Naslovnica

Predgovor hrvatskom izdanju

1. poglavlje
2. poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje

Zora je stigla prije nego što su je saboteri očekivali, a grupa nije htjela otezati s odlaskom prema Špiljskom kampu. Najbolje je da budu što dalje kada korporacija shvati da su joj svi strojevi uništeni.

Složenac od žireva je imao tako dobar miris jabuke u sebi da je Pancho morao upitati Maca, današnjeg šefa kuhinje, gdje ih je pronašao. "Zečevi su ih našli," i pošto su mu šape bile zauzete, Mac pokretom glave pokaže na dva prilično otrcana zeca koji su razgovarali sa šojkama.

Svinje su imale nezasluženu reputaciju životinja s neurednom higijenom. Ovo je bilo netočno za svinje općenito, a pogotovo za Pancha koji se ponosio time što je bio dobro njegovan. S druge strane, zečevi se obično smatraju mekanim i čistim životinjama, no prosječan se zec ne uklapa u taj kalup.

"Hvala vam što ste jučer pronašli jabuke. Dale su poseban okus našoj pobjedničkoj večeri." Pancho je htio ugodno započeti razgovor s obzirom da s Blackstoneom i Hamiltonom još nije imao priliku razgovarati. Na njegovo vlastito iznenađenje, Blackstone, čije je lijevo uho bilo potrgano i visjelo na pola, odgovori mu s gotovo šekspirijanskom rječitošću.

"Bili smo vrlo zaneseni tim našim otkrićem. Kuhinja koju nam omogućavaju naši radišni i dobronamjerni drugari nažalost nema nikakvog okusa. Svaki je dodatak dobrodošao skromnom složencu, no bojim se da će proći još dosta vremena da iznova okusimo zlatnu smjesu." Blackstone tužno odmahne glavom. Mlitavo mu uho udari o nos. Hamilton nastavi: "Međutim, moramo priznati ono što se priznati mora. Jabuke je našlo božansko stvorenje u obliku mladog muškog laneta s nesretnim imenom Bambi."

"Bambi mu sigurno nije pravo ime." reče Pancho pun sažaljenja.
"Mislim da jest," uzdahne Hamilton, "pre, preslatko."

Kada su svi počeli odlaziti, Pancho zgrabi svoju malu kutiju, koja je sada bila prazna, i stavi je u svjetlucavo plavu vrećicu za kupovinu ukrašenu slikom karanfila i riječima "Dan bijelih cvjetova." Pancho nije znao njihovo značenje, no izazivale su u njemu ugodan osjećaj.

Mnogo je suvenira iz borbe bilo na putu prema Špiljskom kampu. Gotovo je svatko nosio poneki ključ ili odvijač. Bonkers je našao i ponosno nosio kapu na kojoj je velikim slovima pisalo MAČKA. Walter je započeo modu nošenja ključeva. Bonkers je imao onaj od teretnog kamiona oko vrata, a Pancho je nosio ključ od kamioneta. Walter je imao "Kutiju za alat" te je još uvijek skupljao uredski pribor. No u vrećici za kupovinu skrivala su se još dva ključa. Pancho je jedan htio dati Judi, a zbog drugog nije htio pokrenuti svađu.

Bonkers je na prsima imao prekrižene lance od pile, kao što vojnici nose metke. Matice i brtve s rastavljenog bagera bile su jelenima prilično lijepe ogrlice, a neke su ih ptice upotrebljavale kao ukrase za članke. Lasice su imale gotovo novi pokrivač za krevet s cvjetnim uzorkom zahvaljujući Crvenom koji ga je uzeo iz kamiona. Put kući činio se dužim i strmijim nego jučer. Pancho se zaista nadao da su papiri i dokumenti u plastičnoj vrećici koju je vukao za sobom po podu važni.

Nakon večere Pancho uspije uhvatiti Judi nasamo i da joj brončani ključ s privjeskom "Grabilica". Bila je zadivljena: "Zaista si zdrobio grabilicu? To su tako razorni strojevi! Oni služe da, kad se posijeku velika stabla, zgrabe manja stabla i posijeku ih vrlo brzo, kao da kose travu. Na taj način ljudi uzmu svo drveće i ne ostave ništa da raste na čistini. No, čujem da su veoma skupi. Korporacije će biti vrlo ljute kad čuju što smo napravili!"

Nasmiješi se i stavi ključ oko vrata vežući čvor straga. "Pancho, hvala. Što još imaš u vrećici?"

Pancho joj pokaže dokumente. Ni sam ih nije još imao priliku pogledati. Judi nije znala dobro čitati, no iz te mase brzo zgrabi veliku topografsku kartu. "Znam gdje je ovo," reče, "I pogledaj, tu, i tu." Na karti su bila označena mjesta za daljnu sječu. "Pa mi smo ovo zaista trebali!"

Pancho počne prebirati po dokumentima: datumi i zabilješke građevinskih inspektora, dozvole za sječu, ugovori i poslovna pisma. Pancho ih je znao pročitati, no ne i uhvatiti sveukupno značenje jer je premalo toga znao o šumama i sječi.

"Trebamo ovo pokazati našim stručnjacima," reče Judi.
"Tko su oni?" upita Pancho u čudu.
"Pa Blackstone i Hamilton," odgovori Judi tonom kao da se podrazumijevalo da to mora znati, "oni su veoma obrazovani: imaju diplomu Harevarda" Nasmiješi se.
Pancho klimne. "Ne mogu vjerovati da sam tjednima izbjegavao razgovor s njima, a ispostavilo se da su postigli toliko mnogo u životu i da su jako zanimljivi. Nikad ne bi po njima rekao."
"Nikad ne možeš znati," reče Judi, "Ponekad nekoga jako zavoliš, a na kraju se ispostavi da je špijun."
"Kad govorimo već o tome, gdje je Sabo?", našali se Pancho.
"Očekujem je sutra pošto je akcija završila danas." Judi je također primijetila njezine sklonosti. "Sabo je u redu," doda, "Zapamti da ne smiješ prebrzo zaključivati."

Slijedećeg jutra poslije doručka (palačinki od žireva) Pancho dovuče stručnjacima svoju vrećicu s dokumentima. Izvadio je ključ i mali paket jer je htio zečevima predati sve dokumente i više se ne brinuti za planove o sječi drveća, ma koji oni bili.

Blackstone i Hamilton ga ugledaju kako dolazi i kažu: "Pancho, hoćeš li nam više pokazati što imaš u toj svojoj vrećici?" Pancho otvori vrećicu i pokaže im hrpu mapa i dokumenata. Stručnjaci se odmah dadu na posao. Sretan što se riješio posla oko papira, Pancho nađe lijepo mjesto za prileći.

Dok se zasluženo odmarao na travi, omete ga strka oko špilje. Uspravi se da vidi što se zbiva te ugleda Sabo kako juri kroz kamp kao da joj gori rep. Sabo primijeti Panchovu glavu koja je virila iz one visoke trave i razrogačenih očiju pojuri u njegovom pravcu. Bila je toliko zadihana da nije mogla govoriti. Pancho skoči na noge prestrašen što vidi Sabo u ovakvom stanju. Možda su i nju jurili psi sa farme. Donese joj zdjelu s vodom i ona se napije te uhvati dah i počne pričati. "Stanje na farmi je jako, jako loše," profrflja, "Svinje su preuzele kontrolu i sve su ostale životinje njihovi zatvorenici. Svinje ubijaju svaku životinju koja se ne složi s njima."
"Moram se vratiti," reče Pancho, odjednom osjetivši želju da se vrati svojem prijašnjem životu na farmi.
"Ne!", vikne Sabo, "Ne smiješ se nikada vratiti. Napričali su mnogo laži o tebi. Za sve loše što se dogodi okrivljuju tebe, a svatko tko stane u tvoju obranu biva ubijen. Ni ti ni ja se više nikada ne možemo tamo vratiti." Sabo se onesvijesti, pretvorivši se u gomilu sjajne dlake na zelenoj djetelini. Pancho je uspravi i više ništa ne upita. No, ona se ubrzo oporavi i prokomentira: "Eto što se događa kad postoje vođe. Prije ili kasnije, čak i ako započnu s dobrim namjerama, sve završi u krvi."

Sabo se nije uspjela oporaviti u potpunosti. Vukla se unaokolo po kampu i stalno odbijala hranu. Sve su se životinje zabrinule jer je nikad prije nisu vidjeli ovakvu. Znala je ležati pokraj Judi, no ni s njom nije htjela razgovarati.

Pancho je znao da je Sabo još u šoku i nije znao kako bi joj mogao pomoći. Bonkers je na sebe preuzeo odgovornost da razveseli Sabo.

Pošto su često zajedno smišljali kojekakve psine u kampu, Bonkers ju je smatrao srodnom dušom. Isprobao je sve stare šale, grimase, imitiranja drugih životinja, ali nju ništa nije uspjelo nasmijati.

Jednog se dana Bonkers umirio. Više se nije trudio oko toga da je nasmije. U šapi je donio kapu koju je bio uzeo s bagera. Stavio je narančastu kapu pokraj crne mačke i pokazao joj slova koja mu je Pancho pročitao. "M…A…Č….K….A, mačka. Vidiš Sabo, to je za tebe." Sabo posegne za njegovom šapom i dotakne obod kape. Pogleda prvo Bonkersa, zatim Pancha te brizne u plač. Šmrcala je i šmrcala. Bonkers i Pancho su bili veoma tužni, a Judi je počne maziti, pustivši je da se isplače.

"U redu je Sabo, samo to izbaci iz sebe," reče i klimne svinji i majmunu koji su samo nijemo stajali. Nakon toga se Sabo zaista sabrala. Počela je i jesti i pričati, no to više nije bila ona ista mačka od prije. Vidjela je nešto strašno što nikada neće moći zaboraviti. Jednom je ili dvaput pokušala nositi kapu, čisto da razveseli Bonkersa, ali joj je zaista bila prevelika. Zatakla ju je o zid u špilji i rekla Bonkersu kako tamo visi da bi mogla zauvijek podsjećati životinje na veličanstvenu pobjedu. Time je započela tradiciju: Iz svake bi akcije grupa životinja donijela nešto što bi objesila o zid.

Otkad se vratila, Sabo se nije puno udaljavala od kampa. Nije lutala okolo kao nekoć prije. Pancho je smatrao kako je to vrlo štetno jer jednostavno nije bilo u Sabinoj prirodi. Možda bi Sabo i išla s njim u šetnju kad bi je pozvao. Možda bi mogli ići u potragu za jabukama (ovo mu se posljednjih dana stalno vrtjelo po glavi). Pancho se sjeti da su zečevi rekli da je jabuke pronašlo lane Bambi. Kako bi mogao zaboraviti to ime? Počeo se raspitivati za Bambi i nije prošlo mnogo prije nego što su mu jeleni pokazali na lane. Kad mu Pancho priđe, Bambi se ponašao kao da očekuje kaznu. Bio je malo više od laneta koje je tek nedavno izgubilo mrljice.

"Bambi, ja sam Pancho."
"Znam," reče prigušenim glasom.
"Bambi, zečevi Blackstone i Hamilton su mi rekli da si im ti pokazao gdje su jabuke."
"Ne mislim da je krađa ako ih pronađem na podu," odgovori.
Pancho pažljivije izabere riječi. "Mi uzimamo žireve i s poda i sa stabla i to nije krađa. Zašto bi to bila krađa?" Pancho je znao odgovor prije nego što ga je dobio.
"Zbog ograde."
"Pa možda je ograda to što je krivo, možda je sama ograda krađa."

Bambi zbunjeno ušuti.

"Ako možeš odvesti mene i Sabo do tamo, mi ćemo izvidjeti situaciju i odlučiti što je krađa, a što su gladne životinje koje se bore za šumu."
"Ja se slažem s tim," odgovori, "ali moja majka mi neće dopustiti da pređem ogradu. Ona kaže da me mogu ustrijeliti."
"Ima pravo", reče Pancho, "Hoćemo li ići?"

Pokupe Sabo i krenu niz puteljak kojeg bi samo jelen mogao izabrati. Hodali su prilično brzo te nakon malo vremena stanu predahnuti pokraj potoka, izgleda pored istog onog kraj kojeg su se životinje zaustavile neku noć, samo malo više nizvodno. "Bambi, htio sam te pitati da li ti je Bambi uistinu pravo ime?" Pancho požali što je to pitao kad vidje da se on zacrvenio.
"Da i mrzim ga!" odgovori.
"Pa i Pancho je promijenio svoje, zar ne Pancho?", doda Sabo. Izgleda da se mačka vratila svom uobičajenom zadir-kivanju.
"Ti si promijenio ime?" upita Bambi, "Kako si se prije zvao?"
Sada je bio Panchov red da se zacrveni. Bijelo mu lice postane crveno poput cikle. "Imao sam grozno, glupo i nedostojanstveno ime" reče Pancho, "To jednostavno nisam bio ja."
"Reci mu", navali Sabo, "Hajde."
"Obećavaš da nećeš nikom reći?"

Bambi klimne i svinja se došulja te mu šapne ime. Ako ste ikada čuli kako se jeleni smiju, znate da je njihov smijeh zarazan. Ubrzo se svo troje od smijeha našlo na podu.

"Jasno mi je zašto si ga promijenio", hihotao se Bambi, "Pancho je sasvim dobro, pravo ime za tebe."
"Pa koje bi ime tebi dobro pristajalo?" upita Sabo, "Što misliš o Herkulu?"
"Ne, ne, ne," reče Bambi, "Nešto normalno, nešto jednostavno. Tom, Bill, Ivan."
"Ivan?" reče Pancho, "Jelen Ivan? Čekaj malo," reče i izvuče iz svoje male kutije ključ od bagera. Srebrni je ključ imao mali reljef vrhu u obliku zastave koja se vijori te natpis koji je glasio: "Ivan Jelen". "Evo Ivane Jelene. Ovo mora da je tvoje."

Jelen nikad nije bio tako uzbuđen. U posljednje su vrijeme ključevi bili najtraženija roba u kampu i sada je i on imao jedan, i to vlastiti. "Joj, hvala, ovo je odlično." Popne se više nego onaj jelen na reljefu. "Sada sam siguran sam da je Ivan pravo ime za mene."

"I ja sam znao zašto sam čuvao taj ključ," promisli Pancho. "Idemo prema jabukama?" upita.
"Samo ovuda," vikne Ivan. Svinja i mačka su morale trčati kako ne bi zaostajale za jelenom. "Samo pratite potok."