. Bilo je tu i ponešto o medijima, no kao da su baš svi izdavači izbjegavali staviti ga u kontekst koji mu sasvim dobro odgovara - onaj anarhistički. Neki anarhsiti ga smatraju "svojim", neki ga ne vole i nazivaju ga "liberalom" (iako to ima različito značenje u europskom i američkom kontekstu, no to je neka druga priča), no ostaje činjenica da je sam sebe deklarirao anarhistom, te da se tom idejom bavio kroz svoje tekstove. No, to "izbjegavanje" ispravio je DAF kroz objavljivanje knjige Politika bez moći, koja se bavi upravo onim što Chomskog vezuje uz anarhizam, iako ne ostaje sve na tome. Knjiga sadrži tri tematska bloka, pa se tako prvi bavi pitanjima intelektualaca, znanosti i jezika, drugi pokriva neizbježne (barem kada je Chomsky u pitanju) medije, a treći (ujedno i najveći dio) bavi se anarhizmom. Chomsky svakako nije najradikalniji anarhist čije tekstove imate priliku čitati, no na vrlo zanimljiv i argumentiran način govori o odnosu ideologije, stvarnosti i nekih mogućnosti koje možemo očekivati u budućnosti. Ipak, unatoč njegovoj umjerenosti (koju mu mnogi zamjeraju), postoji jedna zgodna anegdota vezana uz Chomskog i anarhizam... Naime, u prvoj polovici 2004. godine, u jednoj od gledanijih emisija na HTV-u, tijekom najave razgovora s Chomskim, voditelj je imao potrebu reći "no, mi ne potpisujemo sve stavove profesora Chomskog", što je u najmanju ruku bilo smiješno, jer čije stavove novinari koji rade razgovor potpisuju?! Ipak, netko koga najavite kao "disidenta i anarhistu" valjda izaziva potrebu da se ogradite, jer to su "opasne ideje"... Valjda je to bio slučaj i s izdavačima koji su nekako "zaobilazili" ovu temu... Ovo je svakako knjiga koju preporučamo, a osim što je sadržajno drugačija od ostalih knjiga Noama Chomskog koje su kod nas objavljene, niža joj je i cijena... Iako još nitko nije cijenom "potukao" Što čitaš?... :-) Knjigu možete naručiti i iz našeg webshopa...
|
Financijska
kriza Peti Anarhistički sajam knjiga u Zagrebu Slobodarska
knjižnica Glasovi
otpora
Gradnja
po mjeri
Robert
Posavec Ankica
Čakardić:
|
