U ovakvim je prilikama Emma bila sretna što ima krila. "Slobodna poput ptice," reče sama sebi dok se ispod nje ranč konja sve više i više smanjivao, napokon opet postavši minijaturan.

Hvatajući struju, igrala se sa živahnim proljetnim zrakom istodobno se boreći sa svojom savješću. "Znam da bih se trebala vratiti natrag na farmu, no..." purica je udisala miris lutanja. "Tako rijetko imam priliku istraživati, a i uvjerena sam da su djeca sigurna s Panchom."
Emma se prisjeti ovojutarnje lekcije iz plivanja što je nasmiješi. "Tko zna što će još naučiti dok se ne vratim."

S tom si mišlju dopusti markiranje.

Površina ispod nje pretvorila se u smeđe krovove protkane asfaltnim ulicama i činilo se kao da tome nema kraja. Zelenih je površina bilo izuzetno malo, a o stablima da i ne govorimo. "Neka vrsta sječe?" pomisli purica trudeći se letjeti što brže da prijeđe taj opustošen prizor.

Kretala se prema smaragdno-zelenoj oazi koja se nalazila baš pravo ispred nje. Kad je stigla tamo, izgledalo joj je kao neki park sa cvijećem u cvatu, zelenim čistinama i cvrkutom ptica. "Naravno," klimne Emma, "Ovo je mjesto gdje bi ptice živjele. Prepametne smo da bi živjele zarobljene u smeđe-sivom beživotnom okružju." Nakon što par puta okruži područje, spusti se na čistinu pokraj betonskog kupališta za ptice s fontanom u sredini. Emma pogleda naokolo po njegovanom posjedu i ostane impresionirana.

"Ovo je ptičji raj," povikne sama za sebe hodajući po malenom mostu nad ribnjakom. Ispred nje, u liniji sa šetalištem, u sjenicama drveća stajao je red prečki. Na svakoj je stajala po jedna prekrasna ptica. Emma nikada ranije nije vidjela ptice tako sjajnih boja. Nekoliko je trenutaka oklijevala promatrajući prigušene boje na vlastitom perju.
"Koja glupost," pomisli trgnuvši se iz sanjarenja, "Pticama nije bitno kako izgledam. Bitno je ono u meni."

No, dok se približavala najbližoj prečki, ipak se trudila raširiti rep, kako bi ostavila dobar dojam.

"Bok," obrati se Emma velikoj plavoj papigi. Papiga je sjedila savršeno mirno kao da nitko nije ništa rekao.
"Ja sam Emma," pokuša purica nanovo, "Lijepo vam je ovdje."

Plava je papiga i dalje zurila u istu točku, no slučajno udari o posudu sa sjemenkama suncokreta te nekoliko njih padne na zemlju pred Emmu.
Purica zbunjeno prvo pogleda sjemenje pa zatim opet plavu papigu poviše sebe. "Možda misli da prosim," pomisli Emma, "i ne želi da se osramotim pričom o mom nesretnom stanju."

Ipak, znala je da za nekog tko gladuje izgleda predebelo.

"Hvala, ali nisam gladna." Emma pokuša što pristojnije odgovoriti na njenu gestu. "Kući me čeka ručak", veselo doda pokušavajući susresti pogled ptice na prečki. Papiga sklopi oči i zavrti se na metalnoj šipci pokazavši purici perje na svom repu.

Emma shvati znak te krene dalje. No, ostale su joj ptice okretale leđa i prije nego bi došla do njih.

"Što je sa svima vama?" upita purica glasno, "Zar se bojite pričati? Zar vam prijete?" Emma je zurila u red šarenih repova, no nijedan se ne pomakne.
"Ne shvaćaš." Bio je to glas stajskog palčića koji je kljucao bačeno sjemenje ispod metalnog koluta na kojem je sjedila crvena ara žutih krila. Palčićevo je perje bilo sivkasto, baš kao i svima njegove vrste, no tu se moglo naći i poneko šareno pero, koje je nekoć pripadalo nekoj od papiga, a koje je on našao i zabio ih među svoje. Emmi je palčić izgledao glupo, ali začepi kljun da posluša što joj je on počeo objašnjavati: "Razlog zbog kojeg one ne žele pričati s nama jest zato što su one egzotične." Siva je ptica ovu posljednju riječ intonirala kao da se radi o nečem velikom.
"Što znači ‘egzotično’?" upita Emma.
"Znači da su veoma skupe," namigne palčić purici, "Ova zelena tamo stoji čitavo bogatstvo, a ona plava s kojom si pokušala pričati još više. No, crvena…" palčić snizi ton i pokretom ruke joj da znak da se nagne. "Velika crvena, ta je najskuplja!"
"Zašto?" upita purica istežući glavu da promotri sve papige, "Zašto je crvena najskuplja?"
"Zato što je najegzotičnija." Palčić je izgleda mislio da se to podrazumijeva, no Emmi i dalje ništa nije bilo jasno.
"Dakle, zato ti nosiš šareno perje tih ptica." upita purica, "Da budeš egzotičan?"
"Nikad neću moći biti uistinu egzotičan," prizna palčić tužno, "Znaš li ti koliko ja vrijedim? Ništa!"

Nastavi sa skupljanjem otpalog perja.

Emma ga je promatrala koju minutu, pa opet reče: "Mislim da si u krivu. Ti si savršen palčić, a palčići su vrlo važne ptice. Imate lijep glas i mogu se kladiti da možete letjeti brže čak i od one Velike Crvene tamo."
"Ona uopće ne može letjeti. Nijedna od njih ne može. Donesu im sve što im treba. Koji život."
"Zaista koji život!" progunđa Emma, "Bez obzira koliko da sam skupa, ne bih se nikada odrekla svojih krila."
Palčić je suosjećajno pogleda: "Ti vjerojatno vrijediš koliko i ja. Ništa. Osim možda na Dan zahvalnosti."
"Iskreno, ja sam sebi i svojoj djeci važna," Emma reče te se stane drsko šepiriti. "Te su ptice možda egzotične, ali meni izgledaju kao zatvorenici."
"Imaš pravo!" reče hrapavi glas iza njih. Emma se okrene i ugleda papigu u krletci koja je bila odvojena od ostalih.
"Ti pričaš s nama! To mora značiti da ti nisi egzotična." Emma se dogega do krletke.
"Ne, ne, vrlo sam egzotična," reče sa smiješkom.

Ova je papiga većinom bila bijelo-narančaste boje, no vrat joj je bio gol, bez ikakvog perja. Tužne su joj oči imale u sebi dozu nestašluka. Emma uzvrati osmijeh.

"Zašto si u krletci?" Emma ih je mrzila. "Što ti se dogodilo s perjem?"
"Iščupala sam ga," nasmijala se zatočena ptica, "Tako ne vrijedim mnogo. K tome još i grizem. Zato sam u krletci."
Emma širom otvori oči. "Da te pustim?" Purica počne petljati oko zasuna.
"Ne, nisam spremna," reče zatvorenica, "Kad mi perje na krilima naraste, pobjeći ću i odletjeti kući."
Purica pogleda jadnu očerupanu pticu. "Nadam se da će ispasti baš kako si rekla."
"Ponekad se za slobodu trebaš žrtvovati," reče ptica tužno, čupajući još par pera s vrata koji je izgledao bolno. Palčić brzo pokupi svježe iščupano perje koje doda u mješavinu na svom trbuhu.
"Zar ti to perje ne otpadne kad letiš?" upita Emma palčića koji se dosta trudio oko toga da mu novo narančasto perje ostane tamo gdje ih je stavio.
"Da, ali više ne letim," odgovori palčić, "Nitko od dobro nahranjenih ptica ne leti. Zapravo, ni najbolje nahranjene purice ne lete. Mislio sam da bi ti to trebala znati."

Emma je to znala, a znala je i zašto.

"Te purice koje nazivaš ‘dobro nahranjenima’ uzgajaju zbog njihovog mesa!" progunđa i zatim se, u naletu spoznaje, okrene prema zatočenoj ptici. "Zar i papige uzgajaju zbog mesa?" zabrinuto upita.
"Ne baš," odgovori zatočenica, "Ne jedu nas, no svejedno se tu radi o mesu."

Emma nije razumjela papigin neodređeni odgovor i taman kad ju je krenula upitati što je pod tim mislila, otvore se vrata na kraju puteljka. Čovjek se stade komešati u njihovom smjeru. Palčić zgrabi puricu za nogu i povuče je u grmlje. Sakriju se iza grmlja podrezanog u obliku zeca. Emma je virila između dva uha.

Ugleda ženu u mekanoj šarenoj tkanini. Iz kose su joj vijorile mašne, dok su joj oči i usne bile premazane nekakvom bojom. Žena je nosila zdjelu s voćem koje je dijelila zahvalnim papigama.

"Bok, bok, bok," reče ista plava papiga koja je ranije ignorirala Emmu.
"Bok, Atena," gugutala je žena milujući je.

Atena uzme iz zdjele nekoliko zrna grožđa.

"Zgodna damo," poviče zelena ptica, "Zgodna damo!" Činilo se da ženi ovo godi.
"Zgodna Venero," pogladi zelenu papigu i da joj breskvu.
"Afrodita želi naranču," zakrešti Velika Crvena ptica.
Žena dolebdi do njene prečke. "Što kaže Afrodita?" upita je žena kao da govori nekom djetetu.
"Hoćeš li me poljubiti?" bockala ju je žena držeći naranču van papiginog domašaja. Crvena se papiga nagne i poljubi ženu u obraz svojim kljunom, a zatim brzo zgrabi naranču.

Žena se nagne da popriča sa bijelo-narančastom zatočenom papigom. Nagne se još malo i stavi lice vrlo blizu rešetki.

"Kako je danas mala Diana?" upita milim dječjim glasićem, "Želi li Diana jednu šljivu?"
Očerupana se papiga povuče u drugi kraj svoje ćelije. Žena je držala šljivu u ruci i pokazivala je ptici. "Dođi, Diana, vidi lijepe šljive."

Ptica je i dalje ignorirala i šljivu i ženino moljakanje.

Tad žena otvori vrata Dianine krletke i pokuša je podragati. Papiga ženu snažno ugrize za prst, otkinuvši joj mekano bijelo meso.

Žena skoči i stane vikati, dok joj je haljina poprimala drugu boju, onu crvene krvi. Udari krletku, te kroz plač počne trčati kroz staklena vrata.

Krletka je i dalje stajala na svom mjestu, ali vrata su sada bila otvorena. Zatočena papiga slegne ramenima i zakorači van.

"Ne mogu se boriti sa sudbinom," nakesi se Emmi koja ispuže iza grmlja u obliku zeca.
"Zar namjeravaš pobjeći?" upita je purica istodobno promatrajući kako ova isprobava svoja krila.
"Pokušat ću," odgovori Diana, "Vjerojatno neću daleko stići, ali odavde mogu otići."

Emma joj mahne gledajući kako papiga jedva prelijeće vanjsku živicu. "To je ono što ja zovem egzotičnom pticom", reče palčiću. No, palčić nije slušao. Uvukao se u praznu krletku i zatvorio vrata.

Emma odmahne glavom i polako odšeta preko mosta nad ribnjakom do čistine gdje je mogla uzletjeti. Propusti vjetar u svoja nepodrezana krila i podigne se na nebo. Pogled na vrtove s te visine ju je natjerao da se zapita kako tako divno mjesto može biti zamka i zatvor. "No, većina je tih zatvorenika tu dobrovoljno," pomisli, "Slobodu su mijenjali ili za lagodnost ili za sigurnost ili pak ljepotu." Nekoliko se puta zarotira u zraku sretna što posjeduje krila te se zatim uputi na zapad. Lebdeći iznad dugih i niskih skladišta, gradilišta i tvornica, Emma skoro i ne primijeti elektranu i tvornicu papira. Napokon joj nešto privuče pažnju: velika zbirka krletki s raznim vrstama zatvorenika. U masivnim je i čvrstim ćelijama bilo i okrutnih i krotkih životinja. One divlje su bile iza metalnih rešetaka i žičanih ograda. Već je ranija bila čula za ovo mjesto, zoološki vrt, no izgledao je mnogo strašnije nego što je to zamišljala.

Emma se okrene i krene prema istoku. Mogla je čuti lupanje vlastitog srca. Jedan se dio nje želio vratiti natrag i vidjeti, dok se drugi htio pretvarati da zoološki vrt ne postoji. "Neću sletjeti," odluči, "Samo ću na brzinu pogledati i zatim krenuti dalje svojim putem." Purica se ponovo okrene prema zoološkom vrtu. Letjela je iznad slonova, žirafa i nilskih konja - puricama su to bile životinje o kojima su slušale samo legende. Vidjela je noge u lancima koji su ih držali na mjestu i visoke zidove preko kojih nisu mogli pobjeći. U kući s majmunima, Bonkersovi su prijatelji i rođaci virili kroz rešetke sanjajući o slobodi. Tigrovi su razočarano hodali naprijed-natrag, a čak je i veličanstveni orao bio zatočen u malom prostoru gdje nije mogao ni raširiti svoja krila. Emmi je bilo dosta. Tijekom ovako predivnog dana nije htjela gledati još patnje. Poleti i krene istočno, slijedeći jato morskih galebova. "Sigurno idu na predivno mjesto," pomisli, "Ne u zatvor ili zoološki vrt."

Galebovi je povedu preko malog brda. Na drugoj strani, skrivenoj od pogleda, galebovi slete u rupu punu smeća iskopa-noj u zemlji. Emma zadrži dah da ne udiše smrad raspadajućeg smeća dok je promatrala galebove kako se prepiru i bore oko komadića hrane koje su pronašli među otpacima. Purica oprezno sjedne na naslon neke stare fotelje. Potanko je proučavala smetlište. Bila je to hrpa odbačene ljudske civilizacije, a pored materijalnih otpadaka (starih strojeva, guma, jedno-kratnih pelena i ostalog), Emma ugleda i živa stvorenja koje je društvo odbacilo.

Štakori su bili posvuda. Skupljali su što god su mogli prije nego što bi otpatke zgrabili šugavi psi upalih očiju, toliko mršavi da su im se vidjela sva rebra. Galebovi su vodili glasne bitke protiv ostalih strvinara oko zlatnog rudnika otpada. Purica skoči kad na njeno iznenađenje iz razderanog jastuka njezine fotelje ispuže divlja mačka i njezinih šest gladnih mačića. Mama mačka pokaže svoje zube i šapu punu kandži uperi prema velikoj purici koja je stajala iznad njezine obitelji.

"Nisam vas mislila prestrašiti!" objasni preplašena Emma, "Neću vam nauditi!"

Mačka pogleda poviše nje i izgleda da joj se ono što je vidjela nije svidjelo. "Odlazi odavde!", zasikće, što Emma posluša i makne se na izbijenu nogu nekog okrenutog stolića. Oči su joj pratile mačju obitelj kako prazne jastuk fotelje da bi se nakon toga raspršili po smeću. Mama mačka se smjesti na sigurnoj udaljenosti zalijepivši svoje oči za puricu zbog čega se Emma osjećala neugodno.

"Dakle, ti živiš tu?" upita velika ptica koju ova mršava narančasta mačka nije uspjela zastrašiti. Dapače, zainteresirala ju je.
"Jel’ ti to smeta?" drsko se okomi mačka.
"Da, tebi ne?" nastavi Emma.
"Ne," odgovori mačka, "Tu sam se rodila i čitav život živim tu."
"Sviđa ti se tu?" zastane purica, "Izgleda baš kao savršeno mjesto za otići iz njega."
"A kamo bi otišli?" mačka zabaci šape u zrak, "Za nas ne postoji mjesto. Ovdje barem možemo jesti ostatke i spavati u staroj fotelji."

Oprezna se majka počela malo opuštati u puričinoj blizini. Stade kopati smeće ispred nosa te ubrzo pronađe polovično pojeden hot-dog kojeg je gladno žvakala. Emma ju je bez riječi promatrala kako jede. Jedan od mačića doskoči do majke, koja mu preda ostatak svog hot-doga.

"Ovo nije dobro mjesto za mačiće," prizna Emmi, "Brinem za njihovu sigurnost i budućnost. No, što mogu?"
"Ne znam," prizna Emma. Gledajući ženku mačića, upita: "Što bi htjela biti kad odrasteš?"
Mačić zaprede: "Biti ću majka, baš kao i ti." Okrene se i poliže svoju majku.
"Da draga, možeš biti majka. I što još?" potakne je starija mačka. Ovo pitanje zbuni mačića. "Ne znam. Što i ti, mama."
Majka mačka pogleda Emmu i sva u strahu reče: "Zaista bi se trebali maknuti odavde, no kako? I gdje?" Tražila je odgovor negdje na puričinom licu.

Emma slegne ramenima. "Ja i moja djeca putujemo uokolo. Radimo malo ovo, malo ono. Dobar je to život za jednu puricu, no ne znam je li i za mačku." Odmahne glavom.
Dvije majke sjednu i stanu razmišljati. "Teško je napustiti jedini dom za kojeg si ikada znao," požali se mačka, "Meni je moja majka pričala kako je njezina majka živjela u gradu, no to je bilo vrlo davno, kada su ljudi marili za mačke. Bila su to bolje vremena."
"Možda možeš ovdje popraviti stvari," reče purica u nadi, ali posumnja u to pogledavši hrpe smeća oko sebe, "Ili možda jednom kad odeš otkriješ da to i nije tako teško."
"Ponekad mi se čini da mi ništa od ovog tu ne bi nedostajalo," ustvrdi mačka, "no da li bi mogli uspjeti u divljini, tamo vani sami?"
"Mnogi uspiju, a mnogi i ne," reče Emma filozofski, "Što mislite o farmi? Na jednoj farmi imam prijatelje i možda bi mogli otići tamo. Međutim, sada nije baš najbolje vrijeme za to. Imaju velike probleme s jednom korporacijom."
"Eto ideje! Na farmi uvijek ima posla za mačke, barem sam tako čula." Na tu joj se pomisao načule uši.
"To je odlično mjesto, samo sa životinjama, nema ljudi. Samo se nadam da će je uspjeti i dalje držati podalje od bankara." Emma pojasni, "Ako odeš u šumu i slijediš rijeku nizvodno, ne možeš je promašiti."
"Dobra ideja. Možda ćemo otići jednog dana." Mačka se vrati natrag kopanju po hrpama. "Sada ipak ne možemo otići. Imam puno posla, a za takav put treba dosta planiranja." Slegne ramenima. "Putovati sa šestero mačića!"

Emma klimne. Možda farma i nije bila odgovor za sve životinje. Međutim, bilo joj je žao mačića koji odrastaju gotovo bez ikakve nade.

"Tako, a sad trebam krenuti dalje." Purica napusti mačku.
"Vidimo se kasnije," zamijauče mačka preko ramena, nastavljajući svoju potragu za hranom. "Sumnjam," pomisli Emma, odgurnuvši se o nogu stola i žestoko klepećući krilima da poleti. Gore na nebu se za mjesto trebala boriti s galebovima koji su se vrtjeli u viru sve dok se ponovo nije našla iznad šume.
"Bolje da idem provjeriti te ljude, pa da se vratim djeci," pomisli Emma zureći dolje prema drveću, tražeći nešto što bi joj poslužilo kao orijentir.