Naslovnica

Predgovor hrvatskom izdanju

1. poglavlje
2. poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje

Svjež zrak, nov teren i dobro društvo su izgleda prijali staroj Sabi. Mačka je skakutala duž obale zamahujući šapom tu i tamo kad bi naletjelo koje vretence, vrtjela je repom i činila se puna života. Pancho je hodao i prskao po plićaku. Ovo je bila neka vrsta prijateljskog izlaska za koji na farmi nikada nije imao vremena. Zrak je bio miran i topao, a sunčeva se svjetlost poigravala sa sjenama lišća. Boje su bile svjetlije i imale jači miris nego inače. Pancho zatvori oči i udahne, i evo, pomiješan s vlagom mahovine, miris obližnjih jabuka! Jelen Ivan je i dalje hodao sprijeda. Mladenačka poletnost i duge noge nosile su ga do kraja šume odakle se mogla vidjeti ograda, te se tamo zaustavi poput nekog kipa i pričeka prijatelje. Mačka i svinja provire između drveća, no zbog visine nisu mogli vidjeti ogradu.

"Ivane, gdje si ?" Pancho pretraži grmlje. "Gdje je taj jelen?"
"Bu!" Ivan glasno šapne svinji u uho. Ivan je stajao tako mirno da su oni gledali kroz njega. Sabo skoči u obližnje grmlje. Živci su joj još bili tanki. Lako ju se moglo prestrašiti.
"Daj, prestrašena maco", stade se jelen ulagivati, "To sam samo ja."

Sabo ispuže van trudeći se izgledati ravnodušno, ali joj dlake na vratu nisu baš stajale uz kožu. "Vidiš," reče jelen, "Evo ograde." Manje su se životinje trebale došuljati malo bliže kako bi vidjele jako dugu ogradu, koju je na nekim mjestima trebalo popraviti. Ograda se pružala dokle god im je sezao pogled. Potok je nestao ispod drvene ograde i vijugavo nastavljao svoj put preko ogromnog voćnjaka. Gdje god bi pogledale, životinje su mogle vidjeti samo stabla s voćkama i orasima: bilo je jabuka, breskvi, trešanja, oraha, badema… zatim nekih vrsta kalifornijskog oraha i mnogo drugih vrsta kojima Pancho nije znao nazive. Za razliku od ograde, ovim stablima nije ništa nedostajalo; činila su se dobro nahranjena i veoma plodna. Nekoliko grana jabuka prelazilo je ogradu na ovu divlju stranu.

Tamo je Ivan išao pobrati voće. "No", pažljivo objasni, "samo ako padnu na pod."
"Tvoja je majka podigla vrlo moralno dijete," pohvali ga Pancho, "ali zašto bi bilo drugačije ako su na podu ili na grani? Prije ili kasnije sve će završiti na podu. Vjerojatno će sutra još tucet njih pasti na zemlju, a mi nećemo biti tu da ih pokupimo. Ako ih uberemo danas, samo uzimamo sutrašnje jabuke i štitimo ih od ozljeda koje zadobiju padom."

Pancho raširi tkaninu po zemlji i počne na nju stavljati jabuke. Sabo se uspne na drvo i zatrese grane. Jabuke su padale brže nego što ih je Pancho mogao hvatati.

"Pa, mislim da si bio u pravu. Te bi jabuke ubrzo same pale. No mislim da ne bi trebali prijeći ogradu," reče Ivan dok mu je pomagao pokupiti jabuke.
"Naravno, u pravu si, a tu ionako imamo dosta jabuka. Međutim, ako želimo kruške ili trešnje ili orahe", svinja ih je gotovo mogla okusiti dok ih je nabrajala, "nemamo drugog izbora doli je prijeći."

Brzo sakupiše jabuke. Kad je tkanina bila puna, Pancho je sveže kao što skitnice vežu svoje zavežljaje te je sakrije u grmlje. Zatim troje prijatelja pojede koliko su god mogli više crvenih, sočnih jabuka, bacajući jezgre na zemlju koju su ubrzo preplavili mravi.

Gledajući niz dugu ogradu, Pancho pomisli na glas. "Što mislite koliko je velika ova farma?"
"Ogromna, divovska!", reče Ivan, "Potok teče preko cijele farme. Pratio sam ogradu sve do druge strane gdje potok ponovo izlazi. Daleko je." Tad iznenada doda: "Nikad nisam probao krušku."

Svi adolescenti imaju želju da prijeđu granicu roditeljske kontrole i Ivan nije bio iznimka među njima. No Pancho nije htio ljutitu košutu za vratom. "Nema ničeg tako lijepog na svijetu poput savršeno zrele kruške. Ostani tu i donijet ću ti je."

Mačka i svinja se provuku kroz ogradu i počnu polako hodati kroz šumu voća. Stabla su bila složena u zasebne sektore i trebalo je proći mnogo jabuka i breskvi da bi se došlo do krušaka. Nisu vidjeli ni jednu voćku na zemlji. Izaberu prikladno drvo za penjanje te se Sabo popne.

"Mogli bi i za nas uzeti po jednu krušku," reče Pancho dok je Sabo gnječila teške žute ukrase prebrzo tresući granu. Pancho počne puzati po zemlji i skupljati kruške koje bi se otkotrljale sa strane, kad mu se ispred njuške na kotrljajućoj krušci stvori narančasta dlakava šapa. Refleksno odskoči unatrag i ugleda ponosnog zlatnog ptičara kako mu se smijao. Kad je vidio strah u mačjim očima i svinju koja se tresla naslonjena o kruškino drvo, pas sjedne u ponizan položaj obično namijenjen za donošenje novina gospodaru. "Ne bojte se, neću vam ništa. Treba li vam što?"

Panchov se strah pretvori u krivnju; Sabo se spusti s drveta, nadajući se da je neće vidjeti. Bilo bi teško u ovom trenutku izreći laž u koju bi pas povjerovao. Pancho nije znao što reći te je i dalje samo držao kruške i nevino se smiješio.

"Oh", reče pas, "kruške su ove godine vrlo ukusne. Znate, na svijetu nema ničeg boljeg od savršene kruške."

Pancho je taman htio reći kako je neobično čudno što je on isto to rekao nekoliko trenutaka ranije, kad shvati da je pas najvjerojatnije prečuo njihov razgovor. "Jako mi je žao što sam uzeo ove kruške, molim vas uzmite ih natrag," Pancho ih ponudi psu na položaju.
"Oh, gluposti, insistiram da ih uzmete. Vaš mali prijatelj nikad nije kušao krušku. Ja sam Goldie i vi ste gosti na našoj farmi. Poslužite se svime što vam treba."

Riječ "treba" je na neki način zasmetala Panchu. Implicirala je potrebu, koja se u ovom slučaju kad je on bio krcat jabukama, ne bi baš mogla primijeniti na kruške. "Puno vam hvala, moj prijatelju. Ivan će biti oduševljen kad kuša svoju prvu krušku. Ja sam Pancho, a ovo…" Potražio je mačku, koja je virila iza debla. Domahujući joj doda "…je Sabo."

Počnu se polako kretati u pravcu ograde. Mladi je jelen stao u svojoj pozi kipa kad ugleda da s njima dolazi i pas. Goldie je tako pažljivo nosila krušku među zubima da nije oštetila kožu voćke. Položi je na zemlju i njuškom je gurne ispod ograde prema Ivanu. Jelen otkotrlja voćku u travu da je osuši prije nego je kuša. Bila je to ljubav na prvi pogled. Žvakao ju je i sisao joj srž i sve drugo.

"Evo tu vam ima još mnogo," reče Goldie, pokazujući rukom Panchu da spusti na zemlju one koje je držao za sebe.
"Nevjerojatne, strašne, najbolje stvari koje sam ikad jeo!" Ivan je bio u godinama kad vam se čini da hrane nikad nema dosta.
"Za jelena su veoma zdrave," reče Goldie.
Pancho se sad malo ohrabrio s obzirom da je bio na sigurnoj strani ograde. "Zar vašem gazdi ne smeta to što vi dajete voće divljim životinjama?"
Goldie se nasmije i pogleda svinju, mačku i lane. "Ne izgledate mi tako divlji", reče i tužno objesi glavu, "Mi nemamo gazdu."
"Zaista", upita Pancho, "na farmi nema ljudi?"
"Ne, ne više. Imali smo ljude ranije, no prvi je umro i zatim drugi. Duga priča." Promijenila je temu. "Želite vidjeti farmu? Provest ću vas kroz nju."

Pancho pogleda Sabo koja slegne ramenima. Tad oboje pogledaju Ivana. "Ivan je dobar sin," reče Pancho, "a njegova majka ne bi voljela da on preskače ograde i da ga nastrijele."
"I mislim da ne bi," reče Goldie Ivanu. "Željela bih da slušaš svoju majku. I ja sam nekoć bila majka. No, na ovoj farmi nema oružja. Na prvoj farmi, kao i na većini ostalih, ima oružja, ali na ovoj ste savršeno sigurni. Ipak, sami morate prosuditi što je za vas u redu."
Ivan pomisli na majčina pravila i na životinje koje kažu da u Špiljskom kampu nema ni pravila ni gazde. "Ja sam samostalan jelen. Ja nemam nikakva pravila i nikakve gazde. Danas sam promijenio ime. Ako kažete da nema oružja… idemo!" kaže Ivan i skoči preko ograde, među odrasle.

Ostali su ga slijedili, Goldie i Pancho hodajući bok uz bok, a Sabo vukući se po putu. Nije bila naviknuta na skitanje s čudnim psima i, iako se ovaj činio veoma sladak, bolje paziti ranije nego kasnije žaliti.

Ivan je međutim pobjegao naprijed prilično daleko i nije bio baš previše zainteresiran za službeni obilazak. Po njegovom se uzbuđenju dalo zaključiti da je jako dugo priželjkivao da preskoči tu ogradu. Hodali su preko velikih površina punih voćki svih vrsta i zatim kroz polje tako mladih stabala da nisu mogla uroditi plodom. "Ove smo posadili prije dva mjeseca," reče Goldie, "Jako dobro napreduju."
"Tko ih je posadio," Pancho upita, "Psi?"
"Ne," nasmiješi se Goldie. Činilo se kao da se uvijek smije. "Uglavnom konji i koze. Njima se voće jako sviđa. No svi pomažemo."

Kad su životinje izašle iz voćnjaka od pogleda im zastane dah. Livada ispred njih bijaše prostrana s tu i tamo ponekim brežuljkom. Zelena je trava blještala od cvijetova kamilice i maslačaka, a potok se vijugao kroz sve njih, isprekidan mjestimice nekom stijenom ili vrbom. Zdravi jaganjci skakali su od radosti, mašući Goldie i posjetiteljima, koji su izronili iz sjene voćnjaka na žarko poslijepodnevno sunce. Panchove se oči napune suzama. Ovo je bila farma njegovih snova, ovo je ono što je on htio da njegova stara farma postane. Čak je i Sabo bila dirnuta. I ona je rođena na farmi.

"Koja predivna livada!" zaprede sva očarana te počne po livadi loviti leptire. Ivan počne skakati okolo zajedno s ostalim mladima. Za nekoliko se minuta činilo kao da se oduvijek poznaju. Njega je više zanimao novi svijet koji je otkrio nego nostalgija.

Pancho se okrene prema Goldie i zamoli je da mu kaže kako je uspjela, kako na ovoj farmi sve funkcionira tako savršeno.

"Duga priča," reče ponovo.
"Zaista je želim čuti," molio je Pancho. Tako oni sjednu pod vrbu uz potok među maslačke od kojih je nekoliko njih ubrzo završilo u vodi, te Goldie započne priču. Pancho je sjedio sav ukočen s bezbroj ideja koje su mu se vrtjele po glavi.

"Nismo mi napravili farmu; ona je postojala još prije nego što se itko od nas rodio. Naše ljudsko biće Margaret se rodila tu, baš kao i njena majka. Kad sam ja došla na svijet, Margaret je već bila u kasnim godinama. Supruga su joj pokopali ispod hrasta i ona nije imala nikog drugog za razgovor osim nas. Tad se razboljela i ostala prikovana za krevet. Njezini se kućni poslovi nisu obavljali, a mi smo svi ovisili o njoj." Goldie pogleda u potočić koji je žuborio i potpuno uroni u sjećanja. "Tad jednog dana netko reče, a ja ti ne smijem reći tko, ali netko reče ‘Napravimo sve sami’ i to se činilo tako ispravno i u redu. Radili smo to kako bi pomogli Margaret, naravno, no isto i da pomognemo sami sebi, jer bi u suprotnom slučaju svi pomrli od gladi." Pogleda Pancha i nasmiješi se onim svojim pasjim smiješkom. "Iskreno govoreći, bilo je jednostavno i zabavno. Otkrili smo da znamo voditi farmu, poznavali smo svakodnevne rutine te ih čak i usavršili. S vremenom smo neke stvari počeli i mijenjati."

Goldie stane da bolje promotri majku prepelicu i njezinu djecu koja su trčala livadom. U očima joj se vidjelo da bi htjela i ići za njima, no ne pomakne se s mjesta. Pancho je bio sav u priči i htio ju je vratiti na temu: "Koje promjene?"
"Pa," ponovo obrati pozornost priči, "Posebno jedno poboljšanje: Margaret je uvijek držala zatvoren vrt iza kuhinje kako mi životinje ne bi ulazile unutra, no dosta bi vremena trošila na borbu s bubama i puževima koji su htjeli dominirati nad povrćem. No, nakon što se razboljela, patke su predložile da pojedu sve puževe, koji su im predstavljali posebnu poslasticu, ali da dok to rade ipak paze da ne gaze na male biljke. Ispalo je odlično za sve nas, a sada su uglavnom patke zadužene za površinu vrta."

Sabo je završila s hvatanjem skakavaca i odlučila pridrijemati. Sklupča se blizu njih kako bi mogla čuti priču.

"Kad je Margaret umrla, već smo bili veoma uspješni u vođenju farme. Shvatili smo da što više razmišljamo o stvarima, da ih bolje radimo. S toliko različitih životinja s toliko različitih sposobnosti jedva da i moramo raditi!"
Pancho je prekine. "Kako se to dogodilo? Čini se sasvim suprotno nego na našoj farmi."

Pas zastane i razmisli. "Možda je stvar u čaroliji zemlje. Neki smatraju da je činjenica što je Margaret ovdje pokopana pomogla da zemlja i dalje bude plodna, no ja mislim da je stvar u sestrinskoj ljubavi koju osjećamo jedan prema drugom."

Pancho nije vjerovao u čarolije, iako je ovo bilo vrlo iznimno mjesto, jako veliko i nepokvareno. "Sestrinska ljubav?" upita, nesiguran u odnos ovog pojma prema ekonomiji.
"Znaš, brinuti se jedan za drugog," Goldie jednostavno odgovori.
"A vaš gazda?", upita Pancho, "Kakav je on?"
"Gazda?" Goldie razmisli na trenutak, "Mislim da je Margaret bila neka vrsta gazde, no ona je umrla," slegne ramenima, "Gazda je nešto o čemu nismo nikad razmišljali."
Pancho podigne obrve, "Ali tu je sve tako organizirano… tko je to napravio?"
"Nikad nije bilo problema. Valjda svi sami sebe organiziramo." Goldie se umorila od silnog objašnjavanja. Pancho je imao još brdo pitanja kad ona povikne "Gle tko dolazi! Carlos i Juanita. Oni će te vrlo zainteresirati. U svojoj su zemlji bili borci za slobodu." Pancho pogleda na čudne životinje koje su im se približavale preko livade. Izgledale su kao dlakave koze, ali ne baš iste.
"Što su one?"
"Zovu se ljame. One me uče španjolski." Goldie počne mahati repom, "Hola, amigos, buenos tardes."
"Buenos tardes, Goldie," reče ljama boje karamele.
"Ovo je Pancho, a ovo Sabo," reče pas i pokaže na mačku, koja je na spomen svog imena otvorila oči, "a tamo dolje na livadi je Ivan, mladi jelen."
"Ja sam Juanita, a ovo je Carlos. Dakle, vi ste ti čuvari šume o kojima sam mnogo čula."

Pancho ostade zbunjen jer o ovom nije još pričao s Goldie. "Vi znate za nas?" Pancho baci pogled prema Sabi koja slegne ramenima.

"Vaše ptice zadužene za medije su nam nedavno nagovijestile oluju. Je li i majmun došao s vama? Nadali smo se da ćemo ga upoznati." Tako dakle, Bonkers je imao status zvijezde.
"Ne, nije danas došao. Možda neki drugi put, ako želite, možete vi nas posjetiti u Špiljskom kampu."
Pancho je samo htio biti ljubazan, no ljame su bile spremne krenuti. "To će biti jako zabavno!" Od Juanitinog mekanog naglaska Pancho pomisli na daleke zemlje.
"Carlos, možeš li otići po stvari?" Carlos klimne svojom čupavom glavom, okrene se prema onom što je vjerojatno bila staja i počne trčati prema tamo. "Pratili smo vaše poduhvate i podržavamo vas u vašoj stvari. Goldie, možeš li..."
"Zaliti pšenicu umjesto tebe?" Goldie završi Juanitinu rečenicu, "Naravno, zašto ne?"
Carlos dotrči noseći dva ispletena zavežljaja žarkih boja. "Ne možemo doći u posjetu praznih ruku. Pancho, što misliš da bi trebali odnijeti? Voće i orahe?"
"Savršeno", nasmiješi se svinja, odjednom vidjevši da sunce već zalazi, "Mislim da bi uskoro trebali krenuti. No, nismo vidjeli ostatak farme."
"Tad imate izgovor da dođete još jednom." Goldie i ljame napune zavežljaje najboljim voćem.
Pancho tiho šapne, "Ostavite malo mjesta. Van ograde nas čekaju još neke jabuke."
"Stavit ćemo ih na vrh", odgovori Juanita, "Carlos je toliko jak da neće ni primijetiti da mu je na leđima još jedna vrećica."

Carlos se posrami, iako mu je komentar godio. Ipak ne reče ništa. Pancho zazviždi Ivanu Jelenu i signalizira mu da je vrijeme da krenu. Ako niste znali da svinje mogu zviždati… mogu, i to vrlo glasno, neke od njih. Ivanu se nije dalo ići, ali promijeni mišljenje kad ugleda ljame i voće. Sa sjajnim ključem oko vrata, odvede družinu natrag u Špiljski kamp.