Stavovi [Robert Posavec: Kič mentalitet tolerantnih gutača stranaca]

Robert Posavec

Kič mentalitet tolerantnih
gutača stranaca

1. Ljudi

Odavno je poznato da značajan broj ljudi na ovim prostorima ima potrebu da pronađe svoj smještaj u sferama kolektivnog. Svi se oni javno izjašnjavaju kao dio nekog šireg kruga, neke šire a time i značajnije zajednice. Takve zajednice čini identitet, nacionalni naravno, religijsko opredjeljenje, interes prema naglim sportskim uspjesima drugih pripadnika ovih širih zajednica.

Smještaj se u tim zajednicama dobiva prema zaslugama, a one se mjere po učestalosti javne upotrebe stilski obojenih riječi, kao što su istina, ljubav, zajedništvo, i dakako obitelj. Kolokvijalno možemo čuti da čovjek bez obitelji nije čovjek. Pritom se pod čovjekom podrazumijeva muškarac, a pod obitelji plod njegove kontrole i seksualne aktivnosti. Identifikacija pojedinca sa zajednicom postiže se i prosvjedovanjem. Danas svi nešto prosvjeduju. Jedni su za, drugi su protiv, za treće se pak ispostavilo da ih je netko platio da stoje na trgu, a jadnici ni sami ne znaju zašto. Eto, stoje na hladnom trgu i smrzavajući se osiguravaju još jedan odlazak u dućan. Nekad se bez razmišljanja prosvjedovalo protiv. Protiv vlade. Protiv države. Protiv poslodavca. Protiv stranih kompanija. A onda su stvari postale gore i počelo se prosvjedovati za. Osjećaj ugroženosti preplavio je sve siromašnije i obespravljenije radnike, poljoprivrednike koji se plaše velikog, moćnog i svetog Tržišta, nakladnike i izdavače koji također proklinju tržište i kapitalizam, umjetnike koji su spali na to da moraju plaćati porez. Većina spomenutih plače za povlasticama i privilegiranim položajima koje su gajili sve dok ih tržišni kapitalizam nije grubo lupio po glavi pa danas kao ošamućeni gunđaju protiv onog kojem su zdušno klicali. Premda je konstantno izložen frazemima i poslovičnoj mudrosti, narod nikako da shvati kako ne možeš imati ovce i novce, ili kako kaže ona druga - ne možeš sjediti na dvije stolice. Hrabri ljudi pa misle da mogu. Za razliku od prosvjednika koji samo galame, pišu i upozoravaju, ima i onih koji također prosvjeduju za, i također se osjećaju ugroženima. Ti prosvjeduju uglavnom za očuvanje koječega. Većinom digniteta, integriteta i prosperiteta. Tu i tamo se pojavi još pokoja mutna i apstraktna imenica u službi cilja. Tu i tamo se zapriječi neki put, barikadom zatvori cesta, ali kako trenutno nije vrijeme od turista, zatvorene ceste nikome ne smetaju. Ljudi ionako ne vole odlaziti na posao. U državi u kojoj se stalno prosvjeduje, u kojoj uvijek netko gunđa, netko nije zadovoljan, a drugi je pak prezadovoljan i galami kako bi zaštitio ugroženo sadašnje stanje, u takvoj državi nije dosadno. U njoj i mediji imaju pune ruke posla pa su novine i televizijske emisije prepune senzacionalnizma i senzacionalnih događaja. Po tome nema razlike između uglednih emisija o kulturi i onih o sportu ili o praćenju ničega. Pratiti ništa znači stvarati mentalne projekcije velikih dimezija o značaju i potrebitosti uskih strukova, wellnessa, fitnessa i ostalih modnih dodataka. Biti ništa znači ne biti smješten u sferi koletivnog. Lik s naslovnice demo-albuma punk grupe Hoću? Neću! poručuje: Možda sam ja nitko i ništa, ali nitko i nikada neće biti ja!

2. Gradovi

Odnedavno su gradovi počeli nalikovati ljudima, prigrlili su ljudsku potrebu za stvaranjem zajedničkih obilježja. To je osobito vidljivo u značajnije dane, one od interesa širim zajednicama, kada svi gradski trgovi nalikuju feudalnim sajmištima, kada se iz prigodnih šatora šire mirisi pečenih kobasica i ćevapa, piva i kuhanoga vina te teški mirisi siromaških kolača pečenih u svinjskoj masti. Mirisi su redovito praćeni trženjem kojekakvih važnih trica, bezimenih svjetlucajućih i šljaštećih prigodnih sredstava ugode. Ružno je šetati gradom u takvo vrijeme. Čovjek treba biti moderan da prihvati novu kapitalističku narav značajnih dana, čovjek treba pratiti trendove globalne ekonomije, treba biti sklon fluktuacijama, mobilnosti, preljevanju, tranziciji, naročito tranziciji, pa da stigne dostojanstveno obaviti svoje građanske dužnosti. Moderan čovjek koji suvremena ekonomska kretanja ima u malom prstu može danas šetati gradom i razgledavati njegove palače, njegove kulturne jezgre, posjećivati crkve i katedrale, izložbe u tvorničkim halama i revije u hladnim prostorima.

Upoznat s ekonomskim pojmovnikom, već sutra će slaviti praznik kiča i kapitalizma, nekad poznat kao Božić, već sutra će kupovati trice i diviti se tradicionalnim, obiteljskim praznicima, odlaziti na duhovne molitve i psovati one koji to ne čine. Gradovi su ovdje da mu omoguće da slavi dugo, što duže. Ukoliko slučajno ne stigne jedan dan, gradovi mu praznik kiča produže na mjesec dana. Gradovi se pak međusobno natječu koji će prvi slaviti Božić. Zbog toga on svake godine i počinje sve ranije. Tko zna, možda ćemo za deset godina gradove početi pretvarati u sajmišta prvim danom jeseni.

Gradovi su u vrijeme dana od značaja izuzetno ružni, neprijatni, agresivni. Svjetlucaju, zovu, pozivaju, agitiraju. Ljudi se omamljeno kreću u masama od jednog spomenika do drugog i pritom onoj nekolicini koja se tiho kreće negdje postrance nedaju mira. Pokazuju na njih prstom, prozivaju ih i obilježavaju. Prepoznaju ih odmah. Po čemu? Po odjeći. Po držanju. Po hodu. Izraz lica odaje prosvjed koje se odvija negdje u strančevoj unutrašnjosti. Stranac ne gleda blagonaklono na praznik kiča. Zato ga ne vole. Stranac ovoj zajednici remeti red i zbog toga je stranac. Zajednica stranca upozorava, nadzire i upućuje na vrijednosti suvremene ekonomije.

Strancu je zajednica također stranac. Kao i gradovi koji metamorfozama postaju gutači stranaca.

3. Stranci (gdje je granica izgnanstva?)

Čime čovjek zaslužuje pejorativnu naljepnicu stranca, jednokratnu tetovažu što nakon tjedan dana izblijedi i više se nitko ni ne sjeća da je bila na podlaktici. Što je potrebno učiniti ili misliti da se obična kvartovska šetnja pretvori u pokušaj bijega natrag u sklonište stranaca, nepoželjnih, neprilagođenih i čudnih - u stan, to moderno prihvatilište mentalnih egzilanata? Mjeriti i utvrđivati granice fizičkog i mentalnog egzila je nezahvalna, nemoguća i nepotrebna rabota. Egzilanti kakve poznajemo duže vrijeme prisiljeni su ili voljni napustiti određen prostor, zajednicu, jezik i mentalitet, proći metamorfozu vlastita identiteta, koji unatoč proklamacijama postmodernista ipak nije amorfni zbir ničega, i pronaći novi privremeni kutak iz kojeg će odašiljati poruke; upozorenja, očaja, ideologije, stremljenja ili novca, ovisi o prirodi uzroka koji su doveli do promjene adrese. Premda je iz udobnosti suvremene radne stolice praktički nemoguće zamisliti život egzilanata, neprijeporan je fakat da egzil ne stvara nužno desperante što jauču za porobljenom domovinom, aktiviste što prokazuju korumpuirani nepotistički vladajući sustav, već i ljude od riječi što vlastito iskustvo pretaču u književnost i teoriju, završavaju na programima studenata književnosti i kulturalnih studija ili se pak nakon promjene domicilnog političkog sustava vraćaju u mentalni zavičaj da bi izgradili književne karijere. Ima i takvih. Egzil kao progonstvo i egzil kao prostor boravka u progonstvu ne nude crno-bijelo sliku, već koloriranu fotografiju na koju je moguće nanijeti nešto vlastite boje i individualni odabir pretvoriti u sudbinu te ismijati bijedu i muku desperanata što ne nose etiketu službenih egzilanata, već stranaca. Nepoželjnih, ilegalnih, neobrazovanih, neprilagođenih. Dobiti službenu etiketu egzilanta ponekad znači osigurati svagdanji kruh. Biti stranac, imigrant, ekonomski ili religijski, znači dospijeti u epicentar masovne paranoje, biti povod parlamentarnim raspravama o zakonima o strancima, biti širok, rastezljiv, fleksibilan i upotrebljiv argument prikrivanja homofobičnih i šovinističkih stremljenja. Premijeri i šefovi vlada muku muče sa strancima, koji su uzrok tako visokoj nezaposlenosti, trgovci i proizvođači s Kinezima, koji jeftinom i nekvalitetnom robom gutaju konkurenciju, književnici s prijevodima stranih autora, koji uz medijsko bubnjanje zaglušuju domaće zvuke, intelektualci sa strancima općenito. Njihova je muka najveća. Po definiciji javne persone što brane istinu i prava čovjeka, zagalame svako malo. Ne za čovjeka, već protiv njega, a za sebe. Hrvatskog intelektualca brine vlastita lisnica, uredničko mjesto i politička podobnost. Lijevo-desno, hopa-cupa, koračaju obrazovani i glasni tvorci paranoje, straha i nužnosti bilo kakve podobnosti. Klicalo se kapitalističkoj demokraciji, a danas ju se pribija na križ; slavilo se zlatno tele, danas ga se kolje. Krvavo i rukama. Samoprozvani disidenti naučeni na državni hljeb i uredničke stolice najednom su navalili na sve što kapitalizam nudi - brzu zaradu, loš posao, velike knjižare, novinsko izdavaštvo, zvijezde iz mikrovalne i pisce iz vrećice. Stranci dolaze po potrebi, kao surogat-argumenti i pometala. Proziva ih se, psuje, vrijeđa i tjera. U dobrom novom europskom duhu. Na hitlerovski način, uz obećanje prosperiteta domicilnim slušačima.

Biti stranac ne znači samo prijeći najčešće proizvoljnu amdinistrativno-političku granicu. Biti stranac znači ponajprije biti nepoćudan i sumnjiv, biti odredište milostivih pogleda i isposničkih uzdaha. Biti stranac znači i ne biti podoban i odan. Nikome. Ni državi ni stranci ni krsnom listu, čak ni mentalitetu. Odbiti živjeti po preporuci ukusa s kioska i telezijskih reklama, odbiti klečati pred televizorom za vrijeme nedjeljnog prijenosa mise, odbiti peći krafne na fašnik, a puricu na Isusov rođendan. Biti mentalni egzilant, ako smijem koristiti taj pojam, znači izgubiti se u vlastitom gradu, znači ne pripadati, imati stalan osjećaj izmaknutosti iz okvira, misliti ono što se ne misli, govoriti ono što se ne govori. Mentalni egzilanti vuku za sobom veliku sjenu što je stvaraju grad i moda, sajmište i kič, kolektiv i blato. Osjećaj prognanosti može tkati čovječji svagdan bez obzira je li čovjek fizički prognan. A i na kraju što znači biti fizički prognan? Prijeći granicu na zemljovidu? Nemogućnost pronalaženja odgovarajućeg mjesta boravka? Tradicijski je odgovor onaj prvi. Sve češći pak ovaj drugi. Kao što klonirani gradovi sve češće odašilju jasne poruke o potrebitom čovjeku, o suvremenom govoru, stilu odijevanja, javnim herojima i zaslužnim građanima. Mali i novoproglašeni gradovi su strašila, snažna i moćna, preša koja neumoljivo tjera na prilagodbu. Sajmišni dani od značaja to najbolje dočaravaju, tad stranci dobivaju pozornost. Naglasiti vlastiti odmak od odmaknutih i izmaknutih znači istaknuti vlastitu odanost kolektivnom. Kič svagdje i svuda nekoliko puta godišnje. Imperativ obiteljskih druženja kruži nad gradom tih dana, čestitike šibaju zrakom, a telekomunikacijske tvrtke šire obraze svaki put kad se prisjete svojih bankovnih računa. Tjedan dana kasnije tetovaža će izblijediti, a stranac će postati prolaznik na kojeg nitko ne obraća pažnju. Imperativ dokazivanja i prozivanja zamijenit će ponovno imperativ tjelovježbe, lihgt jogurta i obične vode. Neki će sugrađani postati sugrađani, dok će neki stranci i dalje ostati stranci, a egzilanti će i dalje iz daljine slati nostaligične poruke o tome kako se neće vratiti.

4. Kič mentalitet (tko proizvodi, a tko plaća?)

Dani od značaja neprijeporno su proizvod jednog novog mentaliteta, mentaliteta donedavno nepoznata čovjeku što iz jutra u jutro odlazi po bijedu napojnice da bi platio nužne troškove preživljavanja. Mentalitet je to što brzo juri preko polja ukusa, što jede isključivo zdravu hranu uzgojenu na sjevernoameričkim ravnicama i prskanu provjerenim pesticidima, mentalitet je to dostupan poput internet stranice, dohvatljiv i prilagodljiv, naredbodavan poput vojnog zapovjednika, strog poput mladog fakultetskog profesora.

Mentalitet je to što crta lica, što deblja i mršavi tijela, što farba oči i brizga otrove u obraze, organske mase u grudi, što kupuje karticama, živi i vozi na kredit, ispija kave i prati stvari. Stan, automobil, posao, odjeća, hrana, izleti, odmori, etika, vjera, ljubav, vlastiti fizički izgled i obujam tijela, čak i spremnost na komunikaciju - sve to ovisi i zavisi jedino od novog mentaliteta suvremnog čovjeka, tog preživljača potrošača, koji radi da bi kupio, kupuje da bi imao, ima da bi bio. Kazati da su dani od značaja kič i tu stati bilo bi nepotpuno. Kič je i sam mentalitet koji podržava dane od značaja, koji kleči nedjeljom, posti petkom, navija nedjeljom, šopingira subotom, a tuče i psuje preko tjedna. Poput Fordovog T modela, možete biti kakvi god hoćete dok ste poput nas, poručuju proizvođači mentaliteta, ti neiscrpni radnici-oglašivači, što bespogovorno, ponizno i ponosno robuju vlasnicima, tim svetim bićima na kapitalističkim nebesima. Mentalitet je neosporno roba. Proizveden kao i svaka druga roba i jednako tako dostupan. Poput ostalih izložaka s promotivno-prodajnog štanda, mentalitet je također podložan utjecaju ukusa vremena; ne samo da je podložan, već je njegov izravni posljedak. Nositi određeni mentalitet (ili biti nekog mentaliteta) danas znači raditi posve određene stvari, pratiti jasno određene događaje, kupovati lijepo izreklamiranu odjeću sezonskih boja, razgovarati kako se razgovara, ljetovati i zimovati tamo gdje se ljetuje i zimuje. Nositi određen mentalitet znači biti tolerantan (jer za kupovinu cijelog prostranstva trica čovjek nužno mora imati tolerancije ukusa), znači zdušno s crveno-bijelim kvadratima na sebi pratiti sportsko-ekonomske manifestacije, znači gledati holivudske hitove i domaće filmove koje nacionalna televizija reklamira do besvijesti. Suvremeni fleksibilan i dostupan mentalitet plod je utrobe proizvođača i prije svih oglašivača. Njegovi dosezi su praktično bezgranični. On zahvaća ljudsku seksualnost, zahvaća ljudske odnose, čovjekove privatne i poslovne interese, čovjekov nutarnji i vanjski izgled, cjelokupan javni i privatni život. On nije pomodan, već sam stvara pomodarstvo. On je nužnost, preduslov bilo kakve mode i bilo kojeg ukusa; on je temelj kojeg je imperativ svekolika nadogradnja. Bilo bi posve pogrešno kazati kako taj mentalitet nema i svojih pozitivnih utjecaja - ima ih svakako, a najznačiji je zasigurno razvijanje tolerancije; i to ne samo spram kupovanja šarolikog mnoštva proizvoda, već i spram drugih ljudi, drugih nacija, religija, težnji, spram drugih i drukčijih političkih, ekonomskih, seksualnih, kulturnih, prehrambenim i inih interesa i potreba. Jer samo takav može obuhvatiti široka geografska i nekoć mentalna prostranstva. On je potpuno u skladu sa svetim i okrutnim procesom ekonomske globalizacije.

On je doista On. I ima problem. Veliki problem. Lijepo ulaštena slika novog tolerantnog čovjeka vrlo lako gubi čar i pretvara se u sredstvo pokude i osude, sredstvo protjerivanja i komunikacijske egzekucije. Suvremeni je mentalitet tolerantan, ali doduše samo prema tolerantnima, dakle sebi jednakima. One koji nisu tolerantni on ne trpi, on ih izopčuje i pljuje, gazi po njima s đžepnim molitvenikom s kioska, preklopnim mobitelom s kamerom i novom torbicom od konoplje, opominje ih i upozorava; nadasve usmjerava. One koji ne smatraju da biti tolerantan žnači živjeti prema motu "sve prolazi", one koji ne smisle da je svejedno koja nam politika uzima iz novčanika, a koja nas tjera u sužanjstvo, one koji ne misle da je etika kap svete vodice na čelu, a ispravan odabir ujedno i najrasprostranjeniji, one koji ne misle da je misliti loše, a ispravno slijediti upute dizajnera i psihologa, eh, takve tolerantan mentalitet suvremenog kozmopolitskog potrošača ne trpi. Takvi postaju strancima u vlastitom gradu, ako uopće postoji nešto poput vlastita grada, takvi mirno šeću postrance, dok prvi jure s posla na kavu i s kave u dućan. Stranci su neukplopljivi, svojevrsni bastardi, odmeci od norme, devijacija, i kao takvi - problematični i nepoželjni. Remete javni red i mir pa im je i svaka kazna pripala s razlogom.

Suvremeni je naredbodavni mentalitet ništa drugo do mentalitet kiča - u potpunosti predan estetizaciji bezvrijedna sadržaja. Doslovno svaka glupost i budalaština može postati potrebna pomodnica, svaki diletantizam stručna riječ, svaka naljepnica iz gume za žvakanje ukras interijera i svaki crtež isprintan pomoću računala djelo visokih estetskih dometa. To da i najbanalniji, najsiroviji i najnepotrebniji sadržaji postaju predmetom potražnje, ili još gore - nužde, to je odlika i to je moć koju posjeduje kič.

Mentalitet kiča nije ipak tako jednostavna stvar koju biste mogli kupiti u kompletu. Ne, potrebno je nadogradnja, a ona se odvija kupnjom svake knjige s vrha ljestvice najprodavanijih, gledanjem svakog masovnog reklamiranog filmskog hita, kupnjom svake majice obojane u boju sezone, proslavom svakog vjerskog blagdana, kupnjom purice i božićnog drvca, ljetovanjem u popularnom ljetovalištu, odlaskom na dobrotvorni koncert, seksualnom praksom prema preporuci ženskog/muškog časopisa, nedjeljnom molitvom i milodarom, vikendom u wellnesu i popodnevnim odlaskom u solarij. Lista je duga, ragranata i široka poput Amazone sa svim njenim pritocima, kanalima, skretanjima i tokovima.

Pola je koraka od diktata do autodiktata. Pola je koraka od tolerancije do šake u oku. Kratka je pauza između molitve i psovke, između poljupca i pljuvačke. Posebno je mnogo prisutno poljubaca i pljuvački u danima od značaja, kada se nad gradove šire molitva i vjera, kada gradom korača složno golo tijelo suvremenih građana što ljubav potroše jednako brzo kao i mjesečne plaće i kada tim istim gradom stranci potiho hodaju uz sive fasade zgrade, pazeći da ne zasmetaju svojim ljubaznim i veselim sugrađanima.