|
|
|
- 15 -
"Da vidimo, Quoth je rekao lijevo od mrtvog
stabla, južno od stijene koja izgleda kao prepelica," Emma je lijeno kružila
nad jednim te istim pedljem šume, pokušavajući dati smisao gavranovim
uputama. Stade gledati obližnju stijenu trudeći se u njoj vidjeti prepelicu.
"Ne, nije ta, ta definitivno nije dio fazanove obitelji. Više kornjačine,
mislim." Tad ispred sebe ugleda dva mrtva drveta.
Uzdahne i počne letjeti prema sivim deblima
čije su ćelave glave virile kroz zelenilo. Polako sleti na neku slomljenu
granu da provjeri hoće li izdržati težinu ne više tako mršave purice,
pa s pomalo razočaranja glasno reče: "Lijevo? Kako da znam što je lijevo?"
"Teško je, vrlo nedokučivo," reče glas unutar
drveta.
"Oprostite?" Emma pogleda uokolo i ugleda pospanu sovu čija je glava sada
virila iz rupe na deblu.
"Znaš, to je ono da su sve stvari povezane," zijevne sova, "Kao kad misliš
da znaš što je lijevo, pa se okreneš i onda ti je to desno!"
"Izgubljena sam," reče Emma, pokušavajući opet svesti razgovor na realne
stvari.
"Čujem te," reče sova, "U potpunosti se osjećam kao ti."
Emma uzdahne i nanovo proba: "Znaš li gdje mogu pronaći stijenu koja izgleda
kao prepelica?"
Sova se pribere i otvori svoje velike okrugle oči u kojima su se zjenice
širile: "Čekaj, čekaj, nemoj mi reći. Mogu pretpostaviti
stijena nalik
na prepelicu?"
Potpuno okrene glavu, što Emmu zapanji, te brzo odgovori: "Za doći na
drugu stranu. Ne, ne, nije ta."
"Nije zagonetka" Emma pokuša još jednom. "Tražim ljude koji se skrivaju
u pećini. Jesi li ih možda vidjela?"
"Zašto? Jesam da," reče sova ponosno. "Stražarim da ih zaštitim od opasnosti.
Pokazat ću ti gdje su."
"Ti si stražar?" upita Emma iznenađeno, "Zašto je tebi stalo do njih?"
"Ali, ovi su ljudi skroz u redu." Sova stade šepiriti perje, spremna za
polijetanje. "Zaista su mi pomogli i najmanje što mogu učiniti za njih
jest da im budem stražar. Idemo."
Emma je slijedila sovu dolje kroz drveće
sve do podnožja brda. Nekoliko grmova koji su se činili kao da baš ne
pripadaju tamo skrivali su ulaz u malu pećinu. Ptice otkotrljaju grmlje
sa strane i zavire unutra. Bio je to medvjeđi brlog, kojeg je on koristio
za svoj zimski san. Iako je bilo proljeće, njegov je miris ostao, a dodatno
se pomiješao s toliko snažnim smradom ljudi koji su hitno trebali kupanje,
da je Emma morala izvući glavu odatle da udahne malo svježeg zraka.
"Nisu tu," reče sova sliježući ramenima.
"Očito nisu." Emma se spremala vratiti natrag na farmu, no spomene "Znaš,
kao jedan stražar, dio tvog posla jest da znaš gdje su ljudi."
"Zar je?" Sova je tek napola slušala.
"I zaista, mislim da me nisi ni trebala dovesti sve do tu. Mogla sam biti
korporacijski špijun ili tako nešto," Emma je objašnjavala ptici koja
se sad čistila i pogledala je sva tjeskobna.
"Jesi li ti špijun?" Oči joj se nanovo raširiše.
"Ne, nisam," nasmiješi se Emma.
"Onda je sve u redu," reče sova.
"Ali gledaj, da sam ja špijun, ne bih ti rekla istinu jer bih htjela da
me dovedeš do ovog mjesta," objasni joj polako.
Sova u čudu sjedne. "Dakle, ti si možda špijun?"
Emma pogleda malu nakupinu smeđeg i bijelog perja. Nije ni čudo da je
ovo stvorenje na rubu izumiranja. "Nisam špijun," reče odrješito.
"Ali to bi mi rekla i da jesi," promrmlja sova. Emma zakoluta očima.
Upravo su u tom trenutku doskakutali ljudi,
smijući se i zadirkujući, no ipak pazeći da ne budu preglasni. Približe
se pećini i ugledavši odgurnuto grmlje stanu u tišini. Sova izađe iz pećine
i ljudi odahnu.
"Horace, što radiš tu?" jedan od ljudi upita
sovu.
"Pa, doveo sam ovu ovdje puricu da vas vidi, no budite oprezni, možda
je špijun!"
"Nisam špijun," ponovi Emma probijajući se iza grmlja. "Ja sam Emma,"
reče. Ostane otvorenog kljuna kad ugleda ljude potpuno gole.
"Ako je ona možda špijun, zašto si je doveo tu?" Upita čovjek sovu dok
je purica polako kružila oko ljudi, bezobrazno zureći u njihova gola tijela.
Drugi muškarci i žena počnu stavljati svoju mokru odjeću na nisko granje.
Emma primijeti da se ispod svakog od njih stvarala lokvica vode koja se
slijevala s njihove kose i tijela.
Sova počne zamuckivati smišljajući odgovor:
"Nisam znao da je špijun sve dok nismo došli tu. Tad mi je to rekla."
"Nisam!" Emma se okrene čovjeku da pojasni.
On se nagne prema njoj tako da joj je voda s njegove crvene brade i duge
kovrčave kose smočila noge. Emma podigne glavu i dobro ga pogleda. "Izgleda
kao Goldie nakon kupanja," pomisli. No, previše je bila zaprepaštena njegovom
golotinjom da je zaboravila što je htjela reći. "Oprosti što zurim," reče,
"ali nikada prije nisam vidjela čovjeka bez odjeće." Zatim pogleda četvero
otrcanih stvorenja s kojih je curila voda kako mašu glavama ne bi li tako
osušili kosu, baš kao što to rade i životinje. "Bolje izgledate ovako,"
prozbori, "Nisam došla kao špijun, već samo da porazgovaramo."
"Emma, zar ne?" Čovjek joj se nasmiješi, "Ja sam Redwood, ovo su River
i Rocky, a ono tamo je Rainbow. Ono posljednje stvorenje bila je žena,
koja joj je sad mahala iza grmlja gdje je slagala mokre čarape.
Čudna imena, pomisli Emma, konji koji se zovu po autima, ljudi koji se
zovu po prirodi. "Baš sam bila u Špiljskom kampu i Judi mi je predložila
da vas posjetim," počne Emma nespretno.
Redwood sjedne na stijenu spreman za razgovor.
Drugi su se rasporedili na krpice sunca da se osuše, istodobno slušajući.
"Vrlo smo osjetljivi kad se radi o špijunima
jer vjerujemo da u Špiljskom kampu postoji barem jedan ili dva špijuna."
Prešao je na vrlo ozbiljnu temu, prekinuvši tako bezbrižan razgovor.
Emma je bila skeptična prema ovom. Kako bi
oni mogli znati što se događa u Špiljskom kampu? I zašto bi vjerovala
ljudima, a ne životinjama? Ipak, probudio joj je znatiželju i nije se
mogla oduprijeti pitanju: "Tko?" Čak se i Horace približio da čuje odgovor.
Rainbow upadne: "Nismo sigurni. Zašto zvučiš
kao da imamo dokaz ili nešto slično?" prigovori Redwoodu.
"Ali želimo upozoriti nekog kome možemo vjerovati u Špiljskom kampu,"
podsjeti ju, "da bude na oprezu."
"U Špiljskom se kampu može svima vjerovati," Emma reče kao u obrani, "no,
životinje dolaze i odlaze
" zastane dok je tako pričala na glas, te rečenicu
završi u sebi, "zaista ih ne poznajem sve."
"Nije to nitko tko je tamo dugo kao Judi ili Crveni ili Mac," nastavi
Redwood, "No, prije otprilike godinu dana su do nas počele dolaziti informacije."
Pogleda Emmu, koja potišteno objesi glavu.
"Želimo nekome javiti o tome, jer nam životinje iz Špiljskog kampa pomažu
i na istoj smo strani," reče Rocky.
"Ali tko?" Emma podigne glavu i počne se gegati, "Tko je špijun?"
"Tko god da je, zna vrlo dobro pisati i čitati," reče Redwood, "A Judi
i ostali imaju u njega dosta povjerenja."
"Ali, mi ne poznajemo Špiljski kamp," nadopuni ga Rainbow, "Tako da ne
znamo imena."
"Za koga oni špijuniraju?" upita Horace nevino.
Emma i ljudi odgovore u isti glas: "Korporaciju."
"Ah, da," klimne sova, "Korporacija."
Emma sjedne kako bi razmislila o svemu ovom,
prebirući u glavi sve životinje koje su znale čitati i pisati.
"O čemu si došla razgovarati?" Rocky upita
tihu pticu.
"O ničem posebno, samo nikad ranije nisam pričala s ljudima, i nikad nisam
ni jednog čovjeka vidjela bez odjeće." Emma se nasmiješi. "Ovako izgledate
više kao obične životinje," reče, trljajući krilom nogu. "Neko krzno ili
perje ili nešto takvo bi vam dobro došlo," našali se.
"Posebno zimi," Rainbow se pretvarala kao da drhti. "Da bar imam pernati
pokrivač kao ti."
Emma zatvori oči i reče sama sebi: "Sigurna sam da je to bila bezbrižna
primjedba, no ne bih se čudila da kući ima takav barbarski primjer."
"Jesi li ti čuvar šume?" upita River.
"Volim za sebe misliti da jesam," Emma reče, "Divlja sam, znate, i živim
tu, tako da dosta dobro znam sve što se događa." Zastane te se okrene
Riveru: "Što ćete vi tu?"
"Divljina je važna za sve na planeti, bez obzira da li živiš u njoj ili
ne, jesi li divlji ili ne." Mladi je muškarac govorio kao da se brani.
Znao je da nije bio divlji onoliko koliko je to bila purica.
"Istina, istina, to je pravi odgovor," gugutala je, šećući se oko muškarca
kao kirurg koji pregledava svog pacijenta. "No, što je s poslom? Mislila
sam da ste svi vi ljudi opterećeni tim poslovima, a korporacije, eto,
nude poslove!"
"Korporacije ne mare toliko za poslove koliko za novac, profit i moć,"
reče River ljutito.
"Priznaj River da ti je manje stalo do posla nego korporaciji!" reče Rocky
sa smiješkom.
"Istina, posao u kojem sam rob plaći nije moja ideja života, ali nije
mi teško raditi za nešto do čega mi je stalo, kao što su to šume i oceani
i sloboda od ugnjetavanja."
"Ugnjetavanja?" zakrešti Emma. "Što vi ljudi znate o ugnjetavanju?"
"Znam da se vas životinje više muči, no muče se i ljudi," zakuka River,
"Većinu nas barem. Samo nekolicina ljudi posje-duje novac i moć. Ostatak
nas može birati između onoga što oni kažu, ili gladovanja, ili odlaska
u zatvor."
"I ljude drže u zoološkom vrtu?" upita Emma.
"Zatvor je kao zoološki vrt," reče joj River, "i prema ljudima se tamo
ponašaju kao prema životinjama. Skoro jednako. Zato smo došli živjeti
u šumu gdje možemo slobodno disati. Međutim, šuma će vrlo brzo nestati,
i više neće biti mjesta gdje ćemo moći umaći korporaciji."
"Sada smo slobodni," doda Redwood, "no, ako nas korporacija dohvati, optužit
će nas za ubojstvo onih stražara, a to znači da će nas osuditi na smrt."
Svi ušute.
Emma promisli prije nego progovori. Možda
se ovim mladim ljudima zaista moglo vjerovati. Možda bi im oni mogli čak
i pomoći. "Nešto se počelo događati," započne Emma, "životinje na farmi
i u šumi su nemirne."
"Stvarno? Zar će biti pobune? Mislim, više nego samo da sačuvate šumu?"
Rainbow raširi svoje smeđe oči toliko da je Emma u njima mogla jasno vidjeti
svoj odraz.
"Nadam se. Mislim da hoće," no Emma nije htjela reći previše toga. "Obavještavat
ću vas o svemu ako budem mogla."
"Nadam se da neće biti nasilja," šapne Rainbow.
"Ja isto," Emma snizi ton, "iako se korporacija neće jedno jutro probuditi
i shvatiti da je bila nepoštena i sebična te se samo okrenuti i umrijeti.
Mnogo im je toga na kocki i ako moraju, ubit će, samo da zadrže kontrolu."
"U pravu si, korporacija je nasilna u svojoj srži i ne pokazuje nikakvo
žaljenje," požali se River. "Zašto mi uvijek moramo poštovati zakon i
hodati uokolo na vrhovima prstiju kako ih ne bi uznemirili?"
"Zato jer oni imaju oružje!" reče Emma. "To jest, većina ih ima."
"Tko ima moć, uvijek je u pravu," River zavrti glavom pokazujući gađenje.
"Kako ide ona stara poslovica?" pitao se Redwood na glas. "Diskrecija
je ponekad bolja strana junaštva."
"Što bi to trebalo značiti?" upita River, "Da sam ja prerevan?"
"Ne, ali bi bilo predivno kad bi mogli pronaći barem najmanje nasilan
put do slobode, zar ne?" Redwood napokon dobije potvrdan odgovor svog
prijatelja koji mu klimne.
Emma također klimne potvrdno. "Možemo pokušati biti nenasilni, možemo
planirati najbolje kako znamo, no moramo ostati realni. Pogledajte što
se dogodilo pri posljednjoj akciji u šumi. Važno je da postavimo najvažnije
ciljeve, no banke i vlada i korporacije će se protiv njih boriti do smrti
"
govorila je sve sporije.
Svi spuste pogled prema zemlji, zadubljeni
svatko u svoje misli. Purica razbije tišinu. "Dakle, to su vaša stopala?"
Smijala se. "Stvarno izgledaju čudno!" Došeta do Rivera i stavi svoju
pandžu do njegovog stopala, te odmahne glavom. "Čudno," reče, "te kandže
nisu baš dobre, zar ne?"
Ljudi se nasmiju i priznaju da ne, nokti
na nožnim prstima nisu bile od svakodnevne koristi kao što bi se netko
mogao nadati.
"Znaš, neki ljudi možda misle da su vaša
stopala smiješna," reče Rainbow sa smiješkom dok je gledala reptilsku
kožicu na Emminoj nozi.
"Vjerujem da ih ima," prizna ptica. Tad primijeti položaj sunca na nebu.
"Zaista sam izgubila pojam o vremenu," uzvikne, "Čekaju me. Bilo je vrlo
zanimljivo upoznati vas ljude. Pokušat ću vas obavještavati o situaciji."
"Bilo nam je drago," reče Redwood, kao i obično govoreći u ime svih. "Razmisli
o onom sa špijunom."
"Oh, da!" Sjeti se Emma, "Špijunski posao..."
Purica odšeta preko i protrese zaspalu sovu. "Zbogom!" reče pospanom Horaceu.
"Koji stražar!"
Još jednom zaklepeće svojim umornim krilima
i podigne se na nebo. |
