Naslovnica

Predgovor hrvatskom izdanju

1. poglavlje
2. poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje

Vrativši se s poklonima, životinje su ih dočekale poput heroja. Slasno su voće poslužili zajedno s kolačićima od žireva, a vjeverice spreme dragocjene orahe za drugi obrok. Ivan objasni svima svoje novo ime te prijateljima pokaže ključ. Majka ga nije ni pitala, niti su joj rekli išta o preskakanju ograde. Carlos i Juanita zauzmu središnja mjesta i počnu s Bonkersom pričati o staroj domovini. Pancho nije baš vjerovao da je majmun ikad bio na nekom takvom egzotičnom mjestu, no Bonkers je svoju stranu priče dobro držao. Čak se i Carlos toliko uživio u raz-govor da im je ispričao sve o uništavanju prašuma.

Riff Raff pomisli da bi svi trebali otići tamo i zaštititi prašume, ali mu Juanita objasni kako je to veoma daleko. Svejedno bi se ona i Carlos jednog dana htjeli tamo vratiti.

Životinje u kampu su doživjele ljame kao svjetske putnike. Pancha je zadivilo njihovo znanje o svijetu i o mogućnostima. Sve do nedavno, Pancho nije bio nigdje doli na farmi gdje se rodio. Sada je lutao šumom, čak i posjetio drugu farmu. Osjećao se slobodno i pustolovno. Kad je čuo Juanitu i Carlosa kako pričaju o stranim zemljama s čudnim vrstama životinja i s najvećom rijekom na svijetu, osjeti kako se svemir povećao, a svinja smanjila. U njemu su se borili osjećaji: svijet tako velik, s toliko avantura i problema i Pancho, svinja, tako malen, nedjelotvoran i bez iskustva.

Judi primijeti da se udaljio od ostalih pa dođe sjesti pokraj njega. "Ljame su odlične," reče ona, "Uvijek je dobro da družina dobije neku novu energiju. I čini se da je Sabo mnogo bolje otkad je malo izašla. Pancho, jesi dobro?"

Sjedio je zureći u travu. "Osjećam se tako bespomoćan i odjednom tako izgubljen", reče, "Vidim da na svijetu toliko toga treba napraviti i vjerujem da ima toga još što ja ne vidim. Osjećam da ne mogu sve napraviti i da ne znam gdje bih uopće započeo!"

Judi je bila pomalo iznenađena. "Naravno da ne možeš sve napraviti, kao da si ti jedina životinja na svijetu. Moram primijetiti da si prilično egoističan." Pogleda ga u njušku. "I što misliš pod tim da ne znaš gdje bi počeo? Već si počeo, radiš nešto važno ovdje, a i tvoja je stara farma bila neka vrsta važnog koraka. Samo i dalje idi korak po korak, to je sve, i daj da i ostali idu u korak s tobom."

Zatim promijeni temu. "Možda bi ljame htjele ići u sutrašnju akciju u šumi? Hoćemo ih pitati?"
Sutrašnja je akcija bila novost za svinju: "Koja akcija? Gdje idemo?"
"Ondje gdje smo bili posljednji put! Izgleda da su donijeli novu opremu. Blackstone i Hamilton kažu da postavljaju sve da sječu provedu u cijelosti."
"Kako zečevi znaju za plan?" Pancho je mrzio osjećaj da nije u toku.
"Papiri koje si im dao u plavoj torbi," objasni mu Judi, "Kažu da je sve unutra pisalo."
"Oh," Pancho se osjeti mnogo više upletenim, "zar ne bi trebali imati sastanak ako sutra idemo?"
"Već smo ga imali. Ti i Sabo niste bili tu tako da mislim da si opet u Osiguranju, a Sabo u Medijima."
"Što!? Ne želim biti u Osiguranju. Želim biti u Sabotaži!"

Pancho se počne ponašati kao nedorasla svinja, lupajući nogom i zanovijetajući, "Hej, svi žele biti u Sabotaži, a tebe tu nije bilo. Uostalom, Osiguranje je važno, pogotovo kad u istom tjednu napadnemo isto mjesto."
"Imaš pravo Judi. Dat ću drugima priliku, a i bit ću vrlo blizu akciji." Pancho odluči pomoći najviše što može, te ode porazgo-varati s ostalima iz Osiguranja kad Bonkers doskoči.
"Pogodi što, ljame sutra idu s nama. Bit će u sabotaži tako da će nam pokazati neke nove tehnike!" Bonkers se smijao i Judi mu odgovori smiješkom.
"Odlično. Dobrodošli među nas!" povikne Judi u pravcu Juanite i Carlosa. Panchove se oči nakose na ionako smušenom licu. Poželi da te ljame nikad nisu došle u Špiljski kamp, no teško da se mogao žaliti s obzirom da ih je on doveo.

Pripreme za sutrašnje jutro bile su gotovo iste kao i prije neki dan, s dvije razlike: ovog je puta bilo puno više alata i s njima su bile dvije snažne ljame koje su sve to mogle nositi na leđima. Veličanstvena sposobnost njihovih novih prijatelja da nose teške i nespretne stvari niz stjenovite i uske puteljke bio je neočekivani dobitak. Na leđima su im pričvrstili i lonac za orahe, a tijekom puta i nekoliko ih je vjeverica zajahalo. Čak su i Tex i Mex odlučili da ovaj put idu s njima, jer nisu htjeli ostati sami i bez sigurne hrane. Putovali su brzo, a kad su se umorili, stanu u improviziranom kampu da razrade strategiju.

Ptice koje su čitav dan nadlijetale čistinu stalno su nosile svježe vijesti. Tijekom dana, tamo je stiglo mnoštvo ljudi, ali sada ih većine nije bilo. Ostala su samo dva čuvara. Korporacija je kupila hrpu novih strojeva, no ne i novu prikolicu, barem ne zasad. Čuvari su digli mali šator i počeli sa spremanjem večere na logorskoj vatrici.

"Ako im vatra bude gorjela i tijekom noći, moći će nas vidjeti," reče Carlos zadivljenoj družini, "a vjerojatno hoće, jer ako imaju dva čuvara, to znači da će odrađivati svatko svoju smjenu."
"A da ih samo zastrašimo?" upita Crveni, na što i veliki medvjed klimne glavom u znak potvrde.
"Sigurno imaju oružje", podsjeti Pancho medvjede, "Moramo paziti na oružje."
Odjednom gavran Quoth sleti dramatičnim spustom. Bio je bez daha, ili je možda radi efekta samo radio stanku. Kad je dobio potpuno pozornost, reče: "Imaju psa!"
"Koju vrstu psa?" upita Juanita. "Nije čiuvava!" našali se gavran, "Veliki. Velik i zao, eto kakav je!"

Životinje na trenutak promisle, a zatim tri vjeverice kuharice istupe naprijed.

"Što pas voli jesti?" upita srebrna vjeverica.
"Vjeverice!" zakrešti gavran, "i zečeve i svinje i jelene i ptice. Ne želimo ga za večerom!"
Svi se nasmijaše vjevericama i njihovim nevinim umovima. "No, kad bi mogli naći nešto što on voli jesti," reče glavni vjeveričji kuhar Mac, "mogli bi ga omamiti. Ustvari, mogli bi ih sve omamiti." Rekavši to, vjeverice se vrate svom tihom poslu pripremanja večere.

Životinje stanu začuđene prijedlogom. S istom mišlju u glavi, svi su promatrali vjeverice kako pripremaju večeru. Sve dosad, nisu nikad sumnjali u njihovu hranu. Nitko nije ni pomislio da bi ih one mogle drogirati.

Mac osjeti poglede na sebi i reče: "Dajte se opustite, to je bila samo ideja," a zatim, pomalo obrambeno doda, "Nikom od vas nikad nije pozlilo od naše hrane." Životinje se samo nasmijaše na tu krivu primjedbu. "Mislim, nitko se nije nikada razbolio ili nešto slično." Mac je izgledao uvrijeđen pa Crveni stade u njegovu obranu.
"Mac, ti i sve kuharice ste odlični i mi vas zaista cijenimo, zar ne?" Okrene se družini koja u znak odobravanja počne zviždati i pljeskati.
"A tvoj prijedlog… pa nismo o njemu nikada razmišljali, no mogao bi upaliti."

Vragolan i Bandit potvrdno klimnu. Ustvari, što su više o tome razmišljali, sve im se više sviđao.

"Mac, što si točno imao na pameti?" upita Crveni.
"Nisam siguran, ali šuma je puna biljaka koje mogu napraviti svašta: uspavati te, od nekih možeš halucinirati, od nekih čak i umrijeti." Dok je tako govorila, vjeverica mekog glasa počne pucati žireve. Životinje klimnu u znak shvaćanja. Svi su pozna-vali opasne biljke i od ranih nogu naučili da ih ne diraju.
Vjeverica nastavi: "Kao što znate, ja i Flora skupljamo biljke i siguran sam da možemo spraviti nešto za spavanje." Pogleda na okruglu, dlakavu Floru. "Sunčanica taman cvjeta," doda, "To će nam pomoći da je lakše nađemo."
"Tako, ako možete nekako urediti da je i ljudi i pas pojedu, prespavat će čitavu akciju." Mac se nasmiješi ponosan na svoju ideju.
"Bit će vrlo opasno, no mogli bi im nekako u hranu ubaciti sredstvo za spavanje," reče Vragolan, trljajući šapu i ujedno se smiješeći Riff Raffu.
"Amigos," progovori Carlos, "Ako ćemo riskirati naše živote, i pošto nemamo oružja, trebali bi otrovati čuvare, a ne ih uspa-vati na jednu noć."
"Si, oni su naši neprijatelji," doda Juanita, "ako su živi, trebat ćemo se s njima boriti i sutra."
"Oni neće oklijevati da nas upucaju svojim puškama," složi se Pancho s ljamama, "no što s psom? Kako možemo znati da nam je i on neprijatelj? Možda je samo njihov rob."
"Neki su psi vrlo ljubazni," doda Sabo, no tad se upita zašto ona uopće brani jednog psa.
"U redu, drogirajmo psa, no ubijmo ljude!" poviče Bandit.
Judi istupi naprijed. "Ovakvo nasilje će nam se vratiti milo za drago. Uostalom, možda su čuvari robovi korporacije?"
"Misliš, možda bi mogli popričati s njima i uvjeriti ih da prijeđu na našu stranu?", Pancho progunđa, "Smiješno! Ljudi su zli."
"Slažem se u potpunosti," reče Juanita, "njima je sebičnost u krvi. Kad bi barem bilo drugačije."
"Svejedno," Judi reče i dalje držeći svoju stranu, "ne trebamo se spustiti na njihovu razinu. Po čemu smo onda drugačiji od njih? Životinje mogu bolje od toga!"

Judino razborito razmišljanje ovaj put prevlada. Životinje odluče kako je najbolje da sve uspavaju. Flora i Mac otiđu pronaći biljku u cvatu čiji će korijen upotrijebiti kao sredstvo za spavanje. Nisu imali mnogo vremena, ali nađu jedan korijen, sasvim dovoljan da omami ljude. Psu će morati dati halucinogenu gljivu. Uostalom, pas nije imao pušku.

Pancho sjedne na panj prevrćući misli po glavi. Nikad prije nije razmišljao o trovanju nekoga. Smrt u žaru borbe bila je jedna stvar, ali ova unaprijed smišljena stvar bila je pomalo podla. Bilo mu je veoma drago što su odustali od hladnokrvnog ubijanja. Međutim, i dalje je smatrao da ljudski život ne vrijedi koliko i životinjski. Otkad su se pojavili, ljudi nisu ništa doli nevolja za sve životinje. "I ljudi ne razmišljaju uopće o masovnim ubojstvima životinja na farmama", Pancho opravda svoje misli, "Zašto bi mi marili za dvoje ljudi koji stoje na putu obrani šume?" Ipak, nije htio gledati kako neko biće pati, pa makar to bilo i ljudsko. Ovako su se na neki način mogli osjećati nadmoćnijima u svojim akcijama.

Bandit i Bitanga se dobrovoljno jave za opasnu misiju. Bitanga će, kao najbrži trkač, trčati po čistini tako da ga pas počne naganjati, a za to će vrijeme Bandit usuti sredstvo za spavanje u posudu nad vatrom. Kad se pas približi Bitangi, on će ispustiti halucinogenu gljivu na pod koju će pas valjda pojesti. Tad će pričekati da droge počnu djelovati.

Mac spremi poseban sendvič od žireva u koji sakrije gljivu. Doda još soli pošto psi obožavaju zasoljenu hranu. Zatim u jedan list zamota sredstvo za spavanje."Samo uspite to u posudu zajedno s listom," objasni Banditu.

Većina životinja odluči ići i gledati, no Judi i Sabo ostanu s kojotima u sada prozvanom Potočnom kampu.

Planovi nikad nisu savršeni kao što se čine. Čim su se saboteri popeli na vrh brda i pogledali na čistinu, uvidješe probleme. Nije se još ni smračilo, a čuvari su već jeli svoju večeru, dok psa nije bilo nigdje za vidjeti.

"Moramo požuriti i nadati se da će uzeti još jednu porciju hrane. Idemo! Požurite!" požuri ih Carlos.
Bitanga ga pogleda; "Ali ne znam gdje je pas."
"Bez brige, on će pronaći tebe. Imaš sendvič?"
Riff Raff se potrudio ohrabriti ostale. "Bandit, jesi li spreman?" Rakuni potvrdno klimnuše, osjećajući kako im srce užurbano lupa. Bitanga duboko udahne i potrči na čistinu. Trčao je cik-cak oko čitave opreme i trčeći prošao pokraj ljudi, no psa nigdje.

Ljudi su ga vidjeli kako trči okolo na što jedan reče drugom: "Što je tom rakunu? Zaista se čudno ponaša. Možda je bijesan, što misliš?" Naravno, životinje nisu mogle čuti što su ljudi govorili, ali su vidjeli kako jedan od njih uzima pušku iz šatora. Bitanga je i dalje trčao naprijed-natrag tražeći psa.

Zvuk pucnjave napokon probudi uspavanog dobermana koji je bio privezan za novu grabilicu. Prvi metak promaši Bitangu, ali ga zato drugi pogodi. Rakun od siline metka poleti u zrak i padne blizu grma.

Bez imalo razmišljanja, Riff Raff potrči tamo, zgrabi sendvič od žireva iz Bitangine stisnute šape i potrči za psom. Izmičući mecima, zabije hranu psu u lice i vrati se natrag na drugu stranu čistine koja mu je nudila sigurnost. "Naopako smo ovo napravili", promisli sav bijesan dok je ponovo istrčao na čistinu odvratiti metke od Bandita koji je nosio sredstvo za spavanje. Odvraćanje pažnje uspije. Oba su čovjeka sada imali puške i oboje su uhodili Riff Raffa. Nisu ni primijetiti Bandita koji je pokušavao dići poklopac s lonca. Riff Raff primi metak u stražnju nogu te se sakrije u grmlje. Zatim istrči Vragolan. Sada je bio njegov red za odvraćanje pažnje.

Pancho stavi šapu na glavu: "O ne, ako ne pripazimo, ubrzo neće više biti nijednog rakuna." Pogleda uokolo za psom, koji je istodobno i promatrao potjeru i lajao između svakog ugriza sendviča. Bandit spusti list sa sredstvom u lonac te pobjegne na drugu stranu, no Vragolan nije znao da je njegov drugar na sigurnom pa je i dalje trčao naprijed-nazad kao umjetna patka u streljani. "Grmlje, Vragolan, grmlje," dovikivao je Pancho ispod glasa.

Odjednom se kiša kamenja obruši na čuvare, na što su se čuvari okrenuli i počeli pucati u tom smjeru. Crveni pruži svoju dugu šapu i zgrabi Vragolana. Pancho pogleda u smjeru odakle je došlo kamenje i ugleda ljame s ostalim životinjama.

"Bolje im je da su gladni poslije toliko vježbe," reče Vragolan gledajući ljude, sa srcem još u grlu. I izgleda da su bili gladni. Čuvari nisu primijetili da na loncu više nije bilo poklopca. Nisu ni vidjeli list u njemu; bili su prezauzeti pričom o ludim raku-nima.
"Mislim da ne znaju razlikovati jednog rakuna od drugog," pomisli Bandit koji je bio dovoljno blizu da im načuje razgovor. Čuvari su se mogli zakleti da su nekoliko puta pogodili rakuna. Na drugoj strani čistine, životinje se okupe oko Vragolanovog tijela. Crveni ga podigne jednom rukom, a ranjeni Riff Raff drugom te ga odnesu preko brda do Potočnog kampa. Kad se noć počela spuštati, životinje stanu promatrati čekajući da droga učini svoje.

U Potočnom su kampu očekivali tragediju nakon što su začuli pucnjavu. Bilo je previše pucnjave da bi se svi meci zaobišli. Kad Crveni unese rakune, Sabo se uznemiri. Ponovo padne u depresiju, popne se na drvo i ostatak noći provede skrivena gore.

"Plan nije išao baš onako kako smo očekivali," tužno reče Crveni. Ostalo prepusti Judi i vjevericama. Nakon što su zavili Riff Raffa i položili Vragolanovo tijelo na posljednji počinak, pričekaju da sve završi.

Riff Raff im reče: "Mislim da se osim sabotaže ne može više ništa loše dogoditi," i utone u san. No vjeverice su znale da je Riff Raff teško ozlijeđen i da još nije bio izvan životne opasnosti. Noć je tek počela i mnogo je toga moglo poći po zlu.

Doberman se počeo ponašati veoma smiješno, lovio je svoj rep i kotrljao se na leđima, a zatim lajao u iznenadnim navratima na ništa. Ljudi su jedva držali otvorene oči. Jedan odustane i legne pokraj vatre da zadrijema. Drugi se uspravi na noge i nasloni o drvo držeći pušku u rukama. Pokuša ostati budan, ali je sedativ ipak pobijedio. Glava mu se spusti na prsa te počne disati polagano i pravilno.

Bez ikakvog razloga pas počne kopati veliku rupu. Sunce zađe i nebo se iz narančastog pretvori u crno. Pancho je i dalje stajao na povoljnom položaju i promatrao. Vidi velikog otrcanog medvjeda kako gurka čovjeka ne bi li se uvjerio da ovaj doista spava.

Postalo je toliko mračno da se ništa nije moglo vidjeti, barem svinja nije mogla. "Evo zašto ja nisam dobar za Osiguranje," pomisli. Tad njegov osjetljivi nos uhvati nešto. "Ljudi," šapne Ivanu jelenu, "Mirišem ih."
Ivan tiho dođe do Crvenog. "Ljudi! Pancho ih je nanjušio," šapne.
Crveni pogleda uokolo, no ne uspije ništa vidjeti pa šapne natrag: "Vjerojatno ona dvojica dolje." Ivan prenese poruku svinji, koja je sumnjala da je to.
"Možda," pomisli, "no miris mi se čini tako blizu." Međutim, ništa nije vidio, a ubrzo i miris oslabi.

Dolje su životinje iz saboterske grupe marljivo radile s novim alatom i pritom bile prilično bučne, vjerojatno zbog mraka. Mjesečine te noći nije bilo. Kada bi se neki stroj oborio na zemlju, čulo bi se previše lupetanja. Bonkers je svoje ključeve isprobavao na svim strojevima. Pancho mu je rekao da neće upaliti, jer da novi strojevi imaju nove ključeve, no majmun je htio voziti. Popne se na sjedalo novog teretnog kamiona te se mnogo razljuti kad mu stari ključ ne pomogne. Zatim se počne igrati s dugmadi i ručkama. Nakon što je neku ručku potegnuo posebno jako, dvije zrake svjetlosti izroniše iz prednje strane kamiona i obasjaju čistinu. Svjetlo zahvati Bitangu, Juanitu i Crvenog s jedne strane i troje ljudi s druge strane. Svi se ukipe.

Bitanga se prvi snađe i pobjegne u mrak. Juanita i Crveni primijete nešto drugo. Crveni je svoj ključ držao visoko, no i ljudi su ih isto imali. Juanita se nije bojala većine ljudi pa ih upita: "Tko ste vi?"
"Mi smo ekolozi. Došli smo tu da onesposobimo mašineriju za sječu." Mladi bradati čovjek govorio je smireno, kao da se ne boji nikog. Ili se možda tako ponašao kako bi se osigurao od velikog medvjeda, koji se nalazio samo koji metar dalje.

"Mi smo prvi došli," reče Crveni, "Mi ćemo to napraviti."
"Jeste li vi to učinili i prije neku večer? Dobro ste to obavili." Ovo je izustio neki viši glas, vjerojatno ženski.
Bonkers iskoči iz kabine na svjetlo: "Ja sam bacio teretni kamion niz brdo," pohvali se. Ubrzo se i ostale životinje skupe na svjetlu. Ljudi odstupe malo natrag kad shvate koliko ih ima.

U Panchovoj je glavi bio kaos. Gledajući iz daljine, razmišljao je zašto životinje pričaju sa ljudima. Ili ih napadnite ili bježite!

"Koliko ima vas ljudi?" upita Crveni.
"Samo nas petero koliko nas je tu," reče žena, na što još dva muškarca iskorače iz mraka, "Ima nas više, no večeras nisu tu."
Juanita shvati da će onesposobljavanje biti vrlo težak posao: "Jeste li vi ljudi imali neki plan kako uništiti strojeve?", upita ona, na što je Crveni prostrijeli pogledom.
"Pa jesmo, htjeli smo ih dići u zrak," odgovori bradati čovjek pokazujući na dinamit u svom džepu.
"Da! Da! Da!" vikne Bonkers.
"Ne! Ne! Ne!" pomisli Pancho.
"Zar to neće započeti požar?" Pitanje je došlo od Ivana Jelena.
"Vjerojatno ne ako prvo ispraznimo spremnike s gorivom," odgovori čovjek.
"U redu, učinimo to!", oglasi se Bonkers.
"U redu," reče svaka životinja zasebno, izražavajući svoje mišljenje.
Pancho se više nije mogao suzdržavati. "Ne!" vikne sa svog mjesta, "Prestanite razgovarati s tim ljudima! Oni su neprijatelji! To je nekakav trik ili nešto takvo. Ozlijedit će životinje."

Životinje poslušaju i počnu s povlačenjem.

Tad Juanita vikne Panchu: "Mislim da je u redu. Večeras smo na istoj strani."
"Istina je!" vikne čovjek, "Obećajem vam da nijedna životinja neće biti ozlijeđena."

Pancho je bio nadglasan i bijesan. Izgleda da su svi htjeli da se strojevi dignu u zrak, bez obzira što će to učini njihovoj sigurnosti ili principima.

Korporacija je sad imala više strojeva nego prije nekoliko dana, što je značilo da će trebati dosta eksplozija. Doberman počne zavijati na mjesec kojeg nije bilo pa ga Crveni odluči odvezati i povesti u Potočni kamp, gdje će ga ponovo svezati dok ponovo ne dođe k sebi. Na nesreću, Crveni je vezao psa o drvo na kojem se skrivala Sabo, što je još više doprinijelo njenoj tjeskobi.

Tijekom eksplozija, Pancho ostade na svom mjestu. Sve su životinje bile upozorene da ostanu što dalje zbog bojazni da bi se dijelovi strojeva mogli razletjeti na sve strane. Prvih je nekoliko eksplozija bilo zabavno jer su bile prilično slabašne. Svi su se trudili biti pažljivi pa Pancho gotovo prestane biti toliko suzdržan. Strojevi su bili uništeni u potpunosti. Sve je bilo gotovo vrlo brzo i vrlo jednostavno (nekima je ovo pred-stavljalo posebnu zabavu).

Da bi raznijeli veliki kamion trebali su još dosta dinamita. Čovjek s bradom isprazni spremnik s gorivom i tempira eksploziju. Svi se ekolozi udaljiše, no ne dovoljno. Nitko nije znao da je kamion imao i dodatni spremnik.

Ogromna je eksplozija odbacila metalne dijelove mnogo dalje nego što su očekivali. Hauba velikog kamiona padne na bradatog čovjeka što ga ubije. Mnoge su životinje bile ozlijeđene, a jednu je, Ivana Jelena, ubio komadić motora.

Vatra proguta hrpu koja je nekoć bila kamion te se počne širiti po zemlji, slijedeći tragove benzina. Svi su se hitno trebali skloniti na sigurno. Otrcani medvjed pokupi koliko god je mogao ozlijeđenih životinja. Crveni ponese mlohavo tijelo jelena te se svi upute preko brda. Vatra je došla i do šatora u kojem je bio drogirani čovjek. Zahvatila je i njegov improvizirani krevet, ali je on i dalje spavao. Drugog su čuvara ubili leteći projektili.

Ljudi su se borili sa svojim mrtvim prijateljem kada se pojavi Carlos i ponudi da ga nosi na leđima. Namjeste tijelo kao što mu inače namještaju pakete. Carlos odvede ljude do Potočnog kampa. Ovog je puta Pancho mrzio to što je bio u pravu.