Jane Doe

Anarhistička farma

 

Sadržaj

    
- 8 -

Tu su večer imali pobjedničku zabavu. Potočni je kamp bio ispunjen šapatima, čestitkama i suzama. Pancho je posvuda i svakom protestirao zbog ljudske prisutnosti u njihovom kampu. No, ljudi nisu još bili u stanju za odlazak. Jedan je bio mrtav, dvoje ranjeno, a ostalo dvoje paralizirani od straha. Saznanje o drogiranju dvojice stražara i o njihovoj smrti bilo je više nego što su mogli podnijeti.

"Za vas nitko ne zna," reče žena životinjama, "Za sve što vi napravite, krive nas. Kad otkriju tijela tih čuvara prozvat će nas ubojicama i nitko nam neće vjerovati."
"Možemo vam pomoći da se sakrijete," reče Judi tužnim glasom.
Pancho joj zgrabi ruku i stisne: "Ne prihvaćaj ljude u Špiljski kamp!"
"Ima mnogo mjesta za skrivanje. Pancho, prestani me stiskati. Ohladi!" Judi je bila umorna, baš kao i svi ostali. "Ovi su se ljudi borili zajedno s nama i zajedno s nama umirali. Zbog nas su izloženi riziku. Ne smijemo biti puni predrasuda samo zato jer su ljudi."
"Ako se s njima družimo, postat ćemo poput njih."
"Kako znaš da oni neće postati poput nas?" odgovori mu Judi, "Zar misliš da su naša uvjerenja tako slaba da ćemo se zaraziti ljudskim ponašanjem, kao što lako zaradimo prehladu?"

Pancho pogleda oko sebe te mu pozli kad vidi da ljudi i životinje zajedno kuju planove. Međutim, ostane i posluša, baš kao što netko s morbidnom zadivljenošću gleda katastrofu. Šuplje je drvo bilo odabrano kao centar za obavješćivanje tako da bi grupe mogle po potrebi komunicirati. U jednoj od obli-žnjih špilja privremeno sakriju ljude; smrti se neće tako brzo zaboraviti. Ptice će i dalje obavještavati životinje o situaciji, vjeverice će pomagati s hranom.

Pancho dođe do travnate čistine gdje su medvjedi počeli kopati grob te im počne pomagati. Svinje su dobri kopači, bolji nego medvjedi. Fizička mu je aktivnost pomagala otjerati crne misli. Počne romantično razmišljati o sjećanjima na farmu, kao da je i on sam sudjelovao u sađenju i žetvi, a ne ih samo nadgle-dao. Mogao se zamisliti kako kopa polja za sađenje, ali ne i kako kopa grob za ljudsko biće. "Ja sam svinja s farme," pomisli, "ne divlji vepar. Ne vidim uspješan kraj ove borbe. I sad su se s nama udružili i ljudi."

Otpuhne prašinu sa stopala i zajedno s medvjedima stade gledati gotov grob. Pancho pomisli kako su ljudi imali čudan običaj da zakopaju svoje voljene ispod zemlje. Životinje su svoje mrtve ostavljali vani kako bi nahranili ostale, kao dio životnog lanca, kao posljednji velikodušni čin. "No, ne mogu se sakriti od crva," promisli Pancho, "S druge strane, to je tako sebično, tako ljudski…"

Ljudi polože tijelo u rupu koju su životinje iskopale. Vragolana i Ivana Jelena polože u blizini na travnati dio zemlje pokraj potoka. Svi se okupe da vide i da plaču. Održano je nekoliko govora, no svi su bili slabi i nespontani. Pancho skine ključ sa svog vrata kojeg stavi na Ivanovo tijelo. Bonkers dade odvijač Vragolanu, a ljudi stave čovjeku u ruku jednu fotografiju. Pokriju grob prvo prašinom, a zatim travom i lišćem. Nisu ostavili nikakvo obilježje; tragači nikada neće otkriti grob. Svi zapjevaju držeći se za ruke, no još je bilo prerano da bi itko od njih bio potpuno svjestan zbilje. Još uvijek nitko od njih nije osjećao što se zaista dogodilo.

Logorska je vatra te noći bila toliko slaba da je jedva gorjela. Nikom se nije previše pjevalo, no Tex i Mex okupe životinje i ljude da poslušaju priču.

Sabo je slušala s drveta na kojem je visjela, u nemogućnosti da siđe dolje zbog psa, koji je bio vezan pri dnu. Pancho je sjedio sam, iza medvjeda, tako da nije imao pogled na ljude. Na nesreću, velika mu dlakava leđa zaklanjahu pogled i na pripovjedače. Zatvori oči i stade slušati, nadajući se da će u priči kojota biti nešto od čega bi se mogao osjećati bolje. No nije bilo.

Mex započne svojim tihim, usamljeničkim glasom:

"Život je pun opasnosti i teških izbora," objasni kojot, "Sve mlade životinje koje se nađu u divljini odmah nauče: ne jedi tu gljivu, bježi od lovaca, ako ti noga zapne u zamku…"
"Odgrizi je," recitirale su životinje jednoglasno.
"I moraš je odgristi ili se suočiti s mnogo gorom sudbinom: to su životne činjenice. Svijet je ponekad okrutan, događaji se mogu činiti nepravednim, a sva bića moraju umrijeti," reče kojot i štapom malo razgali vatru. "Neke se stvari ne mogu promije-niti, no neke mogu. Život je dosta težak. Moramo zajedno raditi kako bi promijenili stvari koje možemo mijenjati, da učinimo ovaj svijet ugodnijim, poštenijim i boljim mjestom. Svatko u ovom kampu poznaje životne činjenice i svatko od nas sanja o boljoj budućnosti."

Životinje polako klimnu. Mex ih je doista rastužio, a čitava je večer već otprije bila puna tuge.

"Nadam se da ovo što govoriš ima neku poantu," promrmlja Crveni, "Mislio sam da ćeš nam ispričati priču."

"Imat ćete priču," reče Mex u obrani, "i ja uvijek imam poantu." Zamahne užarenim krajem štapa po zraku. "Svi mi, čak i ovi ljudi, shvaćamo zašto se korporacije moraju zaustaviti. Imamo obvezu zaustaviti zlo kada ga vidimo ili smo jednako krivi kao i korporacija. Naš je motiv danas bio čist. Namjera je bila dobra. Međutim, sudbina je odigrala svoje. Svršeci nisu predvidljivi. No zar smo pogriješili jer smo pokušali? Neki od nas će reći ‘da’, no ja vam kažem da se uvijek moramo truditi da napravimo ispravnu stvar." Kojot pogleda slušatelje koji su sada zurili u pod. Bilo je vrijeme da promijeni temu.

Tex preuzme. "Ljudi uvijek razmišljaju, oni vole ideje. Neke ideje počnu kao velike i završe kao male: ‘Svijet je ravna površina i ako plovite dovoljno dugo past ćete preko ruba’. Neke ideje počnu kao male i završe kao velike. Ideja da se napravi korporacija bila je ove druge vrste. Počela je kao mala i od tad nije prestala rasti. Ideja je započela s pokvarenom namjerom. ‘Kako da iz posla izvučemo što veću dobit, a da pritom izbjegnemo gubitke?’ Već je to bilo pohlepno pitanje.’Kako da radimo zločine i da zakonski izbjegnemo bilo kakvu odgovornost?’ predstavljalo je zagonetku grupi ljudi. Pošto su urotnici imali male mozgove, trebala im je čitava grupa koja je bjesomučno razmišljala sve dok nisu razradili vražji plan. ‘Napravit ćemo maske od papira i izrezati na njima otvore za oči. Kad budemo nosili maske, to nećemo biti mi, već nešto sasvim drugo. Bit ćemo korporacija. Kad skinemo maske svi zajedno, svatko će od nas ponovo biti onaj svoj. Sve što radimo pod maskama bit će kao da je to napravila korporacija, a kad skinemo maske neće nas moći kriviti. Ideja jest da prema potrebi stavljamo i skidamo maske.’ Sada možda mislite da ova ideja ne bi nikada upalila. Da bi i životinje i ljudi odmah prozreli kroz maske i uvidjeli prijevaru. No kao u ‘Carevom novom ruhu’, nitko ne reče ništa. Zli ljudi stave svoje maske. ‘Sada smo korporacija,’ rekoše, ‘Hajdemo zgrtati novac!’ Korporacija odluči da brodovima donese zlato s druge strane oceana. Bio je to opasan i riskantan posao, no potencijalni je profit bio ogroman. Korporacije, trgovci pod maskama, posude novac za kupnju pet brodova koje potom pošalju preko mora po zlato. Četiri se broda vrate puna zlata. Korporacija skupi zlato i podijeli ga među zamaskiranim učesnicima. Tada zli ljudi skinu maske i vreće pune zlata odnesu svojim domovima. Peti se brod izgubio putem, napadnut olujom ili gusarima.

Ljudi ponovo stave maske da vrate novac onima koji su im ga posudili za kupnju brodova. ‘Dugujete nam novac za pet brodova, a platili ste nam samo četiri,’ žalili su se ljudi koji su posudili svoj novac.
Korporacijske maske odgovore, ‘Peti se brod izgubio zajedno s blagom i nemamo vam čime platiti.’
‘No, što je sa svim onim blagom s ostala četiri broda?’ Bilo je tamo mnogo više novaca nego što ste nam vi dužni za peti brod.’ Tako su govorili oni koji su prvotno posudili novac.
‘Nemamo novaca, korporacija je bankrotirala,’ rekoše zamaskirani muškarci skidajući svoje maske nakon što su papir poderali u komadiće. ‘Mi smo samo pojedinci, ne korporacija. Korporacija je mrtva i nema novaca, tako da nema više ničeg što možete dobiti.’ Zli ljudi odu kući svojim hrpama zlata. Ljudi koji su novac posudili nisu imali izbora. Korporacija je posudila novac, a sada je ona bankrotirala. Samo zato što su bivši vlasnici bili veoma bogati ne znači da su korporacije imale ikakvog novca."

"To nije pošteno", reče Crveni, "zar ne?"
"Ne, nije pošteno, ali je u skladu sa zakonom," nastavi kojot. "Što mislite što se nakon toga dogodilo? Možete misliti da će se ljudi koji su posudili i izgubili novac žaliti da je ovo bilo nepošteno. Da će zahtijevati da se ideja korporacija zaustavi." Životinje klimnu potvrdno, no Tex odmahne glavom. "Ono što se dogodilo bilo je upravo suprotno. Ljudi koji su izgubili novac se okupe i sami stave papirnate maske. Bili su to snalažljivi ljudi koji su vidjeli da u nošenju korporacijskih maski leži golem novac. Ubrzo su svi bogataši imali svoje maske. Ove maske nisu služile da se sakrije pravi identitet osobe iza nje, za što obično maske služe. Bilo je to samo lažno predstavljanje i svi se slože da se zajedno pretvaraju - kada čovjek nosi masku ne odgovara više za svoje dugove ili zločine.

Rijetko kada se vidi ljude kako surađuju, pogotovo oni bogati, no tad su se svi složili da u maskama leži ključ njihovih snova. U početku su životinje i siromašni ljudi obraćali malo pažnje na igru maski. Zašto bi marili? Nisu imali novaca za posuđivanje, niti zlata kojeg bi mogli prevesti preko oceana, niti kapitala da ga sakriju. Ne, oni su bili samo mornari na brodovima koji su tonuli, rudari zatečeni u obrušenim rovovima, radnici na farmi poprskani otrovom dok su želi korporacijske plodove. No, kada bi se događale katastrofe i kad bi radnici umirali ili bili ozlijeđeni, vlasnici korporacija skidali bi svoje maske i nestajali."

"Ovo me stvarno ljuti," reče Bonkers, skočivši na noge, "Kako mogu biti tako okrutni?"
"Želiš li znati što je još gore od toga?", zavijao je Mex, "Zarade korporacija su privatizirane, a to znači da je svaki zamaskirani čovjek može odnijeti kući, s tim da su gubici društveni. To znači da jadne životinje plaćaju da zaštite velike korporacije od novčanih gubitaka. Siromašni plaćaju privilegiju da budu obmanuti, opljačkani i zloupotrebljeni."

Bonkers je bio bijesan: "Što oni misle kakve smo mi naivčine? Zašto su im životinje dopustile da se izvuku s tim?"

"Životinje i siromašni ljudi su bili zbunjeni i nisu znali kako postupati prema sve većim korporacijama. U jednu su ruku korporacije osiguravale posao i bijedne plaće o kojima je ovisio opstanak radnika. U drugu ruku, čim bi se pojavila koja nevolja, i to često zbog nemara korporacije, nestajali bi među hrpom neupotrebljivih papira. Korporacije su rasle sve više, gutajući jedna drugu, stvarajući nove i moćnije saveze, preuzimajući tržište. Hrpe papirnatih maski prekrile su stolove najbogatijih. Vlada, sudovi, vojska, svi su se poklonili iz straha. ‘Trebamo nove porezne olakšice, više slobodne zemlje! Razbijte nam udruge, dajte nam da posiječemo to drveće bez novčane naknade!’ molili su ljudi pod maskama. I svijet je slušao. Sve što su zaželjele, korporacije su i dobile." Tex zastane da uzme dah. Mahne Mexu da nastavi s pričom.

"Kada nešto u prirodi počne rasti, ono zna kad treba stati. Vjeverica neće nikada biti velika kao medvjed. Tratinčica neće nikada narasti toliko velika kao i drvo mamutovca. Čak ni divovski mamutovac ne raste zauvijek. Zna kada treba stati. Kada nešto u prirodi preraste svoju mjeru i kada ne može stati s rastom, to nazivamo rakom. A svi znamo što se događa kada imamo rak. Ako ga se ne riješite, umirete. Korporacija je jedna vrsta raka koja je izmakla kontroli i koja svakim danom raste sve više. Što više čekamo da je zaustavimo, manje su nam šanse da preživimo" Mex pogleda životinje i ljude koji su ga gledali širom otvorenih očiju. "Ako imate rak koji vam raste na stopalu i ako se on počne penjati uz vašu nogu… znam da je grozno, i bolno i zastrašujuće, no što moramo uraditi da ga zaustavimo?"
"Odgristi je," odgovore.

* * *

Aktivnost ponovo počne prije nego li je zora u potpunosti poništila svjetlost zvijezda. Kamp se brzo pospremio. Ljudi su bili negdje skriveni, Pancha nije bilo briga gdje. Osjećao se kao da je tijekom noći došao kirurg i izvadio mu srce.

Sabo se polako spusti niz drvo i pridruži Panchu: "Želim se vratiti na farmu."
"Na staru farmu? Ne možemo," reče Pancho monotonim glasom.
"Ne, na drugu farmu, onu s jabukama. Pođi sa mnom," molila ga je.
"U redu, idemo," složi se bez oduševljenja. Možda je to bila najpametnija ideja, iako baš nije bio siguran. Barem je bilo nešto.

Doberman se probudio potpuno zbunjen. Nije mogao vjero-vati da su mu njegove mogućnosti izbora objašnjavali zečevi otmjena glasa. Izabere da nastavi svojim putem u miru. Činilo se da nije imao nikakva politička stajališta i da je samo slijedio naredbe. Odvežu ga te mu daju neki doručak, koji je sumnjičavo onjušio prije nego što ga je pojeo. Izgledao je kao da se žuri da što prije ode, govoreći kako treba provjeriti kolika je šteta i zatim nestati.

"Ne jedi grašak u loncu," upozore ga zečevi dok je teturao natrag. Pancho i Sabo se pridruže grupi životinja i sjednu pojesti kašu od žireva. Pancho započne opušteno: "Sabo i ja idemo u malo razgledavanje nekih od obližnjih farmi."
Nikoga nije mogao prevariti. Juanita reče: "O bože, hoćete li…"
Pancho nastavi, "...zaliti pšenicu?"
"Naravno, nema problema," odgovori, "Dakle, vi se ne vraćate?"
"Ne još," reče ona, "Ali reci ‘hola’ svima i ispričaj im našu avanturu."
Judi odvede Pancha sa strane: "Znam da si uznemiren, oprosti što sinoć nisam bila razgovorljiva. Ne odlazi ljut."
"Nisam ljut, zaista," reče i zagrli je, "Ponekad se samo osjećam da ako se još malo prignem da ću se raspasti."
Judi se nasmije: "Nećeš se raspasti, ali bi mogao početi plesati!"
On se nasmiješi. Zvučalo je mnogo jednostavnije nego što je bilo. "Sabo želi otići, a i meni će to dobro doći."
Judi klimne te mu uputi dug pogled: "Neprijatelj mog nepri-jatelja je moj prijatelj," reče.

Pancho je blijedo pogleda.

"Nije zagonetka," našali se, "Mislim da je to jedini način da pobijedimo." Pancho odškrine jedna od vratiju u svojoj glavi i Judi stavi šapu u taj prolaz. "Pogledaj," objasni mu ona, "tko je neprijatelj šume."
"Ljudi," odgovori Pancho.
"Ne baš," reče Judi, "Ne bih rekla da su se sinoć ljudi s nama borili ili čak da su je oni posjekli. Stvarni neprijatelj šume jest korporacija koja iz uništavanja izvlači dobit. Zapravo, vrlo malo ljudi. To nam većinu ostalih ljudi pretvara u potencijalne prijatelje."
"Čuvari," upita Pancho, "jesu li oni bili potencijalni prija-telji?"
"Pretpostavljam da su imali potencijal, no trebalo bi se dosta namučiti da nam se pridruže," prizna Judi, "Samo postavljam teoriju, nešto o čemu možemo razmišljati."
"Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj," izrecitira Pancho, "Razmislit ću o tome."
"Idemo," zanovijetala je Sabo, "Bok Judi, vidimo se."
"Ostanite u kontaktu," odgovori mašući, dok su se svinja i mačka udaljavale niz potok.

 

 

 

 

na prvu stranicu